MIHAJLO ARSOVSKI ● Knjige i periodika ● 2. dio: Razlog, Život umjetnosti i Kolo

P1740449

“Već iz ovog doista pojednostavljenog informativnog pregleda, jasno se da iščitati kako je Arsovski, naročito u svom najaktivnijem razdoblju, imao sreću vezati se za institucije i ljude koji su desetljećima bili ne samo njegovi naručitelji, nego na izvjestan način i radna sredina, kulturni krug, a često i prijatelji. U tom je periodu njegovo djelovanje u najvećoj mjeri vezano za dva važna centra kulturne proizvodnje – Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu od ranih 60-ih do sredine 70-ih, te izdavački program Centra za kulturnu djelatnost (CeKaDe) od sredine 70-ih do kraja osamdesetih” – PIŠU: MARKO GOLUB & DEJAN KRŠIĆ

* Ovo je drugi dio teksta o oblikovanju knjiga i periodike Mihajla Arsovskog. Prvi dio teksta možete pročitati ovdje.

 

Izložba Opremio: Mihajlo Arsovski – Oblikovanje knjiga i periodike od 60-ih do danas, manje ili više kronološki, oblikovanje knjiga i časopisa Mihajla Arsovskog od prvih brojeva časopisa Razlog (izd. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1961.– 1968.), zatim knjiga iz istoimene biblioteke (1963.–1983.), časopisa Život umjetnosti (izd. Institut za povijest umjetnosti, 1967.–1971.), Biblioteke Kolo (izd. Matica hrvatska, 1970.–1972.), časopisa (1972.–1975.) i biblioteke Teka (“BiblioTeka”, izd. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1973.–1976.), izdanja SN Liber (1975.–1984.), časopisa Politička misao (1977.–1998.), do čitavog niza izdanja zagrebačkog CeKaDea[1] koja između ostalog uključuju časopis Prolog (1972.– 1986.) biblioteke Prolog (1978.– 1989.), Znaci (1978.– 1989.), Politička misao i Ekonomska biblioteka (1982.– 1990.).

Već iz ovog doista pojednostavljenog informativnog pregleda, jasno se da iščitati kako je Arsovski, naročito u svom najaktivnijem razdoblju od ranih 60-ih do 90-ih imao sreću vezati se za institucije i ljude koji su desetljećima bili ne samo njegovi naručitelji, nego na izvjestan način i radna sredina, kulturni krug, a često i prijatelji. U tom je periodu njegovo djelovanje u najvećoj mjeri vezano za dva važna centra kulturne proizvodnje. Između ranih 60ih kad se javlja i afirmira na sceni, pa sve do polovice 70-ih kad prekida suradnju s Teatrom &TD a ubrzo zatim i s Tekom i BiblioTekom, to je prije svega bio kulturni pogon oko Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu (SEK, IFSK, Majski festival, časopis i biblioteka Razlog, Galerija SC,[2] Komorna pozornica, Teatar &td, Muzički salon, Teka…). U drugoj sekvenci, od sredine 70-ih do početka 90-ih, Arsovski se uz izložbene plakate upravo dominantno bavi knjigama, a centralno mjesto njegove produkcije tada predstavlja izdavački program CeKaDea (Centra za kulturnu djelatnost) pod vodstvom Slobodana Šnajdera. Dodamo li ovome samo dugotrajnije suradnje s drugim izdavačima (u prvoj sekvenci tu je još i časopis Život umjetnosti Instituta za povijest umjetnosti te biblioteka Kolo koju za Maticu hrvatsku oblikuje od 1970. do 1972., a u drugoj izdanja SN Liber), već samim nabrajanjem postaje jasno da je Arsovski autorski vezan uz neke od najvažnijih domaćih knjižnih biblioteka i nizova izdanja u kontinuitetu od ranih 60-ih do početka 90-ih godina.

Plakat za nastup hrvatskih nakladnika na Frankfurtskom sajmu knjiga, 1995.

Plakat za nastup hrvatskih nakladnika na Frankfurtskom sajmu knjiga, 1995.

