Fotografija na naslovnici: Darko Škrobonja

 

Ivica i Oleg surađuju od Olegovih studentskih dana na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu. Zajedno stoje iza neformalne edukacijske platforme Interakcije na splitskoj Akademiji koja se bavi novim dizajnerskim praksama (od dizajna interakcija, do kritičkog i spekulativnog dizajna). Kroz niz projekata koji uključuju produkciju radova, izložbe i publikacije bave se propitivanjem suvremene dizajnerske prakse i edukacije kroz pristup koji nazivaju Mediteranski spekulativni pristup, koji povezuje njihov zajednički senzibilitet prema Jadranu i temama koje promišljaju našu budućnost na Mediteranu. Između niza zajednički realiziranih izložbi može se izdvojiti kustoski projekt hrvatskog izložbenog nastupa na XXI. međunarodnoj izložbi Milanski trijenale − La Triennale di Milano (2016.), pod nazivom 21. stoljeće. Dizajn poslije dizajna, gdje realiziraju izložbu Spekulativnost – post dizajnerska praksa ili nova utopija? i pripadnu publikaciju. Zajedno su sudjelovali i u realizaciji europskog projekta Urban IxD – Designing Human Interactions in the Networked City (2013 – 2014). U sklopu projekta realiziraju međunarodnu putujuću izložbu City | Data | Future – Interactions in hybrid urban space, koja je dio fundusa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Za Sveučilište u Splitu su vodili međunarodni Erasmus+ projekt SpeculativeEdu, prvi europski projekt koji se bavio obrazovanjem u području spekulativnog dizajna i srodnih praksi.

 

OM: Upravo je vašom zaslugom dizajn interakcija od 2001. godine prisutan u Hrvatskoj – organiziranje radionica, simpozija, uvođenjem dizajna interakcija na sveučilišni studij dizajna, doveli su do rastućeg interesa za „drugačijim“ dizajnerskim praksama. Kako ste se zainteresirali za dizajn interakcija? Što vam je zaokupilo pažnju i kako ste prikupljali potrebna znanja?

Ivica: Interes za dizajn interakcija vidim kao kontinuitet koji se naslonio na moj rani interes za odnos tehnologije i društva koji je mojim dolaskom na Umjetničku akademiju 1998. godine, u vrijeme rapidnog razvoja digitalnih tehnologija, dodatno usmjeren kroz kritički pristup na čijim je principima Odsjek i osnovan godinu dana ranije. Kako sam i spomenuo kolegi Marku Golubu u prošlogodišnjem razgovoru za Oris, suradnja s Ingom Tomić-Koludrović i Mirkom Petrićem, koji su došli iz društveno-humanističkih znanosti, Tomislavom Lerotićem koji je povezao djelovanje iz područja umjetnosti i aktivizma i Darkom Stipaničevim s njegovim kreativnim pogledom na tehnologiju, oblikovala je moj osobni istraživački interes prema tehnologiji, kojeg je karakterizirao kritički i refleksivni pogled, u kojem su pojedinac i društvo bili na prvom mjestu. Ovakav refleksivan pristup je zapravo bio potpuno na tragu onog što je nekoliko godina ranije postavilo temelje spekulativnoj dizajnerskoj praksi na međunarodnoj razini kada su Anthony Dunne i Fiona Raby na londonskom Royal College of Art, na Odsjeku za dizajniranje interakcija, postavili temelje onom što su nazvali „kritički dizajn”.

Boravak u ljetnoj školi na Interaction Design Institute Ivrea 2001. godine, na tada najdinamičnijoj ustanovi koja se bavila dizajnom i digitalnim tehnologijama, mjestu s kojeg se pojavio i Arduino, kao prvi digitalni alat za prototipiranje namijenjen dizajnerima i umjetnicima, definitivno je utjecao na sve aktivnosti koje su slijedile. Druženje s pionirima ove nove dizajnerske prakse, kao što su Bill Gaver ili Gillian Crampton Smith, usmjerilo je edukacijske aktivnosti na Akademiji. Kontakti ostvareni u Ivrei, doveli su do mogućnosti da 2004. godine ugostimo veliku ljetnu školu europskog projekta Convivio. Na iskustvima ljetne škole smo nakon toga i samostalno pokrenuli seriju međunarodnih radionica u Splitu koje smo nazvali Interakcije.

 

 

OM: Budući da dizajn interakcija nije bio poznat u čitavoj regiji prije vašeg angažmana, kako je sredina u koju ste unijeli temu dizajna interakcija reagirala na drugačije načine promišljanja o dizajnu i djelovanja dizajnera?

Ivica: Od samog početka smo kroz kritički pristup i odnos prema tehnologijama, propitivali njihovu ulogu u našim svakodnevnim životima, uvijek na scenarijima u lokalnom kontekstu grada. Naravno da se nije moguće baviti tehnologijom bez sagledavanja šireg društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog konteksta, pa smo se tako bavili temama kao što su: javni prostor; tehnologija, interakcije i edukacija; hibridni gradovi i dr. Stoga su naše edukacijske aktivnosti kroz svoj multidisciplinarni i participativni karakter i kroz međunarodni kontekst brzo prepoznate od strane studenata i studentica. Dodatno, kao što sam i spomenuo, ove aktivnosti su na Akademiji, tj. na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija, imale iznimno inspirativnu sredinu za daljnji razvoj.

 

 

Osim na studentskoj razini, naše su aktivnosti u širem nacionalnom kontekstu postale vidljivije prije svega kroz suradnju s Hrvatskim dizajnerskim društvom, primjerice kroz niz dijaloga o vrednovanju novih dizajnerskih pristupa, kada i nastaju nove kategorije dizajn interakcija i kritički dizajn za potrebe bijenalnih izložbi hrvatskog dizajna.

Danas dizajn interakcija više nije nova praksa, danas je to praksa s vlastitom povijesti, izgrađenim metodama, dio je mainstream dizajnerske prakse, a možemo reći da je i jedna od najaktivnijih domena dizajnerskog djelovanja u globalnom, ali i u lokalnom kontekstu. Stoga, mislim da je upravo sada, ponovo bitan refleksivan i kritički stav prema ovoj praksi, koji nažalost često izostaje i ona ponovo postaje dio dominantnog ekonomsko-tržišnog sustava. U današnjem svijetu digitalnih inovacija, startup svijeta, share ekonomija, što je posebno vidljivo i u domaćem kontekstu, glavna pokretačka snaga razvoja i dizajna je prije svega potreba za konstantnim izbacivanjem novih proizvoda bez refleksije i promišljanja o implikacijama istih. Nažalost, najveći dio dizajnerske prakse danas konstantno stvara nove potrošačke želje i pretežno se bavi stiliziranje i beskonačnim iteracijama postojećih proizvoda za potrebe profita i tržišta.

 

Oleg: Da, a i zbog takvog stava se često zanemaruje i etiketira kao „umjetnost”, djelom i s pravom budući da nije dio masovno-proizvodnog processa.

 

OM: Radionice, koje su nastale na DVK UMAS, okupile su velik broj međunarodnih stručnjaka, ali i studenata željnih novih saznanja o drugačijim dizajnerskim praksama od onih s kojima su se već imali prilike susresti. Godine suradnje, izmjena znanja i iskustava, urodile su, između ostalog, organizacijom izložbi/radionica koje je mogla posjetiti zagrebačka (Interakcije 2004. – 2012.), ali i međunarodna publika. Koliko je važna međunarodna suradnja i na koje načine održavate stečene kontakte i stvarate nove? Preuzimaju li i studenti danas inicijativu za organizaciju radionica i stvaranje nekih novih međunarodnih veza?

Ivica: Sve je započelo s 2004. godinom i prije spomenutom ljetnom školom održanom u Splitu u okviru tada aktivnog europskog projekta Convivio, koji se bavio novim tehnologijama i društvom, kroz interdisciplinarni pristup u kojem je dizajn bio u središtu procesa. Pristupi koji su se ispreplitali kroz projekt Convivio su bili prije svega skandinavska tradicija i praksa participativnog dizajna i talijanski (mediteranski) pristup odnosu dizajna i tehnologije koji je također imao značajan politički diskurs. Mogućnost održavanja škole u Splitu otvorena je tijekom mog boravka u Ivrei, a dogovorena tijekom 2003. godine na Santoriniju u Grčkoj, tijekom simpozija i radionica u sklopu spomenutog projekta. Kontakti, suradnje i prijateljstva nastala na ljetnoj školi u Splitu i danas su aktivna i važna za naše djelovanje.

