[Katalog izložbe Matija Ferlin & Mauricio Ferlin: But I Am Alive možete besplatno preuzeti ovdje.]

U svom magnum opusu, predstavi Sad Sam Matthäus, dva brata zapletena u umjetnosti, Matija i Mauricio Ferlin jukstaponirali su svoju osobnu i obiteljsku povijest s Kristovom mukom, koristeći Muku po Mateju [Matthäus-Passion] Johanna Sebastiana Bacha kao referentnu osnovu. Hrvatska izložba na Praškom kvadrijenalu 2023. ovu složenu izvedbu transponira u instalaciju, mrtvu prirodu.

Matija i Mauricio Ferlin – prvi međunarodno istaknuti suvremeni plesač i koreograf, drugi dizajner širokog spektra – nerazdvojno surađuju već gotovo dva desetljeća. Dijeleći zajedničku viziju, a istovremeno tumačeći jedan drugoga, svaki novi projekt u njihovoj suradnji korak je naprijed. Premijerno izvedena 2021., solo predstava Sad Sam Matthäus sažima elemente dramskog i postdramskog kazališta, kao i suvremene plesne i izvedbene umjetnosti, spajajući, preklapajući i suprotstavljajući Bachovu Matthäus-Passion, BWV 244 s umjetnikovom vlastitom i obiteljskom povijesti i mitologijom proizašlom iz surovog geopolitičkog konteksta i bukoličkog, ali izazovnog prirodnog okruženja.

Sad Sam Matthaus, fotografija: Jelena Janković

Temeljna premisa prostornog koncepta hrvatske izložbe na Praškom kvadrijenalu 2023. osmišljena je na antagoniziranju, ali i prožimanju unutarnjeg i vanjskog, društvenog i individualnog, intimnog i javnog, polikromatskog i monokromatskog, scenskog i proceduralnog. Stoga ova prostorna dispozicija predstavlja ogoljelu scenografsku praksu dok, naizgled paradoksalno, zadržava višeslojnost izvorne izvedbe. Detaljno razrađeni artefakti, pronađeni i prirodni objekti postavljaju se u izložbeni kontekst u svom izvornom obliku, pri čemu dosežu sljedeću strukturnu razinu odnosa unutar svojih povijesnih, društvenih i kulturnih nasljeđa.

Artefakti, fotografija: Ivan Slipčević

Taj prijenos konteksta, iz izvedbe u izložbu, ne oduzima im vitalnost i autentičnost ili „rijetkost“ koji imaju na pozornici, upravo zato što se njihova funkcija ne iscrpljuje izvedbom. Naprotiv, izvedba pridonosi njihovoj kvaliteti i specifičnoj težini. Jednom tako oslobođeni, ovi objekti ne bježe iz svog izvornog konteksta – oni ga zapravo ponovno sastavljaju, rekonstruirajući životnost izvedbe i njezinih autora. Naslov But I Am Alive stoga nije samo deklaracija. To je, na svoj način – poziv.

Fotografija: Ivan Slipčević

Iz teksta Tko sam sad? autora Igora Ružića:
“Ako predmeti, čita li ih se čisto u stanju prije nego što su se pridružili scenografiji i kostimografiji kao dijelu kazališnog dekora, služe kao materijalna baza za refleksiju, minuli rad je njezina nadgradnja, i stoga čini onaj dio predstave Sad Sam Matthäus koji teže razumiju oni koji nisu gledali njegove prijašnje radove. Evokacija koju sam izvodi, nikad izrijekom nego sporadičnim izvedbenim detaljima, faksimilom plesne sekvence, rekonstrukcijom atmosfere ili „tek“ energije, dio je sasvim intimne priče, neodvojive od svojih partikularnih ishodišta i razrađivanih tematika, ali i svedena na zajednički nazivnik tijela i njegovog trošenja, s navodnicima ili bez njih. Prolaznost fizičkih mogućnosti „kuće bitka“ nije, naravno, isključivo domena izvedbenih umjetnika, plesača pogotovo, iako za njih ona jest ipak ponešto supstancijalnija nego što je to takozvanoj općoj populaciji. Arhimedovski rečeno: tijelo upisano u osobnu umjetničku, a pogotovo izvedbenu povijest gubi onoliko od svoje gipkosti koliko iznosi upisano. Izravnije: no pain no gain. Međutim, pored autobiografije plesača, povijest tijela nosi i poruku bivanja, a bivanje ima smisla, pomalo marksistički rečeno, samo ako je iskorišteno za rad, pa je u tom smislu plesačko tijelo i potvrda teze i njezina metonimija. Zato se Ferlin u svom radu bavi i svojim radom, kako bi dokazao ne da je bio i radio, nego da jest i radi.

