Fotografija na naslovnici: Brigitte Lacombe

Susan Sellers je osnivačica, partnerica i kreativna direktorica u studiju 2×4 te viša kritičarka za dizajn na Fakultetu za umjetnost Sveučilišta Yale. U studiju 2×4 vodi široki raspon strateških i dizajnerskih projekata u kulturalnim, komercijalnim i urbanim sektorima, od velikih projekata identiteta brendova do programa iskustava, okruženja brendova i izložbi. Među njenim klijentima su Nike, Tiffany & Co., Prada, Arper, Guggenheim, Lincoln Center, Isabella Stewart Gardner Museum i mnoge druge. Od 2013. do 2016. godine bila je voditeljica Odjela za dizajn Muzeja umjetnosti Metropolitan, gdje je predvodila dizajnerske inicijative od identiteta brenda do posjetiteljskog iskustva, izložbi i stalnog postava. Izrada novog brenda muzeja, otvaranje povijesne zgrade Marcel Breuer na križanju Avenije Madison Avenue i 75. ulice, otvaranje muzeja Met Breuer, kao i nedavne izložbe Charles James: Beyond Fashion (Charles James: onkraj mode) i Manus X Machina: Design in the Age of Technology (Manus X Machina: dizajn u doba tehnologije) izvedeni su pod njezinim kreativnim vodstvom. Predaje diljem svijeta, između ostalog kao gostujuća kritičarka na Fakultetu za dizajn Sveučilišta Rhode Island, Postdiplomskom studiju arhitekture, urbanizma i očuvanja Sveučilišta Columbia, Institutu za arhitekturu Južne Kalifornije (SCI-ARC) te na Scuola Politecnica di Design u Milanu. Diplomirala je grafički dizajn na Sveučilištu Rhode Island, a magistrirala američke studije na Sveučilištu Yale.

Uvijek mi je drago kada imam priliku razgovarati s nekim tko i prakticira dizajn i mnogo piše o njemu jer sam oduvijek smatrao da je diskurzivna i intelektualna dimenzija dizajna i vizualne kulture ključna za dizajnerski posao, priznali dizajneri to osobno ili ne. Što Vas najviše motivira da pišete o dizajnu, da predajete dizajn, analizirate i tumačite ga? Je li riječ o Vašoj osobnoj potrebi da promišljate ono čime se bavite kao dizajnerica ili su razlozi općenitije prirode?

Svoje pisanje o dizajnu ni u kojem smislu ne smatram konvencionalnim, ali tumačenje dizajna i njegova uloga u kulturi ključni su za moju dizajnersku praksu. Dizajn smatram kolektivnim govorom, koji organizira i izražava naše vrijednosti i ideale. Kada se bavim dizajnom, uvijek razmišljam o asocijacijama i značenjima koji se vežu uz oblike dizajna – tipografska pisma, arhitektonske oblike, vrste slika, materijala, boja – i o načinima na koje se njima može manipulirati kako bi odrazili ili sugerirali nove ili alternativne načine čitanja i razumijevanja svijeta. Odličan primjer za ovo je projekt koji smo nedavno radili, The Diner. Radi se o suradnji s časopisom Surface Magazine i Rockwell Grupom za Salone del Mobile u Milanu prošle godine. Htjeli smo stvoriti prostor i prisutnost za američki dizajn na tom sajmu. Odlučili smo koristiti formu tipične američke zalogajnice (diner) jer ona tako dugo figurira kao snažan globalni simbol mnogih izvrsnih kvaliteta američkog dizajna i kulture: demokratičnost, integracija osobnih usluga i tehnologije, jednostavnost i udobnost, pragmatičnost. Američke zalogajnice možemo promatrati i kao prvi samoorganizirajući brend. Daleko prije Coca-Cole ili Starbucksa, tu su bile te zalogajnice, pouzdana mjesta uz cestu gdje ste mogli nešto prigristi, popiti šalicu kave i povezati se s prijateljskim licima prije nego krenete dalje. Jezik dizajna ovih mjesta, te jednostavne moderne metalne fasade, neonski znakovi i šank možda mogu blago varirati, ali osnovna ideja uvijek je ista. Američki optimizam koji se poslužuje svakodnevno. Upravo to nas je zanimalo, ultimativna roba američke kulture dizajna, optimizam, i to upravo sada, kada se američki identitet dovodi u pitanje. Zanimalo nas je stvaranje svojevrsne “kontrakulture”, htjeli smo pokrenuti raspravu o dizajnu u doba straha koje je sve, samo ne optimistično. Za mene to predstavlja određenu vrstu intelektualnog istraživanja, koje je visceralno i zahtijeva sudjelovanje. Gotovo da se radi o novinarstvu. To doista je ono što me najviše zanima u dizajnerskom poslu.