 

Druga bitna i bliska suradnja je ona sa spomenutim londonskim Royal College of Art kao tada vodećom ustanovom koja se kritički bavila odnosom dizajna i novih tehnologija, a započinje kroz moje poznanstvo s Noamom Toranom koji je u to vrijeme bio tamo nastavnik. Upravo s ove ustanove nam je došlo najviše voditelja i voditeljica radionica koji su donijeli najnovije krityičke pristupe novim dizajnerskim praksama. Slijedio je simpozij Interaction Design Symposium — Research and Education koji smo na akademiji 2008. godine organizirali u suradnji s British Councilom, gdje smo ugostili neke od danas najprominentnijih osoba u području spekulativnog dizajna, gdje je među ostalim sudionicima bila Anab Jain iz Supefluxa, jedna od danas najznačajnijih predstavnica suvremene refleksivne dizajnerske prakse okrenute budućnosti.

 

 

 

Projekt UrbanIxD, gdje smo od strane koordinatora, Edinburgh Napier University, pozvani kao partneri upravo radi međunarodne vidljivost, prepoznatljivosti i iskustva organizacije spomenutih radionica, bio je definitivno prijelomni moment u internacionalizaciji našeg djelovanja. Projekt je kao prstup istraživanju koristio spekulativni i kritički dizajn, a bavio se kritičkim promišljanjem umreženih, tehnoloških, tzv. pametnih gradova budućnosti. Ljetna škola koju smo organizirali 2013. godine u Splitu rezultirala je međunarodnom izložbom City | Data | Future – Interactions in hybrid urban space koja je prošla sedam europskih gradova, a sada se nalazi u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

 

 

Studenti i studentice su od početka aktivno uključeni u provođenje radionica prije svega kao asistenti međunarodnim voditeljima radionica, ali i kroz izlaganje radova nastalih na radionicama na nizu domaćih i međunarodnih izložbi. Sretan sam da je kroz ove aktivnosti značajan dio studenata i studentica iz regije došao prvi put u susret s drugačijim pogledima na dizajnersku praksu. Radi se i o studentima i studenticama koji su kasnije postali vidljivi i značajni autori i autorice na lokalnoj i međunarodnoj razini. Kolega Oleg Šuran je prošao taj put od početka kao student i sudionik radionica do danas kada je ravnopravni partner u svim aktivnostima koje provodimo u okviru Interakcija. Drago mi je vidjeti da dio aktivnosti koji studenti provode kroz svoju udrugu u zadnje vrijeme imaju u sebi slične postavke i razmišljanja koje smo i mi imali na početku, tj. kada smo pokretali platformu Interakcije.

Oleg: Čini mi se da je ovo „(…) studenata željnih novih saznanja o drugačijim dizajnerskim praksama (…)” najvažnije – jer kroz obrazovanje učiš o dizajnu kao kotačiću u nekom velikom, globalnom sustavu, o „komunikaciji bez šuma u kanalu”, eventualno i o dizajneru kao geniju i/ili umjetniku — kreativcu. Ovo nudi retrospekciju na praksu koja je tada bila dosta popularna u edukativnim krugovima – kao angažirano je. Ekipi je dosadilo raditi sve „po špagi”, sve kako su njihovi stariji kolege i donedavni studenti radili. A i danas je opet slična situacija, čini mi se, samo obrnuta – mlađi kolege i kolegice ice rade stvari da budu po pravilima i da se zaradi. 🙂 Kada se oni proslave, možda ponovno dođe generacija koja će takav zeitgeist  rasturiti. Kada se pojave, čekat će ih mnoštvo knjiga i primjera iz onoga što danas skupno nazivamo kritički i spekulativni dizajn! 🙂

 

OM: Radionice i nastava na DVK UMAS uglavnom je posvećena promišljanju mikro okoline poznate studentima. Koji je cilj tih radionica i projekata koji nastaju na Akademiji, budući da se često kao objekt promišljanja uzima jedna široka zajednica poput grada? Što podrazumijeva spekulativna praksa u ovom smislu – ima li za cilj mijenjati sredinu ili upozoriti na moguće nedostatke i probleme u budućnosti? 

Ivica: Ono što uvijek ističemo, fokus našeg djelovanja je na refleksijama velikih globalnih promjena u lokalnom kontekstu, gdje smo spekulativnu dizajnersku praksu uveli kao novi dizajnerski pristup koji je pokazao veliki potencijal otvaranja šireg dijaloga. Značajno je da su naši projekti uključili stručnjake koji su kao suradnici sudjelovali u samom dizajnerskom procesu. Iako se u globalnom kontekstu neke od tema kojima smo se bavili kao što su, primjerice, „pametni“ grad, sustavi ocjenjivanja i društvene mreže, automatizacija i dr. činile već široko i svakodnevno komunicirane, u našem, lokalnom kontekstu, pokazalo se da su građani, ali i stručnjaci, fokusirane teme smatrali dalekima i nisu razmišljali o njima ni o njihovim implikacijama u svakodnevnom životu. Radionice i naš dizajnerski rad pokrenuli su niz rasprava u kontekstu lokalne zajednice, između stručnjaka i običnih građana, o cijelom nizu mogućih scenarija budućnosti izazvanih takvim globalnim promjenama.

 

 

 

Kolega Dejan Kršić je u jednom razgovoru dao prilično precizan opis onog što zapravo radimo, gdje on navodi da u našem radu, ali i kao rezultat našeg rada, spekulativni dizajn prije svega shvaćamo kao neku vrstu sredstva ili metode za društveno uvježbavanje, možemo reći usvajanje vještina, kompetencija i znanja za snalaženje u novim situacijama i kontekstima bliske budućnosti. I kada nemaju neki određeni, „korisni“ rezultat, odnosno nisu integrirani u postojeći ekonomski sustav, scenariji koje generiramo kroz praksu ili kroz edukativne aktivnosti tvore vrijednu akumulaciju mogućnosti, vještina, scenarija i hipoteza. Stoga i mi kroz naš rad pokušavamo na lokalnoj razini, tj. u lokalnoj zajednici na vrijeme pripremiti konkretne mehanizme, alate i tehnike za djelovanje u slučaju ostvarivanja nekih od mogućih scenarija budućnosti, prije svega onih globalnih distopijskih na koje teško možemo utjecati s lokalne razine, kao što su klimatske, ekološke, velike prirodne katastrofe, danas pandemijske i dr.

Oleg: Upozoriti na nedostatke, uz naivnu nadu mijenjanja sredine.

 

 

OM: Što mislite da je razlog povećanju interesa za spekulativne prakse kod studenata? Koje ih teme, prema vašim opažanjima, najviše privlače?

Ivica & Oleg: Kao što sam napisao u tekstu povodom izložbe Nove refleksije o spekulativnosti – spekulativni dizajn i edukacija u HDD galeriji, edukacijska razina, koju je prije svega potrebno napraviti još otvorenijom i pluralističnijom, temelj je za promjene unutar same dizajnerske struke. Stoga nam je od samih početaka cilj bio transferirati spoznaje i iskustva diskurzivne i praktične djelatnosti u edukacijski proces. Vrijeme u kojem živimo zahtijeva drugačije edukacijske pristupe. Nažalost, novi pristupi se često fokusiraju samo na prilagođavanje novim tržišnim konceptima, „ekonomiji znanja“ i medijskim specifičnostima digitalnih medija, bez razmišljanja o refleksivnosti struke, političkom djelovanju i posljedicama dizajnerskog djelovanja.

 

 

Distopijski scenariji su zbog svoje provokativnosti i narativnog potencijala te popularnosti unutar pop kulture važni za otvaranje tema i iniciranje dijaloga, te kao takvi daju brze rezultate unutar edukacijskog prostora. Stoga je i jasno da su privlačni studentima u njihovim projektima. Međutim, niz opravdanih kritika primjećuje da ovakva popularnost spekulativnog pristupa unutar studentske populacije, često vodi izbjegavanju izravnog sučeljavanje s temama koje ih muče, tj. sa stvarnošću koja je izrazito kompleksna. Primjerice Silvio Lorusso taj trend pokušava objasniti zaključkom da su za studente scenariji budućnosti daleko privlačniji od suočavanja i borbe sa surovom realnošću. Zapravo se ponekad čini, kako navodi Marko Golub, da je spekulativna praksa u nekim svojim manifestacijama još jedan od načina da dizajneri izmišljaju rješenja za probleme koje su sami izmislili. Međutim, važno je naglasiti da se radi još uvijek o malom broju dizajnera i dizajnerica, studenata i studentica, u kontekstu globalne dizajnerske prakse, koji djeluju prvenstveno kritički, i da bi, kako Anab Jain ističe, takve studente ipak trebalo poticati za takav rad, a ne sputavati.