Uz ova izdanja koja se mogu promatrati kao veće cjeline, u izložbu smo naravno uvrstili i niz pojedinačnih knjiga, kataloga i publikacija koje se javljaju kroz čitav raspon njegove dizajnerske karijere. Brojčano ih je najviše od 90-ih do danas, kad Arsovski radi smanjenim intenzitetom, sporadično, održavajući veze s pojedinačnim autorima (prije svega književnicima i umjetnicima), a puno manje s izdavačima. Osim knjiga, na izložbu smo uključili nekoliko plakata povezanih s knjigama: četiri iz serije promotivnih plakata za časopis Teka i plakat za nastup hrvatskih nakladnika na Frankfurtskom sajmu knjiga iz 1995., s kojim je Arsovski sudjelovao i na prvoj izložbi HDD-a, 01, održanoj 1999. u Galeriji Forum. Upravo tim svojim, kako ga sam karakterizira, “diplomskim radom”, povlači se iz daljnjeg sudjelovanja u svim sličnim manifestacijama. Na plakatu i klapnama kataloga izložbe 01 (dizajn Ljubičić i Igor Masnjak) bila su ispisana prezimena svih izlagača abecednim redom: prvi Arsovski a posljednji Žinić, što simbolički označava i taj trenutak generacijske (ali i svake druge) tranzicije dizajna u Hrvatskoj.

Razlog (1961.–1968.; 1963.–1983.)

P1740632

Časopis Razlog

U svibnju 1961. objavljen je prvi broj “časopisa mladih za književnost, umjetnost i kulturu” Razlog koji će u okviru Studentskog centra izlaziti do 1968. godine. Za izdavača prvog broja je potpisan direktor SC-a Mustafa Heremić dok su članovi redakcije bili Milan Mirić, Marko Lehpamer, Igor Zidić, Vjeran Zuppa i drugi. Arsovski je naravno angažiran na oblikovanju časopisa i kasnije biblioteke Razlog. Nepotpisani prijelom časopisa u tada modernom kvadratičnom formatu je modernistički jednostavan, a Arsovski kaže da je predložak logotipa, koji u promjenjivim bojama čini dominantan grafički element naslovnica prve serije Razloga, zapravo donio Igor Zidić, osoba koja je, kako naglašava Milan Mirić, do odlaska u vojsku 1964. zaslužna za općenitu likovnu orijentaciju časopisa čija je redakcija dominantno okupljena “oko filozofije egzistencije kao temelja književnog djela i fenomenološkog uvida u njegove dosege”[3].

Iako izlazi pod okriljem SC-a Razlog je tek u rubnom smislu bio omladinska ili studentska publikacija, ali kao književni časopis više mjesto generacijskog nego poetičkog okupljanja. Oko časopisa se okupljaju pisci generacijski bliski Arsovskom, rođeni u drugoj polovici 30ih godina, među kojima su Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Zvonimir Majdak, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Igor Zidić, Vjeran Zuppa, Tonko Maroević, Tonči Petrasov Marović, Nikica Petrak, i koji su po imenu svoga glasila nazvani razlogovcima. Uglavnom se bave hermetičnom i intelektualnom poezijom s filozofskim pretenzijama, a časopis promiče književnu kritiku i esejistiku, te povremeno objavljuje studije i kritike iz područja vizualnih umjetnosti, dok je biblioteka važna i kao mjesto objavljivanja prijevoda, važnih naslova suvremenog svjetskog pjesništva i filozofske literature. No, ne treba idealizirati prošlost, prema svjedočanstvima aktera kad se Razlog pojavio, popularna je dosjetka glasila kako je SC jedina “menza koja ima književni časopis”.[4]

Razlog - časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu, br. 10, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, prosinac 1962.

Razlog – časopis mladih za književnost, umjetnost i kulturu, br. 10, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, prosinac 1962.

Broj 10. pod naslovom Pjesnici  — u posebnom ovitku s crtežom Miroslava Šuteja koji je tada imao izložbu u SC  — predstavlja radove jedanaest suvremenih pjesnika i pjesnikinja. U svibnju 1963. godine, taj je broj dobio nagradu jugoslavenskog tjednog omladinskog lista Mladost, tada najprestižniju domaću nagradu za knjigu mladog pisca, pa je donesena odluka da se novac od nagrade upotrebi za pokretanje Biblioteke Razlog. Tako su u jesen 1963. objavljene prve četiri knjige  — Eseji Igora Zidića, Zla vojna Dubravka Horvatića, Naronska siesta Ivana Slamniga i Ratnici Mate Raosa.

