ROBERT ČANAK: “Signalizacija treba biti prilagođena i samim građanima, a ne samo turistima”

“Proces projektiranja sustava signalizacije ovisi od projekta do projekta. Također, ovisi i tome radi li se o zgradi koja je tek u fazi dizajna ili o nekoj postojećoj. Na primjer, ako je zgrada u fazi dizajna koriste se određene metode, a i nerijetko sugeriramo arhitektima određene intervencije koje u konačnici rezultiraju manjim brojem znakova. U postojećoj zgradi uvijek volim osobno proći kroz hodnike, promatrati korisnike, razgovarati s osobljem – oni je koriste na dnevnoj bazi i znaju za većinu navigacijskih problema. ” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

Robert Čanak studirao je vizualne komunikacije na Studiju Dizajna pri Arhitektonskom Fakultetu u Zagrebu. Tijekom preddiplomskog studija najčešće radi kao freelance dizajner u NGO sektoru i nezavisnoj kulturi. Magistrirao je na Sveučilištu Virginia Commonwealth na temu dizajna fikcija. Tijekom magisterija radio je kao asistent na preddiplomskim predmetima Tipografija, Dizajner u kontekstu te Poslovanje unutar dizajna. Koautor je službenog poklona države Katar. Tijekom magisterija, zaposlio se u katarskom državnom sektoru, u uredu koji se bavi kapitalnim projektima na nacionalnoj razini. Obnašao je dvije rukovodeće funkcije, Head of Design i Head of Wayfinding. Tijekom tih mandata, sa svojim je timovima radio na planiranju, razvoju, te implementaciji sustava unutrašnje i vanjske signalizacije za prestižni sveučilišni kampus Education City, koji udomljava neke od najboljih svjetskih sveučilišta. Tijekom 10 godina, radio je na preko 80 projekata signalizacije u raznim sektorima (zdravstvo, rekreacija, edukacija, hotelijerstvo i transport), te je bio klijent nekima od najboljih svjetskih dizajn konzultanata i arhitekata. Nakon povratka u Hrvatsku, zajedno sa suprugom i partnericom osniva Studio Node, konzultantsku tvrtku za korisničko iskustvo u okolišu, koja nedugo nakon postaje dio Modulexa, globalnog lidera u arhitektonskoj signalizaciji. Član je Sign Design Society. Intervju s Robertom Čankom nastao je povodom nadolazeće Izložbe hrvatskog dizajna 21/22.

 

OM: Tijekom studija vizualnih komunikacija u Zagrebu, aktivno ste sudjelovali u dizajniranju za neprofitne organizacije i za nezavisnu kulturu. Koji su vam projekti iz toga razdoblja posebno ostali u sjećanju i eventualno utjecali na kasnije bavljenje dizajnom?

RČ: Prvi veći projekt bila je suradnja s Dejanom Kršićem na knjizi Mladena Stilinovića Hoću Kući – Knjige umjetnika 1972-2006. Bila mi je iznimna čast raditi na knjizi jednog od naših najznačajnijih (i meni jednog od najdražih) umjetnika.

Prvi kompleksniji rad bio je onaj sa Ivanom Klisurićem i kustosicama na projektu Tajne izložbe, unutar kojeg smo se bavili istraživanjem cenzure u kontekstu vizualnih umjetnosti. Projekt je zahtijevao izlazak iz klasičnih okvira struke. Radilo se o istraživanju, organizaciji izložbi po stanovima, a za svaku je bio dizajniran i mali ‘uradi sam’ katalog, kojeg smo Klisurić i ja prelamali, printali, fotokopirali i klamali. Ako se dobro sjećam to je bio moj prvi interdisciplinarni projekt i kroz njega sam razvio preferencije za rad u timu s različitim disciplinama, koji se pokazuje uspješnim i danas. Za taj projekt smo dobili i nagradu HDD-a.

Node signalizacija za pješake, Doha

Pješački totem na kampusu

 

OM: Nakon završetka preddiplomskog Studija dizajna u Zagrebu, upisujete magisterij na Sveučilištu Virginia Commonwealth u Kataru. Koliko vam se dolaskom u Katar život promijenio i na što ste se sve morali u početku naviknuti? Što vas je u privuklo u kurikulumu ovoga sveučilišta da ste se odlučili upravo za preseljenje u Dohu?

