Na naslovnici: detalj plakata za Festival mediteranskog filma Split, 2021.

U jedanaest godina koliko djeluje, studio Kazinoti&Komenda etablirao se kao jedan od najzanimljivijih, najagilnijih i najproduktivnijih na hrvatskoj dizajnerskoj sceni, i to s radovima koji svjedoče o vrlo vibrantnoj lokalnoj kulturnoj sceni u Splitu odakle djeluju, te sukreiraju njen vrlo visok standard vizualnog komuniciranja. Zahvaljujući snažnoj energiji Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija splitskog UMAS-a doista je riječ o sredini koja je u ovom smislu iznimno kompetitivna i u kojoj dizajneri imaju puno toga za naučiti jedni od drugih, te stoga ne čudi da glavnina najvažnijih radova Kazinotija&Komende nastaje upravo u lokalnom kontekstu, mahom za neke nove, pretežno nezavisnokulturne, ali i institucionalne projekte i inicijative.

 

 

Dizajn Kazinotija&Komende ne može se svesti na jedan karakterističan pristup, stil ili način rada – pogledamo li njihove radove vidjet ćemo sve u rasponu od dovitljivih tipografskih rješenja, preko kolaža, do šarmantne art direkcije fotografije, u svemu tome su jednako vješti i imaju izuzetan osjećaj za odlučivanje kada i gdje primijeniti koji pristup, ili kada u istom kontekstu napraviti nešto posve neočekivano.

 

 

No moj prvi dojam nije bio vezan za ništa od navedenog, nego za jedan, za hrvatsku scenu uglavnom nekarakterističan žar igre i optimizma. Za kakav god kontekst radili, uvijek na površinu izbije taj gotovo infantilno vedar pogled na svijet. Uostalom, čak je i njihov plakat za projekt REimagining Europe (2020.) uspio u funeralnom motivu (luftmadracu u obliku sarkofaga) i u pesimističnoj temi (budućnost Europe u osvit pandemije) pronaći nešto smiješno.

 

 

Drugo što će ova izložba, vjerujem, uspjeti istaknuti je osjetljivost ovih dizajnera na kontekst, sposobnost da u svakom sadržaju koji interpretiraju pronađu nešto što je univerzalno razumljivo, ali i od jasnog značaja za lokalnu sredinu i svoje sugrađane, te sposobnost da u vizualnu komunikaciju upletu one elemente koje su osluhnuli oko sebe, bilo da su ih pronašli u karakteru onog za što dizajniraju ili u prostoru i među ljudima s kojima žive. Stoga su mnogi od njihovih plakata, recimo, ne samo lijepi plakati, nego male studije o tome što sve i na koji način grafički dizajn može reći o, na primjer, glazbi, doživljaju gledanja filma pod vedrim nebom, zajednici, ili relaciji Brača i kozmosa.

 

 

Koncept izložbe Dizajn za oko i uho iskristalizirao se razmišljanjem o jednom mogućem tematskom pregledu grafičkog dizajna studija Kazinoti&Komenda, ne toliko retrospektivi koliko pokušaju da se sintetizira njihov način razmišljanja, sklop tema koje su im najbliže i u kojima su realizirali neke od svojih najboljih radova. Sam naslov referira se na sadržaj, naime, većina ovdje prikazanih radova pripadaju području dizajna za različita filmska i glazbena događanja (Festival mediteranskog filma Split, Dani nove glazbe, Hrvatski dom Split, MAG festival, Ispod bine), uz manji izbor omotnica nosača zvuka (Valentino Boskovic, Libar, različita izdanja Croatia Recordsa).

 

 

U medijskom smislu prevladavaju plakati, ali oni tu nisu samo kao izolirani artefakti, nego i kao primjena vizualnih identiteta koje je studio dizajnirao za iste te manifestacije – riječ je, naime, o dugotrajnijim suradnjama, gdje Kazinoti&Komenda sukcesivno oblikuju identitete festivala i događanja iz sezone u sezonu. Uz plakate, upravo vizualni identiteti čine najreprezentativnije radove ovog studija, potom su tu oblikovanje knjiga i publikacija, prostorna signalizacija, oblikovanje postava izložbi i ambalaža, dakle gotovo sva područja, u tradicionalnom smislu, vizualnih komunikacija. No naslov izložbe reflektira još nešto – Karlo Kazinoti i Mišo Komenda od ranih se 2000-ih aktivno bave i glazbom (od 2003. Leut Magnetik, a od 2015. RØLØ), štoviše ta aktivnost predatira njihove profesionalne dizajnerske početke, i nešto od tog interesa i iskustva se prelijeva i u sam dizajn.

