Krajem prošle godine u HDD galeriji ugostili smo Petera Bil’aka, dizajnera i tipografa slovačkog porijekla s nizozemskom adresom. Prije i poslije predavanja imali smo priliku s njim razgovarati o časopisu Works That Work povodom čijeg predstavljanja je i bio u Zagrebu, ali i o njegovim bivšim i budućim projektima te pogledima na dizajnersku struku danas. Peterov holistički pristup dizajnu oblikovan je 20-godišnjim iskustvom rada u dizajnu, oblikovanju pisma, edukaciji, uredništvu i poduzetništvu, a njegovi projekti često su na granici tih disciplina. Prije i poslije predavanja razgovarali smo s Peterom o njegovim interesima u dizajnu, povezanosti raznorodnih projekata čiji je inicijator, suvremenom dizajnu pisama i planovima za budućnost.

Peter Bil’ak rođen je u nekadašnjoj Čehoslovačkoj, a danas živi i radi u Nizozemskoj. Djelovao je u sklopu studija Dumbar prije nego je pokrenuo vlastiti dizajnerski studio u Haagu, gdje radi u područjima dizajna novina i časopisa, grafičkog dizajna i dizajna tipografskih pisama, te predaje na Royal Academy of Art u Haagu. Godine 1999. pokrenuo je slovolivnicu Typotheque, godinu dana kasnije osnovao je te počeo uređivati i dizajnirati umjetnički i dizajnerski časopis Dot Dot Dot, a suosnivač je i Indian Type Foundry (2009.). Piše za različite magazine posvećene dizajnu, a 2013. pokreće vlastiti časopis Works That Work čini je glavni urednik.

 

 

 

 

Tko prati tvoj radi sigurno je primijetio širinu tvojih interesa. Ipak, vjerojatno si i dalje najpoznatiji po dizajnu tipografskih pisama. Kako gledaš na to? Da li se u profesionalnom smislu smatraš tipografom koji se bavi i drugim stvarima, urednikom koji i dizajnira ili ti granice tih polja nisu tako strogo odvojene?

Nikad se nisam trudio kategorizirati svoj rad kao specifičnu disciplinu ili kroz neki medij. Medij se mijenja od projekta do projekta. Osobno imam različite interese, glavni od kojih je tekst u najširem smislu. S jedne strane to je formalni izgled teksta, znači oblikovanje pisma i tipografija. S druge strane, zanima me tekst i kao nositelj informacija, tako da pišem te se bavim uredništvom i izdavaštvom. Na tekst uvijek gledam integrirano, s obje strane simultano. Ono što potencijalno čini moj rad specifičnim jest težnja da kroz izdavaštvo približim dizajn široj javnosti. Ne bavim se dizajnom radi dizajna samog, bitna mi je činjenica da taj rad u nekom trenutku postane javan.

Dakle, ako bi baš morao reći čime se bavim, rekao bih izdavaštvom – izdajemo fontove, knjige, a sada i časopis. Odnos prema javnosti i povezanost sa zajednicom je ključni dio toga. Uvijek mi je bilo bitno razmišljati kako proizvod učiniti što pristupačnijim, lakšim za korištenje i distribuciju. Puno projekata koje radim, na primjer časopisa, izravno dotiču taj problem. Isto vrijedi i za FontStand [platforma za iznajmljivanje digitalnih pisama]. Ranije su proizvođači i distributeri fontova bili odvojeni, ali postoji vrijednost u tome da se proizvod promišlja cjelovito.

 

 

Zanima me i kako redefinirati publiku. Kako u slučaju časopisa, tako i s fontovima često postoje potpuno neočekivani korisnici. Imamo razne, nekada i čudne kupce fontova – npr. postoji belgijski kirurg koji kao hobi skuplja naša pisma. Jedna grčka teroristička skupina je pak koristila Fedru [prvo Peterovo pismo izdano kroz vlastitu slovolivnicu Typotheque] na svim svojim letcima. S druge strane, više izdanja Biblije je dizajnirano istim tim pismom. Potpuno različite ciljane skupine, ali i jedni i drugi su svjesno donijeli odluku da je to pismo ono koje im odgovara. Koliko znam niti jedna osiguravajuća kuća ne koristi Fedru, a originalno je bila naručena kao korporativno pismo jedne takve kompanije. Svi ga koriste osim onih kojima je izvorno bilo namijenjeno! Naravno, znati za koga radiš olakšava procjenu kvalitete toga što radiš.

