MARIO LONČARIĆ: „Uloga programera nije nestala, samo je malo pomaknuta u fazi“

MarioLoncaric_fotoDomagojKunic (Custom)

“Kažem da bi odgovornost programera trebala biti sve veća, ali me strah da nije. Facebookova krilatica ‘Move fast and break things’ je dobila veliku popularnost jer na neki način daje dozvolu da se ‘potrgaju stvari’ i da je to ok, jer treba ići brže i dalje i više jer se kasnije možemo vratiti natrag i popraviti. Na kraju nam ostane gomila potrganih stvari, jer se nitko ne vraća. To je sve ok kad potrgate nečije slike mačaka i smiješne statuse, ali kad ste najveća društvena mreža na svijetu i dopuštate širenje lažnih vijesti i manipulaciju korisnika i dozvolite uplitanje u izbore, onda se više ne radi o stvarima nego o ljudskim životima” – RAZGOVARALA: MAŠA MILOVAC

Fotografija na naslovnici: Domagoj Kunić

Mario Lončarić rođen je 1985. u Zagrebu gdje živi i radi kao programer i UX konzultant. Pomaže klijentima u razvoju korisničkih sučelja, u organizaciji njihovog sadržaja te u poboljšanju prodaje usluga i proizvoda. Profesionalno se “bavi internetom” od 2002. godine i od tada je radio na web stranicama, aplikacijama i e-commerce rješenjima za velike domaće i strane klijente. Radio je u web.burzi na projektima za Podravku, RTL i Optima telekom, nastavio u Brlogu kao voditelj razvoja na projektima za Adris, Tele2, Nissan, Hrvatsku poštu i HGSS, a konzultantsko iskustvo brusi u Creative Nightsu na HT-u i švicarskom SGS-u. S Brlogom je osvojio nekoliko nagrada za najbolju upotrebu tehnologije. Kao jedan od pionira industrije spomenut je u knjizi Ivice Mitrovića Dizajn i novi mediji — hrvatski kontekst (1995-2010). Nakon višegodišnjeg agencijskog rada od 2017. godine vodi vlastiti studio za programiranje i savjetovanje. Radovi su mu izlagani na Izložbama hrvatskog dizajna 1112, 1314 i 1516.

 

Studirao si na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te si već u to vrijeme započeo svoje prve korake u programiranju i odrađivao prve poslove. Kako si uopće krenuo u te vode, što te privuklo kod programiranja i jesi li možda imao neku drugu ideju o tome čime ćeš se baviti nakon studija?

Krenuo sam zapravo i ranije, još u srednjoj školi. Računalo koje sam tada posjedovao imalo je TV karticu koja je došla s nekakvom malom kamerom i imao sam ideju napraviti web stranicu na kojoj bi se nalazio video iz te kamere. Ne moram ni reći da nisam uspio, ali me zainteresiralo za web i istraživao sam načine kako bi to bilo moguće. Na daljnji razvoj je svakako utjecao kolega iz klupe. On je također shvatio kako se rade web stranice pa smo gotovo svakodnevno izmjenjivali diskete s novim verzijama. Bila je to neka vrsta natjecanja koje nas je tjeralo da budemo bolji. U to vrijeme su stariji dečki iz kvarta otvorili prostorije za probe, a kako smo mi imali svoj bend napravili smo im web stranicu u zamjenu za korištenje termina za sviranje. Kasnije smo zbog tog weba dobili i nove, plaćene angažmane. Prvo pravo zaposlenje došlo je usporedno s fakultetom, u web.burzi. Meni je to bila poprilično velika stvar jer su oni na neki način bili heroji scene. Ekipa koja je tamo radila vodila je mi3dot, online zajednicu posvećenu dizajnu i programiranju, gdje su se okupljali kreativci iz regije. Na mi3dotu sam upoznao Darija Devića, Tina Kadoića i Marka Dugonjića, a ta poznanstva su kasnije prerasla u prijateljstva i poslovne suradnje. Tamo su se motali i Tomislav Car iz Infinuma, Nela Dunato koja je nedavno izadala knjigu, i Ivan Brezak Brkan s Netokracije. Zapravo, htio sam se baviti dizajnom, ali je na tom forumu bilo toliko boljih dizajnera, a meni je ovaj tehnički dio išao dosta dobro, tako da sam spojio najbolje od oba svijeta i od samog početka radio na presjeku dizajna i tehnologije. To se pokazalo kao dobra odluka jer je donijelo puno odličnih suradnji s vrhunskim dizajnerima, na čemu sam iznimno zahvalan.

