“Imajući na umu reputaciju Dalibora Martinisa kao medijskog umjetnika, praktički jednog od pionira video umjetnosti i konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te činjenicu da su od ranih 1970-ih do danas njegovi radovi izlagani na nekima od najvažnijih međunarodnih umjetničkih manifestacija i nalaze se u brojnim domaćim i svjetskim muzejima, njegov opus u području dizajna vizualnih komunikacija iz današnje se perspektive mogao doista činiti kao kuriozitet ili usputna fusnota koja se pojavljuje na margini ove veće i važnije teme. Ta okolnost na neki nam je način 2017. godine olakšala rad na izložbi Martinisovog dizajna koju smo nazvali Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike i postavili je, zaključno s ljetom 2018. na tri mjesta — u HDD galeriji, Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu i Galeriji HUIU u Puli. Znali smo da ćemo većinu publike, naročito onu mlađe generacije, suočiti s djelima koja su im gotovo potpuno nepoznata a pritom nose izuzetnu vizualnu i intelektualnu snagu. Također, imajući uvid u građu, nismo osjećali potrebu argumentirati važnost Martinisovog grafičkog dizajna na način da se pozivamo na njegov umjetnički renome, naprotiv, pristupili smo mu upravo kao jednom od važnih izgubljenih poglavlja u historiografiji hrvatskog dizajna.”
Dizajn Dalibora Martinisa, ali i Sanje Iveković, Gorkog Žuvele, Jagode Kaloper, Gorana Trbuljaka te nekoliko drugih umjetnika koji su stasali u kontekstu medijske i konceptualne umjetnosti ranih 70-ih u toj historiografiji za nas doista jesu svojevrsna “karika koja nedostaje”, tema koja produbljuje i širi naše razumijevanje dizajna u navedenom periodu, ali i njegovog odnosa s drugim kulturnim praksama. Već u prvoj polovici 1970-ih godina Dalibor Martinis i Sanja Iveković dizajniraju veliki broj televizijskih grafika (telopa), kao svojevrstan produžetak implementacije vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb (1971.–1973., Design ekipa CIO, baziran na logotipu slovenskog dizajnera Jože Brumena). U jednom javnom razgovoru povodom izložbe Sanje Iveković, sam Boris Ljubičić se uključio komentarom iz publike kako im je oduvijek zavidio na poslu koji su tada obavili. Ništa čudno, dvoje mladih umjetnika na početku karijere, koji su se tada kretali oko rijetkih mjesta koja su promovirala novu umjetničku praksu, u isto vrijeme kreira grafike koje će svakodnevno gledati stotine tisuća, možda i milijuni ljudi.
U drugoj polovici sedamdesetih te kroz veći dio osamdesetih godina Martinis realizira veliki broj plakata i kataloga za izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej suvremene umjetnosti), jednoj od središnjih i najutjecajnijih galerijskih institucija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U istom periodu dizajnira veći broj plakata za filmove nekih od najcjenjenijih filmskih autora tog vremena, poput Rajka Grlića, Lordana Zafranovića, Antuna Vrdoljaka i drugih. Kao i u slučaju izložbenih plakata, i u filmskima je Martinis računao s određenim intelektualnim angažmanom publike, poigravao se s provokativnim jukstapozicijama, uvođenjem dimenzije vremena u statičnom mediju plakata itd., što je dijelom sigurno rezultat činjenice da je uživao povjerenje filmskih autora s kojima je surađivao, ali i toga da su plakati gotovo redom realizirani za potrebe promocije filmova na uglednim internacionalnim filmskim festivalima te nisu podilazili ni ukusu lokalne publike, niti podlijegali konvencijama oglašavanja filmova tog vremena.”