 

Spomenuo si FontStand, servis koji si pokrenuo zajedno s Andrejem Krátkyim. Možeš li nam reći malo više o svojoj motivaciji u tom projektu? Što misliš o razvoju tržišta fontova zadnjih godina?

 

Kada pričam o FontStandu uvijek ga usporedim s glazbom, ali moram biti oprezan jer između dizajna pisama i glazbene industrije ipak postoje različitosti. Ono što je slično jest kako kroz povijest ni pisma ni glazba nisu bili proizvodi, nego usluge. Fontovi se nisu prodavali, barem ne krajnjem korisniku, oni su bili integralni dio tiskare. Tek nekad pedesetih godina 20. stoljeća i glazba i pisma postaju proizvodi koje ljudi izravno kupuju. Devedesetih godina taj je trend dosegao vrhunac, a od dvijetisućitih drastično opao. Od 2010. glazba ponovno postaje više usluga nego proizvod, a korisnici se pretplaćuju na servise poput Spotifya, Pandore ili nečeg trećeg. Ista stvar se događa s pismima, što ima svoje dobre i loše strane. Dobra je da se povećava broj ljudi koji koriste fontove (ili glazbu), ali loše je da poslovni modeli koji stoje iza svega nisu više prikladni – najviše zato što nisu korektni prema samim autorima. Npr. ako slušate muziku preko Spotifya, novac koji plaćate ne ide samim glazbenicima, već primarno onima koji drže prava na određenu glazbu, izdavačkim kućama. Na nekim mjestima, npr. u Skandinaviji se 90% muzike sluša preko Spotifya, a slično je i u SAD-u. Zabrinjavajuće je da novac ne ide natrag glazbenicima, što može dovesti do toga da ćemo kroz neko vrijeme imati manje kvalitetne glazbe jer se oni jednostavno neće moći uzdržavati od svog rada. Na tragu ovakvog razmišljanja činilo mi se da bi se nešto slično moglo dogoditi i sa slovima. Bilo je samo pitanje vremena kada će se netko dosjetiti pretplate kojom dobiješ velik izbor pisama za neki manji mjesečni iznos. Samo što taj novac na kraju teško dođe do dizajnera.

 

 

To je zabrinjavajuća pomisao, pogotovo za one koji žive od licenciranja pisama. To nas je potaklo da razmislimo o poslovnom modelu u kojemu i autori, oni koji doslovno crtaju slova, dobiju poštenu kompenzaciju za svoj rad. Tako smo došli do sistema koji je jednostavan za korištenje i transparentan, a novac se vraća autorima. Nije nam bio cilj zarađivati na račun autora, nego ih ozbiljno uključiti u računicu. FontStand radi tako da su fontovi samo privremeno instalirani na vaše računalo, ali same datoteke ostaju u cloudu. Na taj način možemo kontrolirati vrijeme trajanje licence, čime pisma postaju pristupačnije nego kroz standardno licenciranje. Iako se teško natjecati s ilegalnim skidanjem fontova, nadamo se barem u nekoj mjeri tome konkurirati. Želimo pokazati koliko su ta pisma dobra i zašto koštaju toliko koliko koštaju. Želimo ukazati i da moralno radite ispravnu odluku, da je to win-win opcija i za korisnika i za dizajnera pisma. Jednostavnije je i brže od ilegalnog skidanja, a pismo možete isprobati i vidjeti da li vam odgovara prije kupovine. FontStand nije samo Typothequeov servis, već platforma za razne dizajnere i slovolivnice. Tržište pisama ponovno počinje biti dominirano velikim kompanijama – Monotype, Adobe, Google, a male slovolivnice ili budu preuzete od velikih, ili su premale da bi bile relevante, pa se često priključuju nekome poput MyFonts. Mi FontStandom pružamo alternativu tome.

