IVANA FABRIO / NIKOLA RADELJKOVIĆ: Pomicanje fokusa sa scene na scenarije

Povodom izložbe NEOBIČNI SCENARIJI, s njenim kustosima Nikolom Radeljkovićem i Ivanom Fabrio razgovarao je MARKO GOLUB

Izložba Neobični scenariji, koja se u prostoru Intere održava do kraja 2012., nije neka velika dizajnerska izložba i ne teži spektakularizirati dizajnersku praksu niti proizvode koje predstavlja. Umjesto toga, koncentrira se na svega pet na različite načine znakovitih primjera razvoja proizvoda, kod svakog detaljno rasvjetljujući kontekst, procese i odnose koji su doveli do njih. Sam naslov jednim dijelom, dakle, adresira upravo upućenost na ponekad nevidljive narative i karakteristične situacije iza svakog od objekata, a drugim dijelom prema riječima samih autora pokušava “ukazati na moguće putove razvoja”, ma koliko nam ti putovi unutar parametara na koje smo naviknuti zasada još uvijek izgledali neočekivanima. Koncept izložbe osmislio je Nikola Radeljković (produkt dizajner, Numen/ForUse), koji ju je kurirao u tandemu s Ivanom Fabrio (produkt dizajnerica, docentica na Studiju dizajna u Zagrebu), a izložba ujedno predstavlja i nastavak djelovanja ReAktora – udruge za pokretanje razvoja domaćeg produkt dizajna.

Pet primjera na koje se izložba koncentrira su Boye Maje Mesić, Lightware Nine Bačun i Roberte Bratović, ILI_ILI studija Grupa te dvije radionice timova autora – JUPI! (u Zagrebu i Osijeku u suradnji s Udrugom za promicanje inkluzije, Podružnica Zagreb), i OOJ! (u Gračacu, u suradnji s udrugom Prospero). Više o svima njima možete pročitati ovdje. S kustosima Neobičnih scenarija razgovarao je Marko Golub

U kojoj je mjeri ova izložba i svojevrsni stejtment o pitanjima koje kao njeni kustosi, ali i kao dizajneri praktičari, smatrate bitnima? Naime, ona nije uobičajena kolekcija ‘dobrih’ ili ‘zanimljivih’ radova, nije mini revija, već nastoji kroz nekoliko detaljno predstavljenih primjera baciti svjetlo na odnose koje su ti konkretni projekti uspostavili prema društvenom, institucionalnom i industrijskom kontekstu.

NR: Izložba je pokušaj zaokreta fokusa s reprezentacije dizajna na njegovu esenciju, kontekst unutar kojeg nastaje i put kojim se dolazi do održive realizacije. U tom smislu konačna materijalizacija projekata služi nam samo kao poveznica s dominantnom percepcijom dizajna kao estetizatora izgrađenog okoliša. Možemo reći da je projekt neki vid promocije analogne strane dizajna koja je u neskladu sa sustavnom virtualizacijom dizajnerske prakse. Željeli smo pokazati kompleksne sklopove koji su neophodni za konkretizaciju naizgled jednostavnih ideja. Mislim da vrijeme fetišizacije slike, koja je inherentno nematerijalna i neobvezujuća, polako završava i da je moguće valorizirati postignuća dizajnera kroz vještinu artikulacije kontekstualnih datosti, a ne kroz vještinu estetizacije.

1211_3

Što smatrate najvažnijim od stvari koje se mogu naučiti iz ovih primjera, njihovih polazišta, ali i razlika među njima?

NR: Otvorenost za nove paradigme i spremnost na preuzimanje rizika.

IF: Svaki primjer je zapravo zasebna priča, koja razotkriva različite okolnosti, prepreke i izazove samostalnog djelovanja, većina kojih nadilazi okvire narativa proizvoda i postaje narativ procesa. Ponekad je to priča o upornosti koja počinje naivnim vjerovanjem u konvencionalne industrijske procese, a završava na obiteljskom biznisu, ponekad se radi o reinterpretaciji tradicionalnih vještina i proizvodnih tehnika kojima dizajneri nastoje probuditi uspavane obrte ili udruge, no zajedničko im je nastojanje da dizajn koriste kao sredstvo unapređenja odnosa između svih dionika tog procesa.

Ipak, riječ je većinom o jako dobro poznatim projektima, od kojih su svi uredno predstavljeni na revijalnim izložbama i imali su i određenu medijsku vidljivost. Što se same produkcije tiče, ona nije otkrila ništa posebno novo. Što vidiš kao konkretne prednosti ovakvog problemskog prezentiranja dizajna, te posebno naglašavanja procesa i pozadine iza pojedinih projekata umjesto naglaska na samim proizvodima?

NR: Smisao izlaganja uporabnih predmeta u galerijskom kontekstu je upitno samo po sebi, tako da je svako problemsko predstavljanje dobrodošlo. U ovom slučaju izložba je samo sredstvo komunikacije procesa koji je izrazito zanimljiv i poučan. Bilo je pravo zadovoljstvo otkrivati sve detalje razvoja ideja, proizvodnih i poslovnih konstrukcija koje su omogućile realizaciju ovih projekata. Nadam se da ćemo u dogledno vrijeme proširiti bazu podataka Neobičnih scenarija drugim netipičnim primjerima jer ih nedvojbeno ima. Čini mi se da su gotovo sve uspješne razvojne priče u Hrvatskoj posljedica nepristajanja na društvenu stvarnost i kanoniziranu hijerarhiju.