RČ: U Dohi sam prvi put bio 2009. godine dok sam još formalno imao status studenta. Tadašnja ICOGRADA (danas Ico-D) je organizirala Icograda Design Week u Dohi, i to u partnerstvu s mojim, tada budućim fakultetom. Dijelili su po jednu studentsku stipendiju po kontinentu pa sam se na poticaj tadašnje susjede, dizajnerice Sanje Rocco sramežljivo prijavio s esejom na zadanu temu. Na kraju mi je ta stipendija za sudjelovanje na kongresu i dodijeljena. Inače, Virginia Commonwealth University je jedno od visoko rangiranih američkih sveučilišta koje ima svoj ogranak u Kataru. Još uvijek pod dojmom, odlučio sam aplicirati na njihov MFA program te iskoristiti dvije godine studija za istraživanje tamošnjeg tržišta i eventualne mogućnosti zaposlenja. Nedugo nakon video-intervjua s komisijom, javio mi se veliki rusko-američki dizajner Constantin Boym da mi osobno čestita na najboljoj aplikaciji i obavijesti me da sam jedini dobio punu stipendiju. On je te godine došao na čelo MFA programa i doveo zaista sjajan kadar na faks.

Što se tiče samog života u Kataru, ne sjećam se da sam imao problema s prilagodbom. Meni je tamo zaista bilo odlično. Katar je totalni melting pot jer tamo žive i rade gotovo sve nacionalnosti; stranci čine gotovo 90 posto populacije. Izlaganje različitim kulturama, kuhinjama, jezicima i religijama se odvija već u vrtićkoj dobi i zapravo nikada ne završava. Moje iskustvo s Katarcima je bilo pozitivno, gostoljubivi su, uviđavni i jako ponosni na svoju kulturu, običaje i tradiciju. Veliki su vizionari i jako cijene iskustvo i know-how iz inozemstva. Zapadnjaci načelno imaju krivu percepciju o toj zemlji, pogotovo što se tiče prava i položaja žena. Poznajem (i iznimno cijenim) priličan broj visoko obrazovanih, načitanih i progresivnih ljudi, pogotovo žena, koje su na jako visokim, rukovodećim pozicijama u društvu. Neke od njih su mi bile i nadređene od kojih sam puno naučio.

Osim potpunog switchanja na engleski jezik, morao sam se priviknuti i na puno manje birokracije, zelenih i pješačkih zona i puno više klima uređaja; tijekom ljetnih mjeseci tu regiju pogađaju nevjerojatne vrućine, tako da pola godine bez auta i klime jednostavno ne ide. S godinama se to promijenilo, posebno dolaskom podzemne željeznice i urbanih intervencija koje su smanjile zavisnost o automobilima.

Studija Akademijinog parkinga, Education City, Doha

Studija za korištenje parkinga kampusa

 

OM: Biste li mogli usporediti studij dizajna u Hrvatskoj i u Kataru? Postoje li doista neke ključne razlike u načinu podučavanja, mogućnostima i prednostima koje se nude studentima, te koliko je pogodnosti vama donio dovršetak studija u inozemstvu?

RČ: Prva stvar koju sam primijetio na faksu u Dohi jest da su svi profesori obavezno i istraživači, a druga je da se prema američkom sustavu student tretira kao klijent. Također, kompanije ulažu u budući kadar tako da u partnerstvu s fakultetima stipendiraju najbolje studente koji kasnije imaju osiguran posao u tim kompanijama. Što se tiče prednosti, zaista su goleme; najnovija tehnologija, plaćena studijska putovanja, nevjerojatna kolekcija knjiga, časopisa i najnovijih materijala, gostujući profesori koji drže module ili radionice. Neizostavan, a i najvrijedniji dio je networking.

Sam način studiranja je drugačiji; imali smo glavne predmete koje svi moraju uzeti, a ostatak predmeta je modularan, tako da si student dijelom sam slaže program. Osobno mi je preddiplomski na Studiju dizajna bio puno teži i zahtjevniji nego magisterij na američkom fakultetu. Zbog dotadašnjeg radnog iskustva i stečenih znanja na Studiju dizajna postajem asistent na preddiplomskom studiju.

 

Signalizacija za Education City stadium, Doha

Signalizacija za Education City stadium, Doha

 

OM: Nakon stjecanja diplome, zapošljavate se u neprofitnoj organizaciji Qatar Foundation koja potiče razvoj edukacije i istraživanja ulaganjima u vrhunsko obrazovanje dostupno budućim znanstvenicima i stručnjacima iz različitih područja. U ovom državnom sektoru ostajete gotovo 9 godina, pri čemu izvršavate visoke funkcije Head of Design i Head of Wayfinding. Možete li nam nešto više reći o samoj organizaciji te vašoj ulozi?

