Izložbom Intangible / Neopipljivo Republika Hrvatska se predstavljala na posljednjem Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora, gdje su njeni autori i umjetnici nagrađeni Zlatnom medaljom PQ 2015 za najbolje korištenje scenskog prostora. Izložbu su organizirali Ministarstvo kulture RH i Hrvatsko dizajnersko društvo, a ovo je prvo njeno izlaganje u Zagrebu u cjelovitom obliku, uključujući i instalaciju koja je bila integralni dio nastupa u Pragu. Naime, prije predstavljanja u MSU, koncepcija Intangible prikazana je kao serija performansa i jednovečernje događanje u Tvornici Jedinstvo u prosincu 2015., u sklopu projekta Institucije treba graditi.

 

 

Koncepcija Intangible tematizira prošireni pojam scenografije na sjecištu između izvedbene i suvremene vizualne umjetnosti. U skladu s temom Kvadrijenala Shared space – Music, Weather, Politics, pokušala je rasvijetliti različite metode, pristupe, aktivnosti i objekte koji imaju snažan scenografski učinak, a pritom sami po sebi nisu nužno scenografija u smislu iluzioniranja scenskog prostora. Konkretno, koncepcija polazi od primjera predstava i izvedbi koje se oslanjaju na participativnost i inkluzivnost, na fikcionalizaciju stvarnih arhitektonskih i javnih urbanih prostora, na prostor izvedbe kao mjesto kreativnog antagoniziranja, ili na specifični tretman nominalno izvedbenog i posvećenog prostora pozornice. Izložba također obuhvaća recentne primjere umjetnosti performansa, koji se zbog svog neposrednog i najčešće nefikcionalnog i nenarativnog karaktera rijetko razmatraju u kontekstu scenografije.

 

 

U tom segmentu istaknute su one umjetničke prakse koje u sklopu performerskog čina prisvajaju i aktiviraju prostor izvedbe, ili involviraju samu publiku kao suučesnike i čimbenike scenskog prostora. Jedna od središnjih tema također je i duboka razdvojenost između izvedbene umjetnosti i umjetnosti performansa u njihovim specifičnim kulturnim i umjetničkim kontekstima, u kojima su percipirani kao da ekskluzivno pripadaju ili vizualnoj umjetnosti, ili teatru. Konačno, izložba pridaje pažnju i onim izvedbenim praksama koje nemaju nužno luksuz involviranja visokospecijaliziranih profesionalaca za svaki aspekt svojih produkcija, i umjesto toga oslanjaju se na intenzivne kreativne procese u kojima su uloge redatelja, pisca, izvođača, skladatelja, scenografa i drugih, nerijetko zamućene.

 

 

Za izložbu je odabrano 9 umjetnika i timova (umjetnika performansa, redatelja, scenografa) čija su djela realizirana u razdoblju proteklih šest godina predstavljena u formi kratkih filmova. Sami filmovi kombinacija su dokumentarnog video materijala, deskriptivnog pripovjedanja i govora u prvom licu. Redateljica filmova je Ana Marija Habjan. Okvir u kojem su predstavljeni na Kvadrijenalu je autorska scenografska instalacija za sebe, koja također reflektira glavnu temu Shared Space uvlačeći gledatelja izložbe u interaktivnu platformu koja sama funkcionira kao svojevrsna pozornica. Dizajner instalacije i izložbenog postava je ugledni dizajner, scenograf i umjetnik Mauricio Ferlin. Kustosi izložbe su kustos i likovni kritičar Marko Golub, dizajner i scenograf Nikola Radeljković i kazališni kritičar Igor Ružić.

Katalog hrvatske izložbe možete skinuti ovdje:
PQ INTANGIBLE katalog_web

 

Predstavljeni umjetnici i projekti:

 

BADco. (izvedbeni kolektiv)
Ima li života na sceni? – vježbe iz oblikovanja Zemlje
Pogon Jedinstvo, Zagreb
Produkcija: BADco. i Domino, 2012.

 

 

Uz svoju serijalnu strukturu Ima li života na sceni? – vježbe iz oblikovanja Zemlje je u najmanju ruku dvostruka izvedba – sastoji se od meta-teatarskih propitivanja funkcija kako publike, tako i izvođača unutar sustava reprezentacije i fizičkog kondicioniranja tog istog sistema. Slijedom toga, izvedba nudi prijedlog umjesto odgovora, ontološki vraćajući ‘ljudsko’ natrag u središte.

 

Božena Končić Badurina (vizualna umjetnica)
Štićeni prostor
Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2011.

Štićeni prostor pripada grupi radova u kojima ova umjetnica već uzima postojeću arhitekturu i naseljava je pogledima, ponašanjima i pravilima ophođenja koja brišu i poplavljuju granicu između publike, izvođača i prostora izvedbe. Tako prostor koji sam po sebi ne nosi nikakav sadržaj niti upečatljivost dobiva neke sasvim nove gabarite nevidljive i beznačajne svakome tko nije prethodno upoznat s uvjetima i pravilima njegova korištenja. Pravila mu daju strukturu, ponašanje mu daje formu neprobojniju i kruću nego bilo kakav zid, i bilo kakva arhitektura

 

Boris Bakal (autor i redatelj) & Leo Vukelić (scenograf i izvođač)
Otac Hrabrost
Produkcija: Dubrovačke ljetne igre, 2013.

