Izložba Jednina množine – Simbol, znak, logo, brend predstavlja pregled dizajnerskog rada Borisa Ljubičića u području dizajna zaštitnih znakova i logotipa najrazličitijih institucija, tvrtki, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od 1970. do danas, uključujući one za VIII. Mediteranske igre u Splitu 1979., Svjetsko prvenstvo u atletici u Splitu 1990., brend YASSA, Labud, Muzički bijenale Zagreb, HRT, Zagrebački velesajam, Hrvatsku turističku zajednicu te brojne druge. Na izložbi će biti predstavljeno oko 250 radova, od kojih su 24 rada posebno izdvojena te su prikazani koncepti i priče koje stoje iza njih. Izložba je izvorno producirana u sklopu programske linije HDD galerije Dizajniranje povijesti – historizacija dizajna te je inicijalno održana u HDD-u siječnju i veljači ove godine, nakon čega je gostovala u Puli i Splitu. Kustos izložbe je Marko Golub. Neposredno prije samog otvorenja, u utorak 15. svibnja u 18 sati u Multimedijalnoj dvorani Palače Herzer Boris Ljubičić će održati i predavanje na temu “Dizajn koji trebamo”.
Izložba Politika emocija – Dizajn indie videoigara je prva izložba u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva isključivo posvećena game designu, a fokusirana je na međunarodne autore i studije koji djeluju iz nezavisne pozicije te na recentnije primjere videoigara koje dekonstruiraju etablirane žanrove, autorefleksivno propituju konvencije korisničkog iskustva i interakcije u igrama i kritički adresiraju društvene teme. Autor koncepcije izložbe je Srđan Laterza, a izvorno je održana u listopadu 2017.
Više o izložbi Borisa Ljubičića (iz teksta Marka Goluba):
„Oksimoronska sintagma Jednina množine, na kojoj sam Ljubičić često inzistira, govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu. S tim smo se susretali i tijekom samih priprema ove izložbe, pokušavajući datirati neke od manje istaknutih primjera (od njih više od 250) upravo na način da gledamo gdje se i kada prvi put pojavljuju u najrazličitijim primjenama, od ambalaža, plakata, preko reklamnih oglasa, do različitih drugih vidova kako interne, tako i javne i medijske prisutnosti. Drugim riječima, Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani. Za razliku od dizajna plakata ili knjige, takav vizualni iskaz je, uvjetno rečeno, savršeno impersonalan, a njegova daljnja diseminacija najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjen (jednina…) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (…množine). Većinu Ljubičićeve produkcije u ovom području odlikuje bogatstvo značenja i potreba autora da realiziranim radom ponekad kaže iznimno puno o temi kojom se bavi, a da pritom ne zanemari estetsku komponentu dizajna. Tako samim postupkom deskripcije i interpretacije određenog znaka često saznajemo puno o onome što on označava. Primjerice, kod znaka Mediteranskih igara u Splitu 1979. (koji je nakon toga postao i službeni internacionalni znak te sportske manifestacije), susrećemo se s tumačenjem Mediteranskih igara kao događanja koje dijeli iste vrijednosti sadržane u simbolu Olimpijskih igara, ali nastanjuje drugi simbolički i geografski prostor.“
Više pročitajte ovdje.
Više o izložbi Politika emocija (iz teksta Srđana Laterze):
“Dok je u nekim AAA naslovima društveno-politički kontekst samo fasada, mali europski i američki nezavisni (indie) studiji istražuju mogućnosti koje igre imaju u dočaravanju sraza između intimne sfere pojedinca i zajednice u kojoj živi. Neke od najzanimljivijih i najuspješnijih novijih indie igara imaju dvije glavne poveznice: inovativni game design, dosad neviđen oblik interakcije unutar igre, te fokus na društveno-političke teme. Tako npr. Papers, please Lucasa Popea igrača stavlja u poziciju službenika na granici između dviju imaginarnih totalitarističkih država čiji je zadatak varljivo jednostavan – lupanje žiga na isprave putnika koji prelaze granicu. Jednostavna mehanika igre sjajan je alat za postavljanje igrača u poziciju aparatčika koji mora poznavati sve finese života iza Željezne zavjese kako bi prehranio svoju obitelj i preživio zimu. Žanr ratnih igara sjajno dekonstruira igra This War of Mine, igra inspirirana okupacijom Sarajeva, koja igrača stavlja u položaj civila koji mora preživjeti opsadu. Popularni žanr simulacija vožnje u igri Wheels of Aurelia kombiniran je s mehanikom interaktivnog romana, a u fokusu je intimna priča na koju utječu turbulentna politička zbivanja u Italiji prošlog stoljeća. Uz spomenute, izložba predstavlja još nekoliko videoigara proizašlih uglavnom iz malih europskih studija u kojima se na impresivan način isprepliće intimno i javno. Izložba donosi analize igara praćene komentarima autora koji otkrivaju tajne nastanka igre, a dio predstavljenih igara, zahvaljujući susretljivosti njihovih autora, možete odigrati u prostoru galerije. Cilj je izložbe istaknuti njihovu inventivnost i njihove napore, kao i ukazati na u domaćoj sredini često zanemarivanu činjenicu da je dizajn videoigara danas jedno od najkreativnijih područja dizajna interakcija.”
Više pročitajte ovdje.