Tekst je objavljen povodom izložbe Nedeljko Dragić: Dizajn i ilustracija 1969. – 1991. (HDD galerija, 26.2. – 19.3.2021.)

Nedeljko Dragić (1936.) istaknuta je umjetnička figura u našoj sredini, prije svega kao jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. zagrebačke škole animiranog filma, autor niza internacionalno višestruko nagrađivanih animiranih filmova (pobjednik festivala u Annecyu, Oberhausenu, Zagrebu, Beogradu, nominiran za Oscara za film Tup-Tup), potom kao karikaturist, strip autor (Tupko) i ilustrator, no njegov rad u kontekstu grafičkog dizajna ostao je pomalo u sjeni drugih, prije svega filmskih uspjeha. To je gotovo pa uobičajen slučaj s polivalentnim autorima poput Dragića, te je blizak situacijama koje smo imali priređujući posljednjih godina izložbe dizajna Gorana Trbuljaka, Sanje Iveković ili Dalibora Martinisa, gdje je također trebalo pokazivati kako dizajn za njih nije bio samo usputna fusnota, nego ozbiljna i kontinuirana profesionalna aktivnost čiji trag nije bio nezapažen.

 

 

Kod Nedeljka Dragića, štoviše, uz minimum znanja to uopće nije teško pokazati, na ruku mu ide i nasljeđe popularne kulture nekadašnje Jugoslavije. Primjerice, Zagi, službena maskota Univerzijade održane u Zagrebu 1987., apsolutno sveprisutna figura tog vremena, njegovo je djelo. Likovi s kutije žvakaćih guma Tin i Tina iz 1980-ih godina, također Dragić. Još jednu maskotu, Vučka Zimskih OI u Sarajevu iz 1984. (dizajn Jože Trobeca) vrlo ste vjerojatno vidjeli i u Dragićevoj crtačkoj interpretaciji.

 

 

Neki od najtiražnijih naslova najpoznatijeg dječjeg nakladničkog niza ikad objavljivanog u Hrvatskoj, Biblioteke Vjeverica izdavačke kuće Mladost, pamte se upravo po Dragićevim naslovnicama i unutarnjim ilustracijama (Lažeš, Melita i Strašni kauboj Ivana Kušana, Mama, volim te i Tata, ti si lud Williama Saroyana itd.). Ili sa sasvim praktične strane, reklamni animirani filmovi koje je Dragić za domaće i internacionalne naručitelje kontinuirano radio od 1964. do 2000-ih godina brojčano daleko nadmašuju njegovu kanonsku umjetničku filmografiju te su mu, osim toga, u cijelom tom periodu predstavljali najznačajniji izvor prihoda.

 

 

Nedeljko Dragić je i dizajner brojnih plakata za Satiričko kazalište Jazavac (danas Kerempuh) i Komediju iz zadnje četvrtine 20. stoljeća, bio je i likovni urednik najdugovječnijeg filmskog časopisa u Hrvatskoj, Filmska kultura, autor niza turističkih plakata Zagreba, kao i mnogih važnih kulturnih, filmskih i turističkih događanja, uključujući i ugledne međunarodne manifestacije poput Međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu (1984.) i Filmskog festivala u Sydneyu (1973.), špica za televizijske emisije (Nedjeljno popodne, 3,2,1 kreni) i filmske festivale (Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli, danas Pulski filmski festival), reklamnih oglasa itd. Gledajući sve to na okupu, uz neizbježan proces selekcije usmjeren na to da dizajnersku i ilustratorsku priču o Nedeljku Dragiću ispričamo u skromnom prostoru Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, nema nikakve dvojbe da je riječ o respektabilnom dizajnerskom opusu koji je u nekim svojim segmentima izravno isprepleten s drugim, ranije spomenutim Dragićevim umjetničkim aktivnostima.