 

 

Zato je važno da fokus edukacijskog djelovanja bude na refleksivnom razmišljanju o dizajnerskoj struci danas, širem kritičkom propitivanju, ali i na djelovanju u lokalnom kontekstu i stvaranju vještina i alata za aktiviranje, tj. ostvarivanje konkretnih promjena u svijetu oko nas. Sretni smo da uspijevamo ostvariti i niz izvrsnih studentskih radova koji idu u ovom smjeru, koji su okrenuti drugačijim pozitivnim budućnostima, tj. prema sadašnjosti. Primjerice, projekt studentice Alejandre Robles Sosa, prikazan na spomenutoj izložbi u Galeriji HDD-a, The Future Is Unwritten, koji je prije svega okrenut na sadašnjost i u kontekstu briefa fokusiranog na alternativne (ne-tehnološke) sadašnjosti, bavi se tekstilom i materijalima (odjećom) i njihovim značenjem u prenošenju lokalnih tradicija. U suradnji s lokalnim obrtnicima, projekt nudi konkretne artefakte budućnosti (sadašnjosti) koji komuniciraju kodirane poruke i znanja budućim generacijama.

Oleg: Evo dva pitanja ranije sam nešto rekao o tome… Ja bih rekao da danas mlade ne zanima to previše, jer nemaš čvrstih uporišta, nemaš se za što uhvatiti – nemaš 10 pravila; nema recepta niti suglasnosti.

 

OM: Zanimljivo je kako sve više pažnje usmjeravamo na različite mogućnosti koje nam pruža dizajn. Kao da s vremenom više dolaze do izražaja i druge uloge dizajna, osim one u kojoj se dizajn gleda kao na jednog od glavnih kotačića u pokretanju industrijskog napretka, proizvodnje i gospodarskog razvitka. Tu negdje na scenu stupa kritički dizajn, odnosno spekulativna kritička dizajnerska praksa. Što je cilj kritičkog dizajna i kako se kritički dizajn može ili mora uklopiti u ostale, već ustaljene dizajnerske kategorije?

Ivica: Kritički pristup dizajnu nastaje kao reakcija na mainstream dizajnersku praksu koja je kroz period rapidne neoliberalizacije društva 80-tih godina postala jedan od značajnih kotača stvaranja konzumerističkog društva, što je tada posebno postalo vidljivo kroz nekritičke aplikacije digitalnih tehnologija, u produkciji beskonačnog niza novih digitalnih proizvoda u cilju stvaranja novih tržišta, kupovine iz požude ili prestiža, a ne iz potrebe. Anthony Dunne, kasnije uz Fionu Raby, mijenja ovu paradigmu i otvara pitanja oko implikacija korištenja i domestifikacije novih tehnologija u našim domovima i u svakodnevnom životu. Oko takvog pogleda na odnos dizajna i tehnologije nastaje niz projekta i obrazovnih procesa koji su se fokusirali na scenarije potencijalnih budućnosti u kojima tehnologija oblikuje naše živote u cilju otvaranja rasprava o potencijalnim negativnim implikacijama. Dunne i Raby su tada dominantnu dizajnersku praksu koju je doprinostila zadržavanju statusa quo, tj. dizajn koji je podržavao takvo konzumerističko društvo i sustav, nazvali „afirmativni” dizajn.

 

Razvojem kritičke dizajnerske prakse, njezinom afirmacijom na mainstream razini, definitivno dolazi i vrijeme drugačije percepcije, tj. odnosa tradicionalnih („afirmativnih“) i kritičkih dizajnerskih praksi. U knjizi Izvan spekulativnog dizajna: Jučer – Danas – Sutra dotičemo se nekih od mogućih novih puteva spekulativnih i srodnih praksi, gdje je definitivno zanimljiv smjer koji spominju i Jan Boelen i Dejan Kršić, koji vide potencijal u suradnji tradicionalnih, pragmatičnih dizajnerskih praksi koje su usmjerene na rješavanje problema s novim spekulativnim dizajnerskim praksama. Tijekom rada na knjizi smo vidjeli niz uspješnih projekata u kojima kritička i spekulativna praksa inicijalno pokreće rasprave u dizajnerskim timovima koji onda kroz participativni proces rade na scenarijima budućnosti i njihovom ostvarenju surađujući s različitim i već ustaljenim dizajnerskim praksama.

Oleg: Hmmmm… pa čini mi se da i nije bilo baš toliko drugačije sve dok se nisu otvorili studiji, dok se nije počelo izlagati i nagrađivati „dizajn”. Ma, kao i sve ostalo – mijenja se društvo, narativi, kultura. Ovo je neka reakcija na nove tehnologije i nova vremena. Postojao je i prije nego se iskovao naziv „spekulativni dizajn”.

Moraju li se ukloniti već ustajale kategorije? Ne. Trebaju li se ukloniti? Ne. Te ustajale kategorije jesu „dizajn”. Uklonimo li to što će učiti studenti? Kako će se netko specijalizirati? Uzvišeno je misliti kako su te „ustajale kategorije” bespotrebne i da bi dizajner/ica trebao/la imati znanja i nadzor nad svime, ali to jednostavno nije moguće. Koliko dizajnera samo u Hrvatskoj danas „izađe van”? Nije realon očekivati da su svi sposobni imati toliku širinu znanja i sposobnosti da obuhvati sve „ustaljene prakse” – POGOTOVO kad imaš manjak majstora (stolara, bravara, tiskara, i majstora iz ostalih područja koja su neraskidiva s dizajnom).

 

OM: Koja je granica (i kako ih određujemo) između angažirane suvremene umjetnosti i spekulativne dizajnerske prakse? Jesu li međusobne sličnosti samo privid ili interdisciplinarna poveznica doista postoji?

 Ivica: Istraživanje kroz SpeculativeEdu projekt je i potvrdilo našu viziju same prakse, gdje možemo reći da se spekulativna dizajnerska praksa prvenstveno može promatrati kao pristup, stav ili pozicija, a ne kao tradicionalno definirana specijalizacija s pripadno definiranom metodologijom. Potvrdilo se ono o čemu sam pisao u danas već klasičnoj knjižici Eutropija – uvod u spekulativnu dizajnersku praksu 2015. godine i nešto kasnije u knjižici izdanoj u sklopu našeg nastupa na Trijenalu u Milanu 2016. godine gdje sam govorio o tome da budući da spekulativni dizajn kontinuirano komunicira s drugim srodnim praksama, područjima i disciplinama, u svakom trenutku koristi sve one dostupne i prikladne metode, alate i pristupe. Primjerice, legitimno koristi alate, tehnike, instrumente, metode, žanrove i koncepte kao što su fikcijski narativ, filmski jezik, scenarij, storyboard, testiranje korisnika, intervju/upitnik, igra, ali i fenomene medijske i pop kulture, kao što su skrivena kamera, elevator pitch, observational comedy, stand-up i dr.. Zapravo je sve ono što je prikladno u danom trenutku ujedno i legitimno.

 

Stoga je i sama suvremena angažirana umjetnost također jedan od pristupa kroz koji se ostvaruje spekulativna dizajnerske praksa. Dobro ste primijetili povezanost i sličnosti ove dvije prakse, koje smo i povezali spomenutom izložbom na Trijenalu. Međutim, ono što se često ističe kao prednost spekulativnog dizajna je prije svega jezik dizajna, koji je blizak medijima, pop-kulturi, ali i današnjem konzumerističkom društvu, pa kao takav ima značajnu moć djelovanja.

Oleg: Da se kratko nadovežem uz veliku mogućnost ponavljanja i pripadajuću ispriku – „radna teorija” je da se umjetnik/ca bavi svojom interpretacijom koju ispoljava (nekad), odnosno da umjetnik/ca traži svrhu umjetnosti danas, pokušavajući se odvojiti (zbog teoretičara i nedostatka mecena) od „povijesnih uloga”, dok dizajner/ica nastoji isprati ljagu koju je nakupio/la radeći za industriju (bilo on/a ili dizajn). 😀 Zajedničko bi moglo biti da većina onih koji djeluju na taj način (natuknuto u pitanju) zapravo traži „slobodu” i „kreativnost” i „agenciju” u suvremenom svijetu.

 

 

OM: Zajedno, 2019. godine, postavljate izložbu Nove refleksije o spekulativnosti – Spekulativni dizajn i edukacija u HDD galeriji, na kojoj su predstavljena dva projekta – Posljednji mediteranski skiper i Život nakon turizma. Vaš projekt Posljednji mediteranski skiper dio je Mediteranske spekulativne trilogije (Eutropija, Južnjačka utjeha, Posljednji mediteranski skiper). U navedenim se projektima trilogije zagovara mediteranski pristup spekulativnoj praksi. U čemu se on razlikuje od zapadnoeuropskog pristupa? Koje su to teme koje zaokupljaju dizajnere s „ruba“ Europe?

