Orsat Franković: “Dizajn može prokazati probleme i pozvati na razmišljanje”

“Važno je osvijestiti da je dizajn i društvena i politička praksa. Uz urbanizam i arhitekturu, dizajn je alat pomoću kojeg strukture moći oblikuju i reguliraju društvene odnose. Najbanalniji primjer je sustav prometne regulacije – bez razmišljanja slijedimo set unaprijed postavljenih pravila, zaustavljamo se na semaforima, poštujemo horizontalnu i vertikalnu signalizaciju. Pa ako znamo da strukture koje oblikuju i reguliraju odnose među ljudima to čine zahvaljujući i dizajnu, zašto ne bismo u nekom izmijenjenom kontekstu, krenuli „odozdo“ i koristili dizajn kao alat za društvenu promjenu? Znam da izvedbeni kapaciteti i posljedični dosezi u ove dvije opcije ne mogu biti usporedivi i da ovim drugima zasigurno treba više napora i vremena, ali s druge strane, mnoštvo sitnih pomaka može imati utjecaj na društvo.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

Fotografija na naslovnici: Marko Ercegović.


OM: Velik broj ostvarenih projekata direktno se veže za rodni Dubrovnik; od dugogodišnjeg rada za Dubrovačke ljetne igre koje čine srž kulturnog i društvenog života generacija Dubrovčana, do problematiziranja sve prisutnijih tema masovnog turizma i apartmanizacije grada i okolice. Koliko su dubrovačka umjetnička scena i baština utjecale na razvoj vlastitog dizajnerskog jezika?

OF: Ne znam koliko je to točno utjecalo na moj „jezik“, a koliko se on formirao na druge načine, ali mislim da je svatko negdje „ukorijenjen“ ili dijelom oblikovan sredinom iz koje potječe i kojoj pripada, pa tako i ja. Iako ti utjecaji nisu možda direktni i jasno prepoznatljivi, negdje su upisani. Činjenica da poznajem i donekle razumijem lokalni kontekst pomogla mi je da lakše dolazim do rješenja u projektnim zadacima koji su vezani uz Dubrovnik.

Dubrovnik se u relativno kratkom vremenu, pritisnut ekonomskim imperativom razvoja monokulture turizma transformirao do neprepoznatljivosti. Partikularni interesi postali su važniji od interesa zajednice, a kako im je jedini zajednički nazivnik turizam tako je i grad devalvirao u destinaciju. To na momente izgleda kao da su građani tiho i prešutno, ali svojevoljno pristali na to da im se grad, sa svim što to znači, oduzme te pretvori u resurs i proizvodni pogon jedne industrije u kojoj onda oni participiraju kao rentijeri, mali poduzetnici ili najamni radnici. Deformacije su vidljive svugdje: u prostoru, u komunikaciji, u ljudskim navikama, u tkivu zajednice, u svemu. Pa iako izgleda kao da je sve otišlo predaleko i da je proces nezaustavljiv, ja volim Dubrovnik pa se imam potrebu i baviti njime u nadi da nije još sve izgubljeno.

OM: Kada govorimo o buđenju interesa za bavljenjem dizajnom, moramo spomenuti i vašeg oca, slikara i dizajnera Jadrana Dada Frankovića koji je svojim radom – između ostalih, brojnim vizualnim identitetima, kazališnim i izložbenim plakatima – obilježio značajan dio kulturne scene Grada. U Galeriji Dulčić Masle Pulitika, 2015. godine, održana je zajednička izložba gdje su se sastali slikarski opus oca i dizajnerski opus sina. Koliko vam se danas, s određenim vremenskim odmakom, takva poveznica čini bitna? Je li vas otac usmjeravao prema umjetnosti, prema dizajnu?

OF: Nije me svjesno usmjeravao i nije pokušavao donositi odluke umjesto mene. To je vjerojatno rezultat njegovog životnog iskustva s vlastitim ocem koji ga je protiv njegove volje ispisao iz gimnazije i prebacio u tehničku školu i tako onemogućio da ode na Akademiju. Unatoč nedostatku formalnog obrazovanja cijeli život je slikao i izlagao. S vremenom se počeo baviti i dizajnom, za početak rukom ispisujući cjenike kafića i restorana, koji su po tadašnjem zakonu morali biti negdje vidljivo istaknuti na zidu. To pamtim iz najranijeg djetinjstva, miris terpentina, uljanih boja, njegov nevjerojatni rukopis i disciplinu ljevaka kojeg su u školi maltretirali da piše desnom rukom. Kasnije se počeo baviti i oblikovanjem vizualnih identiteta. Radio je plakate za Kazalište Marina Držića i Studentski teatar Lero, bavio se scenografijom, bio je grafički urednik omladinskog lista Laus, zaposlio se kao dizajner u trgovačkom poduzeću Dubrovkinja, opremao njihove izloge, oblikovao njihove materijale itd. Bavio se i dizajnom interijera.

Dizajnerski radovi Jadrana Dada Frankovića / Plakat za otvaranje kluba Zelena naranča, plakat za izložbu Branka Veselinovića, plakat za Izložbu grafike u Zelenoj naranči i naslovnica časopisa Laus

Jadran Dado Franković: Plakati kluba Zelena naranča, glava i prijelom omladinskog lista Laus

Sredinom osamdesetih pokrenuo je i omladinski klub Zelena naranča (kasnije u devedesetima Otok), koji je bio prisutan u društvenom životu Dubrovnika od 1985. pa sve do kraja devedesetih. Inicijalno je zamišljen kao klub, izložbeni i scenski prostor te je tako funkcionirao do svog konačnog zatvaranja, a kroz svoje različite faze utjecao je na razvoj mlađe publike u gradu pa tako i moje generacije.

Izložba Franković i Franković / Orsat i Jadran Franković, Galerija DMP & Atelier Pulitika, Dubrovnik, 2015.

Jadran Dado Franković i Orsat Franković, slike sa izložbe Franković+Franković

Nakon što sam završio fakultet i potom postdiplomski studij, pa odradio značajnije projekte, dobio prve nagrade, tata se polako povukao iz grafičkog dizajna, kao da je otvarao meni prostor. Dirljivo je to, svaki put kad bi ga netko zvao po tom pitanju on je poziv preusmjeravao na mene uz objašnjenje da ću ja to sigurno bolje odraditi. U zadnjim godinama života počeo je opet intenzivno, gotovo sumanuto slikati, kao da ima potrebu još nešto izbaciti iz sebe, još nešto napraviti. Kad je došao do neke faze s kojom je bio zadovoljan htio je to izložiti i pokazati. U dogovorima za izložbu 2015., rodila se ta ideja generacijske su izložbe oca i sina, on je izložio slike u Galeriji DMP, a ja plakate u Atelieru Pulitika. I da, iako nije očita na prvi pogled, ta mi se poveznica čini bitnom i jako mi je drago zbog njega da smo to uspjeli realizirati.

OM: Nakon stjecanja zagrebačke diplome na Studiju dizajna 1995., odlazite u London na Royal College of Art gdje dvije godine kasnije magistrirate s temom Hrvatski grafički dizajn, kasnije u nešto skraćenom obliku objavljenoj i u Eye magazinu (Between histories, Eye magazine, br. 25, 1997.), ali i u 4. broju Orisa. To je vrijeme predstavljanja dizajnerske baštine jedne mlade države svijetu. Što vas je potaknulo na pisanje o povijesti hrvatskog dizajna? Imate li danas želju za pisanjem, za istraživanjem domaćeg dizajna?

