Fotografija na naslovnici: Bruce Connew

John L. Walters je urednik i suvlasnik (sa Simonom Estersonom) magazina Eye, međunarodne revije grafičkog dizajna. Bio je glazbenik i glazbeni producent prije nego što je 90ih projektom Unknown Public ušao u sferu izdavaštva. Osim za Eye, pisao je za The Guardian, Port, Boat, London Jazz News, Varoom, Crafts, The Wire, AR, Pit i Jaguar. Kurirao je i kreirao programe mnogih događanja povezanih s magazinom Eye, uključujući konferenciju Critical Tensions, nekoliko ‘arhivskih noći’ (u Londonu, New Yorku i Amsterdamu), kao i redovni program Type Tuesdays u Knjižnici St Bride u Londonu. Uz magazin Eye, Walters je urednik i Pulpa, časopisa koji Eye objavljuje za talijansku tvornicu papira Fedrigoni. Autor je monografije Alan Kitching: Život u visokom tisku (Laurence King) i Pedeset vrsta pisma koji su promijenili svijet (Design Museum). Šest je puta nominiran za Nagradu BSME (British Society of Magazine Editors), koju je i dobio 2002. i 2016. John L. Walters jedan je od gostiju Plan D.konferencije koja će se održati u Orisu – Kući arhitekture od 27. do 29. veljače. Njegovo predavanje pod naslovom Zašto pišem o grafičkom dizajnu (i zašto biste to trebali raditi i vi) održat će se u subotu 29.2. u 20 sati.

MG: Imate vrlo zanimljivo profesionalno zaleđe. Danas razgovaramo s vama kao urednikom magazina Eye, ali toj priči su prethodila barem dva desetljeća intenzivne kreativne aktivnosti, uglavnom povezane s glazbom. Mislite li da je ovo iskustvo utjecalo na vas kao kritičara dizajna i urednika?

JLW: Svako iskustvo oblikuje ono čime se kasnije bavite, iako u tom trenutku nije uvijek jasno na koji način. Imao sam sreće da su me nemir i nepostojanost u ranom životu dobro pripremili za nepredvidivu prirodu moje kasnije karijere. Ipak, ovo nije neobično. Mnogi ljudi kojima se divim imali su vrlo raznolike puteve u karijeri. Kada sam napisao biografiju Alana Kitchinga, shvatio sam da je nelinearna priroda Alanove karijere bila upravo ono što je njegovu priču učinilo zanimljivom – i što je obogatilo njegov rad u knjigotisku i grafičkom dizajnu. Predmeti koji su me zanimali u školi bili su engleski jezik, matematika, umjetnost i glazba. Moj odrasli život bio je ispunjen pisanjem i uređivanjem, tehnologijom i računalima, grafičkim dizajnom, vizualnom kulturom i svakom vrstom glazbe, zbog čega se osjećam veoma ispunjenim i sretnim.

 

“Svoje iskustvo i znanje unosimo u temu, ali časopis je za njegove čitatelje – za koje pretpostavljamo da za svaki članak ili kritiku žele najbolje riječi i najprikladnije fotografije. Stvaranje časopisa nije forma samoizražavanja.”

 

MG: Što vas je izvorno privuklo grafičkom dizajnu? Jesu li to omoti ploča, slike nastale u kontekstu glazbe, kao što je slučaj s mnogima od nas, ili je to ipak previše očito?

JLW: Prvi puta sam se grafičkim dizajnom susreo kao obožavatelj, privučen omotima ploča Petera Blakea, Richarda Hamiltona, Matije Klarweina i Roberta Flynna (Viceroy), iako nisam koristio termin „grafički dizajn“. Volio sam izrađivati lažne omote ploča izmišljenih bendova i kopirati njihove logoe i također eksperimentirati s konkretnom poezijom, koristeći se tatinom pisaćom mašinom s trakom u dvije boje. Tada sam, kao mladi jazz skladatelj i voditelj benda, postao klijent grafičkog dizajna. Otkrio sam da volim društvo dizajnera – dizajneri su bili srodna duha, prirodni i oštroumni suradnici za koje sam mislio da razmišljaju slično kao i ja, ali koji su ipak stvarali i radili stvari koje ja nikad ne bih mogao postići. Postoje analogije između rada u bendu (posebno u jazz sastavu), rada u glazbenoj produkciji (u kojoj sam radio 1980-ih) i rada u timu jednog časopisa.

 

 

MG: Nisam mogao smisliti nikakav način da ovo pitanje učinim išta jednostavnijim: što po vama čini dobrog pisca i dobrog kritičara dizajna?

JLW: Znatiželja, upornost i sposobnost gledanja, razumijevanja i analiziranja. Također i strpljenje za propitivanje stvari – ne samo vlastitog rada – i provjera svakog detalja, pa onda i predaja rada u roku!