IF: Kroz osobna iskustva i priče nastojimo povezati pojedince i grupe koji svojim nastojanjima stvaraju plodno tlo za nove generacije, i buduće, možda ne više tako neobične scenarije.

1211_6

Iako izložba, koristeći minimalan broj studija slučajeva, želi prikazati relativno širok raspon mogućih “scenarija”, čini mi se da su dva karakteristična modela djelovanja ipak izbila kao glavna – prvi je DIY pristup (Boye, Ili_Ili), drugi je umrežavanje, inkluzivnost i neka vrsta uzajamnosti između dizajnera i involviranih udruga. Da li su upravo to modeli u kojima vidite mogućnost daljnjeg i sustavnijeg razvoja u području produkt dizajna?

NR: Ta dva modela se ne razlikuju bitno. I u primjerima Boye i Ili_Ili dizajneri se povezuju s lokalnim obrtnicima, industrijskim pogonima i stručnjacima, ali sami preuzimaju organizacijsku i financijsku odgovornost, dok se suradnja s udrugama u primjerima inkluzivnog dizajna događa na inicijativu dizajnera. U oba slučaja dizajner je zamašnjak i koordinator kreativnog i razvojnog procesa, što mu i je osnovna funkcija. Oblikovanje mreže koja će omogućiti realizaciju projekta.

IF: Kod suradnje dizajnera i udruga na inkluzivnim projektima ta uzajamnost ima posebnu važnost. Koliko god se dizajnerima činilo da je njihova uloga prvenstveno u educiranju, bilo da se radi o obrtnicima ili zanatlijama, vrlo je važno stvoriti osnove za kvalitetnu suradnju. To znači dizajnirati sve okolnosti tog procesa, od komunikacije do modela istraživanja stvarnih potreba sudionika, a s ciljem stvaranja specifičnog senzibiliteta koji je preduvjet bilo koje suradnje.

1211_4

Ono što je svim primjerima na neki način zajedničko je izostanak svake podrške industrije i institucija, dakle dvaju općenitih aktera na koje se u ranijim godinama upravo najviše očekivalo. Da li izložba ipak cilja i na njih, u smislu da kroz ovakve primjere želi iznijeti snažnu poruku o potencijalima dizajna?

NR: Nije na odmet spomenuti da su dva projekta zastupljena na izložbi povezani s natječajem Zagrebačke banke, koji je, ne bez razloga, često spominjan kao jedan od ključnih događaja vezanih uz dizajn u Hrvatskoj u 2012. Za autore jednog od projekata nagrada predstavlja mogućnost autonomnog razvoja industrijske proizvodnje, a za autore drugog diskvalifikacija znači ozbiljan udarac na egzistenciju. Riječ je o 150 000 kuna što je ekvivalent vrijednosti jedne limuzine niže srednje klase ili dijela marketinga izložbe Karima Rashida. Ta sredstva su kap u moru za budžete bilo koje veće tvrtke, o državi da i ne govorimo. Želim reći da se krećemo u minimalnim okvirima, a da investiranje u ove i slične projekte izgledno donosi višestruku ekonomsku i šire društvenu korist. Problem je u nedostatku kriterija i nepristranih autoriteta koji će odlučivati o kanaliziranju investicija, a taj problem nije privilegija samo dizajnerske zajednice nego se odnosi na cijelu državu.

1211_8

Temeljni pristup predstavljanju projekata je narativni, pri čemu se samim autorima prepustilo da sami reinterpretiraju “scenarije” koje su projekti prošli. Zašto?

NR: Riječ je o svjedočanstvima pa se činilo primjerenim da autori projekata iz prve ruke prenesu svoje doživljaje procesa. Mislim da se time postigla neposrednost predstavljanja intelektualnih i emotivnih mijena kroz koje su autori prolazili. Pored subjektivnog predstavljanja razvojnih putova, scenariji su dodatno kontekstualizirani “objektivnim” osvrtima koji služe kao svojevrsni zaključci.
IF: Cilj je stvoriti bazu narativa koja, uz dizajnerske, uključuje i ispovijesti ostalih dionika, od investitora, suradnika, do korisnika. Na taj način će Neobični scenariji prerasti iz pojedinačnih svjedočanstva u cjeloviti dijaloški proces kroz koji je moguće te scenarije i unaprijediti.

U kojoj se mjeri kontekst za dizajn promijeno u periodu od ranijih izložbi koje je Reaktor organizirao ili je u njih bio involviran, poput Croatian Designers Impacta ili prve izložbe Reaktora? Vidite li neke pomake?

NR: Ono što raduje je činjenica da su protagonisti i njihovi projekti sazreli, za što je Grupa vjerojatno najbolji primjer. Dok su njihovi projekti na prvim izložbama bili one-off komadi koncipirani više na formi nego na funkciji i tehnologiji, danas svjedočimo tehnološki optimiziranom kompleksnom sustavu koji je podatan za serijsku proizvodnju i distribuciju. Društvena situacija se, s druge strane, nije uopće izmijenila (pojava Kvadre još uvijek je eksces) što nas uvjerava da su postulati na kojima smo bazirali ReAktor još uvijek itekako aktualni.

1211_9