Izgaranje u tisku: o dizajnu Marija Aničića i Jele Dominis za Drugo more 2002. – 2015.

anicic burleska NASLOVNA

“Kao što Drugo more njeguje jedan refleksivan, kritički odnos prema društvu, tako i Aničić njeguje jednako takav pristup vlastitom mediju tiska prema kojemu ima naročito afektivan odnos kao dizajner. Kao što Drugo more djeluje u području presijecanja i sinergije različitih umjetničkih disciplina, društvenog angažmana i aktivizma, tako i Aničićev pristup grafičkom dizajnu, već na toj tehnološkoj razini, ukazuje upravo na sinergiju i međudjelovanje” – PIŠE: MARKO GOLUB

Prva verzija ove izložbe predstavljena je u Galeriji Filodrammatica u Rijeci u jesen 2017. simbolički markirajući kraj izuzetno produktivne suradnje udruge Drugo more i grafičkih dizajnera Marija Aničića i Jele Dominis, ali i zaokružujući još jedno zanimljivo poglavlje sinergije između inovativne i progresivne nezavisne kulturne scene i grafičkog dizajna. U kontekstu programa HDD galerije, ona je i nastavak sličnih predstavljanja ovakvih suradnji, poput izložbi posvećenih dizajnu časopisa Frakcija (izložba Frakcija 1996. – 2010., dizajneri Igor Masnjak, Laboratorium i Cavarpayer, 2010.), dizajnu za kustosku udrugu Kontejner (izložba Kontejner – Dizajn suvremene umjetničke prakse, Dejan Dragosavac Ruta, 2009.), ili za udrugu WHW (izložba Što, kako i za koga & tako dalje – Dizajn za suvremenu umjetnost, Dejan Kršić, 2015.). Zagrebačka verzija izložbe koncipirana je tako da daje, koliko je to moguće, pregledan uvid u vizualni identitet Drugog mora i različitih njegovih programa, izdvajajući kao zasebne cjeline dizajn za programske sadržaje većih projekata udruge kao što su Art & Clubbing, Moje, tvoje naše; Mediteranske igre, Refleks te nekoliko drugih.

 

“U kontekstu dizajna posljednja dva desetljeća, nezavisna kulturna i civilna scena predstavljala je izazovnu i prilično propulzivnu platformu za najrazličitije vrste inovacija, što nije samo rezultat otvorenosti i fleksibilnosti njenih protagonista, nego prije svega prepoznavanja činjenice da je sadržaj koji ta scena proizvodi drukčiji u svakom smislu”

 

Gledamo li je kao nastavak bilježenja i kontekstualizacije onog što je u izvrsnoj knjizi Maroja Mrduljaša i Dee Vidović, objavljenoj prije 7 godina, objedinjeno pod nazivom „Dizajn i nezavisna kultura“, ova izložba zapravo baca svjetlo na dvije međusobno povezane teme. S jedne strane daje uvid u bitan segment riječke nezavisne kulturne scene, dok nas s druge strane suočava s nekim zanimljivim, nekonvencionalnim, drukčijim dizajnerskim rješenjima koja su proizašla iz kritičkog promišljanja tehnologije tiska i nastojanjima da se sredstvima dizajna što efektnije interpretiraju one vrijednosti koje nosi scena kojoj udruga Drugo more pripada i koju sukreira od ranih 2000-ih.

 

5_a&c_2007_1

 

U kontekstu dizajna posljednja dva desetljeća, nezavisna kulturna i civilna scena na neki je način predstavljala izazovnu i prilično propulzivnu platformu za najrazličitije vrste inovacija, što nije samo rezultat otvorenosti i fleksibilnosti njenih protagonista, nego prije svega prepoznavanja činjenice da je sadržaj koji ta scena proizvodi drukčiji u svakom smislu, da sadrži bitnu komponentu društvene kritike, da je inkluzivan, transdisciplinaran, progresivan, procesualan, frenetičan, naklonjen suradnjama, razmjeni znanja i eksperimentu, da ima mnogo lica a ne jedan monolitni oblik, da njeguje kulturu različitosti, da razmišlja o tome kako promijeniti i kulturu i društvo na bolje. Takav drukčiji sadržaj jednostavno zahtijeva i drukčiji dizajn koji će upravo ovim nastojanjima dati distinktivnu formu te koji će ih, koliko god je to moguće, učiniti razumljivijima i komunikativnijima.