MG: Časopis Eye je, kao što ste mnogo puta spomenuli, prije svega časopis namijenjen grafičkim dizajnerima, budući da su oni vaša glavna publika. Iz mog iskustva, ono što je grafičkim dizajnerima uzbudljivo u grafičkom dizajnu, nisu uvijek iste stvari koje privlače pozornost ne-dizajnera. Vjerujem da u tome leži mali izazov – kako zadržati sadržaj koji je relevantan upravo toj publici, a opet biti iskreni prema onome što vas pokreće kao pisca i urednika?

JLW: Pisci i urednici, kao i umjetnički direktori časopisa, ne bi trebali biti glavna priča. Svoje iskustvo i znanje unosimo u temu, ali časopis je za njegove čitatelje – za koje pretpostavljamo da za svaki članak ili kritiku žele najbolje riječi i najprikladnije fotografije. Stvaranje časopisa nije forma samoizražavanja. Rekavši to, uvijek će se naći dio osobnosti koji će se provući, a to se događa i u dizajniranju. Govoreći o nagonu za osobnim izražavanjem, u 25. broju Eye magazina Milton Glaser je rekao sljedeće: „Kada imaš izbor da radiš po svome i ne preneseš poruku ili preneseš poruku i ne radiš po svome, čini se da je gotovo neupitno koja je uloga prikladnija.“

 

 

MG: U vezi s prošlim pitanjem – u kojoj mjeri i na koje načine učite od vlastite publike, iz njihovih očekivanja, iz njihovih strasti? Nekada mislim da, ako se naklonost i ljubav prema određenim stvarima vrlo snažno izražavaju, one mogu biti vrlo uvjerljive i zarazne.

JLW: Ako ste znatiželjni, možete prijeći granice vlastitih ograničenih strasti. U podcastu Remainiacs 31. siječnja 2020., politički pisac Ian Dunst je rekao: „Sve na ovom svijetu vam je zanimljivo kad to zaista gledate i provedete nešto vremena s time… Biti zainteresiran znači obvezati se u životu.“ Da odgovorim preciznije na vaše pitanje, postoje teme za koje znamo da će naše čitateljstvo u njima uživati kada ih pripremimo na „eyeovski“ način. Postoje stvari vrijedne pokazivanja ili diskutiranja koje je potrebno zapisati i prikazati na način koji se obraća dizajnerskom čitateljstvu. To nas dovodi natrag potrebi za dobrim piscima. Također, grafički urednik časopisa Simon Esterson i umjetnička urednica Holly Catford i sami su grafički dizajneri, dakle imaju jasne poglede na ono što će biti objavljeno u časopisu i način na koji ćemo to prezentirati.

MG: Koliko vam je važno gledati izvan vašeg glavnog područja interesa? Koliko vam je važno govoriti o onome što volite u dizajnu osvrćući se na nešto što se doima izvan njega?

JLW: Kao pisac možete se koristiti metaforama i analogijama kako biste osvijetlili određene elemente teme o kojoj pišete. Ipak, nekada je plakat jednostavno plakat; gif je jednostavno gif. Pišite o onome što je pred vama i držite čitatelja budnim.

 

 

MG: Mnogi dizajneri kojima se divim, također su i izvrsni pisci o dizajnu. U tom smislu, mislite li da, u slučaju dizajna, postoji neka vrsta prirodnog preklapanja između prakse i diskursa?

JLW: Po mom iskustvu, neki se praktičari zaista zanimaju za ono što rade njihovi kolege, dok su drugi potpuno fokusirani na svoj rad. Neki su dobri pisci, a nekima pisanje teško pada. Dakle, to stvara četiri podvrste, od kojih svi prije ili kasnije mogu završiti u tisku. Usput, ovo se odnosi i na glazbenike, umjetnike, ilustratore, arhitekte, pjesnike, zanatlije, pisce itd. Neki pisci s manje iskustva imaju puno toga za reći, pa je jedan dio moje uloge kao urednika dovesti nove tekstopisce i pomoći im da izraze svoje mišljenje. Svako izdanje Eye časopisa ima barem pet novih autora.

 

“Navikli smo se čitati slike vrlo brzo, naročito online. Dizajneri, u cjelini, vrlo dobro čitaju slike, a vizualno zadovoljstvo se može naći i u slikama koje ne znate pročitati.”

 

MG: Pod svakim člankom na web stranici Eyea stoji mala izjava o magazinu koji započinje riječima „Eye je najljepši i najviše skupljani časopis o grafičkom dizajnu…“. To je ono kako Eye vidi sebe i kako želi da ga se vidi, to je ono čemu teži i način na koji nam se obraća. U kojoj nam točno mjeri ova početna formalna i estetska izjava govori o magazinu te na koji način ta izjava reflektira sve ostalo, uključujući pisanje i odabir članaka, stvari koje želite pokazati i o kojima želite pričati?