 Ivica: Mediteranski spekulativni pristup je naš pokušaj kontekstualiziranja djelovanja unutar kompleksnih globalnih konstelacija u naše lokalne sredine, s ljudima i u kontekstu koji poznajemo. Kao što sam naveo u razgovoru s Markom Golubom, „mediteranski” ovdje povezuje naš zajednički senzibilitet prema Jadranu, Splitu i Puli, Braču i Fažani, i temama koje promišljaju našu budućnost na Mediteranu. Udaljeni od europskih urbanih i tehnoloških centara, „s ruba Europe“ svijet promatramo iz ove, pomalo off perspektive. Fokus naše spekulativne prakse je na implikacijama velikih globalni tema u lokalnom kontekstu; kako će se recentne i rastuće tehnološke, ekonomske i društveno-političke promjene reflektirati u kontekstu mediteranske jugoistočne Europe.

 

 

Kroz navedeni pristup realizirana je serija radova koji tvore jednu cjelinu. Eutropija se bavila „pametnim gradom“ budućnosti, privatnošću i novim ekonomijama takvih gradova. Južnjačka utjeha propituje pouzdanost društvenih mreža i sustava ocjenjivanja u kontekstu novih ekonomija temeljenih na turizmu. Završni rad Mediteranske spekulativne trilogije, Posljednji mediteranski skiper, kroz spekulativni dizajnerski pristup bavi se rastućim fenomenom automatizacije na lokalnoj razini. Radovi Trilogije su uveli spekulativnu dizajnersku praksu kao novi dizajnerski pristup koji je pokazao potencijal otvaranja šireg dijaloga. Trilogija je potaknula raspravu i svijest lokalne zajednice, stručnjaka i običnih građana o cijelom nizu mogućih scenarija budućnosti. Projekti su također dali nadu u mogućnosti djelovanja pojedinca i zajednice koji su u ovom dijelu Europe i Mediterana, kroz povijest, ipak najčešće uspijevali pronaći način otpora nametnutim distopijskih scenarijima.

 

 

Projekt koji slijedi Trilogiju, Život nakon turizma, također se bavi velikim globalnim temama u lokalnom kontekstu. Namjera projekta je bila ponuditi moguće alternativne scenarije očekivanim distopijskim klimatskim budućnostima, scenarije koji bi nas mogli pripremiti za takve post-apokaliptične budućnosti i pokušati ponuditi metode i alate koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći u gradnji života nakon klimatske katastrofe. Peristil 2055. godine, kao središnji gradski trg povijesne jezgre, potopljen je podizanjem razine mora i postaje bazen za marikulturu. U okolnim se zgradama obavlja proizvodnja: sušenje, konzerviranje, pakiranje i priprema za distribuciju. Projekt je izveden kao funkcionalna mini marikultura, sustav za uzgoj morskih organizama otpornih na klimatske promjene – jednostaničnih algi, salamurnih račića i vlasulja. Uzgojeni organizmi koristili bi se za prehranu preostalog gradskog stanovništva, ali i kao novi oblik ekonomije, nova nada života nakon katastrofe.

Za razliku od Trilogije, koja se prije svega bavila otvaranjem tema, generiranjem rasprava i upozoravanjem na potencijalne scenarije budućnosti, ovdje je namjera bila napraviti korak dalje i ponuditi konkretne alate, tehnike i mehanizme, koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći graditi život nakon katastrofe. Iako se ovom radu također može prigovoriti izostanak konkretne akcije izvan samog konteksta projekta, riječ je o projektu koji je u participativnom procesu između dizajnera i stručnjaka Instituta za oceanografiju i ribarstvo realizirao konkretni, potpuno funkcionalni sustav, koji kroz pripadnu uradi-sam dokumentaciju nudi detaljne upute za stvarno djelovanje.

 

 

OM: U HDD galeriji, 2015. godine, predstavljena je izložba Dizajn fikcija: Eutropija – uvod u spekulativnu dizajnersku praksu, uz koju je umjesto uobičajenog deplijana ili kataloga, objavljena publikacija-priručnik Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu, namijenjenu prije svega studentima dizajna, umjetnosti i arhitekture. Što označava pojam dizajn fikcija i na kojim se temama i pitanjima ovaj pristup najčešće temelji?

Ivica: Da, već spomenuta publikacija koju smo izdali umjesto kataloga za navedenu izložbu poslužila nam je kao refleksija na naš proces i pristup bavljenju spekulativnim dizajnom prijašnjih godina. Osim pokušaja opisa same prakse, u knjižicu smo uključili niz intervjua s tada značajnim praktikantima i kritičarima povezanim s ovom praksom. Na kraju je publikacija rezultirala svojevrsnim udžbenikom, uvodom u samu praksu, njezin pristup, specifičnosti, metode, alate, tehnike i dr. Knjižicu smo tiskali i postavili je online u dvojezičnom obliku, i još danas se svaki put iznenadimo kad vidimo koliko je puta u međunarodnom kontekstu referencirana u raznim tekstovima, studentskim radovima, seminarima, blogovima, studijskim programima i dr. Mogao bih reći da je danas jedan od klasika literature u ovom području i za mnoge još uvijek početna referenca za ulaz u područje spekulativnog dizajna. Ovakav model nam je poslužio i kao referenca za knjižicu, tj. katalog koji smo objavili uz izložbu na milanskom Trijenalu 2016. godine.

 

Dizajn fikcija se najviše povezuje uz djelovanje Near Future laboratorija u Kaliforniji i njegovih europskih podružnica, te legendarnog pisca Brucea Sterlinga koji je i popularizirao ovu praksu. U okviru spekulativne dizajnerske prakse, radi se o jednom od načina djelovanja, a može se interpretirati kao jedan od mogućih žanrova ili kao metoda ili taktika unutar spekulativne dizajnerske prakse. Naime, sam spekulativni dizajn obuhvaća ili je povezan s nizom sličnih praksi kao što su: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn, futuristička imaginacija, umjetnički dizajn, konceptualni dizajn, dizajn lišen ograničenja (eng. reconstrained design), tranzicijski dizajn i tako dalje. Zanimljivo je da je internetsko istraživanje Sjefa van Gaalena o nazivima dizajnerskih praksi orijentiranih prema budućnosti prikupilo osamdesetak različitih imena.

Oleg: Ukratko – izmisliš nešto, zato fikcija. Dizajn jer to radi dizajner. Kao znanstvena fikcija, samo su artefakti dizajnerski – ono za što bi netko rekao da je dobro ili loše „dizajnirano”. Joj ovo „dizajn” stvara probleme u hrvatskom jeziku. Jer onda imaš taj „tradicionalni dizajn” koji je odvojen od svih i svega i hermetičan je; u „javnom diskursu”. Da je ostalo (ili da se vratio sada kada je dizajn napravio što je trebao, ah taj dvosjekli mač) „oblikovanje”, bilo bi lakše 🙂 fetiš.

OM: Danas su ponovno u trendu knjige, serije i filmovi koji tematiziraju različite oblike distopijske budućnosti, bilo da se radi o tematiziranju nejednakih prava, tehnološke ovisnosti ili katastrofalnih posljedica dugog zanemarivanja upozorenja o klimatskim promjenama. Vrlo se mali broj serija i filmova bavi nekom dobrom budućnošću s pozitivnim ishodom. Zašto je to tako – je li stvar u tome da nam je zanimljivije gledati katastrofalnu budućnost ili postoji još razloga? Kako to sve utječe na nas kao gledatelje, odnosno građane koji su već danas odgovorni za slične buduće scenarije?

Ivica: Distopijska fikcija kao značajan kulturološki fenomen oduvijek je pružala otpor nekritičkom tehnološkom determinizmu, posebno u vremenu visokog modernizma. Distopije nam služe kao obrambeni mehanizmi i pomažu nam u prepoznavanju „mračnih svjetova“ budućnosti i scenarija koji im prethode. Često citiram Margaret Atwood, koja ih opisuje kao svojevrsne „upute za uporabu“ koje nas uče kako djelovati danas da bismo izbjegli takve budućnosti sutra. Međutim, popularnost distopijskih scenarija budućnosti dovodi do toga da ljudi katastrofične scenarije smatraju neizbježnima te se pasiviziraju, umjesto da budu proaktivni. Nažalost, danas se čini da ljudi pomalo dižu ruke od budućnosti, čini se da je apokalipsa neizbježna, a postojeće vizije budućnosti ne nude utjehu i nadu. Zapravo dolazimo do situacije koju Franco Berardi i Mark Fisher nazivaju „postepenim odustajanjem od budućnosti”.

