naslovnica: Smiljka Franjić, Istraživanje, 40 × 45 × 10 cm, 2016.
Izložba kroz 16 radova propituje odnos materijala i forme u području oblikovanja tekstila, kroz dvije teme: Dizajn i uporaba novih tekstilnih materijala te Mimikrija materijala.
Iz predgovora Nikole Albanežea:
Kako se sve mogu oblikovati i dizajnirati novi materijali? Pružaju li otpor stvaralačkoj ideji ili se kreativni postupak podvrgava odabranom materijalu? Ukratko, vrijedi li još uvijek konstatacija koja kaže da materijal utječe na formu? Nadalje, kao specifičan aspekt pojavljuje se i mimikrija; riječ je o svim onim slučajevima kada jedan materijal oponaša drugi. Budući da je fleksibilnost jedna od primarnih odlika tekstila, svojedobno su iznenađenje predstavljale velike instalacije od teškoga tkanja koje doživljavamo poput zidova ili stupova. Obje, u kratkim crtama elaborirane cjeline intrigantan su izazov umjetnicima. Rezultati njihova promišljanja i rada iskazani su na izložbi u različitim proizvodima primijenjene umjetnosti; kako na objektima za dekoraciju interijera, ali i na onima koji bez okolišanja posežu za umjetničkom aurom.
Tatjana Grgurina Vučetić: Breza; sjenilo za lampu, 30 × 20 × 20 cm, 2016.
Srećemo se s radovima koji koriste tekstil (sa aplikacijama ili bez njih) kako bi uprizorili nešto drugo – zid, brezu, gljivu – dok drugi biraju ne-tekstilne materijale da glume tekstil. Tako Nataša Knežević nastoji „stvoriti teksturu koja oponaša dekorativne zidne površine nastale slaganjem kamenih ili keramičkih blokova“. Sanji Šebalj „nađeni je konac za pletenje ribarskih mreža poslužio za stvaranje tekstilne površine koja podsjeća na suhozid“, dok je Tatjana Grgurina Vučetić mimikriju dovela do stupnja iluzionističke obmane. Simulacijom drugoga objekta, prije svega u pogledu taktilnosti, Vesna Kolobarić je svome radu dala suvišak funkcija; riječ je o „multifunkcionalnom oblikovanju kao skulpture ili kutije za odlaganje“. Mekoću vune i drugih tkanja pretvoriti „tehnikom filcanja u kruti okvir“ bio je izazov i za Vesnu Jakić. Nasuprot ovakvim primjerima stoje radovi Smiljke Franjić „koja je – inspiriravši se baroknim ovratnikom – kore banana obradila da teksturom i savitljivošću podsjećaju na kožu“; Ruže Hodak koja koristi reciklirane elemente za dizajn novih tekstilnih materijala; također i autorskoga dvojca Hlupić-Dujmušić/Krpan koji osim što propituju „formu i materijal koji mijenjaju svoju uporabnu i estetsku dimenziju“, prekoračuju u polje transcedencije.
Radovi Zorana Kakše i Dominique Jurić nisu mimikrija, već simbolički ističu temeljna obilježja tkanja – na razini mikrostrukture to su nit i preplet – markirajući ih literarnim nazivima.
Tihana Mikša Perković: reWeave; odjevni predmet kao skulptura, 200 × 100 × 100 cm, sirovo runo u tehnici košaraštva, 2016.
Kakvi sve novi tekstilni materijali mogu biti upotrijebljeni pokazuju nam Igor Galaš („koristio sam desetke materijala svih sastava i obrada te (…) stvarao novi dizajn i formu“), Tihana Mikša Perković („tehnikom košaraštva stvara se trodimenzionalna forma“), Gordana Špicer Šimić koja ludički i duhovito eksperimentira povezujući „plastičnu foliju s metalom – materijalom oprečnim po čvrstoći“. Hiperbolička geometrija u odjeći Ivane Bakal nameće svoju formu ljudskoj strukturi; autorica “radom propituje kostim kao instalaciju i alternativne odbačene i reciklirane materijale”. Aspiracija Andreje Deskar beskompromisna je: “prikazati odnos rođenja i smrti (…) život kao vrijeme, smrt kao prostor”. Radovi pak Ljerke Njerš, nesklone ovakvome tipu eksperimenata, kontrastna su pozadina tradicije za novine koje proširuju pogled na ovu umjetničku disciplinu.
Promotrimo li izložene radove kao jednokratnu cjelinu, valja nam zapaziti imanentnost karakteristika koje potvrđuju posebnosti jedne tehnike, ali i prisutnost skupa takvih odlika kojima se nadilaze njena konvencionalna ograničenja.
Izložba je premijerno predstavljena 2016. godine u Muzeju grada Vukovara, uz financijsku potporu Grada Zagreba i u partnerstvu s Muzejom grada Vukovara.