 

PlanD web, grupa autora (Dora Kasun, Leo Kirinčić, Filip Latin, Krešimir Lončar, Sara Pavleković Preis, Marin Nižić), naručitelj HDD, 2017

PlanD web, grupa autora (Dora Kasun,
Leo Kirinčić, Filip Latin, Krešimir Lončar, Sara Pavleković
Preis, Marin Nižić), naručitelj HDD, 2017

 

Kada govorimo o edukaciji u ovom području, i sam kažeš da su sveučilišta poprilično troma i da je nerealno očekivati da prate dinamičan razvoj tehnologije i programskih jezika kako bi pritom osigurala kolegije s kvalitetnim i aktualnim praktikumom. Da pojasnim, programski jezici toliko brzo napreduju da ih je nemoguće sve poznavati. Što misliš da je presudno za edukaciju programera, postoje li neki drugi formati učenja te u kojim oblicima ili u kojim institucijama vidiš prostor za dodatni razvoj struke?

Dobri, čvrsti temelji i nakon toga konstantno osvježavanje znanja i praćenje novih tehnologija. Postoje razne platforme, zajednice, grupe, meetupovi koji su danas na raspolaganju, a sve za nula ili jako malo novaca u odnosu na znanje koje dobijete. Većina skupih konferencija objavi kompletne video zapise s predavanja samo nekoliko mjeseci ili tjedana nakon održavanja. Problemu tromosti sveučilišta doskaču i privatne ustanove za obrazovanje koje u zadnje vrijeme nude programe poput razvoja igara, digitalnog marketinga, podatkovne znanosti, ali i tvrtke koje imaju potrebu za određenom specijalizacijom zaposlenika, a nemaju vremena čekati da kadar izađe iz obrazovnog sustava. Tako imamo npr. Infinum Academy i ljetni Bootcamp u tvrtki Five.

 

Typonine web, Dario Dević & Hrvoje Živčić (dizajn), naručitelj Nikola Đurek, 2011.

Typonine web, Dario Dević & Hrvoje Živčić (dizajn),
naručitelj Nikola Đurek, 2011.

 

S obzirom na to da se danas većina tehničkog znanja može svladati i putem online tečaja te činjenicu da postoje vrlo jednostavne platforme za izradu osobnih i poslovnih web stranica, gdje misliš da je uloga programera i kako će se ona u bližoj budućnosti mijenjati? Da li je to možda povezano s očekivanjima koje kao korisnici imamo od weba, odnosno na mijenjanje “interneta”?

Može se povući i paralela s dizajnom i (polu)gotovim rješenjima. Postoji nekoliko iznimno kvalitetnih servisa koji omogućuju brzu izradu vlastite web stranice. Za nekoga tko tek počinje s poslovnim pothvatom i nema budžet za rješenje po mjeri, sasvim je u redu početi s nekim od gotovih rješenja, testirati svoju ideju, iterirati, poboljšavati. Kada posao krene, lako je na temelju sakupljenih uvida krenuti s razvojem vlastitog rješenja. U tom smislu uloga programera nije nestala, samo je malo pomaknuta u fazi. Također, netko mora razviti i spomenute servise. Vezano za očekivanja, tu je važno da su realna, u smislu da se ne očekuju čuda od takvih platformi. Sviđa mi se jedan novi pristup razvoju weba, koji se naziva intristic web design. Preglednici su zadnjih godinu-dvije fenomenalno napredovali u smislu mogućnosti za razvoj layouta tako da predviđam novi val individualizacije web dizajna. Doslovno će biti lakše „prelomiti“ neki svoj custom grid layout nego koristiti npr. Bootstrap pa će se samim tim i era „istih“ webova približiti kraju. YouTube kanal Layout Land autorice Jen Simmons je fenomenalan resurs vezan za to.

 

Stray Satellite web, Kristina Volf (dizajn), naručitelj Jonathan Bousfield, 2015

Stray Satellite web, Kristina Volf (dizajn), naručitelj Jonathan Bousfield, 2015

 

S obzirom na razvoj umjetne inteligencije, robotizacije brojnih radnih procesa, uvođenje virtualne stvarnosti u svakodnevicu, što kažeš na sve veću odgovornost programera u razvoju tih alata, servisa i sustava?

