Razgovor s Igorom Manasteriottijem nastao je ususret izložbi koja će se održati u ožujku 2021. godine u HDD galeriji, a koja će obilježiti 20 godina njegova rada.

Igor Manasteriotti rođen je 1977. godine u Zagrebu. Odrastao je uz roditelje arhitekte, pa je odmalena uronjen u svijet crteža, akvarela i kolaža. U Moskvu se sele 1987. godine koju će Igor sljedećih sedam i pol godina nazivati svojim domom. Ondje uči jezik i upoznaje se s grafičkim dizajnom radeći na školskim plakatima i godišnjacima. Grafički jednostavan, konstruktivistički stil snažno je utjecao na njegov dizajnerski razvoj. Završio je Anglo-američku srednju školu u Moskvi, nakon čega je primljen na renomirani Rhode Island School of Design gdje je diplomirao grafički dizajn. Nakon diplome vraća se u Zagreb i stječe znanje u jednoj od najkreativnijih agencija u regiji – Bruketa&Žinić OM. Promoviran je 2006. godine na poziciju art direktora u Brandoctoru, prvoj agenciji za brendiranje u Hrvatskoj – parterskoj agenciji B&Ž. Nakon četiri produktivne godine u Brandoctoru, zajedno s grafičkom dizajnericom Mijom Marić, osniva Manasteriotti∞Maric studio, koji je od 2016. poznat kao Manasteriotti DS. U dvadeset godina dugoj karijeri, Igor je bio art direktor na projektima raznih nacionalnih klijenata iz različitih industrija, kao što su: Orada adriatic, Microblink, Froddo, Hypo-Alpe-Adria banka, Cromaris, Osječka pivovara, Lantea grupa i Tekstilpromet, FINA, TDR, Adris, Kraš, Tele2 i Terrakom, Maistra, Ferotehna, Autoto i drugih. Član je Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i RISD-ove udruge bivših studenata.

OM: Izložba koja se sprema u HDD-u zamišljena je kao mini retrospektiva kojom ćete proslaviti 20 godina rada. Iza vas su brojne uspješne kampanje proizvoda i prepoznatljivi vizualni identiteti. Osvrnete li se unazad, što vam najviše ostaje u sjećanju? Što vam se danas čini najvećim postignućem?

IM: Dugo sam razmišljao o ovom pitanju i na kraju shvatio da je nemoguće dvadeset godina rada sažeti kroz određeno postignuće. Zapravo mi se ta brojka prikrala neočekivano brzo. Ova godina je obljetnica osobnog procesa sazrijevanja, kako dizajnerskog tako i ljudskog. Nedavno sam shvatio da je moj dizajnerski put poput kornjače – spor ali temeljit. Tih dvadeset godina sadrže stotine projekata, prezentacija, kompleksnih međuljudskih odnosa, učenja, putovanja, razočaranja, smijeha, rasta i sreće. U principu, postignuće je to što mogu kvalitetno živjeti od svog rada.

 

OM: Kao dijete arhitekata, odmalena ste okruženi umjetnošću, ali ipak se ne odlučujete na možda očekivano ostvarivanje karijere u arhitekturi, nego izabirete grafički dizajn i vizualne komunikacije. Što vas je privuklo upravo dizajnu i kasnije utjecalo na stvaranje logotipa i dizajniranje vizualnih identiteta?

IM: Neka od prvih sjećanja koje imam kao dijete su roditelji koji crtaju na spojenim arhitektonskim stolovima dok se ja satima igram s njihovim Rotring rapidografima. Praktično sam odrastao u arhitektonskom birou i na velikim gradilištima. Njihov posao me uvijek fascinirao pa sam sve do tinejdžerskih godina htio biti arhitekt. Kada se počelo približavati vrijeme odluke shvatio sam da mi matematika nije jača strana, a višegodišnji projekti na kojima su roditelji radili i stres koji je uvijek bio prisutan me počeo odbijati. U to vrijeme sam pohađao Anglo-američku školu u Moskvi za koju sam počeo izrađivati plakate. To su uglavnom bili ručno nacrtani plakati za školske predstave i sportska natjecanja. Kroz njih sam osjetio specifičnost dizajna – spoj kreativnosti, funkcionalnosti (rješavanje konkretnog naručenog zadatka) i naravno, brzine izvedbe. Radeći plakate doživio sam prve pohvale i nove „narudžbe“, a koju godinu kasnije su mi ponudili mjesto grafičkog urednika školskog godišnjaka. Bilo je to oko 1994./’95. godine, kada sam prvi put probao raditi kompjuterski prijelom, u programu koji se zvao Aldus Pagemaker. Kada su prvi godišnjaci došli iz tiska to je bilo to – ja sam odlučio biti grafički dizajner.