 

 

Glavnina predmeta, većinom plakata, knjiga i časopisa koje ovom prilikom prikazujemo sežu u period između konca 1960-ih i početka 1990-ih godina i poklapaju se s najproduktivnijim razdobljem cjelokupne Dragićeve karijere. Najraniji plakat, onaj za film Ljubav i poneka psovka Antuna Vrdoljaka s Borisom Dvornikom u glavnoj ulozi iz 1969. godine, nastaje u vrijeme kad je Dragić već više od deset godina afirmiran karikaturist i crtač (objavljuje u Vjesniku u srijedu, Kerempuhu, Studentskom listu, Ježu…) te je gotovo jednako dugo aktivan u Zagreb filmu, najprije kao crtač i animator od 1960., a potom od filma Elegija (1965.) i kao punokrvni autor (scenarist, redatelj, crtač, animator, scenograf). Upravo u Zagreb filmu sredinom 1960-ih radi i na prvim reklamnim filmovima, vrlo brzo šireći angažman radom za strane naručitelje, što će se, uz tijesnu suradnju sa spomenutim novinskim redakcijama (surađivao je i u tehničkoj redakciji Večernjeg lista i Vjesnika) i prva iskustva s oglasima (za Saponiju je već 1959. u obliku karikature realizirao oglase za Plavi radion), pokazati kao dobra podloga za dizajnerske angažmane kroz naredna desetljeća.

Dragićev službeni plakat za Sydney Film Festival iz 1973. nastaje upravo u filmskom kontekstu – naime, na tom izdanju festivala Zagreb film predstavio se s 40 svojih naslova, među kojima četiri Dragićeva: Krotitelj divljih konja (1966.), jednominutne Striptiz (1969.) i Eksploatacija (1970.) te Tup-tup (1972.) koji je sljedeće godine nominiran za filmsku nagradu Oscar. Dragićev vizual s plakata, nonšalantna nasmiješena ‘maskota’ s glavom u geografskim konturama Australije, daje dobru naznaku što su osnovne karakteristike mnogih njegovih budućih plakata i naslovnica, čvrsto oslanjanje na ilustraciji, izvjesna dobroćudnost, nepretenciozna izravnost i lakoća. Plakat pritom nije samo označio gostovanje zagrebačke filmske kuće u Sydneyu, taj vizual je doista nosio identitet cjelokupnog festivala te godine, pojavio se i na naslovnici programske knjižice i na svim drugim popratnim materijalima.

 

 

Dragićev crtež obilježit će na sličan način još nekoliko drugih manifestacija ove vrste, uključujući više plakata za Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu (Animafest), ali i Festival kratkometražnog filma u Oberhausenu na kojem kao animiranofilmski autor više puta dobiva nagrade. Možda baš zato plakat za Oberhausen (1984.) i sadrži taj geg frenetičnog uspona i nezgodnih padova crtanih protagonista po zamišljenoj kuli tada već iznimno ugledne i dugovječne festivalske institucije. Oba plakata sugeriraju pokret, no dok je u Sydneyu to gotovo mig, mali događaj između dvije-tri sličice animacije, u Oberhausenu kao da gledamo isječak iz cijele dinamične akcijske sekvence.

 

 

Utoliko nam je, prilikom priprema za ovu izložbu, bilo zanimljivo vidjeti Dragićev plakat za retrospektivu Zagreb filma u Annecyju (1982.), koji je crtački još dinamičniji, ali u odnosu na ova dva gotovo posve apstraktan. U središtu plakata prikazan je perforirani list za jednu sličicu animiranog filma, koju crtež zahvaća ali se širi cijelim formatom plakata, uključujući i popratni tekst te bježi onkraj njegovih granica. Riječ je o ‘automatskom’ crtežu kakve je Dragić, kako kaže, na koljenu crtao u svim prilikama. On sam ne označava neku određenu stvar, ali sam taj skok iz formata animacijske sličice u format plakata i onkraj njega snažno reflektira Dragićev pristup animiranom filmu gdje se u djeliću sekunde iz jedne jednostavne šare može dogoditi dramatična, posve nepredviđena stvar, a još više pristup (anti)stripu, manifestno ponavljan u gotovo svakom kaišu Tupka (od 1969.), čiji je protagonist u neprekidnom, urnebesnom sukobu sa svojim medijskim staništem.