 

 

“Časopisi o dizajnu često pišu o drugim časopisima o dizajnu, pišu ih dizajneri, za dizajnere, o dizajnerima. Zabrinjavajuće je ako ostanu zatvoreni u tom balonu. Ne trude se prikazati relevantnost dizajna javnosti.”

 

Ovoga puta si u Zagrebu da bi predstavio još jedan od svojih projekata koji nije vezan uz dizajn pisma – časopis Works That Work. Sadržaj časopisa je tema koja se često pojavljuje u tvoj radu: kako nešto napraviti na nov i neočekivan način. Kakav je časopis Works That Work?

Svaki projekt počinje procjenom situacije: što se i na koji način može unaprijediti. Časopisi često imaju vrlo precizno ciljanu publiku kojoj se obraćaju, čime ostalima sugeriraju da to nije za njih. Časopisi o dizajnu često pišu o drugim časopisima o dizajnu, pišu ih dizajneri, za dizajnere, o dizajnerima. Zabrinjavajuće je ako ostanu zatvoreni u tom balonu. Ne trude se prikazati relevantnost dizajna javnosti. Mene je uvijek zanimalo kako govoriti o dizajnu, kako pojasniti da je to puno veća profesija od pukog odabira boje i fonta. Works That Work je upravo to, dizajnerski časopis za ljude koji nisu dizajneri. Pokušava pokazati da se svatko tko svoj posao shvaća ozbiljno susreće s nekim aspektom dizajnerske prakse, čak i ako toga nije svjestan. Zato smo tematiku Works That Work časopisa definirali kao “neočekivanu kreativnost”. Namjerno izbjegavamo riječ dizajn. Mislim da ju se skoro ne može naći kroz cijeli časopis jer kao da prelako odbije dio publike. Naši čitatelji su stvarno raznoliki: inženjeri, sportaši, poslovnjaci, bilo tko, jer su to ljudske priče o unapređenju života kroz izume, proizvode, naprave.

 

 

 

Neočekivan je pristup koji koristite za produkciju, oglašavanje i distribuciju časopisa. Kako časopis trenutno funkcionira? Da li se metodologija njegove izrade promijenila kroz ovih šest brojeva?

Generalno možemo ustvrditi da postoji kriza u izdavaštvu. Čak se ni u Nizozemskoj više ne tiskaju časopisi o dizajnu. Nisu preživjeli iz različitih razloga, previše su se oslanjali na subvencije, nisu imali dovoljno široku publiku, ili su se pak oslanjali na starije modele temeljene na oglašavanju, što ponovno daje samo ograničene rezultate. Nisu prepoznali da se može napraviti i nešto drugo. Svaki put kada bih pričao s nekim tko želi pokrenuti svoj časopis, uvijek bi se oslanjali na isti način izdavaštva. Uzimaju ga zdravo za gotovo, kao da ako želiš izdavati časopis moraš imati puno oglasa u njemu. Ali ako radiš časopis iz nule, imaš priliku nanovo promisliti sve njegove aspekte, kako će se financirati, kako će se proizvesti, tiskati, distribuirati, umjesto da imitiraš tuđe modele koji zapravo više ne funkcioniraju. Aspekti poput distribucije i načina proizvodnje su nevidljivi dio dizajna, i kroz njih se mogu napraviti stvarne promjene.

Prije nego što sam pokrenuo Works That Work dosta sam istraživao. Razgovarao sam s izdavačima koji često nisu bili susretljivi jer im posao ne ide baš najbolje, a to ne žele priznati. Naš je pristup objasniti ljudima što mi točno radimo, na koji način, te da postoji jasan odnos rada uloženog u časopis i njegove cijene. Zato je sve oko časopisa potpuno transparentno. Izdavači uglavnom ne objavljuju sve informacije o svojem poslovanju jer štite oglašivače, a ne čitatelje. Mi svoje čitatelje shvaćamo vrlo ozbiljno.