 

 

Intermedijski umjetnik uvijek zainteresiran za prostorno-specifične eksperimente i urbano okruženje, Boris Bakal u svom radu istražuje povijesnu jezgru Dubrovnika. S minimalnim intervencijama Lea Vukelića u jedinstveni ready-made Dubrovnika, jedno neobično turističko vodstvo preobražava se u veliko putovanje u tamu i podsvijest, onkraj granica stvarnosti i sna, života i smrti.

 

Oliver Frljić (redatelj) & Igor Pauška (scenograf)
Dantonova smrt, Georg Büchner
Produkcija: Dubrovačke ljetne igre, 2012.

 

 

Jedan od najutjecajnijih kazališnih redatelja iz regije prvi put je sudjelovao na međunarodno slavnim Dubrovačkim ljetnim igrama s Dantonovom smrću Georga Büchnera. Radikalna revolucionarna pitanja susreću radikalnu scenografiju, koju su osmislili osmislili redatelj i njegov redoviti suradnik, scenograf Igor Pauška. Imobilizirana publika iskusila je strah od neposredne opasnosti, koji je poslužio gotovo kao realizirana metafora izvorne drame i njenih posljedica.

 

Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo (autori i izvođači)
Tosca 914
Teatar &TD, Zagreb
Produkcija: DB Indoš – Kuća ekstremnog muzičkog teatra, Festival Perforacije, Teatar &TD, 2014.

 

 

Važna ličnost hrvatskog alternativnog teatra, Damir Bartol Indoš spaja radikalnu umjetnost performansa i radikalnu glazbu u energične predstave koje uvijek dotiču procjep između političke realnosti i utopije. S Tanjom Vrvilo kao koautoricom, u predstavi Tosca 914 evocira radikalizam mladih ljudi pred početak prvog svjetskog rata, dok je stari svijet nestajao, a za novi se činilo da će biti bolji.

 

Siniša Labrović (vizualni umjetnik)
Dokolica (Komunistički manifest)
9th Trouble Performance Festival, Les Halles, Bruxelles, Belgija, 2013.

 

 

Labrovićeva motivacija u ovom radu barem jednim dijelom proizlazi iz njegove svijesti o implikacijama i konzekvencama samog umjetničkog čina, odnosno o strukturi suptilnih uzajamnih, suučesničkih odnosa između umjetnika, publike i društvenog i institucionalnog konteksta umjetnosti koje on neizbježno čini vidljivima. Kao i Komunistički manifest, (centralni rekvizit ovog rada), Labrovićev performans unaprijed pretpostavlja kako se sustav (odnosno izvedba i pozicija njenih učesnika u njoj) ne može tek tako korigirati iznutra, već zahtijeva prevrat, što se odlično preslikava na sam čin izvedbe ovog ‘participativnog performansa’ koji, uspostavivši svoj imaginarni prostor i svoja imaginarna pravila u skladu s konvencijama umjetničkog događanja, uspostavlja i uvjete svog dokidanja.

 

Kata Mijatović (vizualna umjetnica)
Bus Kneževo-Osijek
Festival performansa Dopust, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2011.

 

 

Umjetnica staje pred statičan kadar videoprojekcije i naglas izgovara imena naselja koja se nalaze na autobusnoj liniji između Kneževa i Osijeka. Zatim pokreće video projekciju snimke putovanja i, dok se kroz prozor u snimci naziru isprani obrisi kuća, polja i prirode, počinje namakati cijelu projekciju vodom. Video slika tako, sloj po sloj, oživljava i izoštrava se dok cijela ne zablista. Toj slici u kojoj su zabilježene i brojne napuštene kuće, obradive zemlje i čitava naselja umjetnica pridaje isto značenje kao i svojoj dvojnici iz ranijih performansa – ono fantazme, utvare iz snova koja nakratko oživljava u teksturi vode i zatim nestaje gašenjem projekcije.

 

BORUT ŠEPAROVIĆ (autor i redatelj)
55+
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb
Produkcija: Montažstroj, 2012.

 

 

Prvenstveno djelujući pod vlastitim brendom Montažstroj, Borut Šeparović radi društveno osviješteno, politički svjesno i visoko peformativno kazalište. Predstava 55+ je više od kazališne izvedbe, ona je u isto vrijeme i politički skup i dio šireg projekta koji je rezultirao dokumentarnim filmom o obespravljenim i potrošenim društvenim subjektima čiji se glas mora čuti.

 

Vlasta Žanić (vizualna umjetnica)
Recycle Bin
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2014.

 

 

Recycle Bin mnoštvo je istovremeno ponuđenih predmeta i instalacija. Velika pozornica ispunjena klackalicama, tranzistorima, neobičnim naočalama, svjetiljkama – rekvizitima koji su svi, jednom prije, bili korišteni u prethodnim performansima umjetnice Vlaste Žanić. Okupljeni ovako na hrpi prepušteni su svojevoljnom isprobavanju i preispitivanju od strane publike koja tako postaje sudionik ambijenta nalik velikom igralištu. Nepredvidivo kretanje publike, uz miris zagorenog mlijeka, okus rožate i kakofoniju slučajno odabranih radio stanica, stvara anarhičnu situaciju na granici kazališne izvedbe i fluksusovskog happeninga.