RČ: U Qatar Foundationu se zapošljavam još tijekom studija. To je zaista nevjerojatna organizacija. Najveća inicijativa organizacije je Education City, impozantni grad-kampus od gotovo 15 km2, dom nekim od najboljih svjetskih sveučilišta. Unutar kampusa se nalazi i bolnica, studentski dom, restorani, bazeni, veliki park, tramvaj, hotel, nacionalna knjižnica, golf tereni, konjički klub te sportski stadion. Kampus ima svoj vlastiti security i vatrogasnu brigadu.

Kampus se gradio po master planu Arate Isozakija, koji je i dizajnirao neke od zgrada, a na kampusu su radili i OMA, Legorreta+Legorreta, César Pelli te Fenwick Iribarren Architects. Kampus je također je dom istraživačkim institutima, te je inkubator za gomile startupova.

Kako bi nadgledao razvoj i gradnju tog kampusa, Qatar Foundation je osnovao vlastiti projektni biro, Capital Projects Directorate, gdje sam radio gotovo čitavo desetljeće. Bili smo tim od 40-ak ljudi; arhitekti, dizajneri interijera, project i construction manageri, prometni i hortikulturni stručnjaci. Ja sam vodio tim za projektiranje wayfinding master plan strategije cijelog kampusa. Inače, Qatar Foundation djeluje i izvan zemlje; unutar 15 godina, u sklopu inicijative Reach Out to Asia, implementirano je 66 projekata u 21 zemlji; sagrađeno je ili obnovljeno 336 škola, obučeno 17,000 učitelja, a 2 milijuna djece je, kao rezultat svega toga, dobilo pristup kvalitetnoj edukaciji.

 

“U postojećoj zgradi uvijek volim osobno proći kroz hodnike, promatrati korisnike, razgovarati s osobljem – oni je koriste na dnevnoj bazi i znaju za većinu navigacijskih problema.”

 

OM: Vanjska i unutarnja signalizacija na kojoj ste radili unutar Education Cityja bila je jedan od ključnih dizajnerskih elemenata. Kako pristupate dizajniranju signalizacije na prostoru na kojem je tako gusto raspoređen niz sadržaja? Što su prioriteti u omogućavanju funkcionalnog kretanja?

RČ: Kako se radi o velikoj površini i jako puno sadržaja, najveći izazov je bio povezati sve u jednu logičnu cjelinu. Dakle počinje se od master plana za izgradnju grada. Budući je kampus djelomično bio izgrađen, trebalo je razumjeti kako će kampus funkcionirati kada je kompletiran, kako bi se ‘iskrojio’ način na koji će ga ljudi koristiti. Jako je bitna fleksibilnost sustava jer se kroz vrijeme dodaju novi sadržaji, a jednako je bitna i koordinacija sa ostalim elementima u prostoru. Dakle sav urbani mobilijar, hortikultura, nadzorni sustav i znakovi moraju funkcionirati kao cjelina. Bez toga nema uspješnog sustava.

Ulaze u kampus smo definirali prema tipovima korisnika (ceremonijalni / VIP, gospodarski ulaz, studenti i profesori itd). Budući je kampus zamišljen da u konačnici postane car-free zona, projektirana su parkirališta pokraj svakog od javnih ulaza. Ta parkirališta su ujedno i početak nečije interakcije s kampusom. Parkirališta su ujedno i prometna čvorišta; u svakom imamo metro stanicu (koja povezuje kampus s Dohom) i tramvajsku stanicu naše interne mreže. Od tamo se korisnici potiču na korištenje tramvaja, a pješačka wayfinding strategija naslanja na mrežu javnog prijevoza. To je jedna velika inovacija u regiji gdje ljudi zaista ovise o automobilima a i zbog cijene goriva javni prijevoz nikad nije bio prva opcija.

 

Signalizacija željezničke stanice za Education City stadijum, Doha

Pješačka navigacija iz parkinga prema tramvajskoj stanici

 


OM: Osim signalizacije kampusa, autor ste i dizajna signalizacije u različitim ustanovama i sektorima. Kako za vas teče proces izrade signalizacije? Koliko sadržaj za koji je rađena utječe na njezin konačni dizajn?