 

Jedna od specifičnosti ovog časopisa je i distribucija. Ranije sam radio na časopisu Dot Dot Dot i na teži način naučio koliko je distribucija važna. Mi bi financirali i sadržaj i produkciju, a gotov časopis predali distributeru, jer – tako se to radi. Samo što nismo znali da oni uzimaju toliko velik dio prodajne cijene. U slučaju Dot Dot Dota, to je bilo oko 85%, a čak su i uvećavali prodajnu cijenu ne bi li povećali svoju zaradu. Prodajna mjesta su također bila van naše kontrole, a ono što nije prodano distributer bi uništio i to bez ikakve naknade. Nismo mogli vjerovati da to ozbiljno tako funkcionira i naravno da nisam htio opet raditi na takav način. Odlučio sam predložiti nešto novo, što je bilo riskantno, ali čini se da funkcionira. Ono što radimo sa “socijalnom distribucijom” jest da popust koji inače dobiju distributeri, mi dajemo čitateljima. Želimo da oni profitiraju od toga, a ne neki nevidljivi posrednik. Na taj se način povećava vidljivost jer su čitatelji aktivno uključeni u život časopisa, a ovakav način distribucije kroz usmenu predaju postaje njegova promocija. Stvara se i zajednica čitatelja, što smatram ključnim za bilo koji izdavački projekt. Mnogi me sada pitaju da li mogu i oni koristiti isti model distribucije, na što im kažem – slobodno, ali ne mislim da može funkcionirati za svaku vrstu publikacije. Kod Works That Work je specifično što se i sadržaj časopisa bavi sličnim temama, pa je onda i ovakva vrsta distribucije logični nastavak toga.

 

“Značenje pojedinih oblika slova, konotacije koje određeno pismo nosi, stječu se kroz vrijeme i način korištenja. Zapravo nemaju intrinzične poveznice sa samim formama”

 

Što je po tvom mišljenju suvremeni dizajn pisma? Je li to neki konceptualni pristup, kreativno korištenje novih tehnologija, originalna estetika?

Mislim da je jasno što znači oblikovanje pisma u povijesnom smislu – radiš prema nekom povijesnom modelu i pokušavaš mu pokušavaš dati neki novi zamah. Suprotno od toga valjda jest suvremenost, ali što je to točno teže je reći. To je jednostavno nešto što odgovara na potrebe današnjeg trenutka, a one su razne. Kompleksnost informacija je puno veća, npr. novine su danas puno složenije nego ikad ranije, potrebno je više stilova za uspostavljanje kompleksnije hijerarhije informacija. Komunikacija je i višejezična, što je ranije rjeđe bio slučaj. Kada se ljudi žale da već imamo previše fontova, samo ih zamolim da zamisle da rade na dvojezičnom englesko-arapskom projektu i trebaš pismo koje dobro funkcionira i na ekranu i u tisku, te ima barem tri debljine. Ako po tim kriterijima pogledamo što postoji, završit ćemo na dva ili tri pisma. A ako slučajno konkurentska kompanija već koristi jedno od njih, praktički nemaš izbora. Iz perspektive korisnosti, iznenađujuće je koliko toga još nije napravljeno obzirom na broj fontova na tržištu. Čim postavite malo specifičnije uvjete, izbor se drastično sužava.

Što znači suvremenost u estetskom smislu također je dosta kompleksno. Recimo trenutno radim na projektu signalizacije za parišku podzemnu željeznicu, a planirano dovršenje projekta je 2030. godine. Dakle to što dizajniramo danas bi trebalo 2030. i dalje izgledati suvremeno, kao da je upravo napravljeno. Mjesecima sam razmišljao kako tome pristupiti. Ako pokušaš razmišljati unaprijed, rezultat bi lako moguće mogao završiti kao smiješni pseudofuturizam. Tako da jedini način da stvar preživi jest da se ipak bavi današnjicom. Neke stvari se ipak ne mijenjaju, ljudske oči se neće promijeniti, znaš i da ne možeš koristiti trendovske trikove. Pisma su neka od najdugovječnijih primjera dizajna koja postoje. Ako pogledamo piktograme, grafički dizajn općenito, ili pak modu, oni vrlo jasno zastarijevaju. Piktogrami olimpijskih igara jasno ocrtavaju u kojem su desetljeću napravljeni. Pisma su toliko bazični oblik komunikacije da ako se dobro naprave, mogu stvarno dugo trajati. Moja ambicija je, kao i većine dizajnera pisama, napraviti nešto što još nije napravljeno, a ima potencijala da traje. I ne mogu to dobro procijeniti dok ga ne dovršim.

