Irene Maldini radi kao znanstvenica za CREATE-IT, odnosno AMFI na Sveučilištu primijenjenih znanosti u Amsterdamu te je doktorska kandidatkinja na Sveučilištu Vrije u Amsterdamu. Studirala je industrijski dizajn (EUCD, FADU, Urugvaj) te kulture dizajna na Veleučilištu Vrije, a radila je u poljima dizajna, edukacije i istraživanja u Urugvaju, Brazilu i Nizozemskoj.

KP: Iz vašeg iskustva industrijske dizajnerice koja je radila u Urugvaju, Brazilu i Amsterdamu, u kolikoj mjeri različiti društveni i kulturološki konteksti utječu na vaš rad i promišljanje dizajna?

IM: Utječu u velikoj mjeri zato što svako društvo ima svoje interese i probleme u pogledu dizajna. Pogotovo kada govorimo o predmetima kao dobrima, odnosno o pridruženim sistemima proizvodnje, posredovanja i potrošnje – to je nešto što je od posebnog interesa za mene. Primjerice, u kontekstu Urugvaja važnost uključenosti korisnika u dizajn odvija se na razini stvaranja predmeta za specifične lokalne potrebe, koji se nalaze izvan okvira proizvoda dostupnih na međunarodnom tržištu, ili su pak preskupi i tako nedostupni. Ukratko, predmeti kao alati razvoja. S druge strane, Nizozemci raspravljaju u potpuno drugom smjeru: dobra je jednostavno steći, i oni se ne vežu za materijalne predmete koje posjeduju; sve postaje jednokratno i odbacivo. U tom kontekstu, uključenost korisnika u dizajn može biti način ponovnog povezivanja s našim materijalnim svijetom.

“Nisam htjela doprinositi svijetu punom stvari koje ne donose mnogo osim tek kratkotrajnog osjećaja zadovoljstva neposredno nakon kupnje”

KP: Prije nego što ste se profesionalno uključili u praksu otvorenog dizajna u sferi edukacije i istraživanja u Amsterdamu, dizajnirali ste u polju brzo rastuće industrije na jugu Brazila. Što je izazvalo vaš interes prema DIY-u, otvorenom dizajnu i drugim alternativnim načinima proizvodnje i potrošnje predmeta?

IM: Zapravo sam paralelno radila u dizajnu kada sam krenula u obrazovni sektor i to tijekom svog boravka u Južnoj Americi, a u istraživanje sam krenula nešto kasnije. Ono što je pokrenulo moj interes oko uključenja korisnika u dizajniranje i proizvodnju predmeta bila je mogućnost uvođenja nekih alternativnih metoda i modela. Vjerovala sam (ili sam se nadala) kako na taj način možemo promicati nešto raznolikiju materijalnu kulturu po mjeri čovjeka, koja bi odgovarala našim specifičnim individualnim potrebama, ili pak potrebama zajednice, te doprinijeti stvarnom napretku u kvaliteti života. Bila je to reakcija na moju ulogu dizajnerice za industriju gdje je postojao snažan fokus na stvaranju „primamljivih“ proizvoda. Nisam htjela doprinositi svijetu punom stvari koje ne donose mnogo osim tek kratkotrajnog osjećaja zadovoljstva neposredno nakon kupnje.

KP: U procesu stvaranja tematskog okvira festivala, naišli smo na pregršt raznih definicija i polazišta kada se govori o otvorenom dizajnu. Složili smo se oko definicije koja podrazumijeva otvorenost informacije o  dizajniranom proizvodu i procesu koji je uključivao njegov dizajn. Kao stručnjakinja koja se već dugo bavi otvorenim dizajnom, kako biste ga vi definirali, odnosno što otvoreni dizajn je, a što nije?

IM: Nisam vidjela vašu definiciju, ali važnost otvorenog dizajna jest činjenica da on omogućuje nove načine inovacije. Umjesto zaposlenja u raznim istraživačkim institutima ili odjelima za istraživanje i razvoj u tvrtkama, proces inovacije u otvorenom dizajnu je organski i zajednički. Vjerujem kako je otvoreni dizajn način rada koji omogućuje načine inovacije bazirane na novim ulogama, jednu novu kulturu dijeljenja, nove pravne okvire, te virtualne, ali i stvarne prostore kolektivnog rada i razmjene. Ono što otvoreni dizajn ne uključuje su tajnovitost, strah od gubitka kontrole, shvaćanje dizajnera kao celebrityja, kao i mnoge druge stvari koje nemamo ni vremena nabrojati.