OF: Nije riječ o magistarskom radu (koji donosi titulu MPhil) već o eseju u sklopu MA programa, što je bitno manja stvar opsegom, ali i zahtjevima za znanstvenom strogoćom – jedno je skoro doktorat, a drugo  malo ozbiljnija školska zadaćnica. Ne sjećam se detalja, ali znam da sam u tom nekom vremenu kad je trebalo napisati esej većinu vremena bio u Hrvatskoj tako da sam odabrao temu za koju su mi bili dostupni materijali i ljudi s kojima je trebalo odraditi intervjue. Paralelno, shvatio sam da mali broj ljudi u Britaniji ima ikakav uvid u količinu i značaj stvari koje su se ovdje odigrale. Znali su nešto, recimo o Poljskom plakatu, a nas su doživljavali kao integralni dio svijeta iza željezne zavjese koji je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća valjda isključivo prakticirao socrealizam. Bilo je zanimljivo promatrati reakcije kolega kad bi ulovili neki Vulpeov ili Piceljev rad dok sam skenirao, nisu mogli vjerovati da su to radovi iz pedesetih i šezdesetih godina, mislili su da je to nešto iz devedesetih. Uglavnom, esej kao esej i nije najgenijalniji, ali je tema tamo bila toliko nova i zanimljiva da je privukla pažnju.

"Between histories" Orsata Frankovića u "Eye magazinu", br. 25, 1997.

Naslovnica i duplerica 25. broja časopisa Eye

 

Kako je tada, kao gostujući profesor, jedan od mojih tutora bio i Rick Poynor, dotadašnji urednik časopisa Eye, nakon što je pročitao esej ponudio mi je da ga u nešto kraćem obliku objavimo u Eyeu. Spomenuti tekst objavljen je u idućem, 25. broju, a koliko je tema tada bila zanimljiva govori činjenica da je naslovnica ilustrirana Vulpeovim radom Plivacombin iz 1963.
Iako me uvijek zanimala dizajnerska baština, osim ovog izleta iz studentskih dana, nisam se nikad bavio pisanjem o dizajnu. To kompenziram pasioniranim sakupljanjem prvenstveno plakata. Sad već možemo govoriti o jednoj maloj, ali ozbiljnijoj zbirci od šeststotinjak plakata. Planiram neke stvari s tom zbirkom, vjerujem i u suradnji s HDD-om, ali kao i u mnogočemu drugome, Covid je pomaknuo rokove.

OM: Kada bismo izvlačili imena iz riznice dizajnerske baštine, koga biste izdvojili kao moguću referencu, uzor u dosadašnjem radu?

OF: Fokusirat ću se na domaću scenu, mislim da bi vam 90% dizajnera odgovorilo isto – Ivan Picelj, ali ja to stvarno i mislim. Ima toga još u što volim gledati, recimo svakako Arsovski, ponekad i Bućan…  Zapravo mislim da mi je sve bitno, a da mi zapravo ništa nije uzor. Osim možda Picelja. Mislim da je važno znati što je bilo prije, na čija se ramena penjemo, ali da je isto tako važno sagledavati trenutak i ono što nas u njemu okružuje, važno mi je znati što kolege danas rade, kako razmišljaju, veseliti se pojavi novih imena, njihovim uspješnicama, učiti i od njih.

“Možda zvuči pretenciozno, ali meni je uvijek bilo bitno nadići očekivano i izazvati reakciju, pokušati otvoriti prostor za novu predodžbu, ukratko – pomaknuti se s mjesta.”

 

OM: Još za vrijeme studija sudjelujete na natječajima i pobjeđujete s prijedlogom poštanske marke dizajnirane povodom 900. obljetnice Zagreba i Zagrebačke biskupije (dizajn Danijel Popović, Sanja Kirinić i Orsat Franković). Kasnije, 2001. nastaje marka posvećena 100. godišnjici Društva hrvatskih književnika nagrađena Icogradinom Excellence nagradom i međunarodnom nagradom za umjetnost u Asiagu. Upravo ta nagrađena markica s velikom, bijelom prazninom ne predstavlja tipičnu poštansku marku. Kako ona nastaje? Kako se na malom formatu prikazuje ono najbitnije?

OF: Natječaju za marku prethodio je natječaj za vizualni identitet Devetstote obljetnice grada Zagreba na kojoj je po prvi put studentski rad pobijedio na natječaju. Tu smo probili prvu barijeru, a na onom za poštansku marku drugu. Treba znati i da tada natječaji za poštanske marke nisu bili javni nego pozivni, a pozivani su isključivo renomirani autori pa mi, bez obzira na pobjedu na natječaju za vizualni identitet nismo mogli biti pozvani. Kako smo u to vrijeme part-time radili u studiju Danijela Popovića koji je dobio poziv, htio je da mi radimo na tome. Nakon što smo  predali rješenja, iz Pošte su tražili da se maknu naša imena jer mi nismo pozvani, ali je onda Danijel odigrao ljudski  i rekao da ili idu svi potpisi autora ili neka komisija odabere rješenje drugog autora. Hvala mu na tome. Pošta je na kraju popustila i marke su objavljene s našim imenima, a jednom kad ste „ušli“ i objavili marku mogli ste biti i pozivani na sljedeće natječaje. Tako je počelo. Od tad do danas odradio sam samostalno ili u suradnji više od 160 poštanskih maraka za Hrvatsku poštu, ali i za pošte Belgije i Bosne i Hercegovine.

Poštanska marka povodom 100. godišnjice DHK-a dizajn: Orsat Franković

Poštanska marka 100 godina Društva hrvatskih književnika

Prva zapaženija i kasnije nagrađivana marka je upravo ta, izdana povodom Stote godišnjice Društva književnika. Takva je jer se izmakla kanonu. Možda zvuči pretenciozno, ali meni je uvijek bilo bitno nadići očekivano i izazvati reakciju, pokušati otvoriti prostor za novu predodžbu, ukratko – pomaknuti se s mjesta. Ne ide to uvijek, ne može svugdje, ali kad može, šteta je propustiti priliku. Činilo mi se banalnim ići na prvu loptu i ispisivati tekst na marki. Uostalom, koji tekst odabrati od svega što je u tih sto godina napisano? Palo mi je napamet da se okrenem u suprotnom smjeru, da se bavim onim što još nije napisano, odnosno što će tek biti napisano. Činilo mi se da tako produljujemo život stogodišnjaku, sugeriramo kontinuitet, anticipiramo nastavak trajanja. Bio sam uvjeren da ovo rješenje nikad neće proći, ali predložena ideja je dirnula pisce koji su sjedili u tadašnjoj komisiji, Željku Čorak i Nedjeljka Fabrija koji je u obrazloženju odabira rješenja rekao da sublimira esencijalni strah svakog pisca, strah od praznog papira.

