Karlo Kazinoti rođen je 1981. godine u Splitu, gdje nakon završene Škole likovne umjetnosti, upisuje Studiji dizajna u Zagrebu. Po diplomi 2007. godine, radi kao dizajner u agencijama i studijima u Zagrebu i Splitu. Od 2010. radi kao free lance dizajner, te ostvaruje suradnju s FMFS-om unutar kojeg dizajnira prvu zapaženu seriju festivalskih plakata koji su redovito izlagani na izložbama i objavljivani u domaćim i stranim publikacijama.
Godine 2011. osniva studio Kazinoti & Komenda u Splitu, unutar kojeg djeluje i danas. Tijekom višegodišnje dizajnerske prakse, studio Kazinoti & Komenda bavio se raznim područjima dizajna, a ponajviše dizajnom za kulturu (dugogodišnja suradnja s Festivalom mediteranskog filma Split), te dizajnom signalizacije (Tvrđave kulture Šibenik). Za rad na signalizaciji Tvrđave sv. Mihovila, nagrađeni su posebnim priznanjem od Instituta za informacijski dizajn u Beču (IIID Award 2017).
Karlo Kazinoti bio je i sudionik mnogobrojnih žiriranih grupnih izložbi, poput Međunarodnog festivala kreativnih komunikacija Magdalena (Maribor, Slovenija), Dana D, Izložbe hrvatskog dizajna 0910, Internacionalnog Prolećnog Laserskog Samita jeftine grafike (Beograd, Srbija), Izložbe hrvatskog dizajna 1112, In a Nutshell (Beč, Austrija), Izložbe hrvatskog dizajna 1314, In a Nutshell (Bruxelles, Belgija), Izložbe hrvatskog dizajna 1516, Izložbe hrvatskog dizajna1718, (RE)IMAGINING EUROPE, (Zagreb, 2020.) i brojnih drugih.
Intervju s Karlom Kazinotijem nastao je povodom Izložbe hrvatskog dizajna 19/20 na kojoj je sudjelovao kao selektor i član Međunarodnog ocjenjivačkog suda.
OM: Nakon kraćeg rada u agencijama i dizajnerskim studijima, 2011. godine osnivate vlastiti Kazinoti&Komenda studio s kolegom Mišom Komendom. Od najranijih do recentnih zajedničkih radova, posebno se ističu oni nastali za filmske i glazbene festivale. Postoji li nit vodilja u promišljanju vizualnih identiteta za Mediteranski filmski festival? Kako se vidljivost i prepoznatljivost festivala održavaju kroz godine?
KK: Budući da je riječ o Mediteranu koji je sam po sebi nepresušna zbirka „kreativnih“ situacija i osebujnih likova, svake godine kroz te „obične“ ljude nastojim prikazati neki lokalni moment koji u sebi ima dovoljno duha da zaintrigira promatrača. Kroz filmsku umjetnost ljudi se fasciniraju drugim ljudima i njihovim sudbinama, a upravo su ljudi, tj. publika ono što festival čini festivalom, u što smo se uvjerili ove krizne godine. Zadnjih 12 godina preko fotografije ta publika je i dio mojih vizuala, a s obzirom na to da smo podneblje gdje se poštuje dobar trač, često od svojih modela doznam koliko je ljudi zamijetilo plakat.
OM: Povratkom sa studija u rodni Split, zajedno s Gordanom Tudorom i Rafaelom Dražić osnivate udrugu orijentiranu na organizaciju izložbi, koncerata i predavanja recentnih autora. Među projektima koji su tada pokrenuti unutar udruge je i festival Dani nove glazbe, za koji su također nastali plakati i programi. Na suptilno duhovit način slova i riječi s plakata pretvaraju se u glazbu. Kako se tipografijom stvara glavnina plakata? Koliko stavljanje tipografije u prvi plan olakšava ili otežava cilj prenošenja poruke plakata?
KK: Tipografski plakati su grafički snažan i direktni oblik komunikacije koji dizajnerima omogućava različite pristupe oblikovanja neke ideje, bilo da je riječ o pukom prenošenju poruke ili eksperimentalnom plakatu. Takvi plakati su poseban dizajnerski vokabular, kojim je često lakše vizualizirati kompleksne teme, pogotovo ako su namijenjene široj javnosti. Samo manipulacijom slova istovremeno možemo dobiti više različitih kvaliteta koje plakat čine atraktivnim uz minimalni trošak izrade, što je pogodno za festivale malih budžeta, kao što je bio festival Dani nove glazbe.
