Vedran Kasap rođen je 1977. godine uz Zagrebu. Završio je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija 2003. godine radio je kao stručni suradnik na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, od 2005. asistent je na kolegijima Projektiranje na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, gdje od 2008. godine radi kao viši predavač na predmetu Tehnike prezentiranja pomoću računala a od 2013. godine nositelj je predmeta Dizajn interakcija. Tijekom rada na fakultetu organizirao je niz radionica koje su se bavile kolaboracijom  i integracijom različitih područja dizajna u kreiranju i realizaciji proizvoda koji će naći primjenu u realnom okruženju. Neke od spomenutih radionica su: Studij dizajna na Špancirfestu na kojima se istraživao problem privremene urbane opreme i signalizacije u kontekstu gradskog festivala, zatim Proljetni kamp Varaždin u sklopu kojeg su studenti Studija dizajna i Arhitektonskog fakulteta postavljali koncept i definirali smjernice za uključivanje kreativne industrije u revitalizaciju povijesne gradske jezgre, te radionica pokretne grafike i vizualnih komunikacija u suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti i Fakultetom političkih znanosti i novinarstva u svrhu kreiranja identiteta i vizualne opreme studentske televizije TV student. Trenutno radi na projektu Svjetske banke koji se bavi podizanjem kvalitete interpretacije i komunikacije prirode u sklopu integracije mreže Natura 2000 u sve nacionalne parkove i parkove prirode. Kao član konzorcija sudjeluje u dizajnu sustava signalizacije, interpretacije i brendiranja parkova te različitih prezentacijskih i edukativnih prostora unutar parkova poput posjetiteljskih, edukacijskih i informacijskih centara.

Šifra, kviz, pokretna grafika, HRT, 2016.

Od 2006. godine vodiš Studio Clinica a osim toga baviš se i predavačkim radom. Koliko se te dvije vrste angažmana isprepliću i utječu jedan na drugi?

Po završetku studija postao sam asistent na Tehničkom veleučilištu u području informatičkog dizajna. Vrlo brzo sam shvatio da bez praktičnog iskustva u struci nemam legitimitet formirati buduće naraštaje dizajnera. Činilo mi se neodgovornim usmjeravati nekoga na temelju vlastitog tumačenja stručne literature, bez da sam principe i metodologije isprobao u stvarnom okruženju. Odlučio sam provjeriti svoja razmišljanja i stavove u praksi i prema stečenim iskustvima prilagođavati sadržaje kolegija.

“Moji kolege i ja smo itekako svjesni konstantnih potreba za unaprjeđenjem studijskih programa, bilo putem osuvremenjivanja postojećih kolegija ili uvođenjem novih. Nažalost dio smo jednog vrlo krutog i birokratiziranog sustava. Minimalne promjene zahtijevaju puno energije i vremena kako bi se napravile kakve takve korekcije”

Svjedoci smo čestih kritika kako naši studijski programi ne prate globalne tendencije razvoja i kaskaju za vodećim obrazovnim ustanovama. Za Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pisao si 2007. godine program za izvedbu predmeta Tehnike prezentiranja I i II, te 2013. program za izvedbu predmeta Dizajn interakcija I i II. Koliko osobno ulažeš u osuvremenjivanje programa svojih kolegija i koliki je segment područja dizajna koja predaješ uopće podložan promjenama?

Kritike su dijelom opravdane. Moje kolege i ja smo itekako svjesni konstantnih potreba za unaprjeđenjem studijskih programa, bilo putem osuvremenjivanja postojećih kolegija ili uvođenjem novih. Nažalost dio smo jednog vrlo krutog i birokratiziranog sustava. Minimalne promjene zahtijevaju puno energije i vremena kako bi se napravile kakve takve korekcije. Ozbiljniji zahvati na programu su kompleksni i dugotrajni pa postoji velika šansa da je po završetku procedure dio sadržaja već zastario. Bez obzira na sve prepreke koristimo razne formalne i neformalne načine kako držati korak s vremenom i pružiti studentima aktualna znanja i vještine.

Šifra, kviz, pokretna grafika, HRT, 2016.

Interaktivnost kao karakteristika dizajna često se izjednačava s dizajnom interakcija kao područjem dizajna. Što je dizajn interakcija i u kojoj mjeri se domaći dizajneri bave dizajnom interakcija?

Dizajn interakcija se često definirao kao oblikovanje odnosa čovjeka i računala, tj. bilo kakvog objekta koji u sebi ima neku vrstu računala. S vremenom je pod taj naziv uplivao cijeli niz drugih aktivnosti, neka iz postojećih područja dizajna, a neka iz novonastalih ili već postojećih „nedizajnerskih“ disciplina. Ja sam skloniji otvorenijoj nomenklaturi jer su granice djelovanja u dizajnu i srodnim ili bliskim strukama postale fluidne, a možda čak i nepotrebne. Siguran sam da postoji velik broj ljudi koji se bave dizajnom interakcija, ali to nazivaju drugačije. Imao sam prilike upoznati dosta ljudi koji se bave dizajnom, a da nisu svjesni da je to što rade zapravo dizajn.

Tvoj studio Clinica specijaliziran je za područje produkt dizajna s naglaskom na dizajn izložbenih prostora te video i tv produkciju. Kod projekata takvog obujma uloga dizajnera – voditelja studija nerijetko se svede na organizaciju i koordinaciju suradnika. Koja je situacija u studiju Clinica?