 

Više puta sam pisao o tome da je rezultat ovakve percepije budućnosti kontekst u kojem se dominantne distopijske vizije budućnosti reflektiraju na sadašnjost i tvore privid neizbježnosti takvih scenarija. Sadašnjost, referirana distopijskim budućnostima, najčešće ponovno generira iste takve distopijske budućnosti. Zarobljeni u ovakvoj „temporalnoj petlji“, teško možemo generirati drugačije, pozitivne vizije budućnosti, one koje su nam potrebne danas. Ovakva situacija, koju možemo nazvati „netfliksizacijacijom“ budućnosti (uslijed medijske dominacije distopija) više nam ne nudi višestruke mogućnosti i različite puteve, već budućnost zapravo ponovo postaje linearna. Realna opasnost unutar spekulativnog dizajna je u tome da se na ovaj način spekulativna praksa vraća u ograničenost konzumerističkog dizajna iz čije je kritike i nastala. U ovom kontekstu rado citiram kolegicu Anu Jeinić koja navodi da je društveni i medijski kontekst u kojem danas djeluje spekulativna praksa kontekst u kojem se katastrofa smatra neizbježnom, a za koji navodi da stvara ograničenje prema transformativnom djelovanju, gdje se transformacija ne vidi kao produkt organizirane ili planske aktivnosti prema željenom boljem svijetu, utopijskom horizontu, nego kao ishod spontanih subverzivnih bottom-up djelatnosti odozdo, hakiranja sustava ili novih solidarnosti proizašlih iz potrebe za preživljavanjem. Ona navodi da je ovakvo traženje „spasa” u katastrofi, koja će onda pokrenuti spontane samoorganizirane modele društvene organizacije, temeljena na ravnopravnosti upitno na više razina. Takvo razmišljanje zapravo blokira svako djelovanje sada i svako moguće utopijsko razmišljanje.

 

 

Stoga je važno danas pokušati izaći iz ove „temporalne petlje“ i razmišljati o drugačijim, nelinearnim budućnostima i zapravo se ponovo pomaknuti od nove monopolizacije budućnosti iz čije su kritike i nastale kritičke i spekulativne dizajnerske prakse.

Oleg: Lakše ti je kad vidiš  – ah, to je samo film, neće zapravo biti tako. A i svi volimo malo zaviriti u mračne kutke ljudskog uma.

 

 

OM: Navedena izložba Dizajn fikcija: Eutropija – uvod u spekulativnu dizajnersku praksu, poslužila je kao temelj kompleksnijem projektu Spekulativnost – post dizajnerska praksa ili nova utopija? kojom je Hrvatska predstavljena na XXI. Milanskom trijenalu. Izložba je okupila devetero autora koji djeluju u područjima dizajna, suvremene umjetnosti, računarstva i društvenih znanosti. Zbog čega su izabrani upravo projekti koji su tvorili ovu izložbu? Na koje su načine, i jesu li uopće, predstavljeni projekti bili povezani i što je zahvaljujući upravo ovom izboru, zaključeno?

Ivica: Intencija izložbe je bila pokušati kontekstualizirati globalne trendove unutar spekulativne dizajnerske prakse u našem, lokalnom kontekstu. U to vrijeme (2016. godine) primjeri spekulativne dizajnerske prakse u hrvatskom kontekstu su bili rijetki, a nije bila vidljiva ni neka snažna povijesna referenca i kontinuitet ovakve prakse. Stoga je cilj projekta bio na jednom mjestu prikazati relevantne suvremene spekulativne radove koji, iako često sami sebe tako ne nazivaju, imaju važnost unutar spekulativne dizajnerske prakse. U kontekstu prijašnjeg pitanja o odnosu spekulativne dizajnerske i suvremene angažirane umjetničke prakse značajno je spomenutu da su upravo zato uvršteni i radovi Andreje Kulunčić i Silvija Vujičića.

Ono što smo detektirali da je zajedničko odabranim radovima je da ne dijele neki specifični ili distinktivni lokalni pristup spekulativnoj praksi, već se, zapravo, radi o nizu refleksija globalnog utjecaja (pristupa i metodologija). Stoga smo uz radove uključili i info dijagrame koji prezentiraju metodološke specifičnosti te specifičnost samog dizajnerskog procesa. Željeli smo mapirati pristup spekulativnosti kroz četiri različite razine/komponente: ulaznu disciplinu, specifični pristup (školu), korištene metode i zastupljene teme. Stoga nam je i ova izložba poslužila da bi uz navedene radove dodali cijeli niz intervjua s međunarodnim stručnjacima, praktikantima i edukatorima u ovom području i na taj način mapirali trendove unutar prakse i otvorili kritike i refleksije unutar same prakse.

OM: Spekulativna je praksa dosta vezana uz tehnologiju, prati njezin razvoj i predviđa buduće načine korištenja. Iako je sve dostupnija, tehnologija sve više zauzima položaj između sredstava koji nam olakšavaju funkcioniranje u svakodnevnom životu i sredstava koje stvaraju ovisnosti, pa čak možda i stvaraju generacije koje su bez tehnološke pomoći pomalo izgubljene. Što nam spekulativni dizajn predviđa i na što nas upozorava?

Ivica: Ono što svakodnevno vidimo u kontekstu dizajna i tehnologije je da se problemi nastali tehnološkim rastom u kapitalističkom sustavu opet nastoje riješiti inovacijom koja najčešće rezultira dizajnom i proizvodnjom opet novih tehnologija. Radi se o fenomenu koji nazivamo zapadnjačka melankolija, a označava proces u kojem se dizajner fokusira na posljedice nastalog stanja umjesto da se bavi uzrocima problema. Ovakav pristup stvara iznova nove tehnologiju koja će u dogledno vrijeme tražiti još noviju tehnologiju koja će rješavati probleme koja je sama izazvala. Klimatske promjene su danas najočitiji primjer takvog djelovanja, gdje se na razne načine pokušava već godinama, a tu je dizajnerska praksa također vrlo aktivna, tehnološkim „rješenjima”, kroz inovacije, „riješiti” probleme koje je očito jedino moguće adresirati promjenom dominantnih društvenih, ekonomskih i političkih odnosa, a sve ostalo je zapravo zadržavanje postojećeg statusa quo.

 

U ovakvom kontekstu su važne spekulativna i srodne kritičke dizajnerske prakse koje se odmiču od konzumerističke uloge dizajna i koje se kroz spekuliranje o potencijalnim budućnostima, koristeći dizajn kao medij, zapravo bave današnjim društvenim, ekonomskim i političkim odnosima te našim odnosom s prirodnim okolišem. Promišljaju ulogu tehnologije u svakodnevnom životu na način da se ne bave aplikacijama tehnologija, već njenim implikacijama (jer tehnologija nije neutralna). Nastoje se odmaknuti od uloge dizajna u prezentaciji gotovih rješenja (spremnih za tržište) i pokušavaju vratiti dizajn njegovim temeljima – diskurzivnosti (analizi, refleksiji, promišljanju o mogućnostima, anticipaciji i dr.). Kroz imaginaciju i kritički pristup, koristeći dizajn kao medij, spekulativna praksa potiče na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave te može ponuditi alternative. Kako sam i prije spomenuo, spekulativna i srodne dizajnerske prakse imaju mogućnosti upozoriti nas na različite scenarije takvih potencijalnih distopijskih budućnosti prije nego što se stvarno dogode.

Oleg: Ovisi koga pitaš (ovisi o autoru ili autorici). Nema jednog. Nema „rješenja”. Nema konsenzusa osim onog da s tehnologijama treba biti oprezan jer ih konzumiramo zbog noviteta ili komoditeta ne razmišljajući o utjecaju na društvo i pojedinca (a i prirodu).

 

OM: Ono što je također zabrinjavajuće, ali se ipak, čini se, polako mijenja, je eurocentrični pogled, odnosno pogled zapadne kulture na prognoziranje ili i rješavanje budućih, globalnih problema. Time se vrlo često isključuje velik dio svjetske populacije i to upravo one koja se već danas bori s nekim od problema koje nas još uvijek ne zahvaćaju ili ih ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Problemi iseljavanja, nedostatka pitke vode i hrane, dugotrajne suše, prenapučenosti, higijenskih uvjeta, silovitih vremenskih nepogoda i sl., samo su neki od trenutnih znakova upozorenja. Kako na njih sada odgovaraju spekulativni dizajneri? Koliko je spekulativna praksa uopće posvećena kritičkom promišljanju današnjih problema i koliko je spremna otvoriti vrata stručnjacima iz drugih krajeva svijeta?

Ivica: Kritike spekulativne prakse vezane su za njezine temelje, gdje je fokus kritičkih refleksija na njezinoj zapadnjačkoj pozicije, tj. poziciji komfora srednje (bijele) klase. Praksa je u jednom trenutku postala sama sebi dovoljna, te je prije svega kontekst djelovanje vidjela u galerijskim prostorima, a ne u stvarnom svijetu. Žestoke kritike koje su prije svega dolazile iz pozicije kritike „kolonijalističke” uloge dizajna kroz svoju povijest su definitivno pokrenule samorefleksiju unutar same prakse i do niza promjena iznutra. Obrazovne ustanove i praktikanti danas istražuju nove pristupe i načine prakticiranja spekulativnog i srodnog dizajna. Mnogi pioniri spekulativnog  dizajna danas pokušavaju „zatvoriti krug” i usmjeriti svoje djelovanje od galerija prema stvarnom svijetu, svakodnevnom životu.