Biblioteka Razlog

Biblioteka Razlog

Sljedeće, 1964. godine objavljene su tri knjige, a 1966. samo Zuppina Isprika za pjesmu. Ubrzo dolazi do promjena u redakciji pa i samoj koncepciji časopisa  — koja se 1965. odražava i u promjeni formata i grafičkog oblikovanja časopisa. Novi logotip, u tankoj Helvetici, identičan je onom korištenom na koricama biblioteke. Nova serija kreće od 35-og broja, a časopis sada nosi novi podnaslov: “književna revija za suvremene probleme”. Broj 57, izlazi neposredno nakon studentskih demonstracija u lipnju 1968. i u njemu su objavljeni dokumenti o studentskim demonstracijama u svijetu, a problem nastaje jer je redakcija u temat ubacila i dramatično svjedočanstvo ozlijeđene beogradske studentice. Časopis tada nije službeno zabranjen ali je donesena odluka o povlačenju broja iz prodaje. Za broj 58. pripremana je anketa među zagrebačkim kulturnim, političkim i znanstvenim radnicima, o studentskim nemirima i izdavač obustavlja izlaženje časopisa.[5] Redakcija tada umjesto izdavanja časopisa, nakon dvije godine pauze, nastavlja s Bibliotekom i preko ljeta priprema i u listopadu objavljuje čak 11 novih naslova  — knjige zbirke pjesama Danijela Dragojevića, Stanka Juriše, Željka Falouta, Vlade Gotovca, Ante Stamaća, Nikice Petraka, Ivana Slamniga i Mate Ganze, zbirku eseja filozofa Danka Grlića te knjigu proze Milana Mirića.

“Kad su u listopadu knjige izišle u promišljenoj i suzdržanoj, minimalistički uravnoteženoj grafičkoj opremi Mihajla Arsovskog, dogodilo se da je jednim potezom Biblioteka Razlog objavila više knjiga domaćih pisaca nego sva poznata hrvatska nakladnička poduzeća zajedno u 1968. godini.”[6]

U jesen 1969. objavljeno je novih 12 knjiga: prijevodi Martina Heideggera i Gastona Bachelarda, pjesme Friedricha Holderlina i R.M. Rilkea a među naslovima domaćih autora vrijedi istaknuti zbirku poezije Diktator Josipa Severa, koji djeluje izvan razlogovske grupacije.

Biblioteka nastavlja s radom pa je 1971. objavljen već 50. naslov, a 1972. biblioteka dobiva Nagradu grada Zagreba za izdavački pothvat. Tim povodom Željko Falout u razgovoru s Milanom Mirićem referirajući na status biblioteke “kao jugoslavenskog undergrounda u izdavačkoj djelatnosti … biblioteke zamišljene kao kulturna akcija, akcija u kulturi” ironično komentira

“oprema vam je izvanredna ali ‘sirotinjska’ (zar tako izgledaju knjige? pogledajte opremu drugih naših izdavačkih poduzeća  — nijedna vaša knjiga se ne može pokloniti za rođendan), s tiskarama imate dirljivo proleterski odnos…”[7]

Biblioteka Razlog

Biblioteka Razlog

Tako su pod okriljem SC-a objavljene 72 knjige, a onda Slavko Goldstein zove Mirića u novopokrenuto poduzeće Liber, gdje će biti objavljeno još 27 naslova. Tako je u periodu između 1963. i 1983. tiskano ukupno 99 Razlogovih knjiga. Pod brojem 82 najavljena i u listama izdanja uredno vođena knjiga beogradskog filozofa Ljube Tadića Autoritet i osporavanje nije objavljena.

Razlog je svakako imao važnu ulogu u objavljivanju prijevoda ili teorijskih tekstova, pa mu se tako uz oslanjanje na njemačku filozofiju egzistencije, naročito Heideggera, i francuski egzistencijalizam pripisuje i utemeljenje filozofske (književne) kritike u Hrvatskoj.