 

“Način korištenja boje i tehnologije tiska pritom je možda i najsnažniji, ne samo estetski iskaz koji se provlači kroz dizajn za Drugo more, praktički od početka do kraja”

 

Stoga je i slijed grafičkih rješenja za Drugo more nastalih tijekom 13 godina suradnje ujedno i slijed Aničićevih nastojanja da iz vlastitog dizajnerskog rakursa i kroz suradnju s Jele Dominis artikulira one poruke koje je Drugo more nastojalo komunicirati. Gledajući sve te radove na okupu, oni doista djeluju šaroliko, dinamično i ekspresivno, ali onkraj tog prvog dojma nije teško prepoznati vrlo dosljednu, gotovo školsku sistematičnost u dizajnu i implementaciji logotipova ili karakterističnih boja itd. Način korištenja boje i tehnologije tiska pritom je možda i najsnažniji, ne samo estetski iskaz koji se provlači kroz dizajn za Drugo more, praktički od početka do kraja.

 

7_mediteranske_igre_2008

 

Sintagma „Tiskaj bez crne, ekstremno upojno“, naznačena u naslovu izložbe, upućuje na postupak reproduciranja kolorne slike korištenjem samo triju ili dviju boja iz standardnog suptraktivnog tiskarskog modela CMYK (cijan, magenta, žuta i key /crna) na visokoupojnom, nepremazanom papiru. Dizajnirajući tiskane materijale za Drugo more, Aničić paralelno – od plakata do plakata, od letka do letka – didaktički argumentira prednosti i potencijale ovakvog postupka.

 

“Kao što Drugo more njeguje jedan refleksivan, kritički odnos prema društvu, tako i Aničić njeguje jednako takav pristup vlastitom mediju tiska prema kojemu ima naročito afektivan odnos kao dizajner”

 

Ponekad to radi tako da dekonstruira plakatnu sliku na tri različita kolorna sloja usložnjavajući njen komunikacijski, odnosno informacijski sadržaj, dok drugdje doslovce demonstrira kako je doista moguće postići vjernu kolornu reprodukciju s minimalnim brojem prijelaza. Takav postupak svakako nosi ekološku poruku, evidentno štedi resurse, ali ima i dodatnu simboličku dimenziju. Kao što Drugo more njeguje jedan refleksivan, kritički odnos prema društvu, tako i Aničić njeguje jednako takav pristup vlastitom mediju tiska prema kojemu ima naročito afektivan odnos kao dizajner. Kao što Drugo more djeluje u području presijecanja i sinergije različitih umjetničkih disciplina, društvenog angažmana i aktivizma, tako i Aničićev pristup grafičkom dizajnu, već na toj tehnološkoj razini, ukazuje upravo na sinergiju i međudjelovanje.

 

 

6_a&c_2009_2

 

Moram priznati da smo, dok smo postavljali izložbu, puno puta započinjali raspravu trebamo li prikazati baš svaki papirnati artefakt proizašao iz nekog drugomorskog programa da bi nas Mariova upornost svaki put pokolebala. No u načelu je imao pravo – kako drukčije prikazati rad dizajnera koji vlastitoj štedljivosti daje estetsku formu nego tako da pokažemo koliko mu je stalo do svakog centimetra utrošenog materijala? Nerijetko se na istom arku papira otiskivao plakat, programski deplijani, letci i bizarnosti poput papira za duhanski filter (with compliments from Drugo more). Neke od plakata ovdje smo prikazali u po čak četiri primjerka zato da bismo objasnili kako su ne samo dvostrani (jedna strana je klasična plakatna, druga ima više programsku / informativnu funkciju), nego se dio naklade istih reže na tri dijela po vertikali, od kojih se svaki potom presavija u posve funkcionalan programski deplijan.

