Projekt Zagrebački A4 dizajn ulice svojevrsni je nastavak dugogodišnjeg interesa Nike Mihaljevića za needucirani, vernakularni grafički izričaj ulice, rubne fenomene vizualne kulture i dokumentiranje svakodnevice, kojima najčešće prilazi iz pozicije educiranog dizajnera vizualnih komunikacija, čija je uža specijalnost upravo tipografija i njena primjena. Projekte na tom tragu ovaj autor realizira još od školovanja na zagrebačkom Studiju dizajna, a zatim i na Werkplaats Typografie u Arnhemu u Nizozemskoj, a danas se odvijaju paralelno s Mihaljevićevim profesionalnim dizajnerskim aktivnostima te predavačkim radom na Odsjeku medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever.

“Ako je izlaganje tog needuciranog, kako smo ga nazvali, ‘uličnog dizajna’, provokacija, njena provokativnost leži prvenstveno u činjenici da nas suočava licem u lice s prilično prostranom zonom vizualnog komuniciranja u javnom prostoru koje se događa onkraj sfere utjecaja samih dizajnera”

Autorove profesionalne i akademske reference ovdje navodim dijelom i iz taktičkih razloga, budući da ova izložba, od naslova preko njenog sadržaja do mjesta na kojem se održava, na prvi pogled mogu djelovati kao provokacija. U određenom smislu, ona to i jest, ali u isto vrijeme sva glavna uporišta ovog Mihaljevićevog koncepta su do srži dizajnerska, jezik kojim se on kao autor koristi čak i u „osobnim“ projektima je nedvosmisleno dizajnerski, teme kojima se bavi najčešće obrađuje upravo dizajnerskim sredstvima, materijalni produkti većine njegovih radova mogu se tumačiti kao dizajnerski artefakti i konačno, tema ove izložbe je dizajnerska tema par excellence. Dakle, ako je izlaganje tog needuciranog, kako smo ga nazvali, „uličnog dizajna“, provokacija, njena provokativnost leži prvenstveno u činjenici da nas suočava licem u lice s prilično prostranom zonom vizualnog komuniciranja u javnom prostoru koje se događa onkraj sfere utjecaja samih dizajnera – zonom tzv. neformalnih ekonomija, komunikacije unutar lokalnih zajednica, improviziranih i ad hoc rješenja u označavanju i signalizaciji itd.

Naslov izložbe ‘Veliki izbor talijanskih hlača’ – Zagrebački A4 dizajn ulice parafrazira jedan od oglasa koje je autor zabilježio fotografirajući najrazličitije reklame i obavijesti pronađene na zagrebačkim ulicama, bez namjere da valorizira njihovu grafičku, dizajnersku ili tipografsku pismenost i dosege, već s idejom da registrira njihovu sveprisutnost koja, unatoč svojoj brojnosti i visokoj distribuciji, u strukovnim krugovima uglavnom prolazi nezamijećeno.

“Mihaljevićev rad svojevrsni je hommage amaterizmu iz pozicije profesionalca koji smatra da i takvi materijali, koje je profesionalni dizajn očito u širokom luku zaobišao a struka prezrela, zavređuju našu pažnju”

Projekt je djelomično proizašao, i ima bliskih dodirnih točaka, s ranijim radom istog autora – tipografskim specimenom Nova kolekcija, nastalim kao službena tiskana prezentacija tipografskog pisma Typonine Sans uglednog hrvatskog tipografa Nikole Đureka. Dok većina takvih specimena nastoji prezentirati novo tipografsko pismo u najglamuroznijem svjetlu, Mihaljevićeva strategija je radikalno suprotna. Đurekov font primjenjuje u rekonstrukcijama marginalnih, efemernih tiskanih materijala poput računa, cjenovnih etiketa, malih oglasa, A4 reklama, osmrtnica, obavijesti stanarima itd. koje se rijetko odlikuju konvencionalnim standardima vizualnog komuniciranja, naprotiv, prije su produkt kvartovskih fotokopirnica nego dizajnerskih studija.

Mihaljevićev rad svojevrsni je hommage amaterizmu iz pozicije profesionalca koji smatra da i takvi materijali, koje je profesionalni dizajn očito u širokom luku zaobišao a struka prezrela, zavređuju našu pažnju. Ovo bi se ironično moglo shvatiti kao poziv dizajnerima da svojim stručnim kompetencijama oplemene dosad neosvojena, divlja područja gradskih ulica, no budimo realistični, to bi bilo apsurdno iz puno razloga. Ulični oglasi i obavijesti na A4 papiru najčešće su savršeno učinkoviti u onome čemu bi trebali služiti. Njihova estetika možda i jest rudimentarna i gruba, ali nitko im ne može osporiti funkcionalnost. Ove dvije sfere – profesionalna i nezgrapna, needucirana – se u stvarnosti tek sporadično dodiruju i u najbolju ruku su komplementarne. S etičkog aspekta, u objema nalazimo i primjere pažnje i visoke odgovornosti prema zajednici i društvu, kao i one eksploatacije i manipuliranja. Vernakularni „dizajn“ je neuništiv jer je dio ljudske prirode, dio svakodnevnog života na sličan način na koji to jesu i najbolji dizajnirani objekti. Nisu si ni konkurencija, niti su u opreci jedno s drugim. Suprotnost dobrom dizajnu je uvijek, samo i isključivo – loš dizajn.