Clinica studio je mala firma s ciljem da po broju zaposlenih takva i ostane. Kad radimo na kompleksnijim projektima, angažiramo vanjske suradnike, kolege dizajnere ili kolege iz srodnih struka. Tada se možda više bavim organizacijom i koordinacijom pa mi ostane manje vremena za dizajn. Ne opirem se previše tome jer surađujem s izvrsnim kreativcima koji mogu odraditi posao jednako dobro, ako ne i bolje nego ja.

Bachrach&Krištofić = Design&Photography, postav izložbe (suradnici: Nji3, Ozana Ursić, Marko Hrastovec), MUO, 2016.

Radio si na mnogo projekata za interpretacijske, edukacijske i posjetiteljske centre, poučne staze i prostorne instalacije nacionalnih parkova i parkova prirode. Rad na kojem od njih je bio najizazovniji i zašto?

Kroz ekološku mrežu Natura 2000 na projektu Podizanje kvalitete komunikacije i interpretacije prirode radio sam četiri godine s koautorskim timom (Dragana Lucija Ratković Aydemir, Marko Šesnić, Goran Turković, Vladimir Končar, Vanja Cuculić i Igor Pauška), uključujući i kompleksnu jednogodišnju proceduru međunarodnog natječaja Natura Integration Projecta i Svjetske banke. U tom sam periodu uz 40 stručnih suradnika i kolega dizajnera izradio idejnu i izvedbenu dokumentaciju za 18 poučnih staza, interpretacijskih, edukacijskih i info centara, sustav interpretacijskih i signalizacijskih ploča, web aplikaciju s automatiziranim oblikovanjem i pripremom grafičkog materijala za ploče te sustav vizualnog identiteta za parkove Hrvatske. Ne bih mogao izdvojiti neki pojedinačni projekt kao najveći izazov ali je tempo rada zbog kratkih rokova je bio ekstreman.

 

“Mislim da je dizajnerima uvijek bilo jednako dobro i jednako loše. Uvijek je postojalo nešto što ih je motiviralo i veselilo, kao i nešto što ih je smetalo i zabrinjavalo”

S obzirom na tvoje iskustvo, koliko su se do danas u Hrvatskoj promijenile okolnosti bavljenja dizajnom u odnosu na vrijeme kada si završio studij?

Razlike postoje, naravno. Dizajn je postao dostupniji, sveprisutniji ali i potrošniji. Ima to svojih prednosti i mana. Mislim da je dizajnerima uvijek bilo jednako dobro i jednako loše. Uvijek je postojalo nešto što ih je motiviralo i veselilo, kao i nešto što ih je smetalo i zabrinjavalo.

Vjenceslav Richter – Buntovnik s vizijom, postav izložbe (suradnici: Vladimir Končar i Ozana Ursić), MSU, 2017.

Rad produkt dizajnera vezan je za široko područje djelovanja, a nerijetko se od njega očekuje i izvršavanje zadataka koji mu nisu u primarnom opisu posla. Koliko je uopće moguće i potrebno specijalizirati se za određeno područje unutar tog već izdvojenog segmenta?

Mislim da specijalizacije u rijetkim slučajevima imaju smisla, ali sam skloniji nekoj otvorenijoj i fleksibilnijoj strukturi područja dizajna. Dobrog dizajnera čini način na koji odgovara na određeni zadatak i smisao koji daje rješenjima sagledavajući ih u najširem mogućem kontekstu. Vještine stvaraju specijalizaciju, a vještine se mogu istrenirati.

“Trend samoiniciranih projekata raste i kako se budu stvarali uvjeti da se autori manje bave preživljavanjem a više dizajnom, tako će rasti i njihova kvaliteta”

Ponekad iza jednake razine kvalitete rješenja nekog proizvoda stoje pojedinci ili timovi s različitom pozadinom djelovanja i pristupom radu. Treba li pri evaluaciji radova dati prednost konačnom proizvodu ili čitavom procesu nastanka?

Iz perspektive korisnika bitan je konačan proizvod sa svim njegovim emotivnim, društvenim i funkcionalnim karakteristikama. A iz perspektive struke bitan je proces, jer on postaje primjer koji ukazuje kako nešto raditi ili ne raditi.

Kategorija Izložbe hrvatskog dizajna 1718 Prostorne i grafičke intervencije i sistemi obuhvaća kompleksne radove koji se odnose na uređenje interijera, oblikovanje izložbenih prostora te sustave signalizacije. Koji je bio osnovni kriterij pri odabiru radova te kategorije?

Kriterij je vrlo jednostavan za opisati ali složen za valorizirati – smislenost rješenja u definiranom kontekstu.

Etnografski muzej Istre, dizajn stalnog postava (suradnici: Vanja Cuculić, Vladimir Končar), Pazin, 2018.

Postoje li određene tendencije u području produkt dizajna koje bi izdvojio kao prepoznatljivo obilježje projekata nastalih u Hrvatskoj u posljednje dvije godine?

Činjenica da se mali dio industrije namještaja u Hrvatskoj i okruženju prije nekoliko godina odlučio osloniti na dizajnere dovela je do toga da sada obje strane počinju ubirati plodove takvih suradnji, što je dobro jer će zasigurno potaknuti i ostatak industrije da krene tim putem. S druge strane, trend samoiniciranih projekata raste i kako se budu stvarali uvjeti da se autori manje bave preživljavanjem a više dizajnom, tako će rasti i njihova kvaliteta. Razvoj i dostupnost tehnologija već sad preusmjerava dio dizajnera prema interakcijama i intenzivnijoj interdisciplinarnoj suradnji s inženjerskim strukama poput mehatronike, strojarstva i računarstva, a s obzirom na trendove u svijetu potrebe za takvim timovima stručnjaka će samo rasti.