6_postanske marke

Poštanske marke: 100 godina Hrvatskog novinarskog društva, Nove tendencije, Ivan Duknović, EXPO 2008 Zaragoza, EXPO Shanghai

Bilo je tu još nekoliko uspješnijih radova, odnosno onih s kojima sam i danas zadovoljan poput Expoa u Zaragozi, Expoa u Šangaju, Duknovića, Novih tendencija, Richtera, Pozdrava iz Hrvatske… a bilo je i puno onih za koja sam se nadao da će proći na natječaju, a nisu. Što se tiče malog formata, nema posebnih pravila ni zahtjeva, primjerice, mislim da je teže oblikovati billboard. Poštanska marka gleda se ispod povećala i font može biti i dvije točke, ona se gleda u miru u sobi, niste vremenski ograničeni, sve je sagledivo. Za billboard morate znati da se sagledava letimičnim pogledom, u prolasku, u vožnji, da više od tri, četiri riječi nitko ne uspije pročitati, da raspored elemenata po prioritetima ide odozgo prema dolje, s lijeva na desno i ako ste poruku stavili dolje desno, ako je preduga i ako nije dovoljno velika i uočljiva – niste napravili ništa.

OM: Još sredinom 1990-ih, dobili po prvi put priliku raditi za glazbenu industriju i to na albumu Neka nova svitanja Olivera Dragojevića (s Danijelom Popovićem i Dubravkom Zglavnik Horvat). Cover je pamtljiv jer je ustvari jednostavan i povlači direktne asocijacije s Dalmacijom. Kako je došlo do ove narudžbe? Što smatrate važnim u dizajnu covera albuma i kako se današnji princip rada možda razlikuje od oblikovanja u devedesetima?

OF: Pamtim to razdoblje studiranja i paralelnog rada u studiju kod Danijela i danas mi nije jasno kako smo sve to stizali. Tamo je prodefilirala plejada osoba iz tadašnjeg mainstreama poput novinskih izdavača, urednika, tiskara, umjetnika, budućih ministara kulture, lovaca, pola estrade… Oliver je redovito dolazio u studio gdje smo ga i mi upoznali. U nekom trenutku povjerio nam je zadatak oblikovanja svog novog albuma Neka nova svitanja. Danas, kad gledam s odmakom, vjerojatno bih to drukčije oblikovao, ali osnovna ideja, da izvođaču tog formata ne stavimo portret na ovitak albuma, što je bilo pravilo u diskografskoj industriji, sviđa mi se i danas. Kao i činjenica da smo portret ultimativnog Dalmatinca zamijenili fotografijom psa dalmatinca. Oliver je pristao na rješenje, iako je pitao a da šta je on – pas?

CD cover, "Stoj na glavi", U pol' 9 kod Sabe, 2017.

U pol’ 9 kod Sabe: Stoj na glavi, ovitak CD-a

Ovitke nije lako raditi. Iako često imate punu slobodu treba pogoditi kontekst, povezati sliku sa zvukom, ubosti emociju, zadovoljiti autora/izvođača, izdavača itd. Primjeri sretne suradnje iz mojeg iskustva su Yammatov Plan B s Alenom Balenom iz razdoblja Laboratoriuma ili nedavni Stoj na glavi s U pol’ devet kod Sabe.

 

OM: Povratkom u Hrvatsku, nastavljate raditi u sklopu agencije TF Marketing na mjestu art direktora. Koje biste radove iz tog perioda mogli izdvojiti? Je li dugogodišnje agencijsko iskustvo oblikovalo na neki način i današnju radnu rutinu?

OF: Prvo sam bio pozvan u EPH na mjesto art direktora njihovog tada novog međunarodnog izdanja, Cosmopolitana. Bilo je to zanimljivo iskustvo rada u redakciji magazina, borbe s rokovima, odnosno novinarima koji sve predaju u zadnji čas, cjelonoćne ovjere tiska na rotaciji… Ekipa je bila zanimljiva, ali nakon 6 mjeseci nebuloza o tome kako uloviti frajera, američkog treniranja korporativne politike i konačno odobrena prva tri broja i vlastite naslovnice, odradio sam obavezno služenje vojnog roka i potom prešao u TFM.

Dizajn ambalaže, Studenac, Agencija TFM, dizajn: Orsat Franković

Ambalaža za mineralnu vodu Studenac, TF Marketing

Agencija TFM je surađivala s Plivom, Podravkom, Nevom, Saponijom na poslovima brendinga i artikulacije oglašivačkih kampanja. Razvijali smo postojeće i nove linije proizvoda Rosal, Plidenta i Studenac. U to vrijeme radili smo na redizajnu Studenca i dizajnu Studene, na novom dizajnu boce. Priznajem, imao sam sreću što je agencija bila mala i što je ekipa bila odlična, tamo sam stekao kompletni uvid i iskustvo rada u agenciji. Nakon dvije i pol godine osvijestio sam potrebu da se osamostalim i zapravo većinu vremena bavim samo dizajnom. Na tragu te ideje i sa sličnim prethodnim iskustvom rada u agenciji, našli smo se Ivana Vučić i ja i osnovali studio Laboratorium u kojem smo, uz suradnike, zajednički djelovali 10 godina.

OM: Još unutar Laboratoriuma (2001. – 2011.) počinjete dugogodišnju suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama za koje nastaje niz vizualnih identiteta (2002. – 2010.), a kasnije se ta suradnja nastavlja na identitetu iz 2019. godine dizajniranom s fotografkinjom Anom Opalić. Kod tako bitne i dugogodišnje manifestacije, kako se dolazi do inovacije, kako ne upasti u klišej ponavljanja nekih uobičajenih gradskih simbola?

OF: Kao nekome iz Dubrovnika bilo mi je bitno pokušati. Naravno, i opet na neki način probati mijenjati pravila, od ideje do raspolaganja formatom. Poziv je došao nakon višegodišnjeg zatišja, kad su se plakati nekoliko godina proizvodili kao dekorativne kulise za javne površine, s reprodukcijama radova Vlaha Bukovca ili Celestina Medovića, uz banalnu uporabu tipografije za nužni ispis informacija. Činilo mi se bitnim ponovo osvojiti taj prostor za dizajn koji ne mora služiti isključivo oblikovanju komunikacije sadržaja već može proizvesti i dodatni sloj, prokazati probleme, pozvati na razmišljanje. Na početku, iskoristio sam svoj diplomski rad na Studiju dizajna koji se bavio upravo ovom temom i u vizualni identitet unio barkod na kojem su linije razgrnute kao na kazališnom zastoru. Uzeo sam sliku Vlaha Bukovca Prikazivanje Dubravke pred Kneževim dvorom i izbrisao sve likove sa svečane lože ocrtavši ih i označivši brojevima po uzoru na legende koje idu uz povijesne grupne fotografije, ali bez stvarnih potpisa, oduzimajući im tako identitet, ali i relativizirajući njihov legitimitet. Na desnoj strani, na drugom B1 formatu ispisao sam poznatu i obožavanu dubrovačku floskulu Non bene pro toto libertas venditur auro (Ni za svo blago/zlato sloboda se ne prodaje) i nakon dvotočke pobrojio sve logotipe sponzora. I prošlo je!

Plakatne kompozicije za Dubrovačke ljetne igre 2002., 2006. i 2010.

Plakatne kompozicije za Dubrovačke ljetne igre 2002., 2006. i 2010.

