Fotografija na naslovnici: Jelena Jovanov

Slavimir Stojanović je grafički dizajner rođen 1969. u Beogradu. Studirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu i na HDK (Visokoj školi za dizajn) u Göteborgu u Švedskoj, u klasi profesora HC Ericsona. Radio je u agencijama Saatchi & Saatchi, Kompas Design, Arih Advertising, Communis DDB, kao i u vlastitom studiju Futro Design čiji je kreativni direktor. Osnivač je lifestyle brenda Futro i kreator serije dječjih slikovnica Avanture Singi Lumbe. Radio je na komercijalnim projektima za mnoge klijente, uključujući Sony, Michelin, Mercedes-Benz, Coca-Cola, Allied Domecque, Abanka, Zavarovalnica Triglav, Ljubljanski Kinematografi, Studio Moderna, Delo Revije, Lisca, Gorenje, Europlakat, DrogaKolinska, MPC Holding, Entrix, Kozmo, Voda Vrnjci, Polimark, Idea, Atlantik Grupa, Knjaz Miloš, Plazma, Aqua Viva, Kabinet itd. Realizirao je i veliki broj projekata za kulturne institucije kao što su Jugoslovensko dramsko pozorište, magazin New Moment, Muzej primijenjene umjetnosti i Muzej suvremene umjetnosti u Beogradu, Moderna galerija Ljubljana, Kulturni centar Beograda, Zvezdara teatar i mnoge druge. Dobitnik je preko 300 međunarodnih nagrada i priznanja u domeni oglašavanja i grafičkog dizajna. O njegovom radu pisali su najznačajniji svjetski časopisi kao što su Graphis, Print, Communication Arts, Computer Arts, Creative Review i Novum. Njegovi radovi se nalaze u Muzeju Pompidou u Parizu, Muzeju umjetnosti i reklame u Hamburgu, Muzeju plakata u Varšavi, Muzeju primijenjene umjetnosti u Beogradu i Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Sadu. 2017. godine primio je Nagradu za životno djelo od strane Udruženja za tržišne komunikacije Srbije, a 2018. godine objavio je svoj prvi roman Devet. Predaje Plakat na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu.

U uvodniku jednog ranijeg intervjua Ana Radovanović naziva te pop zvijezdom srpskog dizajna, što mi u kontekstu dizajna uvijek zvuči malo smiješno, ali u tvom slučaju doista bi se moglo reći da je tako – ti stvarno uživaš taj čudan status dizajnerske ikone u vremenu u kojem mi se čini da za takvo nešto više nema prostora. Ili ga barem u Hrvatskoj nema. Kako gledaš na to?

Taj imaginarni medijski prostor sam, ovdje u Beogradu, nekako spontano zauzeo tijekom devedesetih, kada sam radeći u agenciji Saatchi&Saatchi redovno osvajao nagrade u inozemstvu dok je na ovim prostorima situacija najblaže rečeno bila tragična, pa su ljudi u mom primjeru vidjeli zrnce svjetla na kraju beskonačnog tunela. Kasnije, kad sam se preselio u Sloveniju, ti uspjesi su se nastavili pa su mediji redovno pratili što se sa mnom događa u bijelom svijetu, pa makar on bio samo petsto kilometara dalje. Kada sam se vratio, uvidio sam, poslije raznih proživljenih iskustava na različitim tržištima, da mi dizajn više nije jedini kanal za izražavanje. Napravio sam nekoliko autorskih izložbi koje su vrlo dobro primljene kod publike, napisao i nacrtao nagrađenu slikovnicu za djecu i evo sada u rujnu objavio svoj prvi roman. Dakle, zadržao sam svoj medijski prostor jer nisam bio lijen, a ljudi ovdje, ili bilo gdje drugdje, vole vidjeti kad se neko iskreno trudi.

Slavimir Futro – Devet: roman u ilustrovanim pričama, Ammonite Books, 2018.

Iako te, posebno u zadnjih desetak godina, većina ljudi prepoznaje po tvojim osobnim projektima, naročito onim koje provlačiš kroz vlastiti brend Futro, za tvoj rad karakteristična je činjenica da si većinu karijere proveo radeći za velike, vrlo ozbiljne oglašivačke agencije. Mislim da se to u nekom smislu vidi na tebi, tvoj rad odiše nekom sigurnošću i profesionalizmom, čak i onda kada izgleda kao da se zezaš. Koliko je takvo iskustvo važno za dizajnera općenito, a koliko je bilo važno za tebe osobno?

