Iz predgovora Mladena Lučića:

Samostalnu izložbu renomiranog hrvatskog fotografa i filmskog snimatelja Stanka Hercega u Galeriji Klovićevi dvori, trebalo bi, između ostaloga, sagledati kao složenu i izvjesnom sjetom protkanu priču baziranu na promišljenom i dosljedno provedenom dualizmu. Prije svega radi se o dvostrukoj posveti izložbe: Josephu Nicéphoru Niépceu i Marini Viculin; o prošlom i sadašnjem vremenu; o paralelnoj realizaciji u mediju fotografije i filma, o kadrovima snimljenim iz zraka i sa zemlje, o trajanju i trenutku.

Radeći svoj video film, Stanko je bio inspiriran prvom nastalom fotografijom, koju je u mjestu Le Gras blizu Vosagesa, u pokrajini Lorraine, snimio francuski kemičar Joseph Nicéphore Niépce 1826. godine. Video snimanje bez objektiva još se nedavno nije moglo tehnički postići, ali zahvaljujući elektroničkom čipu izuzetne osjetljivosti koji registrira i minimalni dotok svjetla, eksperiment se pokazao uspješnim. Stanko je svoju Impresiju izlazećeg sunca snimao 80 minuta te je zahvaljujući zrnatoj slici, kao neizbježnom rezultatu takvog načina snimanja, postigao sličnu vizualnost i atmosferu kao i Niépce gotovo 200 godina ranije. Taj Stankov hommage, kao što i dolikuje posveti, nije prošao bez emocija i diskretne poetike koje proviruju iz dojmljive i nježne slike, a naglašene su i zvučnim zapisom.

Po svojoj vokaciji prvenstveno fotograf, Herceg je snimajući film posegnuo i za fotografskim objektivom te je s iste pozicije učinio seriju fotografija. Nije ostalo samo na tome, jer Stanko nije mogao odoljeti da ono što je zabilježio ptičjim pogledom ne sagleda i en face te se spušta među aktere gradske vreve, među ljude iz kvarta koji imaju svoju priču, a koju nam on svojim istančanim okom diskretno otkriva. Život ulice sagledan kroz objektiv bitno je drugačiji od onog kakvog ga doživljavamo prolazeći tom ulicom i sudjelujući u njemu.