 

 

Ta dvojnost između svježine i neposrednosti ilustracije i konceptualnog pristupa javljat će se i u Dragićevim kazališnim plakatima, koji većinom nastaju od sredine 1970-ih do kasnih 1980-ih godina, u početku za Kazalište Komedija, a potom u većem broju za Satiričko kazalište Jazavac, današnji Kerempuh. Svi nastaju u tada dominantnoj tehnici sitotiska, nemilosrdnoj prema fotografiji, a idealnoj za crtež i intenzivne ujednačene plohe boja. Sam Dragić u razgovoru nam kaže kako je kazališnim plakatima pristupao maksimalno jednostavno, nije unaprijed gledao predstave niti nastojao prenijeti svu kompleksnost dramskog predloška ili režijskog pristupa.

 

 

Osim toga, iako je Dragićev crtački stil sam po sebi prepoznatljiv, ni u slučaju Komedije niti Jazavca, gotovo da nema traga pokušaju uspostavljanja nekog konzistentnog identiteta. Tipografiju tretira skoro svaki put drukčije i koristi je naizmjenično s ručnim letteringom, ilustracija ponekad ustupa dio svog prostora fotografiji i kolažu te općenito svaki plakat djeluje kao zasebna jedinka, posve neovisna od ostatka serije.

 

 

Grafički najkonzistentniji Dragićevi kazališni plakati su oni u kojima je i tekst crtan rukom, čime je integriran s ilustracijom i njen je neodvojiv dio, primjerice na plakatima za predstave Muholovka i Ivan od leptira (oba Kazalište Komedija, 1976.), dok na plakatu Šala (Milan Kundera, r. M. Međimorec, Jazavac, 1983.), dizajniranom kao ispunjena kuverta zračne pošte s pismom iz Praga, dominira upravo crtani tekst.

 

 

Ta likovna dimenzija teksta istaknuta je i na plakatu Ugledni gost (Fadil Hadžić, r. P. Šarčević, 1983.) gdje Dragić fingira osobne potpise protagonista (nacrtane) grupne fotografije, jednoga od njih duhovito označavajući kao sebe („Ja“), a slično radi i u jednom od slojeva crtačkih bilješki u knjizi Zlatka Šporera Uh, ta matematika (1976.). U razgovoru nam kaže kako je u šali ponekad prijateljima slao razglednice s namjerno nažvrljanim tekstom bez ikakvog značenja.

 

 

Razina crtačke i idejne elaboracije također jako varira među ovim plakatima, od vrlo jednostavnih plakata koji doslovce ilustriraju sintagmu iz naslova Neprijatelj u tramvaju (Fadil Hadžić, r. J. Sedlar, S.K. Jazavac, 1983.), Ivan od Leptira (Milan Grgić & Alfi Kabiljo, Komedija, 1976.), do guste komplicirane masovke plakata Muholovka (Fadil Hadžić, 1976.) ili podjednako dinamične scene Korak naprijed, dva nazad (1979.) gdje se sve događa u svim smjerovima i mjerilima, čak podcrtano i duhovitom dosjetkom s tipografskim tretmanom naslova.

 

 

Tijekom osamdesetih godina Dragić realizira i niz plakata većeg formata za različite ugledne kulturne i turističke manifestacije, među kojima posebno mjesto svakako zauzima serija plakata za Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku koje dizajnira od 1985. do 1987. Taj niz iniciran je monografijom Mali veliki svijet (1985.) koja rekapitulira prvih 25 godina festivala, a Dragić potpisuje dizajn omota i likovno uredništvo (grafički urednik je Marijan Goršić) i za nju kaže da mu je najdraža knjiga koju je oblikovao. Naslovnica je riješena iznimno efektno, umetanjem radosnog, šarenog dječjeg crteža u crnobijelu fotografiju sjenovitih kamenih šibenskih ulica autora Mladena Grčevića, a isti trik ponovljen je više puta u samom knjižnom bloku, dočaravajući duh i atmosferu festivala koji spaja nasljeđe i svježinu mladosti. Poznat kao iznimno brz i pouzdan crtač i dizajner koji poštuje rokove (što je vjerojatno dijelom i plod animatorske discipline), Nedeljko Dragić ovim plakatima očigledno posvećuje i više pažnje i vremena nego, primjerice, nekima od ranije spomenutih kazališnih plakata. Šibenska serija je ambiciozna, a i dobro pokazuje Dragićevu sposobnost da dočara neku atmosferu optimizma, raskoši, bujanja, vitalnosti, koja karakterizira i niz turističkih plakata, većinom vezanih za Zagreb, koje je realizirao osamdesetih godina.