OM: U suradnji s Iris Klarić osmislili ste sustav signalizacije za šibensku tvrđavu sv. Mihovila koja je nagrađena prestižnim priznanjem Međunarodnog instituta za informacijski dizajn (IIID). Signalizacija je šibenskom fortifikacijskom sustavu dala novi, svježi sloj 21. stoljeća. U čemu je tajna dobre signalizacije? Koje bi trebale biti njezine glavne karakteristike?
KK: Signalizacija je utilitarna stvar koja bi prije svega treba zadovoljiti svoju svrhu, a to je da ti olakša kretanja i da te informira u nekom prostoru. Ovisno o kojoj vrsti signalizacije se radi ili o kakvom objektu/prostoru je riječ, možemo vrednovati njezinu kvalitetu. Parametri se razlikuju s obzirom na potrebnu brzinu i udaljenost čitanja informacija i količinu ljudi koja je koristi, pa tako npr. prometna signalizacija zahtjeva veću brzinu čitanja od aerodroma i bolnice, dok nešto opuštenija mjesta kao što su hoteli ili parkovi, mogu imati puno kreativniji pristup oblikovanja signalizacije. Kod nas još ne postoji pravilnik, tj. standardi kao u SAD-u (AIGA) prema kojem se propisuju obvezni elementi signalizacije za slijepe i slabovidne osobe, a inkluzivnost bi definitivno trebala biti jedna od karakteristika dobre signalizacije.
OM: Na ovogodišnjem međunarodnom natječaju za plakat (Re)Imagining Europe 2020 u organizaciju Hrvatskog dizajnerskog društva, studio Kazinoti&Komenda sudjelovao je s radom Have fun! koji u žutoj i plavoj boji Europske unije, prikazuje luftmadrac u obliku lijesa kako lebdi u zraku. Što vas je točno inspiriralo za ovakvo rješenje? U čemu se očituje snaga plakata?
KK: Dok smo razmišljali o ovom natječaju pojavilo se more tema i problema s kojima smo se mogli baviti. Kako nas je uhvatila panika od utapanja u svemu tome, spas smo pronašli u luftmadracu. U zapadnim društvima se često raspravlja o ovim temama i ekološka osviještenost je postala pomodna floskula. Vizual plakata je prikaz ignorancije prosječnog stanovnika planeta Zemlje, u ovom slučaju Europljanina. Plastični „luftić“ u obliku lijesa u boji zvjezdica EU uz bezbrižnu zabavu na rastućoj razini mora. Kombinacija duhovitosti i začudnosti.
OM: Od samih početaka karijere, samostalno i u suradnji s Mišom Komendom, sudjelujete na Izložbi hrvatskog dizajna. Ove ste se godine predstavili s filmskim i festivalskim plakatima, vizualnim identitetom i ambalažom, ali i inovativnim rješenjima za bilježenje drugačijih turističkih lokacija u Splitu, kao i za bilježenje kulturnih događanja na otoku Hvaru. Oba projekta (MyMap Split & https://planhvar.com/#ancor21) nastajala su u suradnji s lokalnim volonterima i društveno-kulturnim udrugama. Koliko i sami učite o vlastitom okruženju kroz ovakve i slične suradnje? Kako dizajnerska rješenja mogu pomoći u upoznavanju turista ali i samih građana s mjestom u kojem borave?
KK: Učenje je dio dizajnerskog procesa, to se odnosi i na učenje o vlastitom okruženju. Kroz razne projekte imali smo prilike upoznati se sa zanimljivim kulturnim sadržajima grada i okolice za koje se do nedavno nije baš marilo u prezentacijskom smislu. Mislim da je važno da dizajnerska rješenja ne proizlaze samo iz želje upoznavanja turista s mjestom u kojem borave, što je čest slučaj, nego da grad koristi dizajn za dobrobit svojih građana, a u konačnici za dobrobit svih.
OM: Što smatrate identitetom svoga grada? Kako se on može ili treba mijenjati s obzirom na njegovu kulturno-povijesnu baštinu, mediteransko nasljeđe i opće životne uvjete i navike?