Kao izdavački pogon, časopis i biblioteka, Razlog je prije svega bio sredstvo okupljanja i formiranja jedne književne generacije, ali je nesumnjivo zadržao i svojevrsnu elitističku, visokokulturnu orijentaciju, vidljivu i u uzdizanju poezije kao vrhunske književne i kulturne forme, najvišeg izraza duha  — čime će u najvećem dijelu, uz iznimke kod Suvina, Flakera (Proza u trapericama), Majdaka, Majetića  — reproducirati barem neprijemčivost ako već ne i direktnu netrpeljivost mainstreama hrvatske kulturne scene prema popularnoj i medijskoj kulturi.

 

“Mada su nominalno generacijski bliski, kulturni krug oko Razloga i zatim Teatra &TD dominantno određuju intelektualni utjecaji egzistencijalističke filozofije, Sartreovska dubina, mučnina ljudske egzistencije, diskurs “autentičnosti” te heideggerovske dileme “biti i bitka”, dok Arsovski unosi zaigranost, igru označitelja, svijest o njihovoj arbitrarnosti i antiesencijalizam”

 

Utoliko je djelovanje Arsovskog u oblikovanju biblioteke formiralo okvir međusobnog povezivanja i prepoznavanja a tek dijelom moglo biti onaj “korektivni faktor”, unošenjem grafičke razigranosti. Mada su nominalno generacijski bliski, kulturni krug oko Razloga i zatim Teatra &TD dominantno određuju intelektualni utjecaji egzistencijalističke filozofije, Sartreovska dubina, mučnina ljudske egzistencije, diskurs “autentičnosti” te heideggerovske dileme “biti i bitka”, dok Arsovski unosi zaigranost, igru označitelja, svijest o njihovoj arbitrarnosti i antiesencijalizam. Umjesto visokih vrijednosti elitne kulture i autonomije umjetnosti, uronjenost u popularnu kulturu.

Kad je riječ o oblikovanju knjiga, kako naglašava Mirko Petrić, ne može se govoriti tek o njihovoj važnosti ‘u kulturi’. One, bez pretjerivanja, jesu ta kultura. Mada kontinuirano radi za naručitelje iz sfere kulture i vizualno oblikuje neke od temeljnih institucija ove kulturne sredine, Arsovski ne prenosi neku ‘već, unaprijed postojeću’ kulturu, ne daje joj tek vizualni oblik, on prvenstveno konstruira novu kulturu, internacionalnu kulturu mladih, uronjenu u svijet popkulture i medija, tj. ono što Raymond Williams naziva “emerging culture” (kultura u nastanku, nastajuća kultura), i simultano suptilno dekonstruira tradicionalnu, nacionalnu kulturu, ukida joj bilo kakvo esencijalističko utemeljenje u etnicitetu, jeziku i usko shvaćenoj tradiciji nacionalne kulture, prvenstveno rastakanjem same ideje o nekoj homogenosti, kontinuitetu, sigurnom utemeljenju (nacionalne) kulture u jeziku (miješanjem jezika, lomljenjem riječi, sintakse…), odnosno povijesti ili tradiciji (kroz kolažiranje i montažu. Kopiranje, preuzimanje izvora i “sampliranje” predložaka eksplicitno su suprotstavljeni konceptu “autentičnosti”.

Vjeran Zuppa: Isprika za pjesmu, Biblioteka Razlog, knjiga br. 8, Studentstki centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1966.

Vjeran Zuppa: Isprika za pjesmu, Biblioteka Razlog, knjiga br. 8, Studentstki centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1966.