 

 

Plakat Rab u Zagrebu (Tjedan rapske kuhinje u Hotelu Dubrovnik, 1982.) moj je osobni favorit iz Dragićevog plakatnog opusa, gdje se Dragićeva crtačka vještina i imaginacija najsretnije susrela s fokusiranom, nadrealnom idejom „uplovljavanja“ otoka u zagrebački glavni gradski trg. I ideja i crtež očito su se sviđali i samom Dragiću, budući da ju je ponovno iskoristio još barem dvaput, na plakatu Hvar u Zagrebu i naslovnici knjige Veliki zavodnik (Zlatko Krilić, Biblioteka Vjeverica), oboje iz 1984.

 

 

Između 1974. i 1984. Nedeljko Dragić radi ilustracije za niz naslovnica knjiga Biblioteke Vjeverica nakladničke kuće Mladost. U tom periodu izradio ih je ukupno devet i jedan je od najzastupljenijih ilustratora u ovoj biblioteci (uz njega najproduktivniji su bili Zlata Živković-Žilić, Nives Kavurić-Kurtović, Branko Vujanović, Đuro Seder,  Zdenka Pozaić Vujanović…). Ovaj nakladnički niz bio je vjerojatno najpopularniji u području dječje književnosti u cijeloj Jugoslaviji, a mnogi od naslova koje je Dragić ilustrirao reizdavani su puno puta, u istoj opremi s istim ilustracijama, u nakladama koje su danas nezamislive. Također, ta izdanja i danas široko cirkuliraju dijelom zahvaljujući tehničkoj kvaliteti izrade samih knjiga, s tvrdim koricama i prepoznatljivim platnenim hrptom, te upečatljivim znakom biblioteke koji je dizajnirao njen prvi likovni urednik Raul Goldoni (naslijedio ga je Irislav Meštrović koji likovno uređuje biblioteku od 1964. do kraja 1980-ih.).

 

 

Knjige čije je naslovnice Dragić ilustrirao za Vjevericu su Lažeš Melita (Ivan Kušan, 1974.), Tata ti si lud (William Saroyan, 1979.), Trinaest satova (James Thurber, 1979.), Prvi sudar (Zlatko Krilić, 1979.) Mama, volim te (William Saroyan, 1980.), Imat ću svoj otok / Indijančev vrt (Klára Fehér, 1980.), Posljednji zvižduk (Zvonimir Milčec, 1981.), Strašni kauboj (Ivan Kušan, 1982.) i Veliki zavodnik (Zlatko Krilić, 1984.), pri čemu broj unutarnjih ilustracija varira od knjige do knjige. U njima nas Dragić upoznaje s glavnim likovima, gotovo kataloški im dajući vizualni „lik“ (npr. Lažeš Melita, Posljednji zvižduk), ili daje vizualnu dinamiku priči ilustriranjem pojedinih scena, no u pravilu su unutrašnje ilustracije relativno rijetke, ostavljajući vizualizaciju priče mašti čitatelja. Sam crtež je brz, energičan, ne podilazi klišejima i ne podcjenjuje djecu.

 

 

Od 1977. do kraja 1980-ih Dragić je, zajedno s Brankom Šimunićem, likovni i grafički urednik Filmske kulture, filmskog časopisa s najduljim kontinuiranim izlaženjem u Hrvatskoj (prvi broj je objavljen 1957., posljednji 1990.). Naslovnice su oblikovane grafički konzistentno, obično s dominantnim fotografijama poznatih lica iz svijeta filma, a i prijelom je uglavnom konvencionalan, uz par iznimaka. Broj 124 (1980.) donosi posve crnu naslovnicu samo s glavom časopisa s naslovom i brojem, a na prvoj stranici faksimilski reproducira naslovnicu ranijeg broja 108/109 s portretom Josipa Broza Tita, naravno povodom Titove smrti. Iako je u nizu brojeva prisutan crtežima i karikaturama na temu filma, Dragić je najsnažniji autorski pečat ostavio u broju 137 s temom Svjetska animacija danas (1982.), objavljenom povodom Svjetskog festivala animiranih filmova, gdje je čitav temat prožet njegovim ilustracijama. Osim navedenih, Dragić je ilustrirao još veliki broj drugih knjiga u rasponu od dječje književnosti, poezije do, primjerice, edukacijskih knjižica o dentalnom zdravlju (serija knjiga Zdravka Rajića u izdanju Školske knjige). Neke od njih su pravi mali inventivni dragulji, poput zbirke tekstova Sonje Manojlović Mama, ja sam Don Juan (1978.) ilustrirane na način da se cijela može listati kao mala flip animacija.

