Fotografija na naslovnici: Jakov Prkić

Dejan Dragosavac Ruta je grafički dizajner rođen 1971. u Novoj Gradiški. Pohađao je Fakultet grafičke tehnologije u Zagrebu. Od 1994. do 2003. radi u Arkzinu, nakon čega pokreće vlastiti studio. Dizajnirao i grafički uređivao više magazina i časopisa: Arkzin, Nomad, Godine nove, Libra libera, Gordogan, Up&underground, Civilno društvo.hr, Frakcija itd. Klijenti su mu većinom iz područja kulture i civilno-društvene scene: Multimedijalni institut, Kontejner – biro suvremene umjetničke prakse, Platforma 9.81, Eurøkaz, SKD Prosvjeta, Oceanmore, British Council, inicijativa Pravo na grad, za koje oblikuje kataloge, knjige, promotivne materijale, kampanje itd.

Volio bih da nastavimo otprilike ondje gdje smo stali u prošlom razgovoru, koji smo napravili prije par godina kad smo u HDD-u priredili tvoju izložbu dizajna magazina i časopisa. Sjećam se da smo tamo izlagali i friško otisnute brojeve nekih od njih, a do danas su, čini mi se, s izostankom potpora prestali izlaziti i oni posljednji među njima koji su tada još bili živi. Vidiš li to kao definitivan kraj jednog fenomena ili ipak ima neke nade da taj tip izdavaštva preživi, makar u nekoj drugoj formi?

Posljednji od časopisa iz kulture koji se još bori za preživljavanje je Gordogan, ali ne vidim previše nade za tu vrstu izdavaštva. Prošao je davno trenutak kad ih se moglo spasiti, bilo kroz njihovu vlastitu reorganizaciju poslovanja, kao primjerice prelaženje u digitalne medije ili kroz kontinuiranu izvanjsku potporu. Naravno, izgubit će se određene vještine uređivanja materijala, no forma časopisa će i dalje biti u upotrebi kroz reklamne, znanstvene časopise i magazine, mada i to sve češće u formi pdf dokumenta a ne fizičke kopije. Kulturni portali koji dijelom pokrivaju sličan sadržaj razlikuju se od tiskanih prethodnika obradom materijala, gdje se dizajner više ne bavi oblikovanjem odnosa teksta i fotografija, odnosno njihovom interpretacijom. Također, pojavljivanje „nove generacije“ tiskanih izdanja mi je skoro pa nemoguće zamisliti, osim u obliku reprezentativnog fetiša ili dizajnerskog koncepta. Brza su vremena, puno je izbora, tisak košta, a u stanovima je malo prostora.

Pogon – Centar za nezavisnu kulturu i mlade, ilustracije, 2015 – 2018.

Ne računamo li prve godine u Arkzinu, ključno razdoblje tvog autorskog formiranja je kraj 90-ih i početak 2000-ih, odnosno uspon nezavisne kulturne scene za koju si kao dizajner od početka bio jako vezan, do te mjere da te se u šali proglašavalo službenim dizajnerom iste. Čini li ti se da i danas postoji ta vrsta vitalnosti na sceni koja je očigledno postojala tada, i ako da, gdje je najviše vidiš?

Vitalnost na sceni svakako postoji i danas. Scena se mijenja a promjenu je potrebno omogućiti i održavati. Ono što sad vidim kao najveći odraz vitalnosti scene su inicijative, udruge i umjetničke organizacije koje su se uspjele održati tijekom protekla dva desetljeća apsorpcijom novih članova i tako se mijenjati. Također, vitalnost se vidi i po tome što scena i nadalje pokazuje tendenciju povezivanja kada je riječ o zajedničkim interesima i provođenju kulturnopolitičkih ciljeva. Danas mi se pokretanje od nule čini puno zahtjevnije, iako ima i tih primjera, jer je manje sadržajnih niša za popuniti i teže je održati kontinuitet djelovanja.