OM: Srednjoškolsko obrazovanje završavate u Anglo-američkoj školi u Moskvi koja je u to vrijeme još uvijek središte SSSR-a. Direktno upoznajete kulturu i odjeke umjetnosti i dizajna s početka 20. stoljeća koje se miješa s dizajnom propagandnih plakata. Koliko je danas, u vašem dizajnu, vidljiv trag vremena provedenog u Moskvi?

IM: Roditelji su radeći za Industrogradnju tamo stigli još u 80-im godinama, tako da sam imao priliku doživjeti SSSR pred raspadom i svjedočiti transformaciji Sovjetskog saveza u Rusiju. Proveo sam sedam i pol godina u Moskvi. Cijeli taj period bio je vrlo bogat iskustvima. Moskva je u 80-im godinama bila vrlo siva i turobna uz neizostavne duge i hladne zime. Naravno nije bilo interneta i mobitela, a na televiziji je bilo samo par propagandnih programa. Zato je jedina zabava bila u posjećivanju kazališta, muzeja i galerija s roditeljima. S obzirom da sam prije raspada SSSR-a još uvijek pohađao rusku osnovnu školu osjetio sam moć sovjetske propagande – u osnovnoj školi učili smo rastavljati Kalašnjikov, svi smo dobili gas maske za odnijeti kući, a mom školskom prijatelju roditelji su zabranili da dođe na moju proslavu rođendana jer su se bojali da su mi roditelji špijuni. Sovjetska umjetnost propagandnih plakata ostavila je na mene poseban utjecaj. Tamo sam počeo percipirati vizualne poruke prikazane kroz simbole, jake boje, tipografiju, geometrijske oblike i dinamičnu kompoziciju. Sve je to izgledalo jako uzbudljivo i podsjećalo me na stripove koje sam obožavao.

 

OM: Studij na jednom od najstarijih dizajnerskih fakulteta u SAD-u, Rhode Island School of Design, označilo je drugi važniji trenutak koji će se kasnije odraziti u profesionalnom bavljenju dizajnom. Kako je tekao cijeli proces pripreme i prijave na jedan od vodećih studija dizajna u Americi? Što danas smatrate ključnom lekcijom koju vam je taj studij pružio?

IM: Nakon raspada SSSR-a upisao sam Anglo-američku srednju školu koja se tada otvorila za strance, i dobio pravo upisa na američke fakultete. Sama priprema za fakultet je trajala otprilike dvije godine. Kada sam se odlučio prijaviti na RISD rekao sam to svom učitelju likovnog koji mi je maksimalno prilagodio nastavu kako bih što više vremena brusio portfolio, ključan za upis, zadavao mi je zadaće u obliku vođenja likovnog dnevnika (velike knjige za crtanje, skoro A3 formata) i općenito me podržavao. Aplicirao sam samo na RISD što je bilo dosta rizično jer da me nisu primili propustio bih godinu. Na svu sreću, upao sam iz prve. Tek sam nedavno shvatio koliko je značilo imati takvog učitelja, ako ovo čita: thanks Mr. Young!

 

Što se studija tiče, Rhode Island School of Design je poznat po velikom naglasku na teoriji dizajna, konceptualizaciji i puno prakse kroz rad i eksperimentaciju. Poanta je naučiti studenta da fokusira svoju kreativnost i nauči razmišljati kao dizajner, ne da barata softverom koji se ionako mijenja s vremenom i može se naučiti na brzom tečaju. Kao što znanje Autocada ne čini čovjeka arhitektom, tako ni znanje Photoshopa ne čini čovjeka dizajnerom. Rekao bih da je ključna lekcija studija rezultirala konceptualnim pristupom radu. Poanta je bila da shvatimo da svrha dizajna nije dekoracija.

OM: Upravo iskustvo života na često suprotstavljenim Istoku i Zapadu, dalo vam je uvid u različite mogućnosti, primjene i načine stvaranja dizajna. Koliko ste zapravo osjetili razlike u načinu promišljanja o dizajnu ili ste svjedočili nekom univerzalnom dizajnerskom jeziku kojeg određene karakteristike čine jednostavno kvalitetnim?