Kako je Dubrovnik krenuo u transgresiju, nije nam nedostajalo ideja za igru i tema za propitivanje u idućim godinama, manje ili više uspješno. Iduće smo se godine uhvatili turizma i poigrali se s ljetom iz naziva festivala pretvarajući ukupni identitet i plakate festivala u kreme za sunčanje na kojima je redni broj festivala bio UV faktor. Jedne smo se godine igrali s pojmom Grada u svijesti i mitologiji njegovih stanovnika uspoređujući Grad s The Cityjem. Na planu grada unijeli smo parafrazu njujorškog Subwaya gdje su izvedbene lokacije bile stanice, a pojedini programi linije podzemne željeznice dovodeći tako u pitanje provincijalni dojam veličine i značaja. Igrali smo se i s pojmom slobode s festivalske zastave. Spojili smo dvije povijesne zastave Republike, one koja se podudara s grbom i ima po 4 naizmjenične crvene i bijele pruge i one koju je festival koristio u nekoliko izvedenica i na kojoj je ispisana riječ Libertas. Rezultat složene kompozicije plakata izgleda kao američka zastava, uz neizostavno pitanje tko je danas uopće slobodan, od koga, čega i kako. Ukratko, uz osnovnu funkciju komunikacije umjetničkog programa bilo mi je bitno da se na plakatima stvari propituju, da imamo paralelni dijalog s publikom.

Plakati za 70. Dubrovačke ljetne igre, Flomaster (Orsat Franković) & Ana Opalić

70. Dubrovačke ljetne igre – glavni plakat / citylight, fotografije: Ana Opalić

Posljednja suradnja došla je nakon višegodišnje pauze i motiv za poziv bila je sedamdeseta godišnjica. S odmakom mi se činilo da opet nešto treba promijeniti, ili zatražiti promjenu, najaviti je, okrenuti stvari naglavačke, sagledati ih na drugi način. Od ovog okretanja naglavačke nastao je logo festivala, a za ovo novo sagledavanje obratio sam se Ani Opalić. U dva navrata snimali smo u Dubrovniku po nekoliko dana obilazeći prvo mitska scenska mjesta u pokušaju da ih otvorimo nekoj novoj potencijalnosti, a kasnije i sporedne ulice, snimajući tonu naizgled efemernih, ali nama bitnih detalja u prostoru koji su preživjeli svo ovo vrijeme, živeći tako onda, sad ali vjerojatno i sutra.

70. Dubrovačke ljetne igre – programski plakati, fotografije: Ana Opalić

70. Dubrovačke ljetne igre – programski plakati, fotografije: Ana Opalić

Motivi s prvog snimanja završili su na glavnim plakatima, billboardima i citylightima, a ovi s drugog snimanja, pažljivo značenjski upareni s pojedinačnom temom, poslužili su za izradu pedesetak različitih plakata za pojedinačne programe i festivalske izvedbe. Ana i ja smo istinski uživali u tom procesu ponovnog sagledavanja, traženja novih vizura, reinterpretiranju općih mjesta, rada na dramaturgiji slike prostora. Igrali smo se kao mala djeca. Valjda nam ovaj ambiciozni, sami-smo-si-krivi projekt nije bio težak baš zbog te iskrene zaigranosti, a konačni rezultat možda je i ponajbolje rješenje od onih na kojima sam radio. Ili barem meni najdraže.

OM: Za drugu važnu instituciju, Dubrovačke muzeje,  dizajniran je također vizualni identitet s još šest logotipa individualnih institucija koje se uklapaju unutar DUM-a (Laboratorium, 2003.). Vizualni identitet je i nagrađen Red Dot nagradom 2004. godine i Communication Design nagradom 2005. godine. Identitet institucije je moderan i svjež, baziran na tipografiji i leksičkoj igri, dok se logotipi na pojednostavljeni način baziraju na vizualnim asocijacijama. Kako teče proces „izrade“ logotipa – počinje li sve od skice, od razgovora s naručiteljima?

OF: To je jedna od onih lijepih priča koje se rijetko dogode. Iako su u tome imale prste i kustosice Pavica Vilać, kasnija ravnateljica, i Vedrana Gjukić Bender, to se dogodilo zahvaljujući tadašnjem ravnatelju Mišu Đurašu kojeg nisam prije poznavao. Dobili smo poziv da oblikujemo vizualni identitet krovne institucije Dubrovačkih muzeja i njenih sastavnica: Kulturno – povijesnog muzeja u Kneževu dvoru, Etnografskog muzeja u staroj žitnici Rupe, Pomorskog muzeja, Arheološkog muzeja, Doma Marina Držića i Muzeja suvremene povijesti. Trebalo je pomiriti različite teme, kulturne i povijesne slojeve, značaj objekata u kojima se zbirke nalaze, ali izmaknuti očekivanjima prosječne publike. Odlučili smo se za najjednostavniju varijantu – institucija je dobila tipografski identitet, a sastavnice smo kodirali: simplificirana arkada Kneževa dvora, tlocrt Rupa kao ornament veza, kućapero za Držića, zakopano slovo A za arheologiju, i niz rimskih brojeva IXXI za suvremenu povijest, kao vremenski interval na koji se odnosi (19., 20. i 21. stoljeće). Jedina izmjena od prvotnog rješenja je ona u identitetu Pomorskog muzeja za koji smo mi prvo predložili valovite linije, kao piktogram mora, no kako je postojala bojazan da bi moglo dođi do zabune i asocijacija na oceanografski ili prirodoslovni muzej, uveli smo brod u kod.

Vizualni identitet / logotipi institucija Dubrovačkih muzeja, Laboratorium, 2003.

Vizualni identitet Dubrovačkih muzeja

 

Kad smo došli s rješenjima u dvoranu Notarijata u Kneževu dvoru, s jedne strane stola sjedili smo Ivana i ja, s druge osam uglađenih dubrovačkih gospođa, tadašnjih kustosica zbirki u pojedinim muzejima, a negdje na kraju, da ne smeta, sjedio je ravnatelj za kojega sam prvi put kad sam ga vidio u društvu ovih gospođa pomislio da je neki meštar u muzeju. Nadam se da se neće uvrijediti jer ovo zapravo govori manje o njemu, a više o meni i mojim predrasudama. Kako to obično biva, nakon naše prezentacije svi su govorili svoje dojmove, postavljali pitanja, razmišljali na glas, sugerirali neke moguće izmjene ili dorade. Ravnatelj je zadnji uzeo riječ i izgovorio sljedeće: „Shvatili smo da nam je za komunikaciju s publikom potreban novi, suvremeni vizualni identitet. Raspitali smo se tko to najbolje radi i dobili vaše ime. Zvali smo vas i vi ste napravili točno ono što smo tražili. Tko bih onda bio ja, kad bih to sad dovodio u pitanje? Ako vi mislite da je ovo najbolje rješenje, a mislite jer u protivnom ne bi došli s njim, bit će upravo tako kako vi kažete.“

Vizualni identitet Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, dizajn: Orsat Franković, 2018.

Vizualni identitet Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, dizajn: Orsat Franković, 2018.

 

Tih riječi se uvijek sjetim kad u poslu naiđem na samodopadnu budalu koja misli da sve zna i bude mi lakše. Mišu Đurašu mogu zahvaliti i uspješnu suradnju na oblikovanju vizualnog identiteta Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik jer je do nje došlo na njegovu preporuku.