Retrospektivno gledano, koje su najvažnije stvari koje si naučio o dizajnu u ovih zadnjih 20-ak godina koliko djeluješ?

Dobra ideja je tek pola posla, odnosno dobro „zapakirana“ loša ideja je, nažalost, bolje rješenje od loše „zapakirane“ dobre ideje. Nije sramota ako se u dizajnu vidi duh vremena. Klijenti su češće u pravu nego što dizajneri vole priznati. Kad kasniš, javi se. Dobro si je povremeno oprostiti koju glupost.

Clubture Forum, plakati, 2008 – 2018

Gledajući tvoju ukupnu produkciju, ponekad imam dojam da su sve vrste materijala koje radiš pod prilično velikim utjecajem činjenice da je tvoje ishodište u editorial dizajnu. Čak i kod plakata, naročito onih za Mamu, to je prilično očigledno vidljivo. Kako to komentiraš?

Način na koji pristupaš zadatostima i problematici forme u kojoj radiš s vremenom postaje odlika tvoje estetike, ili jednostavnije rečeno, dio tvog autorskog jezika. Kada godinama radiš editorial dizajn tako počneš i razmišljati: što se vidi na prvi pogled, kako uvući čitatelja u priču, gdje je početak, koje su najvažnije informacije, hijerarhija, prezentira li dizajn sadržaji i slično. No, isto tako često je tu riječ i o igri „krive forme“, kao kad primjerice napraviš plakat koji izgleda kao tramvajska karta, tako i novinska stranica može biti plakat, naslovnica knjige ili letak za festival.

Dizajnirao si i dizajniraš jako puno, a i kolege najčešće hvale tvoju agilnost. Zanima me kako izgleda tvoj dan kad dizajniraš, ali i općenito proces dolaska do nekog rješenja?

Dijelom su periodi agilnosti pomiješani s periodima lijenosti, tako da je agilnost stvar dojma zbog količine materijala koji sam znao obraditi u kratkom vremenu, a što je posljedica rada u novinama i magazinima gdje postoje strogi rokovi i ograničeno vrijeme. Moglo bi se reći kako je to stvar kondicije, ali i kampanjski ritam rada. Dok nisam imao „ozbiljnije“ klijente s kojima je trebalo komunicirati svakodnevno, radio sam i noću, no zadnjih desetak godina lakše mi je početi raditi oko 6-7 ujutro kako bi do prvih telefona imao 3-4 sata neprekidanog rada. Tada obavljam poslove koji zahtijevaju koncentraciju, recimo unošenje korektura, formatiranje, ali i one kreativnog karaktera. Kad krene komunikacija, većinom je tu riječ o dodatnim ispravkama, prilagođavanju formatima, općenito radu s naručiteljima. Ako se popodne bavim dizajnom, uglavnom je to upoznavanje sa sadržajem, razmišljanje, skiciranje itd. Sam proces dolaska do rješenja je naizgled jednostavan: malo sjedim, razmišljam i skiciram na papiru, a onda se prebacim na računalo i vrtim dok se nešto ne dogodi, a ako zapne vratim se na prvi korak i tako u krug do zadovoljavajućeg rješenja.

Zagreb je naš!, identitet kampanje za lokalne izbore, 2017.

Unatoč očitim problemima u kojima se danas nalazi tiskano izdavaštvo, čini mi se da taj dio produkcije i na ovoj izložbi ostaje čvrsto pri vrhu i po zastupljenosti i po kvaliteti. Sigurno si, s obzirom na svoje afinitete i iskustvo, prilikom žiriranja posebnu pažnju posvetio tom segmentu pa me zanima što u njemu vidiš kao najzanimljivije ili najuzbudljivije, ali i kakve karakteristične nedostatke i probleme eventualno vidiš u njemu?