RČ: Proces projektiranja sustava signalizacije ovisi od projekta do projekta. Također, ovisi i tome radi li se o zgradi koja je tek u fazi dizajna ili o nekoj postojećoj. Na primjer, ako je zgrada u fazi dizajna koriste se određene metode, a i nerijetko sugeriramo arhitektima određene intervencije koje u konačnici rezultiraju manjim brojem znakova. U postojećoj zgradi uvijek volim osobno proći kroz hodnike, promatrati korisnike, razgovarati s osobljem – oni je koriste na dnevnoj bazi i znaju za većinu navigacijskih problema. Često i Google Maps komentari otkriju frustracije korisnika – od loše organiziranog parkinga, do poteškoća u pronalaženju nekog sadržaja – što nam je jako vrijedan input.

Mapa javnog prijevoza Zagreb

Mapa javnog prijevoza Zagreb

 

 

OM: Povratkom u Hrvatsku osnivate Studio Node koji se bavi wayfindingom, odnosno usmjeravanjem kroz prostor. Signalizacija u javnom prostoru sve više dobiva pozornosti zahvaljujući porastu kvalitetnih projekata. U kojim primjerima ili situacijama primjećujete napredak dizajna prostornih grafika u Hrvatskoj? Koliko su takvi primjeri zastupljeni na ovogodišnjoj Izložbi hrvatskog dizajna i što je još potrebno napraviti kako bismo shvatili velike prednosti kvalitetno odrađenog dizajna signalizacija?

RČ: Studio Node je zamišljen kao konzultantska tvrtka koja se bavi optimizacijom korisničkog iskustva u fizičkom prostoru – što prvenstveno postižemo sustavima signalizacije. Smatrali smo da u Hrvatskoj ova disciplina nije dovoljno zastupljena te da možemo doprinijeti svojim dosadašnjim iskustvom. Strategija je najbitnija, dok sami dizajn znakova dolazi tek kasnije.

Pratim rad par cijenjenih kolega u ovoj domeni, i drago mi je vidjeti da rastu apetiti za ovu disciplinu među studentima, ali svjesnost i interes mora postojati kod naručitelja, a obavezno i zastupljenost signalizacije u natječajnim elaboratima – kako bi se pravovremeno osigurao adekvatan budžet i kako bi arhitekt pravodobno mogao angažirati konzultante i iz ovog područja.

Na ovogodišnjoj izložbi je bilo zanimljivih radova, pogotovo onih kompleksnijih, čiji je rezultat suradnja različitih disciplina. Što se tiče same signalizacije, zbog načina na koji su radovi prezentirani meni kao članu žirija je nažalost bilo teško ocijeniti koji su od tih projekata zaista uspješni. Prezentacija ovakvih intervencija u prostoru bi trebala sadržavati poneki dijagram, način zoniranja prostora i slično.

 

“Wayfinding konzultanti i arhitekti zapravo žele postići isti cilj, prostore koji evociraju pozitivno iskustvo, koji su laki i intuitivni za korištenje – tako da što ranije počnemo surađivati na projektu i donesemo neke zajedničke odluke, rezultat je bolji za krajnje korisnike.”

 

OM: Dogodi se da shvatimo koliko nam je dobar dizajn signalizacije neophodan onda kada se nađemo na nepoznatom mjestu, po mogućnosti usred gužve, prometnog kaosa i tijesnog rasporeda. U kojom mjeri dizajn signalizacije utječe na smanjenje frustracije prilikom stresnih situacija? 

RČ: Utječe u velikoj mjeri. Uzmimo za primjer bolnice, koje su, kod nas, notorno loše po pitanju signalizacije i korisničkog iskustva. Pacijenti i njihove obitelji su prepušteni sami sebi da, pod stresom, pokušavaju shvatiti logiku tih konfuznih prostora kako bi na vrijeme stigli na pregled ili zahvat, što se nerijetko odvija na više lokacija unutar bolničkog kompleksa.

Dobar pokazatelj koliko sustav signalizacije radi svoj posao jest količina upita za smjer koje djelatnici (uz sav svoj posao) moraju odrađivati. Studijama je dokazano da taj dodatni zadatak dovodi do pada u koncentraciji osoblja i češćim greškama na poslu. Kao rezultat loše signalizacije počinju se pojavljivati nekoordinirane isprintane upute i strelice po hodnicima – iako su dobronamjerne, imaju suprotni efekt – rezultiraju još većom konfuzijom i stresom. Sustave signalizacije obično detektiramo kada podbace, dok one kvalitetne niti ne primjećujemo, a dovedu nas do željene destinacije (tzv. seamless journey). Kao što sam spomenuo, dobro projektiran informacijski sustav počinje od strategije i ne-dizajnerskog rada gdje identificiramo navigacijske probleme koje moramo riješiti za korisnike.