Kažem da bi ta odgovornost trebala biti sve veća, ali me strah da nije. Facebookova krilatica Move fast and break things je dobila veliku popularnost jer na neki način daje dozvolu da se „potrgaju stvari“ i da je to ok, jer treba ići brže i dalje i više jer se kasnije možemo vratiti natrag i popraviti. Na kraju nam ostane gomila potrganih stvari, jer se nitko ne vraća. I to je sve ok kada potrgate nečije slike mačaka ili smiješne statuse, ali kada ste najveća društvena mreža na svijetu i dopuštate širenje lažnih vijesti i manipulaciju korisnika i dozvolite uplitanje u izbore, onda se više ne radi o stvarima nego o ljudskim životima. Twitter ima dugogodišnjih problema s nesankcioniranjem govora mržnje. Uber prati vašu lokaciju 5 minuta nakon što izađete iz auta. Pitanje je vremena kada će sve ove kamere po raskrižjima dobiti softver za prepoznavanje lica. Jeste li dopustili Facebooku da vas automatski označi na fotografijama? Kina za nekoliko godina uvodi program u kojem će svaka fizička i pravna osoba biti ocijenjena bodovima. Osobe s manjim rejtingom će npr. imati manju brzinu interneta, neće se smjeti voziti avionom i bit će im ograničen pristup restoranima, vjerojatno će imati lošiju zdravstvenu uslugu i sl. To je sve netko programirao, a da se nije zamislio – zašto? Pa ovo se ne čini u redu, je li to uopće potrebno? Ovo su ekstremni primjeri, ali svi počinju bezazleno. Npr. odabir titule pri učlanjenju u teretanu. Prije nekoliko godina jedna je pedijatrica pri upisu dobila karticu s kojom može otvoriti svlačionicu. Sustav joj je uporno odbijao otvoriti vrata. Kada su istražili problem došli su do toga da je netko koristio titule kako bi programirao mogućnost pristupa ovisno o spolu. Titula „dr.“ je bila programirana da otvara muške svlačionice. Navedeni primjer preuzeo sam iz knjige Techically Wrong koju je napisala Sara Wachter-Boettcher. U knjizi piše o seksističkim aplikacijama, pristranim algoritmima i ostalim prijetećim stvarima iz toksičnog svijeta tehnologije. Preporučam.

 

Pogon web, Ana Labudović (dizajn), naručitelj Pogon, 2017.

Pogon web, Ana Labudović (dizajn), naručitelj Pogon, 2017.

 

Radio si u Brlogu, jednoj od prvih agencija za web i digitalne proizvode, u vrijeme kada poznavanje dizajna i tipografije postaje izuzetno vrijedan alat i prednost za developere. Što smatraš dobro dizajniranom web stranicom, odnosno kakva je danas uloga dizajnera digitalnih proizvoda?

Svaka koja uspije ispuniti svoju namjenu, odnosno poslovne ciljeve, na način da zadovolji potrebe osobe koja joj pristupa, a pritom je ne ometa, ne ugrožava njenu privatnost i ne koristi dark patterne. Čitljivost (eng. readability) bih izdvojio kao možda najvažniji element dizajna, zatim klasične stvari poput brzine učitavanja, estetike, korisnosti, jasnoće informacija i sl. Unatrag nekoliko godina dobar dizajn mora funkcionirati na sve više uređaja različitih dimenzija. Najnovija verzija Appleovog sata ima ugrađen preglednik, tako da bi samo neka osnovna stranica ili aplikacija morala uzeti u obzir korisnika i na tom ekranu. Definitivno se radi o zahtjevnoj ulozi koja zahtjeva konstantno praćenje tehnologije. Dodatni izazov predstavlja i korištenje odgovarajućih smjernica za interakciju ovisno o proizvođaču softvera koji pokreće uređaj. One se također promijene svakih nekoliko godina.

 

Soundlog, Brlog / Tin Kadoić (kreativni direktor), Mario Lončarić, Bruno Babić, Mirko Sabljić (developeri), Srđan Laterza (copywriter), samoinicirani projekt, 2013.

Soundlog, Brlog / Tin Kadoić (kreativni direktor), Mario Lončarić, Bruno Babić, Mirko Sabljić (developeri), Srđan Laterza (copywriter), samoinicirani projekt, 2013.