U knjigama i srodnim publikacijama su rješenja ovisna o entuzijazmu izdavača i dizajnera pa je primjetno nekoliko rješenja koja unatoč skromnim financijskim sredstvima izgledaju više nego dojmljivo, poput dizajna Lane Grahek za knjigu Jazz Beat. Uz to, knjiga se kao forma pojavljuje i u najreprezentativnijim i luksuznim oblicima poput godišnjih izvješća, promocije građevinskih projekata i slično. Nekoliko knjiga je iskočilo svojom dosljednošću provođenja rješenja i opsegom posla, premda sam sadržaj nije pretjerano uzbudljiv. Gledajući formu magazina i časopisa čini mi se najinteresantnije kad to nije u uobičajenom kontekstu, već kad se pojavljuje poput popratne publikacije, kao u slučaju Projekta Ilica, ili kad povezuje neku rubnu ili disperznu društvenu skupinu, kao časopis O. (Otočka).

Zanima me i tvoj pogled na recentnu studentsku produkciju, naročito u području grafičkog dizajna. Je li za tebe realistično tvrditi kako su ti radovi u kvaliteti usporedivi s onima iz profesionalnih kategorija? Vidiš li i neke zanimljive razlike u pristupu između radova koji dolaze sa studija u Splitu, Koprivnici, Rijeci i Zagrebu?

Ne znam koliko je zahvalno uspoređivati studentske i profesionalne radove jer nisu nastali u istim uvjetima, konkretno nemaju klijenta, što utječe na dizajn, no vizualno su studentski vrlo blizu onima profesionalnima po jeziku, vizualnoj pismenosti i kreativnosti. Nedostatak studentskih radova je sudar s realnošću, jer nemaju još dodira s klijentima i korisnicima. Primjerice, na odlično oblikovanom plakatu ključne informacije su presitne za čitanje, i slične omaške. Odnose fakulteta mi je teško usporediti jer nemam cjelovit uvid u njihov rad, ali po radovima pristiglim na žiriranje mogu reći da iz Splita dolaze većinom radovi vezani uz spekulativni dizajn proizašli iz radionica, dok su radovi iz Koprivnice i Zagreba bliži svakodnevnim dizajnerskim zadacima, budući da su nastali u sklopu mentoriranih kolegija.

Polica s knjigama, tipoplakat, 2011.

Čini li ti se, iz tvoje vizure, kako novo vrijeme za dizajnere donosi neke nove zahtjeve i izazove? Koliko misliš da su stvari danas drukčije nego što su bile prije 15 ili 20 godina? Je li danas teže, ili lakše, i zašto?

Teško je odrediti je li teže ili lakše jer ima argumenata za obje verzije. Tehnologija je pristupačnija i pouzdanija, klijenti su pismeniji, informacije su dostupnije, a i mogućnost rada nije ograničena samo na hrvatske klijente. No, isto se tako od dizajnera očekuje više vještina poput rada s webom, društvenim mrežama, digitalnom animacijom, konkurencija je veća, a čini mi se i da je cijena rada manja.

Primjećuješ li, nakon što si prilikom selekcije radova za izložbu, neke karakteristične trendove u dizajnu vizualnih komunikacija koji bi se mogli izdvojiti kao zanimljivi? Također, misliš li da ipak postoje i neka područja koja ovom izložbom nisu obuhvaćena, a trebala bi biti?

Ne primjećujem posebne trendove, sve što se događalo zadnjih desetak godina vidljivo je i sada na izložbi. Možda se može primijetiti da se u dizajnu proizvoda, pored oblikovanja ambalaže vina i ulja, pojavljuju pivo i džin te uređenje interijera ugostiteljskih objekata. Mislim da su na izložbi zastupljena sva relevantna područja, no bilo bi mi zanimljivo vidjeti zastupljeniju produkciju radova mladih dizajnera koji su otišli raditi u inozemstvo ili rade za klijente izvan Hrvatske.

Izgledi Arkzina, plakat izložbe, exhibition poster, 2013