IM: Rekao bih da je dobar dizajn univerzalan, makar sigurno postoje određene kulturološke nijanse. Dokaz dobrog dizajna je njegova dugovječnost, sposobnost da nadživi prolazne trendove. On stvara sinergijom kvalitetnog proizvoda i dizajnera koji zna postaviti prava pitanja i interpretirati ih iskreno, u pravoj mjeri. Ali mislim da se ne mogu zanemariti niti čista intuicija i talent, vrhunski dizajn se ne može svesti samo na rješavanje zadatka, istraživanja, fokus grupe, funkciju i estetiku – nekakvu checklistu – kad je stvarno dobar u njemu ima rizika, umjetnosti.

OM: U nekim se radovima, u želji za pročišćavanjem dizajnerskog jezika, mogu pronaći utjecaji kako velikih sovjetskih, tako i američkih imena iz dizajnerskog svijeta. S jedne strane jednostavnost logotipa bugarskog dizajnera Stefana Kancheva, a s druge korporativni dizajn Landora i Chermayeff & Geismar & Haviva. Po čemu se razlikuju ova dva snažna utjecaja? Prevladava li jedno nad drugim ili pri dizajniranju dolazi do njihove sinteze?

IM: Nema velike razlike, oni su predstavnici izvornog grafičkog dizajna koji slavi moć simbola.  To je znak ili logotip koji u sebi sadrži poruku – kroz doslovnost, apstraktnost, minimalni detalj ili asocijaciju – on postaje nositelj vizualne komunikacije branda. Ljepota ovog pristupa je u baš u toj jednostavnosti. Danas pristup vizualnoj komunikaciji može biti puno kompleksniji, tehnologija i digitalizacija pružaju velike mogućnosti, logotip više ne mora biti statičan, niti je na njemu toliki fokus. To vidimo na primjeru serije rebrendinga velikih modnih brendova koji se okreću izuzetno generičkim logotipovima, ali fokus stavljaju na dizajn materijala i kampanja, koje vrlo često mijenjaju. Za neke brandove to može dobro funkcionirati, ali manjim tvrtkama takav pristup zna biti vrlo izazovan za primjenu i održavanje. Ja još uvijek nalazim ljepotu u jednostavnosti izvorne kombinacije simbola i boje.

OM: Vaši radovi, bilo da je riječ o dizajnu ambalaže, brošure ili vizualnog identiteta, gotovo minimalistički pričaju priču o proizvodu koji predstavljaju. Upravo jednostavnost dizajna naglašavate kao vrijednost stare dizajnerske škole koju nastojite slijediti. Kako se kompleksna priča o identitetu velikog brenda ili važnoga proizvoda može svesti na nekoliko prepoznatljivih linija?

IM: Kompleksna priča o identitetu se ne može svesti na nekoliko prepoznatljivih linija, bar ne od početka. Dizajner Michael Bierut je svojedobno izjavio da je logo kao prazna posuda u koju tek treba uliti značenje. Izgradnja brenda je dugotrajan, multidisciplinaran proces, a logo je tu da bude vizualna reprezentacija tog procesa. S obzirom da je proces kompleksan, volim kad je njegova komunikacija čista i jednostavna. U dizajnu logotipa trudim se prikazati osnovnu poveznicu s vrijednostima tvrtke ili s asocijacijom na proizvod jer to može pomoći u izgradnji prepoznatljivosti.

 

 

OM: Boris Ljubičić smatra vizualni identitet najvažnijom temom grafičkog dizajna za čiji je uspjeh potrebno dobro zapažanje stvari. Vaš dosadašnji rad uključuje upravo velik dio dosta uspješno prihvaćenih logoa i identiteta, od onih dizajniranih za modnu industriju (Heraldi, Outlet, Froddo), industriju namještaja (Nunc), do prehrambene industrije (Cromaris, Didino) i drugih. Slažete li se s Ljubičićem da je stvaranje vizualnog identiteta najozbiljnija i najvažnija grana grafičkog dizajna? Što vas svaki puta iznova privlači dizajniranju vizualnog identiteta?

IM: Mogao bih se složiti da je vizualni identitet – znači ne samo logo, nego cjelokupni sustav – jedna od najvažnijih grana grafičkog dizajna. Od njega počinje vizualno komuniciranje i svi ostali grafički materijali se razvijaju prema tom sustavu. Ako gledamo ekonomski, njegova odgovornost je značajna: dobar vizualni identitet može ozbiljno pridonijeti povećanju prihoda tvrtke, etabliranju proizvoda na tržištu, isticanju nad konkurencijom. Svaki novi projekt podrazumijeva suradnju sa zanimljivim, ambicioznim ljudima, izučavanje njihove industrije, posjet njihovim pogonima – taj proces je sve samo ne dosadan.  Privlači me taj pozitivni, pokretački, stvaralački aspekt.

