Iako neobično malog formata, ovaj izložbeni prikaz djelovanja dizajnerskog odjela nekadašnjeg jugoslavenskog giganta uspio je predstaviti ne samo detaljnu kronologiju djelovanja Odjela te autora okupljenih unutar njega dva desetljeća, nego je naznačio i njegov društveni i ekonomski kontekst, a usput je detaljno fokusirao i nekoliko primjera same metodologije kojom su nastajali određeni proizvodi. Izložba Skriveni dizajn – Odjel dizajna Končar 1971. – 1990. tako funkcionira na više razina, te ima što reći i širokoj publici i onoj stručnoj. S kustosicom izložbe, Koraljkom Vlajo, razgovarao je Marko Golub.

Koji su bili tvoji osobni i profesionalni razlozi da se upustiš u ovaj projekt?

Povijest domaćeg industrijskog dizajna još uvijek je poprilična nepoznanica. Iako su osnovne informacije objavljene u nekoliko pregleda povijesti hrvatskog dizajna, mnogo je podataka ostalo neistraženo i zaboravljeno. Moram priznati da volim takve arheološke projekte – poput Jugokeramike i Končara – koji pršte dosad nepoznatim podacima. Veseli me iskopavanje zaboravljenih proizvoda i imenovanje anonimnih autora. Dodatno, tri meni poznata Končareva dizajnera – Robotić, Kapetanović, Lapaine – cijenjeni su članovi Hrvatskog dizajnerskog društva (jedan od njih je i laureat Nagrade za životno djelo Društva) te se činilo više no primjereno da se takva izložba održi u Galeriji HDD. Osim toga, ponekad se dogode i dodatni osobni motivi za izložbu – Kapetanović i Lapaine bili su moji profesori na fakultetu, a i moj otac je radio u Končaru nekoliko godina.

Što je sve uključivalo tvoje istraživanje? Jesi li od početka imala jasnu sliku o tome što Končarev Odjel dizajna znači u kontekstu povijesti hrvatskog industrijskog dizajna, ili se ta slika gradila pred tobom tijekom rada na izložbi?

Krećući u projekt, bila sam donekle svjesna da je Končarev Odjel dizajna bio značajan – već utoliko što je u njemu radila već spomenuta dizajnerska trojka. Oni su mi bili i prvi izvor podataka i uputili me prema brojnim drugim sadašnjim i bivšim Končarevcima. Končarevi arhivi su bili najugodnije iznenađenje. Od centralnog arhiva u kojem se čuvaju svi brojevi tvorničkog lista do INDOK službe Elektrotehničkog instituta, u kojoj su arhivirani elaborati svih projekata Končarevih dizajnera. Nažalost, nije sačuvano mnogo proizvoda iz vremena, ali, ako ništa drugo, postoje izuzetno detaljni podaci o svim proizvodima. Zapravo sam tek tijekom rada na izložbi postala svjesna koliko je Končareva priča kompleksna – od velikog broja meni nepoznatih proizvoda do velikog broja meni nepoznatih dizajnera.

U kojoj je mjeri fenomen Končarevog dizajna dosad obrađen i historiziran ili nije? Ako jest, u kojem je kontekstu dosad predstavljan? Kolektivno, preko pojedinačnih autora, ili na neki treći način?

Kao i ostatak naše povijesti industrijskog dizajna, Končareva priča bila je obrađena tek na onoj općoj, osnovnoj razini unutar širih pregleda razvoja domaćeg industrijskog dizajna – zabilježeno je nekoliko proizvoda, istaknuto je nekoliko dizajnera. U raznim izvorima sam nailazila na spomen pojedinih proizvoda ili dizajnera – primjerice, u par kataloga Zagrebačkih salona te ljubljanskog BIO. O gospodinu Robotiću izašao je kraći tekst u jednom od Pregleda hrvatskog dizajna povodom Nagrade za životno djelo. Međutim dosad se nije pokušalo metodički obraditi opus tog Odjela, smjestiti ga u društveni i ekonomski kontekst.

Što sam status predmeta prikazanih na izložbi kao predmeta koji su se stopili sa svakodnevicom znači za njihovu današnju valorizaciju?

Događa se slični proces koji se dogodio i s Jugokeramikom. Izvlačenje tih proizvoda iz uobičajenog konteksta stavlja ih u fokus, prisiljava na drugi pogled i revalorizaciju. Dakako da je povratna informacija obojana velikom dozom nostalgije, jer su mnogi imali Končarev kalorifer ili mlinac za kavu. Međutim, čini mi se da nas, trideset godina kasnije, ovi zaboravljeni proizvodi znaju itekako iznenaditi kvalitetom oblikovanja.

Da li si kroz rad na izložbi osvijestila i neke razlike u poimanju industrijskog dizajna, njegove uloge i pozicije u društvu i ekonomiji – danas i nekad?