Na primjeru Fedre koja je napravljena za osiguravajuću kuću, a za koju nikad nije korištena, možemo vidjeti da se značenje pojedinih oblika slova, konotacije koje određeno pismo nosi, stječe kroz vrijeme i način korištenja. Zapravo nema intrinzične poveznice sa samim formama. Za primjer možemo uzeti i plakate holivudskih filmova koji su u nekom trenu masovno koristili Trajan – pismo koje nije bilo dizajnirano za tu svrhu, ali ljudi su se kroz vrijeme navikli da je to font koje se koristi na filmskim plakatima. Scala Martina Majoora se često koristila za identitete muzeja, pa se danas na nju gleda kao dobar izbor pisma za kulturne institucije. Museo se utvrdio kao pismo za supermarkete i ambalažu. Naravno da je moguće pokušati buduću upotrebu usmjeriti u željenom pravcu, ali općenito gledano, to je van ruku autora pisma. Treba prihvatiti da kada stvari napuste tvoju kontrolu, često nadmaše sva očekivanja, i pozitivna i negativna. Uvijek me zanima što ljudi rade s njima, čak i kada primjeri nisu najsvjetliji.

 

 

 

Obzirom na tvoju dosadašnju raznolikost aktivnosti, da li nekada razmišljaš što ćeš raditi za deset godina?

 

Ne, čini mi se besmislenim znajući koliko se brzo sve mijenja. Neke od najboljih stvari koje su mi se dogodile su bile puke slučajnosti, potpuno suprotne mojim željama u danom trenutku, a dugoročno su se pokazale kao pozitivne. Mislim da nema smisla raditi dugoročne planove. Najbolja stvar oko osobnog razvoja je da uvijek imaš pravo naučiti nešto novo i promijeniti svoje mišljenje. Kada sam započinjao svoju karijeru radio sam u studiju Dumbar i imao dojam da trebam nešto novo. Dvijetisućite smo Stuart Bailey i ja dobili ugovor da napišemo knjigu o nizozemskom dizajnu. Dao sam otkaz u studiju i odlučio se posvetiti tome. Tjedan dana kasnije cijeli projekt je otkazan. Ubrzo nakon toga dobio sam narudžbu koja će postati Fedra Sans, a koju nikako ne bih mogao prihvatiti da sam i dalje morao raditi na knjizi. Bila je to njemačka osiguravajuća kuća, ali ju je ubrzo kupila druga kompanija, a projekt je otkazan. Font sam odlučio dovršiti i izdati u vlastitom aranžmanu, ali kada je praktički bio gotov, ukradeno mi je računalo zajedno sa svim podacima. Morao sam ga nacrtati nanovo iz sjećanja i mislim da je time pismo postalo još bolje. Tako je nastala Fedra Sans koja je financirala sve slijedeće projekte koje sam pokrenuo.

 

Najbolji dugoročni plan mi se čini reagiranje na svakodnevne prepreke. Kontraproduktivno je čvrsto se držati planova jer i tako nije sve pod tvojom kontrolom. Meni su se najbolje stvari dogodile kada sam si dopustio da u potpunosti promijenim smjer u odnosu na ono što sam planirao. Ranije me to mučilo, ali danas puno lakše prihvaćam takve promjene. Mislim da je to i poanta učenja, ako ne možeš prihvatiti promjene oko sebe, onda ništa ne učiš. Samo se držiš plana koji si postavio kada si bio manje upućen nego što si sada.