Lincoln centar, brendiranje i prostorni dizajn, 2×4 u suradnji s Diller, Scofidio and Renfro, 2010.

Prije 24 godine, osnovali se studio za dizajn/konzultantsku firmu 2×4 skupa s Michaelom Rockom i Georgiannom Stout. Ne očekujem, naravno, da mi ispričate čitavu povijest studija, ali zanima me kako sebe i studio vidite u ovom trenutku u usporedbi s namjerama, idejama i očekivanjima koje ste imali kada ste ga otvorili?

Dobro pitanje. Svijet se izuzetno promijenio otkada smo otvorili studio. Sama sebi često postavljam to isto pitanje u zadnje vrijeme . Kada smo otvorili studio, ja sam tek bila završila svoj magistarski studij iz amerikanistike na Sveučilištu Yale, na kojem sam se usredotočila na kulturalnu kritiku. Otvaranjem studija htjeli smo testirati aktivističke kulturalne ideje u stvarnom svijetu. Tada smo to nazvali „operacionalizacijom koncepata“. Iako smo imali mnogo malih avangardnih projekata u kulturi, oduvijek smo se zanimali za velike projekte, svoju praksu htjeli smo proširiti kako bismo kroz nju istražili svoj učinak. Mislim da smo u tome uspjeli. Sada radimo za mnoge velike globalne brendove, kao i za globalne kulturne organizacije, pomažemo im u izradi strategija, u razumijevanju njihovih misija i ciljeva na tržištu ideja i iskustava koje se stalno mijenja. Kroz to ostajemo u kontaktu s našim ključnim interesom za kulturu i ulogu kulture u poticanju reakcija i osjećaja u ljudima, otvaranju rasprava, stimuliranju promjena i stvaranju novih odnosa. Radimo posao koji je na presjeku kulture i trgovine. To je jedno od naših osnovnih načela jer vjerujemo da u konačnici ista temeljna pitanja, želje i potrebe postoje u obje vrste organizacija. Ovaj proces je i dalje izazovan, sada više nego prije, iako su mnoge od naših ideja ušle u dizajnerski mainstream. Smatram da je tomu tako jer se svijet mijenja toliko brzo, a problemi s kojima se suočavamo, kao što je veličina naših projekata, toliko su kompleksniji i zahtijevaju daleko više od nas. Klimatske promjene, društvena nepravda, politički sukobi, lažne vijesti, sve implikacije tehnologije… kao da se sve obrušilo na nas. To ponekad može biti previše.

Fondazione Prada, vizualni identitet, 2×4, 2015

Tijekom Vaše dizajnerske karijere, radili ste s mnogo visoko profiliranih brendova, korporacija i kulturalnih ustanova, posebno muzeja. Koje su za Vas glavne razlike u bavljenju dizajnom u tim različitim kontekstima i koje su neočekivane sličnost. Koje su najčešće pogrešne predodžbe?

Kao što sam rekla, istovremeni rad i s kulturalnim i s komercijalnim organizacijama ključan je za našu praksu jer vjerujemo da je sve brend; brendovi u suštini i nisu ništa drugo nego odnosi. Odnosi koji su isključivo transakcijske prirode nikome nisu zanimljivi. Svi ljudi zapravo traže jedno te isto: povjerenje i dosljednost, autentičnost, kakvoću i uzajamnost. Također, svim ljudima najvažnije su iste stvari: ljepota, ljubav, intimnost, smrt. To je ono što je u srži svega što motivira ljude. Dizajn je zapravo način govora, kako se obraćate ljudima i kako im dozvoljavate da vam priđu. Pretpostavljam da zato naš rad obuhvaća istraživanje kulture ili srca pojedine organizacije, bez obzira radi li se o modi, umjetnosti, Pradi ili muzeju Metropolitan. Drago nam je kada uspijemo ući u srž tih načela koja nas sve gone i zatim koristiti dizajn kako bismo to učinili čitljivim i opipljivim za javnost.