 

 

S druge strane, novi praktikanti reflektiraju postojeće kritike spekulativnog dizajna u svojoj svakodnevnoj praksi, na primjer fokusirajući se na primjenu spekulacija na stvarne probleme, djelujući prema „dekolonizaciji” pristupa. Umjesto da su sputani nizom kritika spekulativne prakse, novi spekulativni pristupi intuitivno uključuju elemente koje su raniji praktikanti izostavili te su sami po sebi inkuzivniji, decentraliziraniji i proaktivniji u pogledu društvenih pitanja, reflektirajući širi kontekst promjena u svim područjima dizajna. U svakodnevnom radu koriste spekulativni dizajn kao kohezivni element koji povezuje različite discipline i profesije, razne aktere, javnost i stručnjake.

 

 

Na radionici unutar SpeculativeEdu projekta  tijekom ACM DIS konferencije detektirali smo velik broj novih praktikanata koji dolaze izvan našeg horizonta i koji se služe cijelim nizom različitih pristupa, rade na širokom spektru domena i dolaze iz sve raznolikijih sredina. Uočili smo i nova aktivna čvorišta izvan „tradicionalnih” zapadnih središta prakse, na primjer u Indiji i Brazilu, što svakako doprinosi većoj inkluzivnosti i participativnijim pristupima unutar prakse. Radi se praktikantima koji su svjesni kritika i nedostataka dominantne spekulativne prakse budući da dolaze iz postkolonijalne perspektive, no isto tako uviđaju korisnost određenih alata u radu s alternativnim stvarnostima i mogućim budućnostima. Važno je napomenuti da novi praktikanti donose također nove utjecaje i stvaraju nove hibridne pristupe, kao što je primjerice „Critical Jugaad” koji kao pristup nosi duboke reference indijske kulture i tradicije, tj. odnosa prema tehnologiji.

Oleg: Da, pomalo se javljaju i „drugi glasovi”. To je u duhu vremena… Jedino je žalosno da se uglavnom radi o fetišizaciji. Ali ok, i to je valjda neki početak.

 

OM: Jedna od glavnih kritika upućena, između ostalima, i dizajnerima, jest da se probleme koje je stvorila sad već starija ili zastarjela tehnologija, pokušava riješiti novom. Time se možda zaboravlja uzrok problema, dok ustvari nastavljamo iza sebe ostavljati još duži niz tehnološkog otpada. Što to povezuje dizajn i tehnologiju? Zašto se ona često nameće kao jedino moguće rješenje za globalne probleme?

 Ivica: U prijašnjim pitanjima smo dotakli nekoliko puta odnos tehnologije i dizajna, a posebno kroz fenomen tzv. “zapadnjačke melankolije” o kojem sam više pisao u tom podužem i za mene izrazito važnom tekstu, osobnoj refleksiji na niz godina bavljenja kritičkom i spekulativnom dizajnerskom praksom. Tamo spominjem i Evgenya Morozova, publicista koji se bavi odnosima tehnologije i društva, koji govori o „solucionizmu“, konceptu koji je posebno prisutan u startup svijetu, a koji podrazumijeva da je sve društvene probleme moguće riješiti tehnologijom. Dalje navodim i da zapadnjačka melankolija ima reference i u suvremenom znanstveno/tehnološkom determinizmu, paradigmi koja se temelji se na dogmama da smo „probleme rješavali i opet ćemo rješavati znanjem“ i da će „budućnost biti hiper-ultra-turbo zanimljiva!“ Riječ je o svjetonazoru koji slavi poziciju čovjeka koji je od promatrača prirode postao kreator, a u ime napretka i ubrzanja može i mora utjecati na prirodu, dok posljedice našeg djelovanja opet možemo sanirati znanošću i tehnologijom.

 

Kao i u spomenutom tekstu, već dugo za primjere u ovom kontekstu navodim nešto što je danas izrazito aktualno, a to je „kolonizacija svemira”. Stoga mi se čini zanimljivim vratiti se onome što sam tada pisao o tome. Naime, jasno je da potreba za istraživanjem svemira i odlaskom s planeta nije temeljena samo na ljudskoj želji za istraživanjem i potragom za razumijevanjem nastanka svemira (i života), nego i na znanstveno temeljenim teorijama o temporalnosti života našeg planeta i naše galaksije. Neosporno je i da istraživanja svemira imaju veliku važnost u razvoju revolucionarnih znanstvenih i tehnoloških spoznaja. Međutim, scenariji budućnosti koji se bave rezervnim planetima, koji naglašavaju da je čovjek biće koje nije vezano samo za jedan planet, najčešće samo dodatno podržavaju postojeće stanje i potiču scenarije u kojima Zemlja pomalo postaje potrošena za mogući budući život na njoj. Na ovaj način, oni dodatno osnažuju kontekst nove tehnološke produkcije, tehnološkog determinizma, koji će nas odvesti s ovog planeta na kojem više nema resursa za daljnji život. Dodatni problem je što ovakvi „veliki i mitski“ projekti, usmjereni na svemir, koriste istu kolonijalnu retoriku (i ideologiju) prošlih stoljeća, termine kao što su „osvajanje“, „kolonizacije“ i slično. Stoga mogu i ovdje ponoviti ono što sam tada napisao da ovakvo stanje prakse možemo shvatiti kao ultimativni produkt prihvaćanja nemoći dizajnerske zajednice da zaustavi proces ekološke devastacije i klimatske nestabilnosti, koji je moguć samo mijenjanjem društveno-ekonomskog modela koji ih je prouzročio.

 

Oleg:  Ako je dizajn primijenjena umjetnost (ok, ok, ajde arhitektura, jer su kao oni su prvi pravi dizajneri – ali ja se tvrdoglavo držim onoga da su prvi bili ipak majstori u tiskarama i stolarijama) + pokretna traka, onda je to to. Nemam što više za reći oko toga… Dizajn jest po tome što je dio procesa industrijske proizvodnje (ok, ok, kod nas možda baš i ne, a sve manje i drugdje, ali to jer je sva industrija otišla na istok, a dizajn ostao ovdje, s tim da ne može sva ta silna masa dizajnera raditi za industriju jer nema toliko mjesta). Nameće se kao jedino rješenje jer je to sustav koji nam je drag, pa nemoj ljuljati brod! Jer gle, ako ideš to mijenjati onda to baš i nije dizajn, a ne možeš sada kada smo napokon rekli svima što dizajn jest i kako je koristan, ići to potkopavati. I to još na HDD-ovom webu – hej! 😀

 

OM: Koliko je važno proširiti krug ljudi oko već uključenih dizajnera, tako da i ostali „korisnici“ praksi (ne-dizajneri) mogu postati aktivni sudionici i dati svoje viđenje mogućih budućnosti, odnosno raditi na ostvarenju željenih budućnosti? Na koje načine to možemo pokrenuti i mijenjati?

Ivica: Ono što već niz godina Oleg i ja primjećujemo, a pokazuje se također kao važan mogući smjer prakse, je definitivno veća inkluzivnost i participativnost spekulativnog dizajna, tj. njezin razvoj prema kolektivnim praksama. Aktivno sudjelovanje „običnih” ljudi u procesu dizajniranja adresira kritiku u kojoj su ljudi samo pasivna publika od koje se očekuje uključivanje tek nakon percepcije dovršenog dizajnerskog projekta. Participativni pristup otvara ljudima mogućnosti da razmišljaju, zamišljaju, ali i djeluju prema stvaranju svoje željene budućnosti.

Ovdje uvijek volimo spomenuti rad naših suradnika i prijatelja Demitriosa Kargotisa i Dasha Macdonald (Dash N’ Dem) koji u svojim projektima djeluju u javnoj sferi i uključuju javnost u dizajnerski proces. Za njih je takva praksa način prevladavanja ograničenja kritičkog i spekulativnog dizajna. Participativnim dizajnerskim procesom i svojevrsnim dizajnerskim aktivizmom pokušavaju ponovno osnažiti pojedince koji tako dobivaju priliku promišljati kako svijet utječe na njih i kako te odnose promijeniti putem dizajna. Takvim je participativnim pristupom, naglašavaju, moguće izaći izvan okvira ograničenog dosega prakse i uključiti širu publiku, a ne samo visoko obrazovanu srednju klasu.

Oleg: Ideja je uvijek bila da su i „ne-dizajneri” uključeni na neki način u proces proizvodnje, što ne? Ali to je skupo pa je (uglavnom) otpalo putem. Trebaju li biti uključeni? Uključio ih ili ne – imaš ovo što imaš dana. Svaka veća korporacija uključuje korisnike i ne-dizajnere u proces, pa eto ti što dobiješ.

 

OM: Kakav je položaj današnjeg dizajnera? Koliko se njegova uloga promijenila, s obzirom da sve više vidimo trend preuzimanja drugih djelatnosti i brisanja granica među disciplinama?