Za mene je rad u velikom, multinacionalnom sustavu poput Saatchija predstavljao poklon s neba. U to vrijeme doslovno nije bilo moguće ozbiljno raditi u bilo kojoj drugoj agenciji, a u Saatchiju si se još mogao i natjecati u inozemstvu. Taj osjećaj sigurnosti u vlastiti rad najdublje se utisnuo u moju podsvijest kada je moj plakat za Sony Walkman proglašen za najbolji projekt unutar globalne Saatchi mreže. Zato, kada radim, vrlo sam ozbiljan i dajem uvijek sve od sebe u tom trenutku. U svoj rad unosim sve što znam i sve što osjećam. Ozbiljnost i iskrenost su dvije osnovne karakteristike koje sam vremenom razvio, a koje kao klinac definitivno nisam imao u portfoliju svoje ličnosti.

Futro plakat no.2: Strah

U jednom davnom razgovoru rekao si mi da si imao sreću da su te u agencijama prepoznavali kao mladog dizajnera čiji će im talent donositi nagrade, dakle da si, zahvaljujući njihovoj kalkulaciji, ipak imao neku relativno zaštićenu poziciju u kojoj si mogao raditi na takvim projektima koji su ti omogućavali u nekom smislu odriješene ruke što se tiče kreativnosti. Sa sadašnjim velikim odmakom, kako je to funkcioniralo, i koliko si zaista imao slobode, a koliko svijesti da je ipak, negdje u pozadini svega, vrebala ta „kalkulacija“?

Ja sam tu kalkulaciju odmah prihvatio kao neizbježnu i pragmatično se prihvatio svog zadatka. Radio sam iz sve snage duboko osjećajući da druge šanse neće biti. Moji roditelji su u to vreme imali mjesečne plaće od po 5 maraka, a ja čitavih 100. Što sam više nagrada dobivao to mi je plaća rasla, tako da je ta kalkulacija bila više nego transparentna. Uz plaću, rasla je i sloboda da više eksperimentiram i razvijam se u kreativnom smislu. Na kraju, s vremenskom distancom od dvadeset godina, mogu reći da je sve to zajedno pomoglo koliko meni toliko i unapređenju čitave kreativne scene kod nas. Na tom primjeru bilo je očigledno da se ulaganje u mlade talente višestruko isplati. Posle toga je, s demokratskim promjenama, pukao balon kreativnosti kao duševnog spasa u teškim vremenima, kada se sudario sa tržišnom realnošću, pa su kalkuliranje talentom i stjecanje kreativnog kapitala zamijenili postotci u tranširanju medijskog kolača.

Pure Influence vizualni identitet, 2016.

Što su za tebe bili formativni utjecaji u području dizajna? U nekim prijašnjim razgovora spominjao si prilično disparatne uzore, od Mirka Ilića, Dušana Petričića i Jugoslava Vlahovića, preko postmodernih dekonstruktivista poput Nevillea Brodyja i Davida Carsona, pa do skandinavskog minimalizma. Pritom tvoj rad, barem danas, ne nalikuje ničemu od toga.

To su sve bili inicijalni impulsi bez kojih vjerojatno ne bih postao dizajner, impulsi koji su me u početku držali na kursu nadahnuća i inspiracije koja je svakom početniku presudna. Oduvijek mi je na prvom mjestu bila ideja, jer kao klinac estetiku nisam ni mogao shvatiti, tako da su moji uzori u početku bili spomenuti ilustratori s izuzetno jakim konceptualnim karakterom, dok su me Brody, Carson, Peter Saville i studij na Visokoj školi za dizajn u Göteborgu uveli u domenu estetike. S vremenom su se te dvije karakteristike dizajna, koncept i forma, u meni povezale, a ujedno se i formirao poprilično precizan ukus koji imam za suvremene dizajnere i na čiji rad se svakodnevno ugledam. Prije svega tu je Paul Sahre. Njegova vizualna inteligencija je ono što težim dosegnuti kad se bavim grafičkim dizajnom. Kada su brending projekti u pitanju, tu je Michael Bierut. Kad govorimo o pomicanju likovnih granica, tu je veliki uzor Eike Koenig. A od mlađih zvijezda svakako Braulio Amado.