S oblikovnog aspekta, knjige koje je Arsovski grafički opremio u sklopu Biblioteke Razlog u razdoblju od 1963. do 1983. mogu se grubo podijeliti u 5 skupina između kojih postoje jasne distinkcije prije svega u odabiru vrste i boje papira za korice s klapnama te u tipografskom tretmanu. U prvoj seriji (1963.–1966.) koristi se sivi nepremazni papir i većinom serifna pisma, gdje se imena autora stilski poistovjećuju s logotipom same biblioteke što će, jednako kao i korištenje isključivo kurenta na naslovnicama, ostati konstanta kroz svih 20 godina. Zanimljive varijacije događaju se upravo s naslovima knjiga, tretiranima uvijek u drugoj boji, s drukčijim poravnanjima, drugim veličinama itd. U svim serijama Razloga upravo će to ostati dominantna karakteristika  — u odnosu na sve što će uslijediti Razlog iz šireg rakursa zapravo izgleda relativno suzdržan u oblikovanju, naročito ako gledamo po jednu ili dvije naslovnice, no sagledamo li bilo koju od serija u cijelom rasponu vidimo da svaka knjiga ima neku vlastitu atmosferu, oblikovnu individualnost koja ih odvaja od asketski koncipirane, samo naizgled unificirane cjeline. Upravo u toj prvoj “sivoj” seriji dogodit će se i prva prava aberacija s knjigom eseja Isprika za pjesmu Vjerana Zuppe (jedinim izdanjem ove biblioteke u 1966. godini). Tu se u naslovu (otisnutom bijelom bojom na svijetlo-sivoj podlozi) ne samo prvi put pojavljuje Helvetica koja će dominirati izdanjima iz ove biblioteke sve do 80-ih, nego i za biblioteku dotad nekarakteristično razigran način spacioniranja i lomljenja riječi kojim kao da je SC-ovski Arsovski na trenutak razdrmao vlastiti razlogovski niz. Štoviše, Isprika za pjesmu otisnuta je otprilike u isto vrijeme kad nastaju i dva tzv. “nevidljiva plakata” (s bijelim tekstom na bijelom papiru)  — plakat za izložbu Miljenka Horvata (Galerija SC, 1965.) i plakat za predstavu Komornog ansambla suvremenog plesa (KASP) (1966.). Kao i kod spomenutih plakata i ovdje je moguće povući referencu na radikalne slikarske prakse (npr. Maljevič, Kristl…) transponirane u medij u kojem se (naročito u modernističkom periodu) čitljivost i jasnoća podrazumijevaju kao imperativ. Osim toga, “nevidljivi” tekst na naslovnici Zuppine knjige koja sama govori o “otvorenim problemima novije hrvatske poezije“, krizi poezije i jednoj od brojnih kriza njene kritičke recepcije, a da ne spominjemo općenitu obojenost Razloga egzistencijalističkom filozofijom, “nevidljivi” naslov itekako ima i simboličkog smisla.

Ivan Slamnig: Limb, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1968.

Ivan Slamnig: Limb, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1968.

Druga serija kreće 1968. godine, ovog puta na crveno-smeđem papiru, s novim crnim logom u Helvetici, dok su naslovi i autori istaknuti bijelom / svijetlosivom bojom i tretirani konzistentno kroz cijelu seriju. Treća serija kreće 1968. i zapravo uspostavlja “vizualni identitet” prema kojem najčešće prepoznajemo izdanja biblioteke Razlog  — korice svijetlosivog-kremastog papira, Helvetica i logo zadržan iz prethodne serije, ali ovog puta dinamizirani različitim poravnavanjima i varijacijama u boji kojima se diferencira ime biblioteke, autora i djela (ponekad jedna, ponekad dvije, uz crnu). Čak i unutar te relativno konzistentne serije Arsovski polako unosi nove momente  — oko 1972. tu istu Helveticu (pri čemu izgleda da je riječ o drugom izvoru, oštrijem od ranije upotrebljavanog, a i slova podrezuje zamjetno uže) umjetno “pokrštava” hrvatskim dijakritikama oblikujući ih pažljivim pozicioniranjem tankih ravnih crta i tako praktički stvarajući vlastiti, odjednom radikalno individualiziran sistem znakova temeljen na jednom od tipografskih pisama za koje se može reći da su vladala, kao univerzalno prihvaćen standard, cijelom tom epohom. Vrlo brzo nakon toga uz već postojeću uvodi i ultralaku Helveticu kojom radi slobodnije tipografske kompozicije, naslove lomi, postavlja iskošeno ili čak ukrštava (Pavlovski, Pessoa, Durbešić…).