 

OM: Sve češće se povlači pitanje identiteta Dubrovnika koji se godinama guši u kolonama turista kojima se onda serviraju suveniri izrađeni na drugom kraju svijeta, univerzalni i minimalno prilagođeni određenoj turističkoj destinaciji. Radili ste i na ambalaži domaćih suvenira koje za temelj uzimaju neku lokalnu priču. U čemu vidite uspjeh ambalaže? Kako prezentirati proizvod na atraktivan način, kako ga povezati s destinacijom za koju se dizajnira?

OF: Ne vjerujem u proizvodnju uspomena pa mi je tako potpuno svejedno gdje se suveniri proizvode, s predumišljajem o lakoj i brzoj zaradi na hordama rastrčanih sakupljača Pokemona, jer jednako ne znače ništa. Ako krenete od ideje da ćete proizvesti suvenir, dakle objekt ili proizvod kojem je jedina stvarna vrijednost sentimentalna, vi se zapravo bavite proizvodnjom kiča. Svaki objekt kojem je cilj proizvesti emociju, a da on u svojoj suštini zapravo nema funkciju, sadržaj i značenje je kič.

Proizvod se oblikuje, njega se pakira, objašnjava se njegova funkcija, namjena, porijeklo, način uporabe, a sve u funkciji lakše komunikacije između proizvođača i korisnika, ili tržišno – kupca. Naravno, u ovom konzumerističkom svijetu u kojem svi traže materijalnu potvrdu „osvajanja“ prostora i „usvajanja“ drugih kultura, valjda kao dokaz vlastite vrijednosti ili postojanja uopće – sve može biti suvenir: razglednica iz Louvrea, komad Parmezana, lukovice tulipana ili ćilim iz Maroka. Ja sam se tako vratio iz Japana s trivijom u obliku paketa zaštitnih maski jer me je uvijek fascinirala ta kulturološka razlika u higijenskim navikama. Prošle godine, u nedostatku istih kod nas, te su maske poslužile svrsi.
Znači, neki proizvod svojom kvalitetom ili autentičnošću može biti povezan s nekim mjestom ili iskustvom, pa kao takav u očima promatrača poprimiti i obilježja suvenira iako mu to nije osnovna ili jedina funkcija. Primjerice, praksa je da japanski ili korejski turisti na putu u Europu dobiju knjižicu, neku vrstu manuala ili detaljne upute u formi foto stripa. Tamo se specificira sve do najsitnijeg detalja, u koju ulicu treba ući, što treba vidjeti, što kupiti. U knjizi puta u naše krajeve, uz detaljni opis, sliku dućana u kojem to trebaju obaviti, sliku police i sliku proizvoda, uvijek im piše jedna te ista stvar koju trebaju kupiti – Bajadera, premda Bajaderu nitko nije napravio da bi bila suvenir.

Dizajn ambalaže "Kućice", Aroma Ragusea, 2013. studio Flomaster Art direktor/dizajner: Orsat Franković Ilustrator: Pero Mrnarević

Ambalaža za kekse Aroma Ragusea, ilustracije: Pero Mrnarević

 

Radili smo često na razvoju proizvoda, oblikovanju identiteta i ambalaže. Iako u ovom slučaju uloga dizajna može biti dvojbena, pogotovo ako se po svaku cijenu želi proizvesti dodanu vrijednost, mislim da se može ostati pošten ako se radi iskreno i komunicira stvarni sadržaj. Iskreno, dakle bez lažnih obećanja, bez pretjerivanja, bez uveličavanja. To je ples po rubu, jer emocije prodaju proizvode i lako je otići predaleko. Ako ste u mogućnosti, to radite i odabirom za koga ćete raditi, a za koga ne. Ukratko, zanemarujući tržišne dogme i gledajući iz pozicije dizajna, mislim da je uspješna ambalaža ona koja istinski odgovara proizvodu i jasno komunicira njegovu funkciju, svojstva i kvalitete na suvremen i oblikovno kvalitetan način. Tržišno, to je ona koja proda najviše proizvoda, ali to je potpuno drugi svemir u kojem su stvari drukčije posložene po prioritetima. Ozbiljne i društveno odgovorne tvrtke pokušavaju pomiriti te dvije priče.
Kad smo radili na kolekciji autohtonih tradicionalnih proizvoda Aroma Ragusea, pokušali smo ih vizualno ukotviti u lokalnu sredinu jer je ona u njihovoj esenciji, ali opet odmaknuti se od dominantne predodžbe o tome što je to Dubrovnik i što se tu kome može prodati. Bilo nam je bitno oblikovati proizvod tako da ga imaju potrebu kupiti i domaći, lokalni ljudi tako da on može preživjeti i bez turizma. Da smo slijedili uvriježenu logiku i kontinuirane inpute iz lokalnih trgovačkih krugova, od kojih mi se već diže kosa na glavi, završili bi s onom općepoznatom vizurom Dubrovnika na svim proizvodima i imali bismo ultimativni suvenir. Kad bi doista sve izgledalo tako, priča bi došla do apsurda i svi bi kupovali samo to obećanje Dubrovnika, a više nitko ne bi znao što zapravo kupuje. Mogli bismo prodavati i prazne kutije.

Fotoknjiga "Dom", Ana Opalić, Art radionica Lazareti

Fotoknjiga “Dom”, Ana Opalić, Art radionica Lazareti


OM: Vrlo pažljivo je dizajnirana fotografska knjiga Dom autorice Ane Opalić, nagrađena 2019. godine nagradom European Design. Prvo što primjećujemo kod knjige je njezin ovitak, koji je u ovom slučaju poseban i neočekivan. Različiti uzorci tapeta stvaraju raznolike primjerke knjige, dajući im dojam jedinstvenosti. Kako se dizajn knjige ovdje uklapa s tematikom koju ona obrađuje? Na što posebno obraćate pozornost pri dizajnu publikacije?

OF: Dizajn je zahtjevan i kompleksan jer se od vas očekuje da nešto napravite, da se to vidi, da se izrazite, ali istovremeno je u dizajnu važno znati da je ponekad najbolje napraviti malo ili ne napraviti ništa.
Ana Opalić došla je s idejom da složimo fotografsku knjigu s fotografijama koje je snimala paralelno radeći na videodokumentiranju projekta Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas udruge Documenta. Na tim fotografijama bez ljudi slike su domova u kojima je Ana prepoznala scenografije utočišta. One, neke duhovite, ali uglavnom sjetne, u oku promatrača stvaraju predodžbe o ljudima i njihovim sudbinama. Ana je željela uvući gledatelja u knjigu, u sliku, bio joj je bitniji taj intimni doživljaj promatrača od klasične prezentacije fotografskog rada. Zato nigdje nema okvira, sve fotografije idu u marginu. Osim vrlo šturog opisa na početku, knjiga nema ni teksta, sve je u slici i u tom kontinuiranom prolasku kroz različite ambijente ispunjene zlokobnom prazninom.

Što smo mi ovome trebali dodati? Dizajn je sveden na dramaturgiju gledanja, raspored fotografija i ritam koji taj raspored proizvodi, a ono malo teksta stavili smo u Times New Roman i prelomili tako da da izgleda kao da nismo. Odlučili smo da knjiga neće imati ni naslovnicu, dakle baš ništa. Osim tog praznog ovitka. Saša je u nekom trenutku donio komad stare tapete u studio i tad smo se sjetili da bi zapravo bilo najbolje knjigu oviti tim različitim starim tapetama. Krenuli smo kopati po eBayu i Njuškalu dok nismo našli dovoljno tapeta – reljefnih, dlakavih, punih teksture. Na koricu nije reproduciran unutarnji sadržaj već joj je dodan objekt koji emociji knjige daje i taktilnu dimenziju. Kad uzmete knjigu u ruku i krenete listati, ta veza je odmah jasna, ali nije doslovna. Tako je nekako Dom sjeo na svoje mjesto.

