Izložba LOCUS ARTIS u galeriji BAZA

24291577_10213940572136041_9118780602622734325_o

U srijedu, 6. prosinca s početkom u 19 sati u Galeriji BAZA otvara se izložba Locus Artis – mjesta obrta kao prostori za nove dizajnerske prakse. Izložba je nastala kao rezultat istoimenog istraživanja kojeg CIMO – Centar za istraživanje mode i odijevanja provodi kao nastavak projekta Modne mikro-proizvodnje – prostor za nove dizajnerske prakse.

Tematsku okosnicu izložbe Locus Artis – mjesta obrta kao prostori za nove dizajnerske prakse čini studija slučaja stereotipa “kumice” koja njezin izgled i prakse odijevanja promatra i problematizira unutar relacije design versus craft, a s ciljem kulturalnog istraživanja i dokumentiranja praksi obrtničkog načina djelovanja u suburbanom i ruralnom području Zagreba. Istraživanjem ovog stereotipa propituje se identitet, reprezentacija i tragovi kulturne prakse u suvremenom prostoru seljaštva danas. U njemu “kumica” predstavlja “putokaz” koji istraživanje dijakronijski i sinkronijski vodi do nekoliko studija slučaja obrtničkih mikro-proizvodnji (s posebnim naglaskom na proizvodnju, primjenu i potrošnju tekstila), u kojim je prisutan “tradicijski” način rada kao afirmiran integralni proces individualnog radnog i kreativnog pristupa.

Izložba uključuje nekoliko su-postavljenih studija slučaja koji prate, evidentiraju, dokumentiraju i kulturalno komentiraju izgled i prakse odijevanja kumice u odnosu nekad i sad. Zastupljeno je nekoliko pogleda iz različitih pozicija stavljenih zajedno u izložbenom formatu u prostoru Galerije uz publikaciji koja teorijski prati ovaj projekt. Publikacija istoimene izložbe sadrži kustoske i autorske tekstove Ante Tonči Vladislavića, Sonje Briski Uzelac, Mirne Cvitan Černelić, Lee Vene, Ivane Čuljak, dokumentirane naracije kazivača/ca te kreativna rješenja u dizajnu tekstila studentica diplomskog studija tekstilnog dizajna TTF-a, Sveučilišta u Zagrebu: Morana Radočaj, Lora Holjevac, Andrea Kurtić.

Iz teksta Ante Tončija Vladislavića:

“Projekt propituje prisutnost, oblike i načine obrta i obrtničkih mikro-proizvodnji, karak­teriziranih “tradicijskim” načinima rada u formatu od ručnog rada do zanatskih obrtničkih tehnologija koje se koriste za pojedinačnu, a ne serijsku proizvodnju, i gdje odnos prema radu i objektu afirmira ruku, integralni proces rada i simboličku snagu individualnog rad­nog i kreativnog pristupa. Time se problematiziraju i stavljaju u blisku relaciju konkretno mjesto (locus) i konkretan rad (ars, artis) kao odnos horizontale (prostora) i vertikale (proizvodnje). Osim proizvodnje, propituju se prakse trgovanja i razmjenjivanja, što je značajan dio ove studije.

Obrtničke “tradicijske” proizvodnje predstavljaju proizvodni potencijal, čuvaju i afirmiraju “ljudsku mjeru”, a predstavljaju potencijalni prostor novih dizajnerskih praksi, vitalan prostor koji nudi promjenu na planu odnosa dizajna i umjetničkog zanatstva (design vs craft). Polazeći od danas prisutnih novih odjevnih teorija i praksi, fokus je okrenut prema propitivanju tradicijskih i lokalnih vrijednosti (nasuprot globalizacijskih politika), a prema individualnim i etičnim pristupima u odijevanju izvan modnog sustava, težeći prema usporavanju (slow fashion) i održivosti (sustainable design).

Pojam kumica pojavljuje se kao case study u kojem je moguće propitivati identitet, reprezentacije i tragove kulturne prakse u suvremenom prostoru seljaštva danas. Ova studija izgleda kumice okrenuta je posebno tekstilu kao tekstu, kao bogatom depozitoriju znakova, čije odjeke nalazimo protegnute iz daleke prošlosti i čiji transfer, bez obzira na “modne” pritiske, ostaje sačuvan, vidljiv, prisutan sa snagom simboličkog govora koje tek traži nova čitanja u duhu novih kulturalnih praksi.”