SILVIO LORUSSO: Optimističan sam po pitanju korisnosti pesimizma

silvio_lorusso-1000x666

“Osim što je to tehnički problem, tiranija radne etike je i kulturni problem: moramo biti produktivni jer su i svi drugi, a ako ne budemo, propast ćemo. No ako pogledamo, na primjer, kontekst umjetnosti i dizajna, brzo ćemo shvatiti da je rad 24 sata na dan i sedam dana u tjednu rijetko kad dobra situacija” – RAZGOVARALA: PETRA MILIČKI

Povodom ovogodišnjeg festivala Plan D donosimo intervju s dizajnerom Silviom Lorussom koji je napravljen kao uvod u temu festivala “TEHNOOPTIMIZAM / TEHNOPESIMIZAM”. Lorusso će u sklopu glavne izložbe Plana D izložiti rad “Shouldn’t You Be Working?” te održati predavanje “Što dizajn ne može” kojim propituje utjecaj tehničkih i društvenih transformacija na profesionalnu i kulturnu vrijednost grafičkih dizajnera.

Silvio Lorusso je umjetnik, dizajner i istraživač koji živi i radi u Rotterdamu. Trenutno se bavi istraživanjem veze između poduzetništva i prekarnosti tj. podukarnosti. Njegov je rad bio izložen na izložbama i festivalima Re:Publica (NJEm), MaXXI (IT), Transmediale (NJEM), Drugo More (HR), Vögele Kultur Zentrum (ŠVI), NRW-Forum (NJEM), MoneyLab (NIZ), Impakt (NIZ), Sight & Sound (KAN), Adhocracy (GR), Biennale Architettura (IT). Doktorirao je dizajnerske znanosti u Školi za doktorske studije Sveučilišta Iuav u Veneciji. Pisao je za Immaterial Labour Union, Prismo, Printed Web 3, Metropolis M, Progetto Grafico, Digicult, Diid te Doppiozero. Trenutačno je vanjski istraživač na Institutu za kulture mreža u Amsterdamu, a radi i kao mentor u PublishingLabu Amsterdamskog sveučilišta primijenjenih znanosti. Njegov rad bio je predstavljen, između ostalih, u publikacijama The Guardian, The Financial Times i Wired. Od 2013. upravlja projektom Post-Digital Publishing Archive (p-dpa.net). Predavao je na Kraljevskom umjetničkom koledžu (UK), Institutu Sandberg (NIZ), Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (NIZ), Akademiji Willem de Kooning (NIZ), Školi za grafičko istraživanje (BEL), Sveučilištu Coventry (UK).

 

PM: Dizajner umjetnik, dizajner intelektualac, dizajner istraživač, dizajner aktivist, dizajner programer, dizajner poduzetnik, dizajner dekorater… Što po vašem mišljenju podrazumijeva uloga grafičkog dizajnera danas kad ta struka ima toliko permutacija koje ju, kako vi kažete, razblažuju, integriraju ili erodiraju? Što nam ta hibridizacija govori o samoj struci?

SL: Što vrijeme duže teče to se više aktivnost (grafičkog) dizajnera miješa s drugim praksama i područjima znanja. Je li to toliko priželjkivani trijumf multidisciplinarnosti ili pak izraz razblaživanja struke? Meni se čini da je taj poriv da se dizajn hibridizira (katkad očajnički) odgovor na progresivni gubitak njegovog specifičnog sadržaja. Drugim riječima, ako me nitko ne shvaća ozbiljno kao grafičkog dizajnera, više nije niti dovoljno niti strateški povoljno definirati se tako. Pa onda postajem poduzetnik, pisac, aktivist, itd. Međutim, stvarna dodana vrijednost koju mi daje moje zanimanje ostaje nejasna. Kao što Thomas Castro prigodno pita u nedavnom govoru: „Što još uvijek radimo kao dizajneri kad živimo u kulturi predložaka?“ Osoba mora biti ‘dizajner kao X’ jer ‘dizajner kao dizajner’ više nije dovoljno. Stoga bi se sve te permutacije dizajna mogle shvatiti kao permutacije slogana ‘nemoj naći posao… stvori posao’. Dizajner pun kvaliteta zapravo je zrcalna slika dizajnera bez kvaliteta. Ja vidim grafički dizajn, kategoriju koja danas zvuči pomalo passé, kao suvenir uopćavanja kreativnoga rada, njegove mutacije u kognitivni rad, tj. procesa putem kojeg se struka pretvara u funkciju.