Plakati za Unseen - mini film festival

Plakati za Unseen – mini film festival

 

OM: Sudjelovali ste u osnivanju Unseen filmskog festivala u Cavtatu koji je 2017. godine nastao s ciljem ponovnog otvaranja kina u Cavtatu, ali i sa željom obogaćivanja kulturne ponude cijelog šireg područja Općine Konavle. Tijekom godina, za festival su nastali i vizualni identiteti. Kako se razvijao festival? Što danas znači za cijelo područje, je li donio neke pozitivne promjene?

OF: U organizaciji CDU-a, na inicijativu Mile Pavičević i Karle Crnčević, kojima smo se pridružili Mario Kikaš i ja, osnovan je Unseen čija je okosnica bio međunarodni filmski festival za mlađe autore s prostora jugoistočne Europe. Cilj projekta je bio izmjestiti kulturna događanja iz centra na periferiju, u ovom slučaju iz Dubrovnika u Cavtat, a kako cijela Općina Konavle već dugo nema kino, pokušati navesti lokalnu zajednicu i one koji u njeno ime odlučuju da se pozabave ovim problemom. Iako u osnovi filmski  festival, Unseen je u programu imao i vizualne i izvedbene umjetnosti, koncerte i diskurzivni program.

Potporu smo našli u Općini Konavle i lokalnoj Turističkoj zajednici pa se činilo da čitava stvar ima smisla i da idemo u dobrom smjeru. Isto se činilo i obzirom na posjećenost programa. U projektu sam se zadržao prve dvije godine. Bilo mi je korisno to iskustvo rada na nezavisnoj sceni jer sam stekao uvid u načine funkcioniranja, financiranja, količinu uloženog truda i rada bez ikakve naknade, jer sve se ulaže u program, u preživljavanje projekta. Ta iskustva kasnije su mi pomogla da jasnije sagledavam stvari i primjerice, drukčije čitam i vrednujem prijavnice u Povjerenstvu za procjenu kvalitete prijava Zaklade Kultura nova. Festival ide dalje, uz pandemijske restrikcije u nešto manjem opsegu, ali evo čujem da Općina Konavle nema namjeru produljiti koncesiju na zemljište privatnom investitoru, već tom prostoru žele vratiti prvotnu namjenu čime bi Cavtat trebao opet dobiti barem ljetno kino.

Ovitci za ulaznice Muzeja prekinutih veza

Ovitci za ulaznice Muzeja prekinutih veza


OM: Gledajući radove unazad devet godina Flomastera, čini mi se da se njihov velik dio bazira na tipografiji – od ambalaže za pivo Republika, suradnje s Muzejom prekinutih veza, sve do novijih publikacija Kradljivica knjiga i Grad je mrtav. Živio grad. U paleti različitih projekata, reklama za Decathlon Hrvatska doslovno iskače iz dvodimenzionalnog platna u trodimenzionalni billboard. Koja je specifičnost ovoga projekta? Kako se objektom može ispisati poruka?

OF: Konstrukcija rješenja, odabir metoda i vizualnih alata zapravo ovise o konkretnom zadatku. Iako i to može biti legitimno, ja nisam od onih koji svaki zadatak pokušavaju riješiti kroz isti rukopis ili osobni izričaj. Ponekad je okosnica rješenja sam proces rada na njemu.
Ovitci za ulaznice Muzeja prekinutih veza su igre riječi s porukama suprotnih značenja, a boje i font su dio postojećeg vizualnog identiteta.

Etiketa za craft pivo "Republika"

Etiketa za craft pivo “Republika”

Kod Republike je odabir metode knjigotiska proizašao iz prirode proizvoda – craft print za craft pivo. Duljina naslova Grad je mrtav. Živio grad. Užasi zavičaja. tolika je da je izravno utjecala na rješenje u kojem se koristi cijela površina korica, prednja i stražnja strana, što je onda otvorilo prostor za igru, moguća različita čitanja, sugestije. Drugim riječima, kad je naslov dug, ne treba ga kratiti i smanjiti font, nego upravo suprotno – produljiti naslov i povećati font.

Megaboard "Najveći", Decathlon

Megaboard “Najveći”, Decathlon

Decathlonov plakat Najveći nastao je na zahtjev klijenta da treba nešto drugačije, upadljivo, pamtljivo, duhovito, što može dugo stajati na cesti, a ne postati dosadno. Kako su oni najveći trgovac sportskom opremom, s najvećim trgovinama te kako je pozicija megaboarda bila na lokaciji pokraj koje dnevno, prođe 200.000 ljudi u automobilima ili protrči tisuću trkača savskim nasipom, rješenje se nametnulo samo od sebe. Ispisali smo riječ NAJVEĆI šarafeći na podlogu megaboarda tenisice u forme slovnih znakova. Zanimljivo je kako ovi mali pomaci izazovu veliku pozornost.

OM: Na temu lokalnih dubrovačkih problema nastaju i publikacija za Art radionicu Lazareti, Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, ali i vizualni identitet akcije i izložbe Sakupljač Dubrovnik. Što je cilj ovih publikacija i projekata? Koja je uloga dizajna i dizajnera u pokretanju društvenih i kulturnih promjena?

OF: Grad je mrtav. Živio grad! je višegodišnja programska linija Art radionice Lazareti koja otvara prostor umjetnicima, kako sami kažu “…da se bave suvremenim Dubrovnikom, odnosima baštine, prostora, promjena, identiteta, nostalgije ili pitanjima koja se nalaze u točki između ove dvije rečenice… mjestom stanke između te dvije tvrdnje. Što je to između i o čemu se u toj točki radi, što se u njoj zbiva i što se iz nje vidi?…”. Knjiga koja je uslijedila nakon izložbe Užasi zavičaja spoj je kataloga radova i kritičkih tekstova i razgovora na temu javnog prostora, njegove namjene i dostupnosti te ulozi kulture u suvremenom gradu i (ne)mogućnostima iste u tim novim „shvaćanjima“ odnosa između privatnog i javnog. Pri oblikovanju knjige zauzeli smo stav da smo još u fazi žalovanja i sve elemente prijeloma izveli smo iz tradicionalnog pogrebnog narativa: crno platno na tvrdom uvezu, odabir tipografije, crni okviri na svim stranicama nalik onima s osmrtnica, highlightanje teksta u crno itd. U konkretnom slučaju dizajn je poslužio dodatnom naglašavanju osnovne ideje zaoštravanja dijaloga u svrhu problematiziranja konteksta.

