(Ne)ovisnost i diskontinuitet – Što, kako i za koga Galerija Nova?

David Maljković: Postav za publikacije galerije Nova, u sklopu izložbe Izgledi Arkzina, organizirator: Multimedijalni institut, Galerija Nova, Zagreb, 2013, fotografija: Ivan Kuharić

Vijest o tome kako Zagrebački Holding, preko AGM-a, otkazuje ugovor kustoskom timu WHW za vođenje Galerije Nova, nije tek vijest o mogućem gašenju jednog galerijskog programa, nego o gubitku jedne iznimno vitalne žarišne točke kroz koju su se otvarala, diskutirala i demonstrirala neka od najvažnijih umjetničkih, kulturnih i društvenih pitanja u proteklom desetljeću. Piše: MARKO GOLUB

Budimo jasni, WHW je već dugo vremena daleko najvažnija, najprofiliranija i internacionalno najaktivnija i najvidljivija kustoska inicijativa potekla iz Hrvatske. Iako je njihov rad kroz posljednjih deset godina u domaćoj sredini uglavnom vidljiv kroz brojne izložbene i diskurzivne programe održavane u Galeriji Nova, kolektiv čiji je puni naziv Što, kako i za koga / What, How and for Whom još od svojih početaka ima šire polje djelovanja. Tako se ponekad čini kao da je izložbeni prostor u Teslinoj ulici koji vode od 2003. više neka vrsta kulturne ambasade za sve međunarodne dugoročne i kratkoročne projekte koje je WHW u suradnji s drugim kustosima i projektnim partnerima realizirao u tom periodu, nego još jedna programski fiksirana, samodostatna i statična galerijska priča, ma koliko ona i sama po sebi bila etablirana. Kroz Galeriju Nova tako je prošao zavidan broj relevantnih inozemnih umjetnika i predavača, da se ide brojati možda i veći nego kroz bilo koju drugu domaću kulturnu i umjetničku instituciju, i to ne samo kao predstavljači vlastitih umjetničkih, kritičkih i teorijskih pozicija, nego onih tema koje su i nama lokalno u tom smislu važne, često i akutne.

Vojin Bakić, Galerija Nova, Zagreb, 2007

Vojin Bakić, Galerija Nova, Zagreb, 2007

Upravo zato vijest o tome kako Zagrebački Holding, preko AGM-a, otkazuje ugovor WHW-u za vođenje Galerije Nova, nije tek vijest o mogućem gašenju jednog galerijskog programa, nego o gubitku jedne iznimno vitalne žarišne točke kroz koju su se otvarala, diskutirala i demonstrirala neka od najvažnijih umjetničkih, kulturnih i društvenih pitanja u proteklom desetljeću. Ironično, upravo u vrijeme kada je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, Zagreb se dosjetio zatvoriti jedna od svojih vrata prema svijetu. Dok se grad i država zaklinju u strateški razvoj kulturnih industrija, najavljujući kapitalne projekte poput kreativnog klastera, sabotira se najuspješniji domaći nezavisni primjer kontinuiranog produciranja i medijacije suvremene umjetnost. I još k tome prilično samoodrživ, budući da je, prema riječima kustosica, AGM u njega, pogotovo od 2009., investirao tek hladnopogonski minimum za održavanje samog prostora dok se udruga brinula za sva programska sredstva, uključujući i honorare za sve uključene, svo vrijeme održavajući privid ‘prave’ institucije sa ‘sigurnim’ zaleđem.

Što da se radi?...prijeka potreba za borbom, samostalna izložba grupe Chto delat, Galerija Nova, Zagreb, 2010. fotografija: Ivan Kuharić

Što da se radi?…prijeka potreba za borbom, samostalna izložba grupe Chto delat, Galerija Nova, Zagreb, 2010. fotografija: Ivan Kuharić

U trenutku kada su Ana Dević, Nataša Ilić, Sabina Sabolović, Ivet Ćurlin i pridruženi član ‘ženskog kustoskog kolektiva’ Dejan Kršić preuzimali vođenje Galerije Nova, iza sebe su imali dva velika projekta – međunarodnu izložbu Što kako i za koga – povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta (HDLU Zagreb 2000., Kunsthalle Exerngasse Beč 2001.) i Projekt: Broadcasting, posvećen Nikoli Tesli (Tehnički muzej, Zagreb, 2002.). Oba projekta manifestna su za sve što će WHW u budućnosti raditi – imala su snažan mobilizirajući učinak za domaću umjetničku i kulturnu ‘scenu’, dovodila su u komunikaciju različite generacije umjetnika, demonstrirala su kako se kroz suvremene umjetničke prakse dotiču neka od bitnih socijalnih i ekonomskih pitanja bez da se umjetnost svede na njihovu puku ilustraciju, i izvukla na površinu neke od potisnutih tema iz naše prošlosti i sadašnjosti. Odjek oba projekta nadišao je uobičajene okvire (tada još postojećih) kulturnih rubrika – Projekt: Broadcasting prvi je ozbiljno potaknuo novo zanimanje za nasljeđe Nikole Tesle, koje se nakon izložbe u mainstream dijelu javnosti, istina, i estradiziralo, ali to je sasvim druga priča na koju se WHW i sam još jednom osvrnuo nekoliko godina kasnije u projektu Normalizacija i ‘natječaju’ za spomenik velikom znanstveniku.