Ivica: Definitivno, u zadnja dva desetljeća sve više dizajnera prakticira drugačije dizajnerske pristupe, odmičući se od dominantne percepcije i prakse dizajna. Oni djeluju na rubovima tradicionalno shvaćenih disciplina, brišući njihove granice. Upravo tu leži i naš interes za spekulativnu dizajnersku praksu koja je zasigurno jedan od najznakovitijih primjera ovakvih novih dizajnerskih praksi. Kroz spekulativnu i srodne kritičke prakse dizajneri se povezuju s različitim područjima znanosti u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Kritičkom dizajnerskom praksom u kolaborativnom procesu oni spekuliraju o novim tehnološkim, ali i društvenim, ekonomskim i političkim konstelacijama budućnosti.

 

 

Ono što smo detektirali kroz niz intervjua koje smo proveli za potrebe mapiranja same spekulativne prakse, a dokumentirali u spomenutim knjižicama i SpeculativeEdu knjizi je da se želja ovih „novih dizajnera“ koji prakticiraju spekulativne i srodne dizajnerske prakse za odmicanjem od konvencionalne dizajnerske prakse kao djelatnosti koja je jedan od temelja današnjeg konzumerističkog društva, može iščitati i u cijelom nizu naziva koje koriste za opis svog djelovanja, pa se nazivaju transdisciplinarnim, post-disciplinarnim ili čak post-dizajnerima, a ponekad uopće ni ne navode da djeluju iz dizajnerske perspektive. Na ovakav način pokušavaju zadržati i samu otvorenost spekulativnog i kritičkog (ali i osobnog) pristupa, ne želeći se smjestiti u tradicionalno definirane „kutije“ (struke i specijalizacije).

Oleg: Kojih drugih djelatnosti? Tokar? Dizajner-teta-u-dućanu? Dizajner-postolar? Brisanje granica – granice koje su izmišljene za potrebe nečega, valjda tržišta. Nekada je produktaš bio i grafičar, slikar i ilustrator, arhitekt i produktaš, pjesnik i slikar, a činovnik i fizičar (ali kao dobar, ne kao i to je radio/la, nego je to dobro radio/la). Ali ne možeš imati školu za arhitekta-produktaša, niti za grafičara-tiskara-produktaša-web_dizajnera. To nekako nije u duhu visokoškolske specijalizacije… barem ne s ovakvim školstvom. Masa je ljudi. Masa je ljudi svugdje. I sve je crno okolo, pa „dizajner-konobar” koji puno putuje zvuči super među svime što si zatekao. Ne možeš reći da je prosječan čovjek netko tko je sposoban baviti se svime time. Ili prosječni diplomirani dizajner/ica da je sposoban se baviti time što je diplomirao/la. Znači kreneš sa time, pa godine prakse, pa nešto možda bude. Nešto. Možda. Ali previše je svega, mislim da je to glavni problem + ljudi vole malo raditi a puno zaraditi – to je prirodno.

 

 

OM: Možemo li reći da je pandemija koronavirusa utjecala i na uvođenje novih tema u promišljanje o budućim scenarijima u spekulativnom dizajnu? Jesmo li svjedoci pojava previđanja mogućih budućih pandemija kojima nas se potiče na promjenu životnih navika i očuvanje prirode?

Ivica: Pandemija je definitivno otvorila niz pitanja o spekulacijama jučer, danas i sutra. Kakva je uloga spekulativnog dizajna danas kad cijeli planet živi u sadašnjosti koja je nekada izgledala kao distopijska budućnost? Je li nas spekulativni dizajn na bilo koji način pripremio za ovu katastrofu? Ima li uopće više mjesta za utopijsko razmišljanje? Tim pitanjima smo se neizostavno bavili i kroz SpeculativeEdu projekt koji je velikim dijelom provođen tijekom pandemijske krize.

 

 

Kroz dva desetljeća povijesti prakse, svjedočili smo nizu spekulativnih scenarija, projekcija budućnosti u kojima je budućnost u kojoj danas živimo već predviđana. Imali smo u prošlosti priliku vidjeti niz povezanih upozorenja, tj. nečeg što se u praksi spekulativnog dizajna naziva “weak signals” koji su imali tendenciju razvoja prema distopijskoj budućnosti kojoj sada živimo. Stoga su neki od praktičara spekulativne dizajnerske prakse odmah povikali: „upozoravali smo vas”, „niste se pripremili”, „niste napravili ništa da se izbjegne ovakav scenarij” i sl. Međutim, takva reakcija je ograničene perspektive, vodi prema rezignaciji i još više pojačava stav o nemogućnosti zamišljanja optimistične i bolje budućnosti. S druge strane vidimo da spekulativna praksa, u svojem najviše kritiziranom obliku, distopijskih vizija iz pozicije Zapadnog svijeta, postaje sveprisutna praksa. Tijekom pandemijske krize niz dizajnerskih i arhitektonskih portala je bio pun distopijskih spekulativnih scenarija, pojavili su se razni strategijski dokumenti koji su se natjecali u broju različitih distopijskih narativa bliske budućnosti, a na društvenim mrežama spekulativna distopija na razini dosjetke postaje niz memeova koji se šire mrežom.

 

 

 

Vrijeme pandemije donijelo je i nove izazove koji nas očekuju u budućnosti, a u kontekstu prije spominjane „zapadnjačke melankolije” to je prije svega povratak mišljenja da će tehnologija biti ključna za naš opstanak u budućnosti, ignorirajući činjenicu da je tehnologija velikim dijelom i odgovorna za stanje u kojem se nalazimo. Naime, pandemija je zapravo samo jedan od izazova, ili „katastrofa” s kojima smo suočeni, spomenimo samo onu najveću, klimatske promjene za koje još ne postoji konsenzus i jasna i zajednička strategija na svim razinama. S druge strane, kriza je pokazala ranjivost dominanog sustava u kojem djeluje i kojeg, nažalost još uvijek, održava suvremena dizajnerska praksa. Otvoreno pitanje je što dizajn može naučiti i kako se može djelovati u ovoj novoj situaciji.

 

S druge strane vidimo puno primjera bottom-up praksi koje su izvrsno odreagirale tijekom ove „katastrofe”, praksi koje su brze, fleksibilne i samoorganizirane. Radi se o cijelom nizu alternativnih načina djelovanje u uvjetima potpune paralize organizacije društva koje smo do sada poznavali. To su, primjerice permakultura i nove forme zadrugarstva u proizvodnji i distribuciji hrane, DIY makers prostori u proizvodnji zaštitnih vizira i potrebne pandemijske medicinske opreme, medija u zajednici u participaciji i objektivnom informiranju, cijelom nizu pirate care praksi i dr. To su prakse koje odlikuje otpornost, a koje su već neko vrijeme područje našeg istraživačkog interesa  i vidimo u njima potencijal za stvaranje drugačije budućnosti.

Oleg: Ma mislim da nije. Nije prva pandemija, nije prva katastrofa…

 

OM: Kao jedan od ciljeva projekta SpeculativeEdu navodi se stvaranje odmaka od većinski zastupljenih distopijskih scenarija, ali i odvajanje od scenarija u kojima tehnologija vodi glavnu riječ. Čime ste se vodili u organizaciji ovoga projekta? Koje je promjene ovaj projekt trebao potaknuti u konceptu obrazovanja budućih dizajnera?

Ivica: Vremenom naš pristup na Interakcijama, rekao bih, prirodnim tokom, postaje kontekstualiziran u formi spekulativnog dizajna. Koncept projekta SpeculativeEdu započinjem pisati u vremenu kada spekulativna dizajnerska praksa postaje sve više mainstream praksa, kada sve više dizajnera prihvaća spekulativne i srodne dizajnerske pristupe u svakodnevnoj praksi. U vremenu kada se pojavljuju prve publikacije i knjige koje se metodološki i teorijski bave spekulativnom i srodnim dizajnerskim praksama. Kada tvrtke sve više angažiraju dizajnere za promišljanje budućih trendova i istraživanja prihvaćanja nadolazećih tehnologija, a sve je više konferencija i izložbi koje se bave budućnostima putem spekulativne fikcije, a nisu usmjerene samo stručnoj publici. Iznimna popularnost serijala Black Mirror na razini popularne kulture pokazala je potencijal spekulativne prakse i uspješno je približila široj publici.