“U ovom trenutku, naši pokreti u svijetu su toliko važni da znanstvenici govore kako živimo u antropocenu, epohi kada ljudi imaju ključan utjecaj na ekosustav. Kada granice između artificijelnog i prirodnog postaju nejasne, sve je moguće dizajnirati”

KP: U svom manifestu istraživanja postavili ste agendu istraživanja i cilj vašeg doktorata kao definiciju povezanosti nastajućih modela fleksibilne proizvodnje i personaliziranog proizvoda s pozitivnim utjecajem na održivost bez pretpostavljanja da su svojstveni tehnologiji. Propitujete nekritičku dematerijalizaciju, slobodu izbora i uključenja, i istražujete vodi li to boljoj stvarnosti za čovječanstvo i planet jer to zasigurno nije uvijek tako. Vaš doktorat završava u 2018., no u kojoj fazi istraživanja pronalazite odgovor na ova pitanja? Možete li nam dati primjer kada digitalna konstrukcija, fleksibilna proizvodnja i korisnička participacija mogu dovesti otežavajuće okolnosti?

Prvo, hvala vam na čitanju manifesta na mom blogu, mora da ste jedni od rijetkih. Moje doktorsko istraživanje zaista se bavi participacijom korisnika u dizajnu, ali ne i otvorenim dizajnom. Istraživanje govori o novim sistemima proizvodnje odjeće na zahtjev u svrhu personalizacije, što je slično strategiji masovnog prilagođavanja potrošaču.

Ne znam za Hrvatsku, ali trenutno u zapadnoj Europi javni planovi inovacija podupiru inicijative poput Smart Industry te tzv. četvrte industrijske revolucije. U praksi, na primjer unutar modne industrije, ti se koncepti odvijaju u formi proizvodnje na zahtjev u svrhu personalizacije. Iako je povratak proizvodnje u Europu odgovor na nadahnuće nakon ekonomskog rasta u tom području, promocija je takvih formata također bazirana na njihovim (navodnim) prednostima za okoliš među kojima možemo naći argumente: lokalna proizvodnja je bolja, personalizirana odjeća više se cijeni i izdržljivija je, industrija bazirana na proizvodnji na zahtjev troši manje otpada, itd. Međutim, nitko ne se ne bavi činjenicom bi li to zbilja bilo tako kada imamo rastuću „smart“ industriju u Europi. Na primjer, što ako ovakav tip industrije stvori dodatno tržište uz ono koje podrazumijeva masovno proizvedenu odjeću umjesto da ga zamijeni? Tada te „prednosti“ više i ne doprinose okolišu.

Nažalost, još uvijek nemam odgovor na to pitanje, a neću ga ni imati… samo će vrijeme pokazati, ali u svakom slučaju, vrijedno je razmišljanja o tome. Kao što i možete vidjeti, vjerujem da aktivno uključenje korisnika u dizajn donosi mnogo lijepih stvari, ali mi ne bismo smjeli slijepo vjerovati da će nam riješiti sve probleme.

KP: Također ste mnogo pisali o uključenju korisnika u proces dizajna, odnosno o efektu osnaživanja koji ima na korisnike. Koje bi dizajnerske strategije bile efektne za ostvarenje demokratizacije dizajna te koji je uopće ideal demokratizacije dizajna?

IM: Mislim kako je glavni aspekt osnaživanja i ohrabrenja korisnika za uključenje u dizajn činjenica da ljudi mogu stvarati (barem u određenoj mjeri) proizvode koje koriste, umjesto pukog selektiranja s police. Veći je prostor odlučivanja. Naravno, nisu svi potrošači zainteresirani za takvu vrstu „moći“, čak bi rekao da su u manjini. Za sve koji vole razmišljati o dizajnu, ovo je jedno izrazito zanimljivo područje.

“Vjerujem kako je otvoreni dizajn način rada koji omogućuje načine inovacije bazirane na novim ulogama, jednu novu kulturu dijeljenja, nove pravne okvire, te virtualne, ali i stvarne prostore kolektivnog rada i razmjene”

KP: Naizgled moguća demokratizacija dizajna podrazumijeva nastanak alternativnih strategija proizvodnje i potrošnje. Znači li to također da dizajn ima moć stvaranja i utjecanja na dublje društvene i političke promjene, ili je to tek utopijska misao te je većina promjena tek manji kozmetički popravak?

IM: Rekla bih da dizajn u širem smislu ima mnogo mogućnosti ako želi potaknuti dublje društvene i političke promjene. Međutim, ne govorim o profesionalnom dizajnu. Govorim o dizajnu kao činu zamišljanja i ostvarenja željene budućnosti. Svi smo mi uključeni u taj proces. U ovom trenutku, naši pokreti u svijetu su toliko važni da znanstvenici govore kako živimo u antropocenu, epohi kada ljudi imaju ključne efekte na zemaljski ekosustav. Kada granice između artificijelnog i prirodnog postaju nejasnima, sve je moguće dizajnirati. U tom smislu naša je uloga dizajnirati svijet koji želimo, a to može uključivati i dublje društvene i političke promjene.