 

 

Studio Kazinoti&Komenda formalno djeluje od 2011. godine, ali najraniji radovi na izložbi – plakat za baletnu predstavu Vodoinstalater i serija plakata za 3. Festival mediteranskog filma Split iz 2010. – nastali su unutar dvije godine ranije i pripadaju polovici tandema, Karlu Kazinotiju. Prvi je simbolički važan jer označava početni korak u profesionalnim dizajnerskim vodama, zbog činjenice da je rađen za Teatar &TD, instituciju s nezanemarivom dizajnerskom tradicijom (plakate &TD-a oblikovali su dizajneri kao što su Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Željko Borčić, Mirko Ilić itd.), ali i zato što je uspjeh same predstave zajamčio dugogodišnju prisutnost tog plakata u zagrebačkim javnim prostorima.

 

Ta nepretenciozna kombinacija crteža i digitalne grafike, rukom pisanog teksta i tipografije, osim što ima osobno značenje, uspijeva vizualno dočarati apsurdnu nadrealističku logiku priče Borisa Viana prema kojoj je baletna predstava nastala, izlaže nas susretu običnog i neobičnog, krajnje doslovnosti (vodoinstalaterske alatke su centralni motiv plakata) i metaforičnosti. Ovaj način razmišljanja prožima mnoge kasnije radove studija, uključujući i recentne plakate za Hrvatski dom Split.

 

 

S druge strane, prvi plakati Festivala mediteranskog filma Split (2010.), otvaraju još jednu temu koja će im ostati bliska – preklapanje sadržaja događanja za koje dizajniraju sa njihovim stvarnim, lokalnim, svakodnevnim kontekstom. Ne znamo tko su ljudi na plakatima, ali odmah je jasno da je riječ o običnim ljudima iz susjedstva, vjerojatno onima koji će gledati filmove u Kinoteci Zlatna vrata i Ljetnom kinu Bačvice. Pozadina pred kojom su fotografirani je svojevrsna parodija pop-up zidova sa sponzorskim logotipovima pred kakvima se fotografiraju poznati i slavni na velikim manifestacijama slične vrste. Ovdje su umjesto logotipova stilizirani naslovi filmova i imena gostiju iz programa, sve skupa kao da je netko s festivala strgnuo zastor spektakularnosti, i potom ga vratio preuređenog na način da na njegovu mjestu afirmira značaj zajednice, građana, lokaliteta.

 

 

 

Ova se tema zadržala u vizualnim identitetima i plakatima svih narednih izdanja festivala: fraza „mediteranski film“ čita se u prenesenom značenju, u smislu mediteranskog načina življenja, života na Mediteranu u njegovim najmanjim sastavnicama. Zato su glavni vizuali festivala uvijek mala „scena“ (podcrtano i time što za mnoge od vizuala koje vidimo na plakatima postoje i pokretne verzije) kojoj je dan kinematski značaj: s leđa snimljeni krupni kadrovi gledatelja kako sjede pred platnom ljetnog kina, onako kako ih vidite kada vi sjedite u redu iza (FMFS 2012.), sladoled koji curi niz nečiju podlakticu (FMFS 2016.), starija žena koja svom partneru pridržava ručnik dok se presvlači (FMFS 2017.), bacanje „žabice“ s plaže (FMFS 2019.), potpuno gol zagrljeni par na malenom betonskom platou na sjevernoj strani Marjana (2021., ako se ne varam ovo je jedno od divljih mjesta za kupanje gdje dolaze većinom mladi).

 

 

Ako pogledamo pažljivije, svaki detalj na plakatu u nekom je suodnosu s drugima. Primjerice, tipografija često i sama reinterpretira prizor: na plakatu iz 2019. razmak između slova se progresivno sužava slično kao što se „skokovi“ kamenčića bačenog u more smanjuju što se on dalje odbija o površinu; na plakatu s presvlačenjem iz 2017. tekst je rezan cik-cak kao da prati pokrete u presvlačenju protagonista, itd.