JLW: Vrlo rano u radu s grafičkim dizajnerima, primijetio sam da ljudi vrlo različitih pristupa – od minimalista do modernista, tehno-evangelista do zanesenih dizajnera-ilustratora – svi su koristili riječ „lijepo“ kad bi im se nešto svidjelo, na sličan način na koji bi matematičar mogao govoriti o lijepom dokazu, ili tenisač o lijepom servisu. To nije nužno objektivna ljepota, već osjećaj ispravnosti istraženih stvari. Dakle, u ovom kontekstu, govorimo potencijalnim čitateljima, pretplatnicima i kolekcionarima da nam je cilj raditi pravu stvar u donošenju ovih dizajnerskih priča.

MG: Grafički dizajner Borut Vild, kojeg smo nedavno imali priliku ugostiti, kaže kako živimo u vremenu slika, ali nas nitko nije naučio čitati ih. Slažete li se s tim?

JLW: Nisam siguran. Navikli smo se čitati slike vrlo brzo, naročito online. Dizajneri, u cjelini, vrlo dobro čitaju slike, ali vizualno zadovoljstvo se može naći u slikama koje ne znate pročitati. Jedna od zadovoljavajućih stvari u stvaranju časopisa je način na koji on može usporiti vrijeme za čitatelja, listanjem stranica, opisima pod slikama, istraživanjem slika u sekvencama koje odabere art direktor.

 

 

MG: Zamišljate li odmah dok pišete kako će taj pisani komad izgledati u vizualnoj formi?

JLW: Zanimljivo pitanje – nitko me to nikada prije nije pitao. Nešto od onoga što pišem, i što zadajem drugima da pišu, je „funkcionalno“.  Pišem urednički članak tako da ide na stranicu sadržaja, pa znam kako će to izgledati. Uz osvrt na knjigu idu jedan ili dva spreada i naslovnica; ili samo naslovnica, ako se ne radi o primarno vizualnoj knjizi. Uz članak o nekom studiju idu primjeri rada i portret, itd. Ono što volim kod suradnje sa Simonom Estersonom i Holly Catford je to što oni uvijek temeljito pročitaju tekst, donesu ključne uredničke odluke u odabiru fotografija i onda tek rade layout. Zato je Eye toliko lijep – nema to veze sa mnom. S druge strane, stvarno sam uživao u istraživačkim člancima nastalima u tandemu s fotografom Philipom Sayerom, za koje smo posjetili uredništvo časopisa Private Eye i u broju 82 napravili prilog pod naslovom Stara škola layouta. Isto tako smo za broj 95 istraživali francuski arhiv tiska Imagerie d’Épinal i objavili prilog pod naslovom Skriveno blago. Inače, Simon i Phil imaju povijest suradnje još od pokretanja magazina Blueprint.

 

“Časopis je, kao i tiskana knjiga, zreo medij – ne trebate kupiti novi alat ili ažurirati operativni sustav. Ipak, zanimljivo je vidjeti što još može ponuditi tajanstveni, tiskani časopis, dok doma i u studiju uobičajenu podlogu za čitanje predstavljaju brojni otvoreni prozori.”

 

MG: Jedna od stvari koje volim kod Eyea je to što vizualno uvijek prati trendove, ali pritom ne izgleda kao da se pod svaku cijenu silno trudi biti trendy.

JLW: Ne možemo reagirati točno u minutu, ali ne možemo niti ne razmišljati o suvremenim brigama, čak i ako samo preko teleobjektiva. Stoga članci poput Etika u doba kapitalizma podataka iz broja 99, ili tekst Neuredni medij iz broja 64, što je vjerojatno bio prvi put da smo upotrijebili termin „društvena mreža“. Tu je i članak Trebate li biti na internetu? iz 16. broja časopisa.

 

 

MG: Ako pogledam naslovnice, od prvog do posljednjeg 99. broja, izgleda mi kao da svaki upija broj upija nešto iz svakoga razdoblja, ali „osjećaj“ je isti.

JLW: Rekao bih da su naslovnice dosljedne – fizička veličina nije se mijenjala trideset godina – što također čini primjerke Eyea vrlo „kolekcionarskima“. Nikada nije bilo istaknutih naslova iz sadržaja, na naslovnici je samo mala „glava“ lista, što nam daje veliku slobodu usporedimo li to s većinom časopisa, koji su dužni „prodati“ svoje sadržaje na naslovnicama. O dizajnu naslovnica uglavnom se odlučuje dosta kasno u procesu produkcije, a one uvijek odražavaju sadržaj. Neke od meni najdražih naslovnica spajaju više ideja (48., 60. i 92. broj Eyea), iako je i Simon Esterson majstor u stvaranju velikih gesti koristeći se samo jednom slikom, kao u 73. i 91. broju.