 

anicic burleska

 

Pritom je izuzetno važno reći kako su Aničić i Dominis iznimno vješti u organizaciji tekstualnog i vizualnog materijala, što je posebno važno kod plakata koji su često zasićeni materijalom obje vrste. To nesumnjivo dolazi iz Aničićeva iskustva rada u editorial dizajnu koje počinje upravo na jednom od mitskih mjesta hrvatskog dizajna i izdavaštva – u časopisu Arkzin na kojem se, osim njega, kalilo još nekoliko danas istaknutih dizajnera srednje generacije, zatim u Životu umjetnosti (s Igorom Kuduzom i Jele Dominis) i Kvartalu (s Jele Dominis). U dizajn za Drugo more prelilo se i ponešto estetike koju je kod nas ranije popularizirao Arkzin, ali tek sporadično, jer su prisutni su i neki potpuno suprotni stilski utjecaji – štoviše, prvi tiskani materijali za program Art&Clubbing Drugog mora iz 2003. evidentno se naslanjaju na neomodernističke trendove ranih 2000-ih kojima se kulturna i klupska scena u Hrvatskoj tih godina, barem nakratko, masovno priklonila.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Što se tiče usporedbe s kolegama, dizajn Aničića i Dominis za Drugo more u Rijeci je blizak upravo dizajnu Dejana Dragosavca Rute (još jednog Arkzinovca) za niz drugih nezavisnih kulturnjaka u Zagrebu –  neka od rješenja za Art&Clubbing doista podsjećaju na njima suvremene Rutine radove, a Aničićevi A3 plakati za programe Reflex gotovo da su zrcalna slika istovremenih Rutinih plakata za net.kulturni klub Mama. Te formalne sličnosti, međutim, proizlaze iz donekle sličnih svjetonazora i okolnosti rada – obojica su bivši studenti grafičke tehnologije  koji dijele istančan senzibilitet i duboko znanje u mediju tiska, obojica dizajneri-autodidakti, obojica koriste tipografiju na ekspresivne načine, obojica rade u uvjetima štednje, obojica preferiraju tisak u jednoj, dvije ili tri boje i druge već spominjane trikove kojima se sa što manje dobiva što više. Razlike? Ruta je uredniji. Aničićev profil na Instagramu je naveden pod „Neuredan“. Ruta kao da nastoji disparatne elemente dovesti u red nekog sustava. Aničić za svaku sitnicu prvo uredno napravi logo pa se zatim grozničavo trudi da mu sve što slijedi iz toga bude progresivno nekonzistentnije, a da pritom ipak bude jasno da je riječ o istoj priči.

 

“Što je sadržaj imao veći aktivistički naboj, to su i dizajneri bili kreativno odvažniji. No kada je hiperprodukcija tiskanih materijala postupno počela jenjavati u korist ekonomičnije i danas dosežnije digitalne vizualne komunikacije, polako se praznio i dizajnerov entuzijazam”

 

Svi ovi radovi, okupljeni na jednom mjestu, govore o 13 prilično dinamičnih i uzbudljivih godina, kako za klijenta tako i za dizajnera. Kako je Drugo more diverzificiralo i gomilalo svoje programe (što se još dodatno usložnjava osnivanjem saveza udruga Molekula, čija je priča također dijelom dotaknuta ovom izložbom), tako se i Mariov i Jelin dizajnerski duh hranio novim podražajima. Što je sadržaj imao veći aktivistički naboj, to su i dizajneri bili kreativno odvažniji. No kada je hiperprodukcija tiskanih materijala postupno počela jenjavati u korist ekonomičnije i danas dosežnije digitalne vizualne komunikacije, polako se praznio i dizajnerov entuzijazam.

 

mario 2

 

Plakati za Refleks, Galeriju SIZ i Intervju uživo iz posljednje riječke petoljetke redom su u digitalno printanim A3 formatima, što grafičkog tehnologa u Aničiću sigurno više nije uzbuđivalo. „Danas je“ – veli on u jednom od naših usputnih razgovora – „offset ono što je nekad za nas bio sitotisak“. Možda baš iz tog razloga cijela ta kolekcija plakata djeluje toliko slobodno, kao da su rezultat rada dizajnera koji pokušava naći interes bilo gdje, pa tako koristi sve od čistih tipografskih rješenja do nasumično odabranih fotografija iz privatne arhive koje asocijativno povezuje sa sadržajem događanja koje komunicira. I dalje izvrstan dizajn autora koji još uvijek ima što za reći, ali je svjestan da je sve ono što je doista strastveno htio reći već rekao, i da je vrijeme da pronađe neku drugu priču.