Prije dvije godine održana je u Muzeju istorije Jugoslavije izložba Dobar dizajn, čiji je naziv inspiriran istoimenim priznanjem koje je 70-ih i 80-ih godina dodjeljivao beogradski Dizajn centar najkvalitetnijim domaćim proizvodima. Izložbu čini serija: Dizajn centar u Beogradu Ivana Manojlovića (Muzej istorije Jugoslavije), Porculanski sjaj socijalizma – Dizajn Porculana: Jugokeramika/Inker 1971 – 1990 Koraljke Vlajo (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb) i Iskra – Nesvrstani dizajn 1946 – 1990 Cvetke Požar i Barbare Predan (Muzej za arhitekturu i dizajn, Ljubljana). Tom prilikom pokazan je samo malen presjek u bogatoj produkciji industrijske proizvodnje tadašnje Jugoslavije, dok velik dio građe ostaje neistražen. Ovakvi i drugi projekti izvrsna su prilika da se ukaže na važnost istraživanja povijesti dizajna u svrhu revalorizacije, ne samo naše materijalne stvarnosti nego i njihovih autora. Jedna od autorica tog vremena je i arhitektica Radmila Milosavljević i sama članica tima Dizajn centra.

Radmila Milosavljević

IB: Dizajn centar u Beogradu osnovan je 1972. godine. To je vrijeme kada u Jugoslaviji buja proizvodnja. Je li to jedan od osnovnih razloga za osnivanje Centra za dizajn? Kako su se stvorili uvjeti za njegovo osnivanje?

RM: Početkom 60-ih sam radila u Zavodu za ekonomiku domaćinstva SRS koji je inicirao osnivanje Salona namještaja u Knez Mihajlovoj ulici, u samom centru Beograda. Direktorica Vera Popović i arhitektica Radmila Peronja procijenile su da će Zavodu za realizaciju razrađenog programa biti dovoljan tim koji su činile arhitektice: Božana Pekić, Ružica Brkić, Nadežda Andrić i ja. Naš je zadatak bio da napravimo nešto na temu kulture stanovanja koja, kao što znate, obuhvaća velik broj proizvoda koji su predmet dizajna.

Jedan od zadataka bio je, primjerice, projektirati sobni namještaj. Namještaj se crtao u perspektivi, pa na hamerima s tehničkom dokumentacijom nosio proizvođačima. U tvornicama su se crteži slagali u hodnicima kako bi radnici zajedno s direktorima procijenili koji od projekata najbolje odgovara njihovim mogućnostima, odnosno proizvodnom pogonu. Bio je to jedan izuzetno demokratičan proces.

“Dobar dizajn”

Do kraja 60-ih godina Salon je fenomenalno funkcionirao. Surađivali smo s industrijom i izlagali namještaj, rasvjetu, bijelu tehniku – sve što se proizvodilo u Jugoslaviji u to vrijeme. Naši tadašnji najveći uzor bili su Skandinavci, koji su tako savršeno povezali svoju industriju i zanatstvo i koje smo slijedili u pogledu dizajna namještaja koji smo projektirale. Inspiracija je došla s brojnim putovanjima na sajmove u Kopenhagen i Helsinki, ali i kroz izložbe koje su organizirali pojedini proizvođači, npr. Jugoeksport  – što smo smatrali svojevrsnom profesionalnom nadgradnjom.

“U tranziciji, cilj treba biti humanitet dizajna, imajući u vidu njegove kulturne dimenzije, društvenu uvjetovanost, psihološku vrijednost i univerzalnu razumljivost”

Međutim, s vremenom je Zavod imao sve više problema sa financiranjem, pa smo morali prijeći na neke oblike samofinanciranja i u tom smislu napraviti svojevrstan zaokret. U to vrijeme je moj tadašnji kolega Miroslav Frucht, baš bio je na studijskom putovanju u Velikoj Britaniji i prenio nam je iskustva u vođenju britanskog dizajn centra, vrlo otvorenog za prenošenje svojih iskustava i modela rada. Miroslav Frucht, koji je po struci bio pravnik, u to vrijeme je široj javnosti bio poznatiji svojoj publicističkoj djelatnosti u području dizajna. Dugo vremena se bavio teorijom dizajna kroz različite međunarodne kongrese, a 1970. godine je osnovao i bio glavni urednik časopisa Industrijsko oblikovanje. Iz te sinergije njegovog teorijskog znanja i našeg prostornog i kreativnog potencijala rodio se Dizajn centar.

Zgrada Dizajn centra u Beogradu

IB: Kako je funkcionirao centar, možete li objasniti njegove osnovne funkcije i ciljeve? Na koji način ste uspostavljali suradnju s proizvodnom industrijom?

RM: U to zlatno doba centra 70-ih bavili smo se različitim aktivnostima. Imali smo stalnu izložbu dobrih proizvoda jugoslavenske industrije i tematske izložbe o kulturi stanovanja. Osim toga, izdavali smo časopis, imali savjetodavnu službu i dizajn servis te smo bili na raspolaganju industriji za kreiranje novih proizvoda. Surađivali smo i međunarodno, dovodili smo izložbe izvana, iz primjerice Njemačke i Finske. Svake godine smo obilazili sajmove u Koelnu, Parizu, Milanu, Kopenhagenu, Helsinkiju.