 

Ilustratorski i konceptualno najambicioznija među njima je Uh, ta matematika autora Zlatka Šporera (Školska knjiga, 1976.) koju je Dragić „ilustrirao i komentirao“. Od jednostavnih prema kompleksnim matematičkim pojmovima i procedurama, Dragić ne samo da crtački tumači Šporerov tekst, nego dodaje još jedan sloj bilješki kojima intervenira u polje teksta (i vlastitih ilustracija) sekundarnim tekstualnim i crtačkim komentarima.

 

 

 

Taj prodire u margine stranica do samog ruba papira i otisnut je u tamnoplavoj boji, kao da je neki drski učenik šarao po knjizi kemijskom olovkom (mnogo godina kasnije ista stvar je, uz podršku su-urednika i dizajnera Željka Serdarevića, napravljena u Dragićevoj monografiji Čovjek i linija autora Midhata Ajanovića Ajana, izd. Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih radnika, 2014.). Slijedom uspjeha te knjige, Dragić u osamdesetima za Školsku knjigu ilustrira i/ili supotpisuje nekoliko žanrovski sličnih izdanja, primjerice Brbljanje o geometriji (opet za Zlatkom Šporerom, 1981.) koja je praktički strip, Što se zbiva u atomskoj jezgri (Vladimir Paar, 1980.) i skromnije knjižice Kemija u igri 1 i 2 (Maja Petković, Mira Herak, 1990.)

 

Između 1979. i 1987. u Jugoslaviji su održane tri iznimno društveno značajne sportske manifestacije koje su vidno transformirale urbane sredine u kojima su se događale, a sa sobom su donijele tri vrlo popularne maskote koje su u bezbrojnim aplikacijama godinama preplavljivale naš vizualni okoliš: sredozemna medvjedica Adriana Oskara Kogoja (VIII Mediteranske igre u Splitu 1979.), Vučko Jože Trobeca (Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984.) i Zagi Nedeljka Dragića (Univerzijada 1987. u Zagrebu). Pritom treba napomenuti kako je Nedeljko Dragić kao crtač aktivno sudjelovao već i u oblikovanju mnogih aplikacija Trobecovog Vučka, čija je popularnost svakako doprinijela vrlo visokim očekivanjima od maskote zagrebačke Univerzijade.

 

 

Autor imena je Mirko Novosel, vjeverica je odabrana anketom, a Nedeljko Dragić je zadatak oblikovanja lika dobio nakon što natječaj za maskotu koji je raspisao organizacijski odbor Univerzijade nije dao zadovoljavajuće rezultate. U to vrijeme ovo nije bila neuobičajena situacija za Dragića – koji sam kaže kako nikad nije imao vremena sudjelovati na dizajnerskim natječajima – osim velikog ugleda bio je na glasu i kao okretan i pouzdan autor koji može brzo realizirati vrlo zahtjevne projekte. Svrha ovakvih antropomorfnih maskota, koje su tada uživale mnogo veću relevantnost nego danas, bila je dati osobnost nekoj manifestaciji, proizvodu, instituciji, mjestu ili tvrtki s kojom će se korisnik ili potrošač s radošću identificirati. Dragić je Zagijem Univerzijadi dao točno to, privlačnu figuru koja se svidjela najširem krugu konzumenata i pojavila se u bezbroj primjena, uključujući suvenire, prehrambene proizvode, nepreglednu količinu tiskanih materijala, reklama, čak i telefonski imenik Zagreba iz tog vremena, nastanjen čitavom vojskom malih Zagija koji preporučuju gdje jesti, kamo ići ili koga zvati. Bez obzira na nedvojben uspjeh, Zagi na neki način predstavlja Dragićev pragmatični ustupak diznifikaciji kojoj se uvjereno opirao u svemu što je radio. Od 1985. kad je Zagi dovršen, dizajnira nekoliko maskota u sličnom duhu, pri čemu je najočigledniji nasljednik maskota i cijeli vizualni identitet Eurobasketa (Europsko prvenstvo u košarci, Zagreb 1989.) praktički varijacija Zagija i njegovog šestinskog šešira.