 

Interpretativni znak, signalizacija za studentski dom, Education City, Doha

Interpretativni znak, signalizacija za studentski dom, Education City, Doha


OM: Nedavno je Studio Node postao dijelom Modulexa, firme koja se tijekom godina naučila prilagođavati novim zahtjevima tržišta i potrebama klijenata zbog čega je ostala globalni predvodnik u arhitektonskoj signalizaciji. U posljednje vrijeme fokus se sve više stavlja na ekološki održive materijale koji se koriste i u ovoj industriji. Koliko su vam bitni materijali koje koristite, kako ih odabirete i koliko oni utječu na cjelokupni dizajn?

RČ: Jako smo ponosni što smo postali dio Modulexa. To je originalno danska firma koju je osnovao LEGO u 1960-tima. Imamo svoj R&D odjel, za istraživanje i razvoj održivih materijala. Kako bismo ih učinili dostupnima svima ne planiramo ih patentirati. Nedavno je započet razvoj novog materijala koji za sirovinu koristi stare tepihe iz kruzera i hotela – što je jedan od najgorih vrsta otpada.

Kako Modulex proizvodi modularne familije znakova, u zadnje vrijeme sve se više odlučujemo za kućne off-the-shelf proizvode.Na taj način možemo uložiti više energije u strateški dio. Naravno postoje i projekti gdje se sve radimo custom ili pak kombinaciju.

Što se tiče izbora materijala, smatram da je najbitnije osigurati maksimalni životni vijek proizvoda. Svaki projekt nameće izbor materijala. Npr. u bolnici ćemo koristiti materijale koji podnose konstantno čišćenje i dezinfekciju, dok grad na obali zahtjeva materijale ili premaze koji neće korodirati radi soli u zraku. Iz iskustva mogu reći da ulog u skuplje materijale dugoročno ispadne puno jeftinije.

 

Mapa javnog tramvajskog prijevoza za Education City, Doha

Mapa javnog prijevoza kampusa – aktivacija plave tramvajske linije

 

OM: Preduvjeti za siguran boravak i snalaženje u prostoru često nisu omogućeni osobama s invaliditetom. Koliko nam upravo u ovakvim okolnostima može pomoći kvalitetno osmišljena signalizacija? Na koje načine se može prilagoditi osobama s poteškoćama i pomoći im u navigaciji javnim prostorom koji bi trebao biti jednako dostupan svima?

RČ: Jock Kinneir je rekao: Good signage cannot cure sick buildings – što hoće reći da kvaliteta snalaženja u prostoru ne ovisi samo o znakovima. Dakle, ako zgrada nije dovoljno ‘user-friendly’ koliko god se mi potrudili – znakovi neće biti dovoljni. Zato smatram da je bolje angažirati konzultanta prije, nego kasnije u projektu. U Hrvatskoj postoji Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, ali bi trebao biti proširen i nadopunjen specifikacijama poput tipografija koje bi se trebale koristiti, kontrasta između pozadine i poruke, taktilnosti, i stupnja odsjaja boja koju koristimo.

Ja sam za grassroots pristup – svojim djelovanjem utjecati na zakone. Smatram da je naša odgovornost kao planera ovakvih sustava omogućiti osobama sa invaliditetom i smanjene pokretljivosti da podjednako koriste sadržaje kao i svi drugi.  Evo jednostavnog primjera na razini grada; ako se trudnica ili osoba u invalidskim kolicima nalazi na Trgu bana Jelačića i želi doći na Gornji grad, signalizacija bi tu skupinu korisnika trebala usmjeravati prema uspinjači, a ne na Zakmardijeve stube. Tako jednostavna intervencija, a puno utječe na korisničko iskustvo.

 

“Svojom jasnom i konzistentnom komunikacijom jedan pametno osmišljen informacijski sustav bi osnažio brend grada, a i povećao bi se indeks kvalitete života.”

 

OM: Arhitektura i dizajn signalizacije moraju se skladno nadopunjavati kako bi se stvorilo kompletno korisničko iskustvo nekog prostora. Koliko vam je važna suradnja sa stručnjacima drugih područja i na koje načine međusobno dijelite posao? Koliko je zahtjevno surađivati s arhitektima na određenim projektima – postoje li drugačije percepcije onoga što bi signalizacija ustvari trebala biti?