 

"Five Years of Captured Captchas" - Lorusso & Sebastian Schmieg, 2016.

“Five Years of Captured Captchas” – Lorusso & Sebastian Schmieg, 2016.

 

 

PM: Vezano uz temu festivala, po pitanju čega bi grafički dizajneri trebali biti tehnooptimistični/tehnopesimistični u kontekstu budućnosti njihove struke?

SL: Pada mi na pamet jedan specifičan događaj, koji mi je zanimljiv jer može dovesti i do tehnooptimizma i do tehnopesimizma, ovisno o položaju u opskrbnom lancu. Govorim o pojavi dizajnerskih sustava poput DLS-a, kojega upotrebljava AirBnB, čiji je cilj stvarati proizvode „bolje i brže“. Iako ima smisla razvijati dizajnerske sustave tako da se mogu nositi sa složenošću te upravljati njome, oni iz temelja mijenjaju funkciju dizajnera koji se služe njima. Jednostavno rečeno, dizajnerski sustavi podrazumijevaju malobrojnu elitu dizajnera koja određuje pravila te veliku većinu koja ih primjenjuje. Druga skupina očito neće dobiti istu plaću kao i prva jer njihov rad neće zahtijevati posebne vještine. Što je sustav pametniji, to će njegova primjena biti gluplja. Adam Michela, koji je odgovoran za stvaranje AirBnB-jevog DLS-a, spominje „industrijalizaciju proizvodnje sučelja“. Što ta industrijalizacija znači po pitanju rada, kompenzacije ili usvajanja vještina još ostaje vidjeti.

 

“Bez neke vrste jedinstvene specijalizacije ili kulturnog prestiža, grafički dizajneri, tvorci videa, web programeri, prevoditelji i drugi, morat će se natjecati globalno, a istovremeno spuštati svoje cijene lokalno”

 

PM: Kažete da je grafički dizajn (uključujući web dizajn) već prošao znatan proces automatizacije s uvođenjem digitalne tehnologije koja je dovela do tehnološke demokratizacije. Što su dizajneri naučili iz tog procesa nakon što su ga preživjeli i hoće li im to pomoći da prežive idući veliki krug automatizacije?

SL: Dok je kod prvog procesa demokratizacije koji spominjete riječ bila o pristupu alatima, kod trenutnog se radi o pristupu tržištima. Ako platforme poput Fiverra postanu raširene poput npr. Ubera, klijenti će vjerovati algoritmima po pitanju izbora honoraraca, što će pak postati dodatak softveru. I pazite, kao što kaže izreka: „najbolje mjesto za skrivanje trupla je druga stranica Googlea“. Bez neke vrste jedinstvene specijalizacije ili kulturnog prestiža, grafički dizajneri, tvorci videa, web programeri, prevoditelji i drugi, morat će se natjecati globalno, a istovremeno spuštati svoje cijene lokalno. Kao što se to dogodilo s kineskom proizvodnjom, ovaj proces donijet će kratkoročnu korist gospodarstvima u nastajanju i potrošačima koji će uživati u blagodatima outsourcinga. No istovremeno će u bogatim društvima proizvesti stav da su strani honorarci neprijatelji koji ne igraju pošteno. Dizajneri, i kreativni radnici općenito, već se bore za preživljavanje, ali ta borba nije niti protiv strojeva niti protiv stranih konkurenata.

 

"Five Years of Captured Captchas" - Lorusso & Sebastian Schmieg, 2016.“Five Years of Captured Captchas” – Lorusso & Sebastian Schmieg, 2016.

 

PM: S obzirom da nove tehnologije kao što su strojno učenje, big data i umjetna inteligencija postaju sve važnije, je li kulturna uloga dizajnera bitnija kad ih prihvaća ili kritizira?