 

 

Osim Zagija, oblikovao je i maskote za Croatia osiguranje (1983.), Zagrebačku banku („Mravac“, 1986.) i Svjetsko prvenstvo zračnim oružjem u Sarajevu (1989.), medvjedića na ambalažama proizvoda tvornice Sloboda iz Osijeka (1985.), likove s ambalaže i samu ambalaža žvakaćih guma Tin i Tina (sredina 80-ih), a posljednji takav projekt bila je maskota za Prvenstvo svijeta u boćanju koje je trebalo biti održano 1991. ali je zbog ratnih okolnosti otkazano.

 

 

Uz to, kao ilustrator i animator realizirao je i primjene maskota drugih autora, uključujući ilustracije na ambalaži i animirane reklame Plivinih prehrambenih proizvoda za djecu Bebipapa prema maskoti Dubravka Gonzija, te svakako najekstenzivniji takav projekt: ilustracije, plakati, slikovnice, strip i čak tridesetak reklamnih animiranih filmova baziranih na Vučku Jože Trobeca. Pritom je Dragićeva interpretacija Vučka dramatično drukčija od Trobecovog izvornika. Trobecov Vučko je geometričan, uglat i krut, dok je Dragićeva verzija (u koloru Rudolfa Borošaka) lepršava, divlja i razigrana.

 

 

Konačno, na izložbi imamo i jedno nedovršeno poglavlje, tek naznačeno malim izborom reklamnih i instrukcijskih filmova i špica, njih desetak od nekoliko stotina koje je Dragić realizirao od sredine 1960-ih do 2000-ih. Za samo u natuknicama navesti sve što je radio u pedeset godina trebale bi nam stranice i stranice teksta: reklame za cipele Borovo, Koestlin, Saponiju, Plivu, Havas Conseil, Maggi, Verkade, Zanussi, Smarties, njemačku osiguravateljsku kuću DAS, Emser Lotto, Absolut Vodka, instrukcijske filmove za Nissan i Kenwood, špice za bezbrojne TV emisije uključujući Nedjeljno popodne, Gost-urednik, Život filma, Riječi, Riječi, Riječi, špice za najvažnije domaće filmske festivale itd.

 

 

Zbog vrlo malo za ovu priliku dostupnog nam materijala, ustupljenog od samog Nedeljka Dragića i Veljka Krulčića te iz arhiva Zagreb filma, u ovu selekciju uvrstili smo i one filmove koji ulaze u Dragićev kasniji minhenski period nakon odlaska iz Hrvatske 1991. u zamahu atmosfere nacionalizma i rata. Uvrstili smo ih zato da bi vam dali što širi uvid u Dragićev autorski jezik u ovom području djelovanja, koji se nije značajno mijenjao niti je varirao u pristupu i kvaliteti između namjenskih filmova za domaće i internacionalne naručitelje. Osim toga, oni predstavljaju svojevrsni most kontinuiteta između perioda prije i nakon odlaska budući da su mu bili i ostali glavni izvor prihoda kroz cijelu karijeru. Kao i u svojoj umjetničkoj filmografiji, Dragić u reklamnom filmu koristi disciplinu i jezgrovitost razmišljanja vrsnog karikaturista, njegov glavni instrument je geg, efektan, nepredvidljiv štos intelektualno brži od samog gledatelja, reduciran samo na bitno, bez ijednog suvišnog detalja te upravo idealan za kratke forme od svega nekoliko sekundi do pola minute. Tih nekoliko trenutaka u kojima vam zgrabi pažnju i ne pušta ju. I tako stotine puta. Volio bih da vam ja mogu tako nacrtati što mislim o sjajnom opusu Nedeljka Dragića.