Knjiga Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti, fotografije: Marko Ercegović

Knjiga Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti, fotografije: Marko Ercegović

Vizualni identitet Mjesta zajednice – Platforme za Lazarete nastao je kao suradnički projekt dizajnera i aktera civilnog društva, dionika platforme: Art radionice Lazareti, Studenskog Teatra Lero i Udruge Deša, Dubrovnik. U sklopu vođenih radionica oblikovanja istraživali smo ciljeve zajedničkog projekta, specifičnosti dionika i kontekstualnih veza među tim specifičnostima, bavili se mogućom metodologijom izvedenom iz tih relacija, te koristeći odabranu metodologiju probali artikulirati vizualne elemente i tipografiju. U drugoj smo fazi, u studiju, od raspoloživog materijala posložili vizualni kod i komunikacijski okvir platforme. Akcija i izložba Sakupljač Dubrovnik predstavlja izlazak platforme u javnost i poziv lokalnoj zajednici da participira u njenim aktivnostima i programima. Po uzoru na originalni Sakupljač (naziv dolazi od nekadašnjeg lokalnog poduzeća koje se bavilo sakupljanjem metala i starog papira), akcija je pozivala građane da donesu osobne predmete od bilo kakvog interesa ili (ne)važnosti po njih, a iz te gomile predmeta nastala je kolektivna izložba. Zamišljena je “kao postupna, kumulativna gradnja odnosa između izložbenog prostora, donesenog predmeta, priče o njemu, ali i gradnji odnosa između predmeta…kao prepoznavanje narativa o kolektivnom i osobnom, pojedinačnom i općem”. Dodatno je u  sklopu projekta sudjelovalo i sedam umjetnika u rezidencijalnom boravku, a odabir ili sažetak njihovih radova uvršten je u katalog, pored fotografija i opisa predmeta s izložbe. Uz katalog, u drugoj publikaciji, objavljeni su i rezultati istraživanja o procesima i stanju sudioničkog upravljanja te uvid u perspektive budućeg razvoja Lazareta kao društveno – kulturnog centra. Oba izdanja, oblikovana i prelomljena u istom formatu, izašla su istodobno, u zbirnom ovitku/kutiji sa zajednički oblikovanim hrptom.

Plakati i knjige za Sakupljač Dubrovnik u sklopu vizualnog identiteta za Mjesto zajednice – platforma za Lazarete, fotografije: Marko Ercegović

Plakati i knjige za Sakupljač Dubrovnik u sklopu vizualnog identiteta za Mjesto zajednice – platforma za Lazarete, fotografije: Marko Ercegović

Što je cilj ovakvih projekata? Pronalaziti pitanja i propitivati, problematizirati društvene odnose i načine na koji se mijenjaju, u čiju korist i na čiju štetu. Osvještavati problem i otvarati prostor za dijalog u zajednici, kako bi njeni članovi mogli trajno iznalaziti različite, pojedinačne i kolektivne načine osobnog i društvenog razvoja.
Koja je uloga dizajnera u ovakvim poduhvatima? Ona može biti puno šire shvaćena od tržišnog poimanja uloge dizajna – da za naručitelja ili industriju oblikujemo komunikaciju ili formu. Važno je osvijestiti da je dizajn i društvena i politička praksa. Uz urbanizam i arhitekturu, dizajn je alat pomoću kojeg strukture moći oblikuju i reguliraju društvene odnose. Najbanalniji primjer je sustav prometne regulacije – bez razmišljanja slijedimo set unaprijed postavljenih pravila, zaustavljamo se na semaforima, poštujemo horizontalnu i vertikalnu signalizaciju. Pa ako znamo da strukture koje oblikuju i reguliraju odnose među ljudima to čine zahvaljujući i dizajnu, zašto ne bismo u nekom izmijenjenom kontekstu, krenuli „odozdo“ i koristili dizajn kao alat za društvenu promjenu? Znam da izvedbeni kapaciteti i posljedični dosezi u ove dvije opcije ne mogu biti usporedivi i da ovim drugima zasigurno treba više napora i vremena, ali s druge strane, mnoštvo sitnih pomaka može imati utjecaj na društvo.

"Art in One" projekt u sklopu One Suite Hotela u Srebrenom

“Art in One” projekt u sklopu One Suite Hotela u Srebrenom

Na poziv investitora 2017. godine radili smo na oblikovanju cjelovitog vizualnog identiteta One Suite Hotela u Srebrenom. U sklopu tog projekta i na zahtjev projektanata iz arhitektonskog ureda 3LHD trebali smo na neki način riješiti i opremanje prostora nekim oblikom vizualnog sadržaja. Iako se stvar elegantno mogla riješiti uz par odabranih fotografija ili dobar print na zidu, htjeli smo napraviti više, željeli smo stvari malo zakomplicirati. Uputili smo pozive jedanaestorici suvremenih dubrovačkih umjetnika koji se u svom radu bave aktualnim problemima Dubrovnika izazvanim golemom fluktuacijom posjetitelja i svim što ona posljedično proizvodi u prostoru i zajednici. Drugim riječima, u hotel kao prostor turističke industrije željeli smo useliti radove umjetnika čiji je angažman kritika te iste industrije, a goste u sobama, iako pojedinačno nedužne, suočiti s posljedicama koje njihove aktivnosti kumulativno proizvode u lokalnoj zajednici koju posjećuju te im ukazati na aktere lokalne likovne scene do kojih mogu doći, upoznati ih i čije radove u konačnici mogu kupiti i tako, na neki način i financirati tu borbu. Nije bilo sigurno hoće li na ovaj oblik angažmana pristati umjetnici i hoće li ova količina društvene odgovornosti biti previše za investitora, a neizvjesno je bilo i kako će gosti reagirati na ovu umjetnost koja ne opušta već problematizira. No, upravo mogućnost dovođenja u isti kontekst onoga što je do tog trenutka postojalo u odvojenim svjetovima i u stanju latentnog sukoba navela nas je da stvorimo priliku da ovo mjesto postane prostorom dijaloga, prostorom razmjene i u konačnici spoznaje, ukratko – postane i modelom kako industrija može sebe graditi u zajednici. Priča je u konačnici uspješno realizirana, a dizajn je ovdje bio medijator tog dijaloga. O takvom obliku sitnih pomaka govorim.

Markus Zusak: "Kradljivica knjiga", naslovnica

Markus Zusak: “Kradljivica knjiga”, naslovnica

 

OM: Moramo spomenuti apsolutni, više puta nagrađivani dizajnerski hit – oblikovanje Kradljivice knjiga Markusa Zusaka. Zanima me kako dolazite na ideju korištenja samih knjiga koje stvaraju pravi mali horror vacui na njezinom omotu? Što vas je inspiriralo i kako je tekao cijeli proces izrade?

OF: Kao sve ideje i ova je proistekla iz procesa promišljanja postavljenog zadatka i međuodnosa izravnih i neizravnih inspiracijskih utjecaja. Trebalo se nekako odmaknuti od dominantne izdavačke prakse i obrazaca oblikovanja naslovnica koje „moraju prodati“ knjigu. Učinilo mi se zgodno ponoviti „krađu” knjiga i za razliku od one poštanske marke na koju nikako nije trebalo staviti tekst, ovdje je gomila otisnutog tekst na stranicama knjiga trebala poslužiti kao podloga za ispisivanje naslova, ručno, kistom u debelom nanosu crnog akrila. Da sam uzeo fotografiju ili napravio foto-kolaž naslovnica i na računalu složio odabrani font preko svega, dobio bih naizgled sličan rezultat, ali to rješenje bilo bi generičko i ne bi imalo emociju, nešto bi nedostajalo. Ovo je primjer rada kojem je vrijednost u samom procesu u kojem on nastaje.