Biblioteka Razlog

Biblioteka Razlog

U trećoj seriji, u od 1975. ponovno se mijenja boja vrsta papira, ovog puta reciklirani smeđi (natron), tekst je crni, poravnanja su redovito centralna, dok u četvrtoj (početak osamdesetih) prelazi na premazni bijeli papir, a naslovi, autori i ime biblioteke “love” se po naslovnicama kao u nekoj minimalističkoj slagalici, slobodno mijenjajući mjesta i orijentaciju. (Otprilike u istom periodu na sličan način kompozicijski rješava omote za nekoliko drugih izdanja SN Liber).

Biblioteka Razlog

Biblioteka Razlog

I to, naravno, nije sve, jer čim otvorimo prvu unutarnju stranicu, čak i tamo gdje je u oblikovanju knjižnog bloka Arsovski manje ambiciozan, svako nam malo priredi neko iznenađenje, bilo variranjem inicijala biblioteke (“R“) u nekom od čudnih, neočekivano dekorativnih tipografskih pisama, bilo sličnim takvim postupkom u paginaciji (što posebno dolazi do izražaja ako je tretman ostatka teksta sasvim konvencionalan), bilo potpuno drugačijom stilizacijom, praktički radikalnim redizajnom svega što je grafički bilo rečeno na koricama, kao da nam unutar jedne prodaje sasvim drugu knjigu.

Radovan Ivšić: Crno, Biblioteka Razlog, knjiga br. 80, Izdavačko poduzeće Liber, Zagreb, 1974.

Radovan Ivšić: Crno, Biblioteka Razlog, knjiga br. 80, Izdavačko poduzeće Liber, Zagreb, 1974.

Među izdanjima iz Razlogove biblioteke posebno treba izdvojiti zbirku pjesama Radovana Ivšića Crno (1974.), upravo kao jedno od onih izdanja zbog kojih tvrdimo da je Arsovski još više pažnje posvećivao unutrašnjost knjige, knjižnom bloku, nego ovicima. Međutim, i u toj interpretaciji treba biti oprezan jer je sam Ivšić (u zbirci je predstavljen izbor njegovih većinom ranije objavljenih pjesama) poeziji pristupao na izrazito vizualan način, riječ je o tzv. konkretnoj odnosno vizualnoj poeziji. Arsovski je, u najmanju ruku, u Ivšiću našao savršenog sugovornika, nekog tko jednako dobro razumije grafičku dimenziju teksta  — kojeg ponekad nalazimo u čvrstim blokovima, a drugdje npr. stepenasto ponire pod utjecajem neke njemu inherentne gravitacije  — i još više važnost bjelina, kako međuprostora između teksta, tako i imaginarnih margina koje ga opkoljavaju. Samo dvije godine kasnije, u izdanjima BiblioTeke, specifično kod poema Stéphanea Mallarméa i Tončija Petrasova Marovića, susrest ćemo se s daleko radikalnijim pristupima.

Život umjetnosti (1967.–1971.)

Časopis Život umjetnosti

Časopis Život umjetnosti

Mada su svi kulturni časopisi  — poput Razloga i 15.dana  — i ranije posvećivali pažnju i likovnim temama, u Zagrebu je tek pokretanjem Života umjetnosti 1966. godine stvoren je časopis posvećen isključivo široko shvaćenom području likovnih umjetnosti odnosno suvremene vizualne kulture. Dok su već postojeći stručni časopisi svoj interes gotovo isključivo ograničavali na teme, djela i autore iz ranijih povijesnoumjetničkih razdoblja (osim časopisa Čovjek i prostor, posvećenog području arhitekture i povremeno dizajna), Život umjetnosti je godinama bio gotovo jedina publikacija otvorena za objavljivanje znanstvenih članaka o umjetnosti dvadesetog stoljeća.

Prve brojeve časopisa “za pitanja likovne kulture i umjetnosti” grafički opremaju umjetnici Juraj Dobrović i Eugen Feller, a Arsovski će raditi devet svezaka, od dvobroja 3/4 (1967.) zaključno s brojem 14. (1971.), kad od broja 15 oblikovanje preuzima Ante Kuduz.[8]

 

“U oblikovanju Života umjetnosti, a posebno layoutu knjižnog bloka, Arsovski se jasno oslanja na dosege visokog modernizma švicarske škole, tj. standarde koje je u našoj sredini u oblikovanju kataloga i knjiga postavio Ivan Picelj, čime i grafički signalizira ukorijenjenost časopisa u tradiciju modernizma”