Crvena nit, u sklopu serije Istanbul u Zagrebu, Galerija Nova, Zagreb, 2009. fotografija: Ivan Kuharić

Crvena nit, u sklopu serije Istanbul u Zagrebu, Galerija Nova, Zagreb, 2009. fotografija: Ivan Kuharić

Preuzimanjem Galerije Nova u 2003. godini, zahvaljujući tadašnjem direktoru AGM-a Janislavu Šabanu, djelovanje WHW-a se prividno institucionaliziralo, ali kustoski tim tada je već usvojio neke od produktivnih strategija koje će karakterizirati čak i sam izložbeni program – fokusiranje na dugoročne projekte a ne na individualne iskaze i izložbe, organizacija ekstenzivnih diskurzivnih programa predavanja i rasprava koji kroz duža razdoblja temeljito artikuliraju problematiku projekata, te pametna ravnoteža između internacionalne relevantnosti i jasne razložnosti u lokalnom kontekstu. To je bio, i još uvijek jest, program koji pažljivo razvija i senzibilizira publiku u pravom smislu riječi, i za Zagrebačku sredinu imao je neprocjenjivu važnost u smislu stvaranja novih vrijednosti, poticanja javne diskusije, ali i frekventnih uvida u umjetničke i teorijske prakse iz inozemstva.

Ivan Picelj: Remember, na izložbi Iveković/Maljković/Picelj, Galerija Nova, Zagreb, 2010. fotografija: Ivan Kuharić

Ivan Picelj: Remember, na izložbi Iveković/Maljković/Picelj, Galerija Nova, Zagreb, 2010. fotografija: Ivan Kuharić

Naime, WHW je svoje velike međunarodne izložbe i projekte poput Kolektivne kreativnosti (Kunsthalle Fridericianum, Kassel, 2005.) i Istanbulskog bijenala (2009.) razvijao i kroz aktivnosti u Galeriji Nova, za vrijeme, prije i poslije njihove realizacije. Dalekosežan je i rad WHW-a u istraživačkom smislu, često usmjeren daleko od centra i fokusiran, primjerice, na suvremenu umjetnost zemalja Azije i Latinske Amerike. Galerija je u tom smislu djelovala i kao neka vrsta laboratorija i otvorenog radnog kabineta kroz koji su predstavljeni brojni akteri tih velikih inozemnih događanja. Dokumentiranje aktivnosti, i lokalnih i internacionalnih, odvijalo se pak kroz galerijske novine, što je svojevrsni hommage sličnoj izdavačkoj praksi Galerije SC iz sedamdesetih godina. WHW se otvoreno izjasnio u smislu svoje naklonjenosti kritičkim umjetničkim praksama sedamdesetih i njihovom kontinuitetu, uostalom to je vidljivo kroz često uključivanje autora poput Sanje Iveković i Mladena Stilinovića, no ovdje nije riječ tek o afinitetima, nego o pokušaju da se razjasni kontinuitet između suvremenosti i njene neposredne povijesti. Taj interes proširio se i na reevaluaciju modernizma općenito, primjerice kroz izložbu Vojina Bakića (2007.) te djelomično kroz projekt Umjetnost uvijek ima posljedice (2010.). Istovremeno, WHW je galerijski program u nekoliko navrata ustrojio i kao inkubator za mlade i nadolazeće umjetnike (projekti Start i Start Solo), a iste je nerijetko uključivao kustoske koncepcije predstavljane u Hrvatskoj i širom svijeta.

Gert Jan Kocken: Prikazi, u sklopu izložbe Koliko fašizma?, Galerija Nova, Zagreb, 2013, fotografija: Ivan Kuharić

Gert Jan Kocken: Prikazi, u sklopu izložbe Koliko fašizma?, Galerija Nova, Zagreb, 2013, fotografija: Ivan Kuharić

Ako je djelovanje takozvane nezavisne scene bitno obilježilo razdoblje od kraja devedesetih do danas, i ako se još jednom poslužimo tumačenjem kako su upravo akteri iste temeljito nadopunjavali i korigirali učinke institucionalne kulture, onda je WHW (uz kustoski tim Kontejner i G-MK) definitivno najbolje i najjasnije odigrao i nadigrao tu ulogu u području suvremene umjetnosti. Netko će možda zlobno reći kako se ionako radi o kvalitetnom “izvoznom” proizvodu. Teško da postoji gluplja reakcija. Galerija Nova, sa svojom umreženošću u svijet, jedna je od stvari koje čine upravo ovo mjesto poželjnim za život i rad i smislenim za bilo kakvu kulturnu i umjetničku aktivnost. Diskontinuitet u njenom djelovanju značio bi samo duboku provincijalizaciju.

Maryam Jafri: Dan nezavisnosti, 1936-1967., u sklopu izložbe Udarne vijesti i sitni slog, Galerija Nova, Zagreb, 2012, fotografija: Ivan Kuharić

Maryam Jafri: Dan nezavisnosti, 1936-1967., u sklopu izložbe Udarne vijesti i sitni slog, Galerija Nova, Zagreb, 2012, fotografija: Ivan Kuharić