Ova knjiga neizbježno analizira i dodirne točke Martinisovog dizajna i umjetnosti. U središtu njegova interesa kao umjetnika svakako jesu pitanja komunikacije u javnom i medijskom prostoru, pitanja odnosa “stvarnog” i virtualnog, prirodnog i tehnološkog, informacije i njene medijske posredovanosti. Pritom se često i sam služi kopiranjem, reprodukcijom, ponavljanjem, rekontekstualizacijom i medijskom manipulacijom, izokrećući značenja u prvi mah uočljive poruke. Martinis se i kao dizajner, logično, samom prirodom dizajnerskog posla, bavio podacima, informacijama i njihovim odmetnutim fragmentima. Kao što u svom umjetničkom radu sustavno stvara radove koji problematiziraju pitanja same umjetnosti i umjetnika i njihovog društvenog i institucionalnog konteksta, tako i u dizajnerskom radu često dovodi u pitanje komunikacijske konvencije dizajna, konvencije medija plakata ili medija elektroničke televizijske slike. O ozbiljnosti kojom pristupa svom dizajnerskom angažmanu svjedoči činjenica da je sudjelovao na nizu domaćih i međunarodnih izložbenih smotri dizajna — na Bijenalu plakata u Varšavi (1972., 1974., 1976., 1980.), Bijenalu grafičkog oblikovanja u Mariboru (1972.), Zgrafu (1975., 1978.) i drugdje. U razdoblju dok se još aktivno bavio dizajnom imao je samo jednu samostalnu izložbu posvećenu tom području djelovanja, 1984. godine u LIKUM-ovoj Galeriji Urlich (postav izložbe i predgovor potpisuje Ariana Kralj), ali plakati su mu objavljeni u nekoliko sinteznih pregleda posvećenih tom mediju, počevši od kataloga izložbe 100 plakata iz Jugoslavije (ur. Marijan Susovski, GSU, 1972.), preko kataloga Stoljeće hrvatskog plakata (ur. Slavica Marković, Kabinet grafike HAZU, 2001.) do monografije 100 plakata MSU (ur. Jasna Galjer, MSU, 2011.).
Na izložbi Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike prikazali smo i nekoliko umjetničkih radova iz 70-ih realiziranih u mediju plakata, koje uvrštavamo i u ovu knjigu. Nakon izložbe u HDD galeriji održane u veljači i ožujku 2017. izložbu smo preselili u još dva prostora, prvo u značajno veću galeriju Multimedijalnog kulturnog centra u Splitu (svibanj 2017.) koju smo bez problema popunili dopunivši je širom selekcijom radova (prvenstveno filmskih plakata), a zatim u minijaturni galerijski prostor Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika u Puli (srpanj 2018.) gdje je bila i dio popratnog programa Pulskog filmskog festivala. U realizaciji ovih izložbi, koje smo radili s minimalnim, gotovo nepostojećim budžetom, svakako je pomogla činjenica da je Martinis sve ove godine pažljivo čuvao sve svoje dizajnerske radove. Bez Daliborovog nevjerojatnog strpljenja, angažiranosti oko izložbe, velikodušnosti i motivirajućeg smisla za humor, ne bi bilo ni ove knjige.
Zahvaljujemo i kustosicama Kristini Bonjeković i Jasni Jakšić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu na brojnim kolegijalnim savjetima, informacijama te pomoći u ustupanju znatnog dijela digitalnih reprodukcija Martinisovih plakata iz dokumentacije i knjižnice MSU, kustosici Muzeja za umjetnost i obrt Koraljki Vlajo, tajnici HDD a Mirjani Jakušić, Moniki Džakić, asistentici Ori Mušćet, Mirandi Veljačić i Olegu Šuranu iz Platforme 9,81 te Kristini Nefat i Noelu Mirkoviću iz HUIU u Puli, Draženu Dabiću i antikvarijatu Bibliofil, Branku Spajiću i antikvarijatu Dobra Knjiga, Narcisi Vukojević, Ivani Karaturović i tvrtki Igepa-Plana, tiskarama Cerovski print boutique i Arskopija koje nas godinama podržavaju te Tajani Lemić i Tiskari Zelina, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i Zakladi Kultura nova.”
[iz uvodnog teksta]