Fotografija: Jelena Janković

Materijalni dokaz minulog rada je načeti zglob, istanjena tetiva, puknuti mišić ili protruzija diska. Čak i, nesumnjivo paradoksalno, sjećanje na pokret koji je tijelo nekad bilo u stanju izvesti. Svaka takva sadašnja nemogućnost, svaki bolni pokret i svaka ozljeda koja se budi za južine, permanentni su podsjetnici na stvarno stanje stvari, na stvarnost samu. Aspekt zbilje relativni je novitet u radu Matije Ferlina, barem iskazan i fokusiran na način kako je to učinjeno u Sad Sam Matthäus, jer njegove su predstave u većini čak i inzistirale na odmaku od zbilje, ili su barem neprepjevanu zbiljskost zbilje ostavljale po strani u korist poetizacije čak i tematski sasvim konkretizirajućeg materijala. Samice su se zato fokusirale na iščašen pogled na svijet, a Voda na elementarnost okoliša, dok su siromaštvo i nedostatak pored zraka drugog najosnovnijeg i stoga najpotrebnijeg resursa predstavljeni kao provodni motivi, čiji kauzalitet ne treba izvedbeno elaborirati.

Fotografija: Jelena Janković

No, u Matthäusu stvarnost nije samo ono što jest, ili ono što je bilo, nego i ono što je moglo biti a nije, ili ono što se materijalističkom logikom dokučiti ne može. Biografija je stvarna koliko može biti kad dolazi iz prve ruke, ali zbilja se ovdje slaže i od povezanosti duhovnog i materijalnog. Istinita je priča o ženi koja je najprije bacila svoju djecu u bunar da bi za njima i sama skočila u agoniji nakon što je nehotice izazvala smrt supruga od ruke fašista. Ali, može li se, ili smije, zanijekati i činjenica da majka Ferlin ima vizije u kojima pronalazi neku svoju zbilju koja se onda, ovako ili onako, i obistinjuje. I što je u tome uzrok a što posljedica: strah za bližnje zbog onoga što je bilo ili onoga što će biti, ili bi moglo biti? Uostalom, pomiče li se zvučnik po pozornici samostalno zato što je u njemu glazba ili zato što solo izvođaču ipak ponekad treba i partner? Ili zato što toliko zbilje treba i svoju iluzijsku, kazališnu protutežu?”

Fotografija: Ivan Slipčević

Tema Praškog kvadrijenala 2023. glasi “RARE” i poziva sudionike da prikažu umjetnost koja izranja iz ideja, materijala, umjetničkih pristupa i dizajnerskih praksi koje se povezuju s ljudskom razinom unutar svojeg okruženja, odnosno sa specifičnosti mjesta i situacija u kojima ona nastaje.

Izložba Matije i Mauricija Ferlina But I am Alive četvrti je izložbeni nastup Hrvatske na Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora u organizaciji i produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Sve tri prethodne izložbe redom su nagrađene na ovoj prestižnoj međunarodnoj manifestaciji. Grupa Numen/ForUse (predstavljena izložbom ScenEGOgraphy u autorskoj koncepciji Ire Payer) 2011. je dobila Zlatnu medalju za najbolji scenski dizajn te Zlatnu medalju za najbolje korištenje kazališne tehnologije, 2015. godine svi su sudionici izložbe Neopipljivo / Intangible (autorska koncepcija Marko Golub, Nikola Radeljković, Igor Ružić; umjetnici: BADco., Božena Končić Badurina, Boris Bakal & Leo Vukelić, Oliver Frljić & Igor Pauška, Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Borut Šeparović i Vlasta Žanić) dobili Zlatnu medalju za najbolje korištenje scenskog prostora. Na prethodnom Kvadrijenalu je Ivan Marušić Klif (izložba Sliding into the Unknown, kustosi Marko Golub i Maša Milovac) osvojio nagradu Excellence in Performance Design o čemu možete čitati ovdje.

Fotografija: Ivan Slipčević