Izložbeni prostor Dizajn centra Beograd

Za kreiranje vizualnog identiteta zaslužan je Milan Rakić, koji je prethodno napravio i znak za časopis Industrijsko oblikovanje. Znak Dizajn centra je pratila oznaka Dobrog dizajna. Naša komisija obilazila je prodavaonice, sajmove i izložbe i dodjeljivala oznaku dobar dizajn proizvodima prema strogim kriterijima: funkcija, oblik, kvaliteta, jednostavnost za proizvodnju, težina, cijena, konstrukcija. U centru se zatim stvarao index dizajnera i proizvoda, a izlazio je i mjesečni bilten namijenjen proizvođačima iz cijele Jugoslavije. U izložbenom salonu su se tako našle sve vrste proizvoda, od tekstila, bijele tehnike, stakla, keramike, sanitarija namještaja koji su nosili oznaku dobrog dizajna.

“Nedavno su me zvali iz Muzeja Jugoslavije i Muzeja tehnike, da napišem knjigu o Dizajn centru u Beogradu. Drago mi je da postoji interes za tu temu, te da sam sakupljanjem materijala kroz godine ipak uspjela sačuvati neku ključnu dokumentaciju vezanu za taj period rada centra. Arhiv centra naprotiv nije sačuvan”

Jugoslavija je bila jedna agrarna zamlja sa velikom šansom u poljoprivredi i radničku klasu je tek trebalo stvarati. To je naravno uvjetovalo masovni dolazak ljudi sa sela u grad i otvaranje brojnih tvornica. Samo u namještaju ih je bilo oko 400. Surađivali smo s mnogim tvornicama, između ostalih: Gaj (Pančevo), Jela (Šabac), 1. Novembar (Sremska Mitrovica), Simpo (Vranje), Jasen (Kraljevo), Goranprodukt (Čabar), Rade Končar (Zagreb), Novoselec (Križ), Šipad (Sarajevo), Treska (Skoplje), Jugodrvo (Beograd), Exportdrvo (Zagreb), Slovenijales (Ljubljana), Oriolik (Oriovac), Tvin (Virovitica), Meblo (Nova Gorica), Marles (Maribor), Tovarna dekorativnih tkanin (Ljubljana).

IB: Kakav je bio vaš odnos prema drugim centrima i dizajnerima u zemlji? Jeste li međusobno surađivali?

RM: Da, naravno. U to vrijeme je bilo najnormalnije da Bernardo Bernardi, Niko Kralj, Mario Antonini dođu u Beograd, da mi putujemo u Hrvatsku i Sloveniju. Goroslav Keller je pisao za naš časopis Industrijsko oblikovanje, a Dragan Roksandić je bio naš stalni suradnik. Slovenski proizvodi su definitivno bili najbolji. To je bilo vrijeme kada su Slovenci sve uzimali od Talijana, onda su Hrvati uzimali od Slovenaca, onda su Bosanci s jakom drvnom industrijom uzimali od Hrvata, Srbi od Bosanaca itd. Najozbiljniji pristup su imali Slovenci koji su radili solidne stambene interijere, modularne komponibilne sisteme namještaja prema potrebi. Slovenci su bili prvi i u proizvodnji telefona, Marles je bio broj jedan za kuhinje, Tovarna dekorativnih tkanin broj jedan za tkanine i tako redom.

Dizajn fotelje, Radmila Milosavljević

IB: Što je u konačnici dovelo do zatvaranja Dizajn centra?

RM: Dok primjerice Britanski dizajn centar, koji je bio model za stvaranje Dizajn centra u Beogradu, ima pokrovitelje koji i dan danas brinu o njegovom financiranju, mi smo se godinama morali samofinancirati, što je postepeno nesvjesno dovelo do smanjivanja kriterija prilikom dodjele oznaka za dobar dizajn. Privredna komora, koja je po prirodi stvari trebala brinuti o dizajnu nije bila zainteresirana ni za dizajn općenito niti za ideju udruživanja proizvođača, trgovina i dizajn centra. Tako je i naš entuzijazam počeo padati krajem 80-ih godina, kada se centar ponovo vratio na početnu točku, tj. usmjerio na izlaganje i prodaju.

“Slovenski proizvodi su definitivno bili najbolji. To je bilo vrijeme kada su slovenci sve uzimali od talijana, onda su hrvati uzimali od slovenaca, onda su bosanci s jakom drvnom insutrijom uzimali od hrvata, srbi od bosanaca itd.”

Centar je zaista imao šansu jer je imao prostor, savršen kadar, početni kapital i uzor u londonskom dizajn centru, koji je u konačnici možda bio greška jer nije bio prilagođen našim društveno-političkim uvjetima. Problem je bio da je funkcionirao uglavnom na pogonu entuzijasta.

IB: Kakva je pozicija dizajna danas u odnosu na drugu polovicu 20. stoljeća?

RM: Dvadeseto stoljeće je obilježio modernizam, znate, manje je više, forma slijedi funkciju i ornament je zločin. Početkom 80-ih godina su Talijani prvi uveli novi credo forma slijedi fijasko, manje je dosadno itd… koji indiciraju prve pojave postmodernizma. Poslije te revolucije, s početkom 21. stoljeća vlada nekakav retro. Čini se kao da nije smišljeno nešto novo, naravno osim tehnologije.

S druge strane, čini se kako su tada, kao i sada, postojale države koje su shvatile važnost kulture za privredu, za unapređenje opće situacija u državi. Mi to nismo shvatili, mislili smo kako je dizajn ukras. To se nije promijenilo.