KK: Split sebi voli tepati da je „najlipši grad na svitu“ što na prvi pogled nije baš idealno uporište za kreiranje identiteta. Prefiks naj je često prisutan u Splitu u pozitivnom i negativnom smislu, što je dovelo do bipolarnosti zbog koje je skoro pa nestala sredina, kao što je razvojem grada zbog specifičnog geografskog položaja, centar danas izmaknut. Smatram da bi identitet trebao odražavati takav jak kontrast iz kojeg će svakom biti jasno da tu neće ostati ravnodušan. Osim u kontekstu kulturno-povijesne baštine, teško je razmišljati o razvoju identiteta grada koji se stihijski (ne)razvija i nema jasnu sliku što želi biti.
OM: Kao jedan od najcjenjenijih i vjerojatno najpoznatijih radova ističe se vizualni identitet za nedavno obnovljeni Vukovarski vodotoranj. Kako je navedeno u obrazloženju nagrade, vaš se je projekt istaknuo jer je, korištenjem dvaju kvadrata koja se nadopunjavaju, najbolje ocrtao simbol zajedništva i zacjeljivanja rana. Među brojnim stiliziranim prikazima samoga vodotornja, vi ste se odlučili na traženje njegova značenja. Kako je tekao proces dizajniranja ovog vizualnog identiteta?
KK: Promišljajući o identitetu Vukovarskog vodotornja i sami smo upali u zamku njegove karakteristične siluete. To nam se činilo dosta očekivano promišljanje i zapravo nešto što taj simbol banalizira. Pažnju nam je privukao podatak od 650 pretrpljenih pogodaka, unatoč kojima je vodotoranj i dalje ostao stajati. Odlučili smo te pogotke pretvoriti u raster kojim smo formirali dva kvadrata iz kojih se vidi osnovna ideja da je upravo pokušaj destrukcije i ranjavanje grada i njegovog simbola ono što je narod snažnije povezalo i dodatno ojačalo. Oduzimanjem elementa, krugova koji simboliziraju projektile iz jednog kvadrata te njihovim premještanjem u okvir novog, prikazujemo upravo tu ideju. Cilj je bio doći do vizualno snažnog, monumentalnog rješenja koje ima pomak od doslovnosti oblika vodotornja, a istovremeno prenosi poruku koju ovaj simbol daje.
OM: Ove godine ste jedan od članova ocjenjivačkog suda Izložbe hrvatskog dizajna 19/20. Jesu li prijavljeni radovi ispunili vaša očekivanja? Što za vas predstavlja dobar dizajn?
KK: Do sada je ovo bila izložba s najviše prijavljenih radova i iznimno mi je zadovoljstvo da sam imao tu priliku i čast dobiti uvid u hrvatsku dizajnersku produkciju, a definitivno mi je drago konstatirati da količina nije umanjila kvalitetu pristiglih radova. Dobar dizajn, taj pojam je dosta nezahvalno definirati jer se njegovo shvaćanje mijenja s obzirom na društvo i tehnologiju, tako da na kraju vrijeme pokaže što je zbilja bilo dobro. Uz sve kvalitete o dobrom dizajnu koje naučiš kroz edukaciju i praksu, ponekad te iznenadi projekt koji negira dobar dio njih i oduševi te određenom emocijom koju budi u tebi.
OM: Što biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se dizajneri danas susreću u Hrvatskoj? U čemu vidite budućnost hrvatskog dizajna?
KK: Mislim da još uvijek dizajneri moraju ulagati napor u osvještavanje javnosti i svojih naručitelja o razumijevanju našeg posla i beneficijama koje dizajnerski angažman donosi. Često je problem i malo tržište zbog kojeg određeni produkcijski izazovi budu komplicirani ili neisplativi. Kultura i samoinicijativni projekti oduvijek su gurali hrvatski dizajn, mislim da će tako i ostati, ali se nadam da će se boljim povezivanjem obrisati granice i da će dizajneri s kvalitetnim rješenjima doprijeti do šire javnosti.
OM: Što je još potrebno napraviti kako bi važnost i mogućnosti koje pruža dizajnerska praksa bile prisutnije u našem društvu i omogućile daljnji razvoj, razmjenu mišljenja, znanja i iskustava?
KK: Mislim da je potrebno uključiti edukaciju o dizajnu u najranijem obrazovanju, kroz vrtiće, škole (možda kao dio likovne kulture). Društvo će drugačije valorizirati dizajn kad svoje kreativno znanje i iskustvo bude češće upotrebljavalo u rješavanju problema u svakodnevnom životu.