 

Neki od tvojih radova, osim što su izlagani na bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna, bili su i nagrađivani. Osim s Tinom Kadoićem (Brlog), surađivao si i s Markom Dugonjićem, i to na projektu Typetester. U to vrijeme nije bilo načina za testiranje web tipografije, isprobavanje na raznim platformama niti su tipografije bile toliko prilagođene webu. Što misliš o tom projektu danas?

Zanimljivo je kako se na razne načine pokušalo doskočiti izazovu tipografije na webu. Baš se Tin za potrebe jednog svog portfolio weba, dok je još radio kao freelancer, dosjetio metode da se pomoću Flash tehnologije prikazuju naslovi u nekom posebnom fontu. Paralelno se u svijetu to pojavilo pod nazivom SIFR pa smo bili jako ponosni što smo sami razvili istu stvar. Typetester se prvotno pojavio kao odgovor na pitanje „zašto web stranica ne izgleda isto kao u Photoshopu?“. Sustavi za prikaz teksta unutar Photoshopa i nekog browsera bili su, jednostavno, različiti i rješenje je bilo oblikovati tipografiju direktno unutar preglednika. Desetak godina kasnije napravili smo novu verziju Typetestera, ali to je bila potpuno druga priča, jer su se web fontovi naširoko koristili, i pojavilo se mnogo pružatelja usluga i stranice se više ne dizajniraju u Photoshopu. Kad smo kod pružatelja usluga—ono što je Typetester prije više od 10 godina omogućio dizajnerima, danas omogućuje svaka slovolivnica u sklopu svoje web stranice. U tom kontekstu mi je posebno draga suradnja s Dariom Devićom i Hrvojem Živćićem na webu za prvu hrvatsku slovolivnicu Typonine Nikole Đureka na kojoj je također bilo omogućeno direktno isprobavanje fontova.

 

Eleganca web, Jan Pavlović (dizajn), naručitelj: Eleganca Apartmani, 2016.

Eleganca web, Jan Pavlović (dizajn), naručitelj: Eleganca Apartmani, 2016.

 

Možeš li reći nešto o projektima na kojima sada radiš? S obzirom na vremenski format ove izložbe, možeš li pogledati dvije godine unazad i istaknuti neke od značajnijih suradnji s dizajnerima?

Period na koji se izložba odnosi izravno se poklapa s početkom vlastitog studija. Vrlo brzo sam primijetio da znanje i iskustvo stečeno na radu s velikim klijentima mogu primijeniti na cijeli niz sjajnih projekata iz kulture i umjetnosti. Tako je došlo do suradnje s Anom Labudović na webu za Pogon – zagrebački nezavisni centar za kulturu i za Kontejner – biro suvremene umjetničke prakse. Ekipa iz Pogona i Kontejnera je toliko genijalna i imaju fenomenalnu arhivu odrađenih stvari koja je vapila za organizacijom i sistematizacijom koja je nadilazila okvire dostupnih gotovih rješenja. Najbolji trenutak je kad ti klijent pošalje poruku poput „Vau, ovo je stvarno brže/bolje od X“ ili kada se u statistikama i prodaji vidi očiti pomak na bolje što se direktno odražava na njihov uspjeh.  Od ostalih projekata izdvojio bi web shop za Pero proizvode za čišćenje koji ne sadrže štetne kemikalije. Vizualni identitet, kao i dizajn ambalaže koji je radila Draga Komparak odlično se prenosi na web. Uz male intervencije došli smo do stranice koja ima sve što je potrebno za brzu i jednostavnu kupovinu. Srđan Laterza i ja radili smo na dizajniranju usluga (eng. service design) startupa Hubbig koji je prošle godine osvojio nagradu u kategoriji Smart Mobility u sklopu Startup Factorya Zagreb. Trenutno radim UX i performance konzalting za jednu kompaniju iz San Francisca. Konkretno, redizajn i optimizacija ključnih stranica koje donose nove klijente. Ako znamo, iz primjera Amazona, da povećavanje vremena potrebnog za učitavanje stranice za samo 100 milisekundi dovodi do gubitka prihoda od 1%, to godišnje iznosi 1,6 milijardi dolara. Uz to radim na podizanju svijesti oko važnosti koju pristupačnost i uporabljivost ima u finalnom proizvodu.