RČ: Iz mog iskustva u Dohi, niti jedan arhitektonski ured nije mogao raditi na projektu ako nema u timu konzultantsku firmu za wayfinding. To je propisano od strane klijenta i projekt signalizacije se razvija uzastopno s arhitekturom, od koncepta do realizacije. Upravo u takvim projektima se događaju i najuspješniji primjeri signalizacije, a i arhitekture – radi koordinacije na svim razinama.

U wayfinding krugovima se često čuje da arhitekti baš i ne vole signalizaciju jer znakovi nepotrebno narušavaju njihove kreacije, ali srećom naša iskustva su, zasad, pozitivna. Wayfinding konzultanti i arhitekti zapravo žele postići isti cilj, prostore koji evociraju pozitivno iskustvo, koji su laki i intuitivni za korištenje – tako da što ranije počnemo surađivati na projektu i donesemo neke zajedničke odluke, rezultat je bolji za krajnje korisnike. Moramo razlikovati dvije osnovne tipa informacija u okolišu, takozvane aktivne i pasivne. Pasivni podrazumijevaju samu arhitekturu, razne elemente u prostoru, intuitivne lokacije ulaza u zgrade, osvijetljenost – i idealni prostori su bogati takvim elementima.

 

Robert Čanak & Rem Koolhaas Izvor: Privatni arhiv

Robert Čanak & Rem Koolhaas
Izvor: Privatni arhiv

Druga kategorija su dodani elementi. To je informacijski sloj koji je supraponiran na postojeći layout nekog prostora te je često nužan kako bi nam taj prostor bio jasniji. Wayfinding stratezi najčešće ordiniraju u ovoj domeni. Ali to smatram propuštenom prilikom za zaista odlično korisničko iskustvo, jer najuspješniji projekti imaju dobro koordinirana oba aspekta, a za to treba početi surađivati što ranije u projektu.

Po pitanju suradnje sa stručnjacima iz drugih područja naveo bi primjer suradnje sa konzultantima za autizam tijekom planiranja jedne škole. Bez njihovog savjetovanja nikada ne bismo znali da trebamo obratiti pažnju na određene stvari (jarke boje, uzorci, raspored namještaja, jačina razglasa) kako bi optimizirali iskustvo osoba s autizmom u tom prostoru. Sustav signalizacije ponekad uključuje i elemente koji nisu nužno samo znakovi – nedavno smo recimo odlučili presaditi drvo kako bi ulaz u zgradu bio jasno vidljiv. Nadalje, skulpture, svijetlost, boje – uvelike doprinose snalaženju u prostoru i kreiranju mentalnih mapa – tako da se može dogoditi suradnja s vrlo različitim disciplinama.

 

Mapa javnog prijevoza Zagreb (detalj)

Mapa javnog prijevoza Zagreb (detalj)

 

OM: Postoji li neki aspekt posla na kojem dosad niste imali priliku raditi, a s čime biste se voljeli susresti u budućnosti? Kakvi su vam daljnji planovi sa studijem?

RČ: Nismo radili niti jednu zračnu luku, to bi bio zanimljiv izazov. Trenutno radimo na unificiranom sustavu signalizacije za javne ustanove u Kataru – kompleksan ali jako zanimljiv posao. Radili smo sa Pfizerom u  Hrvatskoj, te uskoro počinjemo rad na dvije bolnice što nas jako veseli. To vidimo kao priliku da postavimo novi standard za korisničko iskustvo u zdravstvenom sektoru koji kod nas jako zaostaje za ostatkom svijeta.

Želja nam je poboljšati i sustav signalizacije grada Zagreba, jer ovo što trenutno imamo zaista nije funkcionalno. Jednostavno rečeno – to je bačen novac. Zagreb ima dvije turističke sezone, ljetnu i zimsku. Prema izvješću Hrvatske turističke zajednice, Grad Zagreb je u 2021. godini sa svojih 638,000 posjeta na vrhu destinacija koje su privukle najviše posjetitelja. No, signalizacija treba biti prilagođena i samim građanima, a ne samo turistima. Dobro postavljeni sustavi signalizacije uvelike doprinose pozitivnom iskustvu korisnika nekog grada. Svojom jasnom i konzistentnom komunikacijom jedan pametno osmišljen informacijski sustav bi osnažio brend grada, a i povećao bi se indeks kvalitete života.