Razglednice projekta The Diner, instalacije dizajnirane za Salone del Mobile u Milanu. 2×4 u suradnji s Rockwell Grupom i magazinom Surface, 2018.

Četiri godine bili ste Voditeljica Odjela za dizajn muzeja Metropolitan Museum of Art. Riječ je o ogromnom i vrlo kompleksnom projektu koji je sadržavao nekoliko aspekata, uključujući izradu potpuno novog identiteta brenda. Koji su Vam bili najveći izazovi u radu za Met s obzirom na njegovu ogromnu i raznoliku zbirku, programe, tradiciju itd.?

Raditi za Met meni je predstavljalo ogroman osobni izazov: ali na njemu sam i dalje zahvalna. I dalje crpim mnoge lekcije iz razdoblja koje sam provela tamo. Prije svega, Met je ogroman i raznolik, njegova širina i dubina konstantna su prijetnja za njegovu sposobnost da rastumači vlastitu strukturu i svrhu; da podupre sve svoje nevjerojatne resurse i heterogenost. Počela sam raditi za Met u trenutku koji je bio vrlo značajan za njegovu povijest, nakon što je ondje prestao raditi njegov legendarni ravnatelj, na početku nove ere u kojoj je morao redefinirati svoju misiju i u novi fokus staviti svoju relevantnost. Koja je uloga devetnaestostoljetnog enciklopedijskog muzeja u 21. stoljeću? Koja je vrijednost njegovih zbirki? Kome se obraćamo? Ili čak: „Što je umjetnost i kome je namijenjena?“. Kako da podijelimo više onog što imamo s više ljudi? Pragmatičnije govoreći, muzej je preuzeo vodstvo i program prostora koji se zove The Met Breuer, a nalazi se u zgradi Marcel Breuer na raskrižju Avenije Madison i 75. ulice i izvorno je projektiran za muzej Whitney. Zbog toga je sva pažnja bila na Metu i muzej je shvatio da je to jedinstvena prilika da ponovno promisli ova pitanja i pozicionira se u odnosu na njih. Projekt je očito predstavljao ogroman napor za instituciju te veličine i tog ugleda i zahtijevao je involviranost stotina zaposlenika. Strategija i dizajn bili su tek malen, ali važan dio ove priče. Ono što smo morali učiniti je okupiti sve oko iste svrhe. Zapravo se radilo o postupku organizacije mnogih razgovora i inicijativa, o artikulaciji strategije na sažet i privlačan način te o izradi robusnog, ali i fleksibilnog vizualnog jezika kako bi javnost shvatila o čemu se radi. Jednostavno! To su u suštini strategija i identitet brenda. Zatim smo također morali rekonceptualizirati izložbene prostore i način izlaganja predmeta kako bismo istražili nove povijesne i estetske narative i privukli pažnju javnosti. I dalje sam vrlo ponosna na tim i suradnike s kojima sam surađivala na tom projektu i dalje im se divim. Oni i dalje nastavljaju s tim radom. Bio je to zahvalan, zabavan i intenzivan posao.

The Met, rebrendiranje i vizualni identitet, implementirano za vrijeme rada na mjestu direktorice dizajna u Muzeju umjetnosti Metropolitan. Susan Sellers u suradnji s Wolff Olins i dizajnerskim odjelom The Meta, 2016

Postavio bih Vam pitanje o Vašem kreativnom procesu – kako pristupate novom projektu, postoje li neke metode koje su uvijek ključne ako želite uspješan rezultat, smatrate li da postoje neke stvari koje dizajner treba ili može naučiti ili od kojih se treba odučiti isključivo kroz iskustvo?