U oblikovanju Života umjetnosti, a posebno layoutu knjižnog bloka, Arsovski se jasno oslanja na dosege visokog modernizma švicarske škole, tj. standarde koje je u našoj sredini u oblikovanju kataloga i knjiga postavio Ivan Picelj, čime i grafički signalizira ukorijenjenost časopisa u tradiciju modernizma.[9] Dvostupačni prelom koristi se za glavne tekstove, a trostupačni za kraće informativne tekstove i recenzije u zadnjem dijelu časopisa, s karakterističnim “arhitektonskim” pozicioniranjem bloka teksta u donjem dijelu stranice, i sa značajno većom gornjom marginom koja uključuje paginaciju i potpise pod slike dislocirane pri vrhu stranice.  Dok se u prvom svesku (br. 3/4) za naslove velikih tekstova još javlja visokokontrastno pismo iz porodice Bodoni (kao u istodobnom katalogu Geffa!), već u sljedećem, br. 5, sav tekst je složen samo iz Helvetice (pri čemu se u tekstu umjesto italika javlja spacioniranje slova u riječi). Nakon toga se Helvetica konzistentno upotrebljava u svim naslovima, dok je u dužim tekstovima ipak zamijenjena serifnim pismom.

Život umjetnosti, br. 6, Matica hrvatska, Zagreb, 1968.

Život umjetnosti, br. 6, Matica hrvatska, Zagreb, 1968.

Dubravko Horvatić u dva navrata u Telegramu piše kratke prikaze časopisa Život umjetnosti. Za dvobroj 3-4 komentira da je “i grafički i sadržajno do sada najbolji svezak”,[10] a u posljednjoj rečenici teksta posvećenom petom broju piše “Likovna oprema Mihajla Arsovskog na zavidnoj je visini.”[11]

Biblioteka Kolo (1970.–1972.)

Različita iskustva i pristupi u oblikovanju knjiga, časopisa i plakata Arsovskom omogućuju “različite brzine” u realizaciji određenih projekata, odnosno primjenu i “seljenje” postupaka iz jednog medija u drugi, već prema njegovom osjećaju o projektu i naručitelju.

Tako, dok se Arsovski prvenstveno u oblikovanju plakata i novina, ali i knjiga te ostalih tiskovina, već više godina jasno udaljava od visokomodernističke funkcionalističke dogme, Alfred Pal 1969.–70. postavlja u našoj sredini paradigmatski visokomodernistički dizajn Hit biblioteke Nakladnog zavoda Znanje. U to vrijeme Arsovski za razmjerno konzervativnog izdavača, Maticu hrvatsku, oblikuje biblioteku Kolo, koju je uređivao Igor Zidić, s kojim je Arsovski ranije surađivao u Razlogu, a sve su knjige tiskane u Riječkoj tiskari. Od 1970. do 1972. bit će objavljeno 14 naslova.

Gotovo karakteristično za Arsovskog prema oblikovanju naslovnih stranica Biblioteka Kolo ima dva perioda. U oba su naslovne stranice dominantno bijele, odnosno boje premaznog papira, što je i inače, osim kad je riječ o korištenju fotografije preko čitave površine formata, česta karakteristika njegovog dizajna korica knjiga, što je možda i odjek one Piceljeve misli da je “knjiga ono namijenjeno čitanju, tiskano crnom bojom na bijelom papiru.”

Prve četiri knjige (Slavko Mihalić, Bruno Popović, Danijel Dragojević, Antun Šoljan) uz gornji rub stranice imaju nekoliko traka različitih boja, s imenom autora i naslovom knjige.

Antun Šoljan: Gazela i druge pjesme, Biblioteka Kolo, knjiga br. 4, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.

Antun Šoljan: Gazela i druge pjesme, Biblioteka Kolo, knjiga br. 4, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.