 

U isto vrijeme, kritičari je karakteriziraju kao „privilegiranu i eurocentričnu“, kritiziraju njezinu samodopadnost i odvojenost od stvarnog svijeta i skrivanje u distopijskim scenarijima. Ističu da zapravo i ne nudi pravu alternativu postojećem statusu quo i ne uspijeva gledati izvan zapadnjačke perspektive, prema drugim i drugačijim društvenim kontekstima. Posebno je kritizirano njezino djelovanje u kontekstu „zaštićenih okruženja“ kao što su muzeji i galerije, gdje fokusiranje isključivo na tehnologiju odvlači pozornost sa stvarnih društvenih problema i izazova. Također je glasna kritika o nedostatku političkog angažmana i snažnijeg djelovanja, gdje se naglašava da se dominantna spekulativna praksa zapravo najčešće bavi budućnošću u kojoj društvene strukture ostaju iste, poprilično konzervativne. Možemo reći da ovaj niz kritika spekulativnih i srodnih praksi zapravo govori u prilog njihovoj popularnosti i medijskoj percepciji jer je velik dio kritika zapravo zajednički za cijelu dizajnersku praksu: dekolonijalizacija, privilegiranost, elitizam, aproprijacija od strane sustava i drugo.

 

Stoga sam u opisanom trenutku osjetio potrebu za propitivanje stanja spekulativnih i srodnih dizajnerskih praksi i to prije svega u kontekstu edukacije. U dijalogu s Olegom, pa onda s kasnije partnerima na projektu, pokrenut je 2018. godine ERASMUS+ projekt SpeculativeEdu kao naša najznačajnija aktivnost do sada. SpeculativeEdu smo zamislili kao istraživanje, dokumentiranje, razmjenu znanja/iskustava/praksi, refleksiju i kritiku s ciljem daljnjeg razvoja novih metoda i pristupa unutar spekulativne prakse, kroz edukacijske i diskurzivne aktivnosti. Konzorcij je okupio neke od vodećih istraživača, praktikanata i ustanova u ovom području, s partnerima Sveučilištem Edinburgh Napier (Velika Britanija), Goldsmiths / Sveučilištem u Londonu (Velika Britanija), Institutom za interaktivne tehnologije iz Madeire (Portugal), HER-om (Italija) i Institutom za transmedijski dizajn (Slovenija).

Oleg: Promjene kojima se nadamo su razmisliti o utjecaju proizvoda, proizvodnom procesu, (meta)korisnosti proizvoda… i svima i svemu oko nas 🙂

 

 

OM: Kao jedan od rezultata navedenog SpeculativeEdu projekta je i nedavno objavljena knjiga Izvan spekulativnog dizajna: Jučer – Danas – Sutra, koja se može nabaviti besplatno u Hrvatskom dizajnerskom društvu. Kome je namijenjena i na što nas upućuje? Kakvim se reakcijama i ishodima nadate – na koje načine bi ova publikacija mogla ili trebala utjecati na čitatelje?

Ivica: Knjiga je rezultat dvije i pol godine rada, prije spomenutog, planiranog i provedenog grupnog, obimnog istraživanja spekulativne i srodnih dizajnerskih praksi. Iza ove knjige stoji niz iznimnih stručnjaka, edukatora i praktikanta, koji su protekle dvije i po godine intenzivno radili na ovom projektu. Radi se prvom ovako kompleksnom istraživanju spomenutih dizajnerskih praksi kroz koje je projektni tim iz partnerskih institucija proveo više od pedeset intervjua, organizirao nekoliko radionica, prikupio niz studija slučaja, sudjelovao na konferencijama i raspravama, te proučavao prikupljene alate, metode i pristupe. Sve u cilju stvaranja jasnije slike što danas znači ova praksa za sve zainteresirane za spekulativni dizajn i srodne prakse, obrazovanje u ovom području, ali i obrazovanje o dizajnu općenito. U pregledu prakse su uključeni razni, ponekad dijametralno suprotni pristupi i kritički glasovi.

 

 

U uvodu knjige smo naveli da se nadamo se da će knjiga onima koji se prvi put susreću s ovom praksom dati sveobuhvatan uvod u prošlost, sadašnjost i budućnost spekulativnog dizajna i srodnih pristupa. Da će iskusni praktičari imati priliku usporediti postojeće spoznaje i saznati više o različitim pristupima, metodama, alatima i studijama slučaja za koje prije možda nisu znali zbog heterogenosti i interdisciplinarnosti ovog područja. Također, da će edukatori pronaći brojne smjernice, alate, studije slučaja i druge izvore inspiracije, te da će studenti moći iskoristiti ovaj sveobuhvatni pregled spekulativnog dizajna u Europi i šire tijekom vremena studija.

Vrlo brzo nakon objave knjige, prvi dio engleskog izdanja je trenutno razgrabljen, u rujnu završavamo distribuciju prve tiskane serije i pripremamo drugu za slanje. Raduje nas da je knjiga našla svoje čitatelje i čitateljice širom Europe, ali i znatno dalje, prema Kini, Indiji, Meksiku, Brazilu i  dalje prema Australiji. Reakcija su za sada više nego pozitivne, posebno nam je važno da knjiga postaje dio obavezne literature na nizu studijskih program. Naravno, u budućnosti bi željeli vidjeti i kritičke refleksije na naš rad, koje bi sigurno pomogle dodatnom razumijevanju dizajnerskih praksi kojima se bavimo u knjizi. Knjige je dostupna i u digitalnog obliku online u engleskoj, ali i što je za nas izrazito važno i hrvatskoj verziji. Preostalo nam je još i nešto tiskanih primjeraka hrvatskog izdanja.

 

OM: Što vidite kao budućnost spekulativnih dizajnerskih praksi, a na čemu biste i sami voljeli u budućnosti raditi?

Ivica: Dvije i pol godine SpeculativeEdu projekta nam je bilo sjajno iskustvo za osobnu refleksiju niza godina bavljenja spekulativnom i srodnim dizajnerskim praksama. Kroz projekt, a posebno sada, nakon, rekao bih iznimnog uspjeha i medijske vidljivosti SpeculativeEdu, otvoren je cijeli niz mogućnosti za nove projekte i suradnje. Međutim, ono što mi definitivno nedostaje je prije svega rad na novim praktičnim projektima. Stoga sam sretan da za listopad planiramo izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu koju vidimo kao korak dalje, reakciju na naše prijašnje, spomenute projekte koji su se uvijek bavili životom nakon katastrofa, prema djelovanju „ovdje i sada“, prije potencijalnih bliskih distopijskih budućnosti (klimatskih, ekonomskih, političkih, tehnoloških, zdravstvenih, komunalnih i dr.).

 

 

Ono čine se planiramo baviti na izložbi je rezultat našeg interesa prema samoorganiziranju lokalne zajednice, odozdo, inspirirane dijelom i povijesnim modelima organizacije, prije svega zadrugarstvom na Jadranu. Kroz protekle smo dvije godine mapirali nekoliko samoorganiziranih kolektiva/udruga koji su se pokazali otpornima na moguće katastrofične promjene u bliskoj budućnosti. Kroz izložbu planiramo predstaviti neke od tih inicijativa, kao što su primjerice permakultura, radio amateri, mediji u zajednici i drugi, te ponuditi niz otvorenih radionica za studente, ali i građane bez obzira na dob i predznanje, te koje će se baviti vještinama koje smo nekada imali a vremenom izgubili (primjerice kako proizvesti električnu energiju ili kako uzgajati vlastitu hranu). Ovaj projekt je i na neki način vezan za još jedan spin-off projekt SpeculativeEdu, participativnu izložbu Disko škola u Murskoj Soboti u Sloveniji, koju je inicirala naša dugogodišnja kolegica i partnerica na SpeculativeEdu projektu Sara Božanić. Cilj projekta je bio pokušati ponovno aktivirati zajednice ljudi iz gradova čija je budućnost neizvjesna, a koje imaju sve manje utjecaja, te ih navesti na istraživanje novih strategija, ideja i mogućnosti. Projekt je inicijalno nastao za grad Rhyl u Walesu, gdje su voditelji projekta Jimmy Loizeau i Matt Ward pokušali ponoviti sličan pristup i za Mursku Sobotu.

 

 

Mislim da je i tu smjer za buduće projekte, nastavak djelovanja u našem lokalnom, jadranskom kontekstu u kojem živimo, u suradnji i participaciji s lokalnim ljudima koje poznajemo, ali u suradnji sa sličnim inicijativama i aktivnostima na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini u cilju pokretanja i širih transformativnih promjena. Na kraju bih, kao i u zadnjem poglavlju SpeculativeEdu knjige, rado citirao Trojan Horse nezavisnu obrazovnu platformu iz Helsinkija, jer smatramo da je važno prisjetiti se da – „konkretne akcije ne moraju nužno biti grandiozne intervencije, već mogu biti i skromne geste.”

Oleg: Na prestanku optimizacije svega i svačega, i da se ne broje milisekunde potrebne za pronaći next poveznicu, da takva ekipa malo „ iščila“, da imaš normalnog stolara u svakom gradiću i neku solidnu industriju…ne znam. Tome se nadam 😀 Da možeš dati nacrt za nešto i da ti netko, tko zna raditi s tim materijalom i strojevima, to izvede za fer cijenu i to bude ok. Da ti majstor za pločice ne stavi pad u kupatilu prema zidu, nego prema odvodu…