Inzistiram na tome da svaki projekt radim od početka. Za mene to znači intenzivno istraživanje i razrada strategije. Provodimo intervjue, čitamo, putujemo, iskopavamo, promišljamo. Ne počinjemo sa skiciranjem dok nismo odlučili koji je naš stav. Inzistiramo na tome da su nam strategija i taktike kristalno jasni definirani. Skiciranje koristimo kako bismo testirali svoje ideje, ali nikad ne krećemo s vizualnim zamišljajima projekta prije nego dobro promislimo i izradimo projekt pismenim putem. Jezik i riječi vrlo su važan dio našeg procesa. I dan danas postoje trenuci kada pomislimo da bismo mogli zaobići ovaj korak, ali u konačnici nam uvijek postane jasno da radimo najbolje kada se vodimo strategijom i suradnjom. Veličina naših projekata je takva da zahtijeva višeglasje i alkemiju različitih stručnih znanja i skepticizma.

Samsungov Olimpijski paviljon na Zimskim olimpijskim igrama 2018., 2×4, 2018.

Osim kao grafička dizajnerica, mnogo radite i kao predavačica te ste viša kritičarka za dizajn na Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta Yale. Možete li mi nešto reći o svojoj predavačkoj praksi i općenito o obrazovanju u području dizajna. Što dobar sveučilišni program iz područja dizajna treba pružiti svojim studentima, a što profesionalni dizajner poput Vas može naučiti jedino kroz podučavanje drugih?

Kao predavač radila sam u mnogim svojstvima tijekom svoje karijere, ali uglavnom kao savjetnica za završne radove studenata. To je vrlo specifična uloga i nije nalik tradicionalnoj ulozi predavača. Ono što je meni najvažnije, ona zahtijeva mnogo slušanja i razgovora. Moja uloga je pomoći studentima u racionalizaciji i artikulaciji njihovih vizualnih praksi. Pomažem im da izgrade dojmljiv portfelj radova koji jasno artikulira njihovu strategiju i namjeru, i to na potpuno individualan i, idealno, nov i osjetljiv način. Radim s relativno malim brojem studenata svake godine i pomažem im da pronađu poveznice između pojedinih radova te da osmisle neku suštinu i relevantnost svih radova kao cjeline. Apsolutno inzistiram na tome da u sebi potiču ono što je njima osobno, jedinstveno i što im plijeni pažnju. Pokušavam ne projicirati svoja vlastita iskustva ili preferencije na njihov rad i trudim se razumjeti kojim smjerom žele krenuti. Ovaj rad me izuzetno ispunjava. Na neki način nije vrlo različit od rada s klijentima. Zanima me što ljude motivira, kreativnost i ekspresija. Zanima me što ih goni i zašto. Nadam se da će podrška i iskustvo koje im pružam nastaviti oblikovati područje dizajna i njegov potencijal.

James Turrell dizajn knjige, Guggenheim Museum. 2×4, 2013

Koje je Vaše viđenje trenutnog stanja kritike dizajna i pisanja o dizajnu? Kome je namijenjeno? Tko piše kritike i za koje kontekste? Kakva je budućnost kritike dizajna?

Svakako danas ima mnogo više novinarstva o dizajnu i kritike dizajna nego ikad prije, što je pozitivno. Ovaj način razmišljanja sada prevladava u različitim kontekstima, ne samo na umjetničkim akademijama, nego i u poslovnim inkubatorima i na fakultetima ekonomije na uglednim sveučilištima kao što su Stanford, Harvard i Yale (u SAD-u). To je korisno i važno jer se time izgrađuje područje stručnosti i povećavaju relevantnost i publika. Međutim, važno je da dizajneri i dalje aktivno rade u svom području kako ne bi postali marginalizirani ili svedeni na ulogu izvršitelja tuđih vizija i kreativnosti. Zato su mi pisanje i strategija u dizajnerskoj praksi toliko važni. Naravno, kreativnost i ideje nisu isključive značajke ijedne pojedine discipline ili prakse, ali vizualna kakvoća i integritet grafičkog dizajna, a i dizajna općenito, uvijek će ovisiti o dubokom i temeljitom istraživanju samog područja dizajna.