SL: Teško mogu zamisliti kako bi se strojno učenje i tomu slično moglo ne prihvatiti kad i samo rješavanje captche doprinosi obučavanju sustava umjetne inteligencije. Ono što se na prvi pogled čini tehničkim problemom, zapravo je stvar političke ekonomije. Time smo se Sebastian Schmieg i ja pokušali pozabaviti u našem radu Five Years of Captured Captchas, seriji od pet leporela koji su ukupno dugi 90 metara, a sadrže baš svaku captchu koju smo riješili kroz pet godina. Kad su knjige bile spremne, napisali smo pismo Googleu – tvrtki za koju smo obavili većinu posla – kako bismo predstavili svoj ‘kvinkvenalni izvještaj’ i proslavili tako plodnu suradnju. Formulirajući rješavanje captche kao rad, htjeli smo naglasiti izvlačenje vrijednosti u smislu tehničkog poboljšavanja koje se odvija u pozadini tako sitne radnje. Dakle, izgleda da je poanta, kao i obično, da je dobro propitivati predrasude ugrađene u samu tehnologiju, ali i autoritete iza i oko nje.

 

“Od većine dizajnera traži se da se identificiraju s pompoznim narativima koji im pripisuju mogućnost poboljšanja svijeta, dok su u isto vrijeme na milosti i nemilosti nesigurnosti posla, erozije profesionalnog prestiža i opće neizvjesnosti”

 

PM: Mnogo ste istraživali i pisali o onome što vi nazivate podukarijatom, tj. o odnosu između poduzetništva i prekarnosti. Kako se taj fenomen odražava u dizajnerskoj struci?

SL: Općenito govoreći, podukarijat je disforično stanje, vrsta kognitivne disonance kod koje subjekt razvija (prisilno ili ne) poduzetnički poriv, dok se istovremeno nosi s različitim oblicima prekarnosti. Od većine dizajnera traži se da se identificiraju s pompoznim narativima koji im pripisuju mogućnost poboljšanja svijeta, dok su u isto vrijeme na milosti i nemilosti nesigurnosti posla, erozije profesionalnog prestiža i opće neizvjesnosti. Katkad to poduzetničko identificiranje postane način da osoba nađe svoje mjesto u svijetu, pa makar to bilo samo na razini osobnog i poslovnog narativa.

 

"Shouldn't you be working", Silvio Lorusso, 2016.

“Shouldn’t you be working”, Silvio Lorusso, 2016.

 

PM: U svojoj umjetničkoj/dizajnerskoj praksi, u radovima poput ‘The Best Is Yet to Come’, ‘An Attempt to Explore the Medium of Leisure’ (u suradnji sa Sebastianom Schmiegom) i ‘Shouldn’t You Be Working?’ (ovaj posljednji bit će izložen u sklopu glavne izložbe Plana D), bavite se problemima hiperzaposlenosti, proizvodne tjeskobe i posramljivanja zbog lijenosti te dizajniranim rješenjima (aplikacijama) koje ih potiču. Kako da se borimo protiv tog trenda?

SL: Osim što je to tehnički problem, tiranija radne etike je i kulturni problem: moramo biti produktivni jer su i svi drugi, a ako ne budemo, propast ćemo. No ako pogledamo, na primjer, kontekst umjetnosti i dizajna, brzo ćemo shvatiti da je rad 24 sata na dan i sedam dana u tjednu rijetko kad dobra situacija. Iako mnogi studenti i oni s novopečenim diplomama provode dane i noći radeći na svojim internetskim portfeljima, samo su rijetki pošteno kompenzirani i u financijskom i u društvenom smislu. Većina umjetničkih i dizajnerskih škola je i sama dizajnirana tako da potiče natjecanje među studentima. To je natjecanje poslije još gore, barem ovdje u Nizozemskoj, zbog stipendijske ekonomije. Imajući to na umu, čini se boljim uložiti vrijeme u izgradnju zaštićenih prostora za prijateljsku suradnju, čak i unutar rijetko prijateljskih konteksta, poput visokog obrazovanja. Suradnja bi mogla biti jedan od protuotrova za ono što David Frayne zove ‘radna dogma’.

 

PM: Gdje ste vi na ljestvici između tehnološkog optimizma i pesimizma?

SL: Recimo samo da sam optimističan po pitanju korisnosti pesimizma.