Šoljanovu Gazelu i druge pjesme, odlikuje i zanimljivo tipografsko oblikovanje knjižnog bloka, posebno slaganje naslova s, kod Arsovskog već dobro poznatim, u časopisima i biblioteci Razlog korištenjem dekorativnih pisama secesijskih/art nouveau i art deco karakteristika. Moguće je da je izdavač mislio da je takav pristup previše “razbarušen”, a možda je i sam Arsovski pomislio da za takvu biblioteku treba nešto smirenije i klasičnije. Tako drugu seriju, knjige 5–14, odlikuje bijela podloga i jednostavan linijski okvir (ponekad u boji) s devet polja odvojenih vodoravnim linijama, unutar kojih je identičnom kontrastnom serifnom tipografijom (neka verzija pisma Modern No.20) ujednačene veličine ispisano ime autora i naslov knjige, složeno u lijevo, po jedna riječ u svakom polju, a u lijevom uglu najdonjeg polja nalazi se crni znak biblioteke.

Biblioteka Kolo

Biblioteka Kolo

Cjelina tako spretno balansira između klasičnog i modernog, a tek se u tom dekorativnom, pomalo debeljuškastom verzalnom slovu K koje služi kao znak biblioteke mogu nazrijeti i protopostmodernističke tendencije koje u svojim drugim radovima  — prvenstveno oblikovanju plakata i studentskog tiska, ali i nekih knjiga i časopisa  — Arsovski odavno izražava.

 

* Treći dio teksta o oblikovanju knjiga i periodike Mihajla Arsovskog, pod naslovom “Prolog, CeKaDe, Teka, SN Liber, 1990-e i 2000-e”, pročitajte ovdje.

[1] Preciznije: 1970. kao izdavač se vodi Savez studenata Zagreba, a 1974. izdavač postaje Izdavački centar saveza omladine Zagreba “Polet” (Gajeva 45/II) koji ubrzo mijenja ime u Centar za kulturne djelatnosti omladine SSO Zagreba (CKD SSO, Mihanovićeva 28/I) a koji će od 1980. nositi novo ime Centar za kulturnu djelatnost (cekade).
[2] Teka se nakon 12. broja čije oblikovanje potpisuje Zoran Pavlović Zozo i gasi, a oblikovanje Biblio­Teke, po modelu koji je postavio Arsovski, nastavlja Pavlović u studiju CDD.
[3] Milan Mirić: Eseji, Matica hrvatska, Zagreb 2011, str. 32.
[4] Vidi tekst Katarine Peović Vuković “Nakladnička djelatnost Studentskog centra, časopisi i knjige — pregled povijesti i interpretacija”, tekst iz monografije Savska 25, ur. F. Vukić, 2014. Ista se dosjetka spominje i u dokumentarnom filmu o djelovanju SC-a, Grad u gradu, RTZ 1967.
[5] Vidi: “Suočenje s krucijalnim pitanjima”, “Kakva je vaša slika događaja”, 1968, Gordogan, br. 2–3/2004., str. 44.–45., 46.–80.
[6] Mirić, str. 78.
[7] Razgovor Željka Falouta s Milanom Mirićem, “Knjige koje su samo knjige”, Telegram br. 32 (548), 12. 5. 1972. str. 15
[8] Ante Kuduz će grafički oblikovati Život umjetnosti od dvobroja 15/16 (1971.), do 19/20 (1973.). Naslijedit će ga Marcel Bačić, kao najdugovječniji grafički urednik časopisa (od 1974. do 1991.). Zatim će se grafički urednici/dizajneri razmjerno brzo smjenjivati: Sanja Štok, Robrt Rebernak, Inja Kavurić, Igor Kuduz/Mario Aničić (2000.–2004), Mario Aničić & Jele Dominis (2005.–2007), Bilić-Müller (od 2008.). Povijest časopisa obrađena je na izložbi Život umjetnosti — 50 godina: Kada, kako, s kim i za koga živi umjetnost? (Galerija HDD, Zagreb 2016.) za koju je prateći tekst o dizajnu časopisa napisao Maroje Mrduljaš. Vidi i knjigu Fragmenti dizajnerske povijesti, HDD, Zagreb 2019.
[9] Vidi: Petar Prelog, “Život umjetnosti — mjesto tumačenja hrvatskog modernizma”, u: Život umjetnosti, 78/79 (2006.), 148–153.
[10] Telegram 410, Zagreb 8.3.68. str. 4
[11] “Gluhome dobro jutro”, Telegram 446. Zagreb 15.11.68, str. 5