 

 

Za razliku od Festivala mediteranskog filma, koji je cijeli nošen fotografijom i art direkcijom, plakati za Dane nove glazbe (2010. – 2014.) su u cijelosti tipografski, što odgovara apstraktnom karakteru glazbe kao takve, ali još više orijentaciji samog festivala prema suvremenim glazbenim praksama, eksperimentu, elektronici, radu s tehnologijom, sound artu i slično. Ovi plakati su ujedno i demonstracija činjenice da tekst nema samo verbalnu, nego i vizualnu dimenziju, a slijedom toga i onu zvučnu.

 

 

Dizajnirani su kao svojevrsne partiture koje promatrač „izvodi“ gledajući ih, pri čemu je svaki u slijedu plakata jedna od varijacija načina zapisivanja glazbe, odnosno zvuka: u prvom (2010.) je samo ime festivala interpretirano kao tekst za vokalnu izvedbu s oznakama dinamike, u drugom (2012.) je cijeli tekst zapravo slijed onomatopejskih zvukova sličan futurističkim i dadaističkim zvučnim poemama, u trećem (2013.) je ime festivala razloženo u imaginarne „tonove“ smještene unutar glazbene ljestvice, a u četvrtom (2014.) se po notnom crtovlju pružaju nizovi interpunkcijskih znakova. Svi plakati za ovaj festival su gotovo kao mala didaktička vježba, s jedne strane o tome što sve može biti (suvremena) glazba, a s druge o komunikacijskoj moći grafičkog dizajna i, još specifičnije, tipografije.

 

 

Tipografija nosi i identitet festivala eksperimentalne i improvizirane glazbe i zvukovne umjetnosti Ispod bine, ali na malo drukčiji način – u ovom je slučaju samo custom tipografsko pismo (inače razvijeno u suradnji s Iris Klarić za neku drugu namjenu) dobilo ulogu zaštitnog znaka festivala, vjerojatno zbog svoje ikoničnosti. Font je, naime, takav da sugerira stubište, rampu, odnosno međuprostor ispod amfiteatra gdje se festival održava (doslovce ‘ispod bine’).

 

 

Plakati su specifični i po svom formatu, B1 prerezanom po pola po duljoj strani, što ih čini neobičnima za vidjeti, a i jeftinijima za proizvesti (sličan trik koristili su i This Town Needs Posters otprilike u isto vrijeme). Svi plakati rađeni su u sitotisku, što im daje specifičnu teksturu, izražajnost i mogućnost kreativne igre s pomacima u manualnom otiskivanju.

 

 

Prvi plakat za ovaj festival (2016.) inspiriran je estetikom slavnog plakata Ivana Picelja za izložbu Nove tendencije 2 (1963.), čime dizajneri festival Ispod bine simbolički pozicioniraju unutar tradicije manifestacija istraživačke, eksperimentalne i avangardne umjetnosti, ali ipak jasnim fokusom na medij zvuka, pa tako na mjestu Piceljevog apstraktnog serijalnog rastera krugova nalazimo nešto što otvoreno podsjeća na potenciometre zvučne miksete.

 

 

U dizajnu plakata za udrugu mladih akademskih glazbenika MAG iz Splita, odnosno za njihove programe MAG sezona i MAG festival, Kazinoti&Komenda koriste nekoliko različitih pristupa koji se mijenjaju iz sezone u sezonu – jednom je dominantna fotografija, drugi put kolaži, treći put ready made ilustracije, itd. Plakati za 5. i 6. MAG festival (2014., 2015.) baziraju se na arhitekturi, odnosno elementima ambijenta Muzeja grada Splita gdje se festival održavao: jednom je sama zgrada antropomorfizirana na način da iz njenih šupljina izviruju noge i ruke mladih glazbenika s instrumentima, obećavajući dobru zabavu; drugi put se motivi iz njegova atrija stavljaju u vizualnu igru s muzičkim instrumentima, otkrivajući posjetiteljima što će na tom festivalu moći čuti, a što vidjeti.