Mislim da ova izložba dobro pokazuje kompleksnost industrijskog oblikovanja. Obzirom na širinu Končarevog asortimana, dizajneri su radili na jako raznolikim zadacima, u kojima su, ovisno o proizvodu, različite karakteristike dizajna dolazile u prvi plan. Pokušala sam te različite pristupe – od dizajna aparata za kuhanje jaja kojeg je sama dizajnerica okarakterizirala kao proizvod koji se uglavnom kupuje kao zgodan poklon ,do dizajna kućišta transformatora – prikazati i kroz kronologiju dizajna i kroz opsežne elaborate. Što se tiče uloge domaćeg industrijskog dizajna u ekonomiji i društvu, ta pozicija nikada nije bila sjajna. I u mnogo čemu je nepromijenjena, a obzirom na katastrofalno stanje naše industrije, ponekad i teža.

Zanimljivo je pratiti i promjenu odnosa prema industrijskom dizajnu, kako u domaćoj javnosti tako i unutar samih tvrtki. Jedan od razloga zašto je naš industrijski dizajn ostao anoniman je i taj što su dizajneri proizvoda ostali anonimni. Tvrtke poput Jugokeramika, Končara i Prvomajske su svoj proizvod smatrale isključivo rezultatom kolektivnog truda, a dizajner zaposlen u tvornici bio je samo jedan od jednakozaslužnih djelatnika. Mislim da su, primjerice, u tvorničkom listu Jugokeramike u tridesetak godina izlaženja, dizajnerice proizvoda unatoč svim izložbama i nagradama spomenute tek tri puta. Tu je, recimo, slovenska Iskra svjesno od samog početka napravila otklon od uobičajenog pristupa jugoslavenskih tvornica. Davorin Savnik kao art direktor formirao je vrlo fokusiranu strategiju dizajna poduzeća, a Iskra je već 1971. izdala kalendar kojim je predstavila svoje dizajnere.

U kakvim je uvjetima formiran Odjel za dizajn Končara, te kakvo je mjesto on imao unutar šire infrastrukture tako velike tvrtke?

Odjel je formiran 1971., dolaskom Vladimira Robotića u Končar, kada je postalo očito da je Končaru nužno potreban zajednički centar dizajna koji bi opsluživao brojna poduzeća unutar SOUR-a. Unutar Končara, Odjel dizajna našao se na najboljem mogućem mjestu – u Elektrotehničkom institutu, Končarevom centru za istraživanje i razvoj. Ovdje su dizajneri bili na izvoru informacija, a imali su i pristup nizu mogućnosti testiranja modela i prototipa. Međutim iako je “fizička pozicija” bila izvrsna, nerješiv problem bio je pozicioniranje uloge dizajna u planiranju proizvodnje. Unatoč nastojanjima dizajnera, nikada nije došlo do uvrštavanja dizajna kao jednog od ključnih faktora u strateško planiranje proizvodnje.

Zašto naziv Skriveni dizajn? Obzirom na tijekom dugo vremena raširenu prisutnost većine predstavljenih predmeta (barem što se tiče kućanskih aparata), teško je reći da su sami proizvodi bili nevidljivi. Da li je možda riječ o paradoksu činjenice da takve predmete često ne osvještavamo kao dizajn upravo zbog njihove sveprisutnosti?

Da, mislim da su Končarevi proizvodi u našim domovima sedamdesetih i osamdesetih godina bili zaista omniprezentni do te mjere da su postali nevidljivi. Naslov se međutim referira i na činjenicu da je veliki dio tih proizvoda namijenjen uskom krugu profesionalaca (transformatori, elektromotori, upravljačnica lokomotive) te je ostao nepoznat široj javnosti. Naslovom sam dodatno htjela naglasiti onaj dio izložbe u kojem je kroz elaborate prikazan razvoj proizvoda. Taj dio dizajnerskog procesa uglavnom je skriven od javnosti, a mislim da značajno pridonosi razumijevanju svih kvaliteta dizajna pojedinih proizvoda.

Važan dio izložbe odnosi se na uvid u tadašnju metodologijiu i uopće vrlo slojevit i detaljan pristup dizajniranju. Što si u tom dijelu uočila kao važno i zanimljivo za današnje vrijeme?

Mislim da je takav uvid važan za osvještavanje ne samo tadašnjeg pristupa dizajnu već i razumijevanja dizajna općenito. Danas se dizajn u široj javnosti često poistovjećuje s luksuzom, nepotrebnim gadgetima i trendovima. Ovakvi elaborati pokazuju svu kompleksnost dizajnerskog zadatka te podsjećaju da je dizajn izuzetno važan sastojak proizvoda koji nemaju nikakve veze s luksuzom i modom. Djelomično je ova izložba i podmetanje publici – namamimo posjetitelje nostalgijom za kaloriferom pa ih dočekamo iza ugla s hrpom elaborata.

Dio dizajnera iz Končara svoja je iskustva kasnije primijenio u edukaciji novih generacija produkt dizajnera. Što misliš da su od tih svojih iskustava donijeli u obrazovanje?

Pa, sad kad sam vidjela kako izgledaju elaborati, puno mi je jasnije zašto je naša predaja programa na Projektiranju morala izgledati kako je izgledala…

Marko Golub