Iako rješenje pleše po rubu, jer za njega je doslovno trebalo uništiti nekoliko knjiga, mislim da je i to njegov bitan dio koji ima veze s pričom. Makar i kao opravdanje, činilo se to kao neko kruženje tvari u prirodi jer su i te knjige jednom bile stabla. Obradovalo me objašnjenje autora da je ova naslovnica napravljena na način koji je identičan njegovu načinu rada i da je između 40 različitih, izdanje s ovom naslovnicom favorit čitateljima diljem svijeta.

Serija znakova i logotipa realiziranih u rasponu od 18 godina u Laboratoriumu i Flomasteru: Atletski klub Sljeme, vino Šipan, 60. obljetnica kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, Energy Clinic, Dubrovnik Quality program, Lura Investment, ePošta, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Dubrovački muzeji, 59. Dubrovačke ljetne igre i 500. obljetnica rođenja Marina Držića, Studij dizajna, One Suite hotel, Turistička zajednica grada Dubrovnika, Arheloški muzej, Dubrovačka razvojna agencija, North Spirit, Poštujmo grad -Respect the city, Zagrebačka pivovara, Dom Marina Držića, Dubrovačka baština

Serija znakova i logotipa realiziranih u rasponu od 18 godina u Laboratoriumu i Flomasteru: Atletski klub Sljeme, vino Šipan, 60. obljetnica kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, Energy Clinic, Dubrovnik Quality program, Lura Investment, ePošta, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Dubrovački muzeji, 59. Dubrovačke ljetne igre i 500. obljetnica rođenja Marina Držića, Studij dizajna, One Suite hotel, Turistička zajednica grada Dubrovnika, Arheloški muzej, Dubrovačka razvojna agencija, North Spirit, Poštujmo grad -Respect the city, Zagrebačka pivovara, Dom Marina Držića, Dubrovačka baština


OM: Stvarate li razliku između vizualnog identiteta ili grafičkog oblikovanja knjige; preferirate li jedno ispred drugoga?

OF: Iako metode konceptualizacije mogu biti slične, dizajn vizualnog identiteta i oblikovanje knjige dva su potpuno različita poduhvata. Dok je jedno alat označavanja ili sredstvo prepoznavanja, drugo je forma prezentacije nekog sadržaja, teksta i/ili slika. Imanentna im je različita priroda komunikacije. Dok prvi, ma kako fluidan želio biti, komprimira mnoštvo značenja u jednu točku, gestu ili kod, ovaj drugi otvara i širi prostor za naraciju, elaboraciju i interpretaciju značenja. Oblikovanje ozbiljnog vizualnog identiteta, koji nije nužno sveden na samo znak i logotip, najzahtjevniji je dizajnerski posao pri kojem treba anticipirati sve njegove pojavnosti, kao da kreirate jezik kojim neki ljudi trebaju govoriti i pisati.

Oblikovanje knjiga da se usporediti s filmom ili plesom – oblikovanjem određujete ritam iščitavanja sadržaja, bavite se njegovom dramaturgijom, koreografirate ga.
Iako jedno zvuči kao totalitarni autoritet, a drugo kao razigrana balerina – volim raditi i jedno i drugo, zapravo se volim jednim odmarati od drugog.

Knjige: Monografija vaterpolskog kluba Jug Pet do sto, Željan Konsuo; Knežev dvor u Dubrovniku, Dubrovački muzeji; Grad je mrtav. Živiograd! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti; Kradljivica knjiga, Markus Zusak; Ime ruže, Umberto Eco; Dom, Ana Opalić; Znaš da to želiš, Kristen Roupenian

Knjige: Monografija vaterpolskog kluba Jug Pet do sto, Željan Konsuo; Knežev dvor u Dubrovniku, Dubrovački muzeji; Grad je mrtav. Živiograd! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti; Kradljivica knjiga, Markus Zusak; Ime ruže, Umberto Eco; Dom, Ana Opalić; Znaš da to želiš, Kristen Roupenian

 

OM: Uglavnom radite sami pod imenom studija Flomaster, ali i surađujete s fotografima poput Marka Ercegovića i Ane Opalić, ali i s drugim dizajnerima. Pronalazite li u tom samostalnom radu veću količinu slobode ili samostalnost ponekad postane otežavajuća okolnost?

OF: Ne, upravo suprotno – draži su mi suradnički projekti. Volim razmjenu i nadopunjavanje, drugi pogled, dijalog, volim učiti od drugih. Sretne su te kombinacije dizajnera i fotografa pogotovo kad postoji razumijevanje. Nadam se da ne govorim samo u svoje ime, ali u ova dva spomenuta slučaja mislim da to odlično funkcionira. U Flomasteru, uz mene, djeluju i Ana Pernar, Alenka Lalić, Želimir Boras i Saša Stubičar, moji dugogodišnji suradnici još iz faze Laboratoriuma. Dakle ni tu nisam sam. Kad nešto radite sami, kad uđete unutra, nerijetko se zapletete u vlastitim mislima ili izgubite u mikroupravljanju detaljima, tako da izgubite širu sliku. Tad je bitan neopterećen vanjski pogled. Kad nešto i odradim sam, uvijek tražim povratnu informaciju, provjeru. Bitan mi je uvid kolega. To nije neka patološka nesigurnost, upravo suprotno, to je put ka kvalitetnijem rješenju. Naime, stvar mora funkcionirati i izvan vaše glave.

Studio Flomaster: Saša Stubičar, Želimir Boras, Orsat Franković, Alenka Lalić i Ana Pernar

Studio Flomaster: Saša Stubičar, Želimir Boras, Orsat Franković, Alenka Lalić i Ana Pernar

OM: Kriza uzrokovana pandemijom Covid-19 negativno je utjecala na gotovo sve djelatnosti. Kako se snalazite u novim uvjetima rada? Jeste li otkrili recept prilagodbe za daljnji nastavak rada?

OF: U prvih tjedan dana od početka krize nazvali su nas svi važniji komercijalni klijenti i obavijestili da ili u potpunosti obustavljaju sve aktivnosti do daljnjeg ili da ih smanjuju na 30% dotadašnjih. Svi ostali, dakle oni u kulturi, nezavisni i sl. uglavnom su ostali bez financiranja, primjerice lokalnih samouprava, dakle bez sredstava za realizaciju programa. U prvom valu koristili smo državne potpore za plaće, a kasnije smo se snalazili sami. Po principu pametnome malo dosta, dogovorno smo smanjili plaće, ali i proporcionalno skratili trajanje radnog vremena. Čini mi se da smo više dobili na kvaliteti života nego što smo izgubili u materijalnom smislu.

Mogu raditi doma, ali ne volim kad to postane obavezna i kontinuirana praksa. Previše je distrakcija u privatnom prostoru i s vremenom se gubi granica. Nakon nekog vremena istodobno imaš osjećaj da ništa ne radiš i da nikad nisi slobodan. Brzo smo se vratili u studio jer imamo sreće što nas je malo i što imamo dovoljno prostora za nužnu distancu. Savjesno se ponašamo, pazimo na sebe pa tako i jedni na druge.
Ja sam realni optimist i mislim da će se stvari dijelom vratiti u normalu, a dijelom ćemo se mi prilagoditi.