Footb-All-Mix plakat, 2018

Gledajući Futrovu produkciju, ali i tvoje kazališne plakate kao i neke druge stvari, imam dojam da skoro svakom zadatku pristupaš na način kao da dizajniraš logo, odnosno kao da pokušavaš sažeti sve bitno u jednu, u trenutku raspoznatljivu i čitljivu jedinicu koja jezgrovito kaže sve što je važno, bez puno priče.

To je posljedica želje za komunikacijom, želje da se moj glas jasno i glasno čuje. Kad sam bio klinac poslali su me u Ameriku gdje sam živio sa bakom i djedom godinu dana bez roditelja. Kad sam se vratio, mamu i tatu sam jedva prepoznao, a moje mjesto je zauzeo tek rođeni brat. S tim izazovom ponovnog pronalaženja svog mjesta u vlastitoj obitelji, a samim tim i izvan nje, borio sam se godinama. Bolje je šutjeti ako se nema što reći, ali ako ima, onda treba sve snage uložiti u preciznost poruke. Nitko danas ne voli gubiti vrijeme, pogotovo ne u komunikaciji.

Goran Stojičić – Slučaj Danil Harms ∕ The Case of Daniil Harms,
korice knjige ∕ book cover, Ammonite Books, 2018

Kako izgleda tvoj proces dizajniranja? Od čega je tebi lakše početi, od ideje koja traži artikulaciju, ili od vizualnosti koja putem pronađe ideju?

U mom slučaju od ideje. Naravno, često se dogodi da je baš estetika ideja. Poslije više od trideset godina bavljenja vizualnim komunikacijama, mogu reći da imam poprilično veliko skladište vizualnih metafora koje po potrebi vadim iz podsvijesti. Jezik simbola je postao moj drugi jezik.

Artefakti tvog brenda Futro gotovo redom mi nalikuju fragmentima manifesta neke izvitoperene autorske, dizajnerske i životne ideologije. Sumnjam da se to može jednoznačno sažeti, ali me zanima što je ta ideologija u ovom trenutku?

Slažem se. Svaki napor koji danas netko učini u ideološkom pravcu suprotnom od materijalnog, pa čak i ako je toliko jasan i većini mislećih ljudi prihvatljiv, djeluje kao neki uzaludan, trivijalan trud da se stvori utopijsko društvo socijalne pravde, ljubavi, različitosti i općeg razumijevanja. Međutim, ja nemam namjeru odustati od sebe. Jedva sam se pronašao, kako sada da odustanem?

Najkraći dan, vizualni identitet filmskog festivala, 2015.

Znam da pratiš što rade hrvatski dizajneri, a u kontekstu ove izložbe imam i priliku da te pitam što misliš o njima i njihovom radu? Što prepoznaješ kao najvažnije, najuočljivije karakteristike hrvatske dizajnerske produkcije, što ti se najviše sviđa, a što najmanje?

Hrvatski dizajn je godinama u vrhu svjetskog dizajna i ono što prepoznajem kao kvalitetu je prije svega konstantan priljev novih talenata na vašu scenu. Sviđa mi se i način na koji ste organizirani, pojedinci koji trže strukturu scene u organizacijskom smislu od podjednake su važnosti koliko i sami dizajneri. Što se dizajna tiče, prepoznatljiv je humor u kombinaciji sa estetskom inteligencijom. Ali, prije svega su tu vrlo, vrlo talentirani pojedinci koji uspijevaju zadržati entuzijazam pod pritiskom tržišnih oscilacija. Izuzetno cijenim i duboko sam inspiriran radom Brukete i Žinića, Nikole Đureka, Vanje Cuculića, Damira Gamulina, Šesnića i Turkovića i mnogih drugih. Ono što najviše cijenim je dovitljivost i uspješan eksperiment, a najmanje robovanje trendovima.

Što bi savjetovao mladim ljudima koji se tek počinju baviti dizajnom? Na što je važno obratiti pažnju, a čega se treba kloniti?

Bez strasti, posvećenosti i iskrenosti nema dobrog dizajna. Sve preko toga je višak koji se lako pretvori u jeftinu manipulaciju.

Futro plakat no. 8: Nothing Really Matters