Knjiga Neobjavljeno 1983 – 2023. nastala je kao svojevrsna nadogradnja istoimene izložbe održane u HDD galeriji u proljeće 2020 godine. Uz uvodni tekst i intervju s autorom, sve reproducirane radove prate i dodatni tekstovi i komentari koje potpisuje sam Stanislav Habjan, a na određenim mjestima uključili smo i QR kodove koji vode do različitih medijskih sadržaja proizvedenih uz samu izložbu. Do ulaska u širu distribuciju knjigu možete kupiti kod nas u HDD-u (Boškovićeva 18) ili naručiti emailom na hdd@dizajn.hr (email narudžba (HDD))
fotografija: Monika Džakić
“Koncept izložbe i knjige Neobjavljeno obuhvaća radove, većinom u formi plakata, koji daju neku vrstu alternativnog presjeka Habjanove karijere – nazvali je mi dizajnerskom, umjetničkom, spisateljskom ili općenito autorskom i suautorskom – odnosno Habjanovog karakterističnog plesa po rubu stvarnosti i fikcije, umjetnosti i života, imena i pseudonima, čovjeka i njegove sjene. Manji dio tih radova su doista neobjavljeni, odnosno nerealizirani radovi u onom smislu u kojem o njima govorimo kada govorimo o dizajnu. Daleko veći dio autorov je ponovni ili predviđeni posjet zbivanjima, pričama, mjestima, susretima, ljudima i situacijama koje su se odvile ili će se odviti unutar četrdeset godina između 1983. i 2023.
fotografija: Monika Džakić
Prva godina označava početak Habjanovog javnog djelovanja u polju umjetnosti i grafičkog dizajna, tada u zajednici zvanoj Greiner & Kropilak Mail Art Office, ili jednostavnije Greiner&Kropilak, koja će potrajati točno dva desetljeća, do 2003., središnje točke nedovršenog razdoblja koje Neobjavljeno pokriva. Na jednoj krajnjoj točki nalazi se Kropilak, čuveni pseudonim posuđen od čuvenog čehoslovačkog košarkaša, a na ovoj strani bliže nama Stanislav, iako ni to nije tako jednostavno, jer kako u plakatu/stripu Ime&Pseudonim iz ove kolekcije jedan objašnjava drugome: „Bilo je tako da ti vlastita sjena kaže: ti si sjena moja, a ne ja tvoja. I to iskreno, tvojim sugestivnim glasom“.
fotografija: Monika Džakić
Ova scena događa se na pozadini fotografije Andréa Kertésza snimljene u Washington Parku 1954. Zato je mjesto razgovora u šetnji Habjana i Kropilaka imenovano kao Kertész Park – čovjek se pretvorio u mjesto, onako kako ponekad i artefakti grafičkog dizajna, poput naslovnica knjiga, muzičkih omota ili plakata postaju mjesta koja nakratko u svojoj mašti nastanjujemo držeći ih pred sobom. Među ovih četrdesetak oblikovanja, uz par billboarda (za film Zaljubljeni Mjesec čiji scenarij se upravo piše i za bend Car je gol čija priča tek počinje), omotnica knjiga čiji se izlazak tek očekuje, plakata za događaje i festivale na čije postojanje ti plakati pozivaju, nalazi se pravo malo mnoštvo hommagea, posudbi, skrivenih i neskrivenih posveta, poruka i pisama upućenih prijateljima i poznanicima, drugim autorima i suautorima, piscima i umjetnicima koji su nadahnjivali ili nadahnjuju Habjanovo zamućivanje granica zbiljskog i izmišljenog.
fotografija: Monika Džakić
Premda je sama njegova kreativna praksa teško jednoznačno odrediva te obuhvaća sve od mail arta, preko grafičkog oblikovanja, priča i poezije, do performansa i u novije vrijeme glazbe, grafički dizajn mu je ostao najpouzdanije uporište vjerojatno zbog toga što po svojoj prirodi podrazumijeva neki oblik organizacije, konvencionalnosti, strukturiranosti i egzaktnosti. Pojednostavljeno rečeno, slici ili fotografiji možete tako dati vremensku odrednicu, pripisati je događaju, dodati joj ime neke osobe, preko svega otisnuti verbalnu informaciju, možda ispod nje i još jednu, sekundarnu, i još neku treću dodati sasvim na marginu sitnim slovima, što je ne čini manje važnom od one prve i najuočljivije. Možete dati vizualnu formu poruci, tekstu i priči, materijalnost sjećanju, činjenični okvir fantaziji.”
(iz teksta Marka Goluba)
fotografija: Monika Džakić