 

 

S druge strane, plakati pojedinačnih koncerata iz sezone 2014/2015. oblikovani su kao kolaži u kojima muzički instrumenti, u kombinaciji s drugim predmetima i ljudskim i životinjskim udovima, postaju fantastične životinje iz svijeta mašte. Plakati za sezonu 2015./2016. potpuno se pak odmiču od ove estetike, a na mjestu klasičnih instrumenata ovog puta nalazimo asamblaže od nađenih predmeta (kartonskih rola, novčića i dasaka) koji glume instrumente malih komornih sastava koji nastupaju na pojedinim koncertima.

 

 

Ako je takvim, vrlo različitim plakatima MAG-ovih događanja nešto posebno zajedničko, onda je to upravo susret formalnog i neformalnog, tradicije i mladenačke energije, jer MAG i jest to – riječ je o akademskim glazbenicima na počecima svojih karijera koji su se samoorganizirali ne bi li pronašli svoju publiku i prostor za djelovanje. Inače, manje ili više isti tim koji radi MAG festival, radi i na Danima gitare, za koje također dizajnira studio Kazinoti&Komenda.

 

 

Dok MAG pripada kontekstu izvaninstitucionalne, nezavisne kulture, Hrvatski dom Split recentno je osnovana javna kulturna institucija, smještena u novoobnovljenoj istoimenoj zgradi s koncertnom dvoranom. Unutar samo jedne sezone dizajniran je respektabilan broj plakata (i iz njih izvedenih digitalnih vizuala), počevši od onog za samo otvorenje, s fotografijom dirigenta koji sa splitske vidilice dirigira cijelim gradom u ritmu gigantskih razbacanih slova „O-T-V-O-R-E-NJ-E“.

 

 

Poslije njega slijedi stilski vrlo konzistentan niz plakata oblikovanih kolažnim pristupom, isprobanim na nekima od spomenutih ranijih projekata za druge naručitelje, a vjerojatno inspiriran i vizualnim metaforama kakve je Vanja Cuculić dugo kreirao za zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella. Riječ je o snažnim slikama koje nose neku vlastitu težinu i značenje, ali uvijek s jasnom poveznicom sa sadržajem koji oglašavaju. Kazinoti&Komenda ovdje jednostavno sve pokušavaju dovesti u isti kontekst s glazbom – životinje, fantastična bića, daleka mjesta, sve izrasta jedno iz drugog, uvijek u nekom pokretu, dinamici i neprestanom širenju.

 

 

Dio selekcije za ovu izložbu odnosi se na omotnice glazbenih izdanja, među kojim središnje mjesto zauzimaju dva nastala za duo osebujnih indie glazbenika koji djeluje pod imenom Valentino Boskovic: omotnica CD-a Vodič kroz galaksiju za redikule (2018.) i omotnica vinilne ploče Velika praska (2020.). Dizajn oba albuma je duhovita ekstenzija znanstvenofantastičnog mitosa fikcijske figure samog Valentina Boskovica, prvog bračkog astronauta koji se u 17. stoljeću lansirao u svemir s postaje na Vidovoj gori i time u daleke galaksije lansirao i svoj osebujni brački dijalekt.

 

 

Kao što se kod Valentina Boskovica sudara nespoznatljiva protežnost svemira i fantazija o njemu sa sićušnom lokalnom, bračkom pričom, tako i u dizajnu Kazinotija&Komende za Vodič kroz galaksiju za redikule srastaju slavna ilustracija s pozlaćene aluminijske ploče poslane sedamdesetih godina na letjelicama Pioneer 10 i Pioneer 11 u daleki svemir kao poruka prvom vanzemaljskom biću koje će ga pronaći, i plastična igračka s metalnim kuglicama s kakvima smo se vjerojatno svi igrali kad smo bili mali. Sličan spoj rekreiran je i za Veliku prasku – mistično svemirsko tijelo na omotnici je zapravo kreirano digitalnim izrezivanjem fotografije splitskog zalaska sunca, a cijeli album još funkcionira i kao album sa sličicama – opet evokacija djetinjstva, podcrtana time što jedna sličica nedostaje i ne znamo nikoga tko ju ima. Otkrit ću vam tajnu, rekli su mi: imaju je Kazinoti&Komenda.