 

“Postoji mnogo izazova u stvaranju tiskanog časopisa. Ali da budemo optimistični, naučili smo da su ljudi koji čine objavljivanje mogućim nevjerojatno strpljivi i puni podrške.”

 

MG: Danas mi se Eye doima kao časopis koji nas podsjeća što su to tiskani časopisi, posebno u digitalno vrijeme. Dakle, osim neizbježnog financijskog pritiska što ga je digitalno vrijeme nanijelo tiskanim publikacijama, mislite li da postoje stvari koje smo naučili od interneta, a koje mogu poboljšati tiskane časopise?

JLW: Časopis je, kao i tiskana knjiga, zreo medij – ne trebate kupiti novi alat ili ažurirati operativni sustav. Ipak, zanimljivo je vidjeti što još može ponuditi tajanstveni, tiskani časopis, dok doma i u studiju uobičajenu podlogu za čitanje predstavljaju brojni otvoreni prozori. Imate svoj radni uređaj, na njemu zarađujete za život, otvoreni su vam brojni dokumenti, Dropbox itd. Mobitel je vjerojatno mjesto za vijesti i društvene mreže, dok e-knjige vjerojatno čitate na tabletu, što dobro funkcionira u prepunim mjestima kao što su vlak ili avion. Kada ste spremni za uživanje u papiru, u vlastito vrijeme, tipična veličina spreada časopisa Eye (297 x 437 mm) stvara zonu za čitanje koja vam leži u ruci. Ako vas zanimaju Lowlands animacije Hansje van Halem, nakon što ste o njezinim radovima čitali u 98. broju Eyea samo uzmete mobitel i odete na Instagram. Ako želite preuzeti font koji smo reklamirali ili o kojem smo pisali u nekom broju časopisa, za to vam je potrebno provesti samo nekoliko minuta online. Fizički mediji i iskustva pronalaze nove načine suživota s online medijima i servisima. Kada govorimo o prodajnoj promociji časopisa, društvene su mreže neprocjenjive, dok su online alati postali neophodnim elementima početnog istraživanja i spajanja sadržaja koji dolaze sa svih kontinenata i vremenskih zona.

 

MG: Mislite li da postoje određene vještine, određeni senzibiliteti koje smo putem izgubili?

JLW: Imao sam sreće što sam ranih 1990-ih, u vrijeme kad se sve mijenjalo, o uređivanju učio upravo kroz rad. Bio sam početnik koji je radio za iskusne profesionalne novinare, ali sam u isto vrijeme, kada sam pokretao vlastito nezavisno izdanje (Unknown Public), upao u nove softverske alate i iščitavanje priručnika. Mnogo sam toga naučio neposredno od starijih kolega od kojih sam neke naučio kako koristiti Mac, ali i u radu s mladim ljudima iz Tomata, koji su dizajnirali prvih osam izdanja časopisa UP. Sada je lakše novinarima početnicima stvoriti indie mag ili zine – puno je teže okusiti to neposredno iskustvo u užurbanoj dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj novini.

 

 

MG: Prije dvanaest godina, nakon promjene niza izdavača, časopis Eye uspješno je otkupio sam sebe i sad ga sami vode ljudi koji na njemu i rade. Vjerojatno se takva odluka u to vrijeme doimala avanturističkom, riskantnom, opasnom i zastrašujućom, ali Eye je i dalje tu, vitalan kao i uvijek. Što su bili glavni izazovi s kojima ste se morali suočiti, a što ste usput naučili?

JLW: Još je uvijek zastrašujuće – postoji mnogo izazova u stvaranju tiskanog časopisa. Ali da budemo optimistični, naučili smo da su ljudi koji čine objavljivanje mogućim – čitatelji, pretplatnici, oglašivači, sponzori, prodavači – nevjerojatno strpljivi i puni podrške.

 

MG: Trenutno pripremate vrlo poseban, slavljenički 100. broj časopisa Eye, koji će, barem iz ovoga što ja znam, biti vrlo drugačiji i vrlo ambiciozan. Što ćemo moći čitati i vidjeti u novom broju?

JLW: Jedna od ambicija ovoga broja je pitati dizajnere što pojam grafički dizajn znači u 2020. godini – što se promijenilo i što je ostalo isto otkad su 1990. godine Rick Poynor i Stephen Coates, sa Simonovim blagoslovom kao direktorom Wordsearcha, pokrenuli časopis. Ne postoji jedinstven odgovor, zbog čega je ovo pitanje zanimljivo i izazovno. Naravno, bit će to lijep i kolekcionarski primjerak!