OM: Izjavili ste već kako pri dizajniranju i dalje koristite ručno skiciranje, što je ustvari još jedna odrednica „old school“ dizajna. Kako teče proces dizajniranja jednog logotipa? Kako dolazite do idejne skice koja se onda dalje prilagođava i primjenjuje?

IM: Da, volim skicirati, makar danas to uglavnom činim na iPadu koristeći Apple Pencil. Na artboardu prvo izlistam brend asocijacije do kojih smo došli istraživanjem kako bi mi bile u vidnom polju, onda počnem crtati ime brenda malim slovima, velikim slovima, kombinacijama debljina, u više redova, slovo po slovo… Taj proces je zapravo više intuitivan, služi kako bih dekonstruirao ime brenda i pokušao u njemu pronaći zanimljive oblike koji imaju poveznicu s asocijacijama. Gledam na to gotovo kao na rješavanje slagalice i tražim rješenje negdje u tim slovima. Ako je ime brenda nezgrapno ili previše generičko onda se fokusiram na stvaranje prepoznatljivog znaka jer će ga ljudi puno lakše zapamtiti. Odaberem nekoliko smjerova pa prelazim u Adobe Ilustrator i danima radim na razradi, detaljima, testiram prikladne fontove, boje, odnose. Nakon toga obično pauziram nekoliko dana da rješenja „prespavam“ – često se dogodi da prva euforija nekim rješenjem idući dan splasne, pa radim novo rješenje. Zatim rješenja testiram na 2D i 3D vizualizacijama raznih poslovnih materijala kako bih stekao realniji dojam kako će se identitet ponašati izvan okvira ekrana. I onda opet idu dorade detalja ili, kako ih ja zovem, „pimplanje“, do iznemoglosti. Sve to traje u prosjeku mjesec dana od početka do prezentacije klijentu.

OM: Povratkom sa studija počinjete graditi karijeru unutar agencije Bruketa&Žinić om i njezine sestrinske agencije Brandoctor. Čime je obilježen taj dosta dugi period rada? Od čega počinjete kao novi, mladi dizajner unutar uhodanog i već proslavljenog tima?

IM: Nakon faksa i odrađenog vojnog roka došao sam u studio Bruketa&Žinić, u ključnom trenutku kada su Davor i Nikola odlučili iz dizajnerskog dvojca stvoriti agenciju. U tom periodu nas je u studiju bilo nekolicina pa su Davor i Nikola bili poput mentora. Tamo sam počeo „štancajući“ oglase i kroz sljedećih četiri i pol godine uz njihovu podršku pronašao sebe u smjeru vizualnog brendiranja. Tada sam prešao u Brandoctor i sljedećih četiri i pol godine s fantastičnim timom specijalizirao se za ovo što radim i danas. Bio je to izuzetno zabavan, zahtjevan i težak period uz puno odgovornosti i malo sna, ali mislim da bi svaki ambiciozan grafički dizajner trebao odraditi „vojni rok“ od barem par godina u nekoj dobroj agenciji. Jako je važno naučiti primati konstruktivnu kritiku i preispitivati kvalitetu svojih rješenja, očvrsnuti karakter, a nema boljeg mjesta za to od agencije.

 

 

OM: Potkraj 2010. godine, zajedno s Miom Marić osnivate vlastiti studio Manasteriotti∞Maric koji šest godina kasnije izrasta u Manasteriotti DS. Što vas je potaknulo na samostalan rad? Koliko su vas upravo timski rad, suradnje sa stručnjacima iz područja marketinga i poslovnog svijeta, pripremili na funkcioniranje unutar vlastitog studija?

IM: Na samostalan rad „potaknula“ nas je financijska kriza 2008. godine zbog koje smo, krajem 2010. godine, dobili poslovno uvjetovane otkaze u Brandoctoru koji je odlučio ugasiti odjel dizajna. Do tog momenta bio sam vrlo posvećen agencijski dizajner i karijeru sam uvijek vidio u penjanju po agencijskoj ljestvici. Smatrao sam da ništa ne može poći po zlu ako dajem sve od sebe i imam odlične rezultate. Otkaz mi je otvorio oči, bilo je to odrastanje „preko noći“. S obzirom da sam tada bio dosta kreditno zadužen (i to u švicarskim francima) odlučio sam totalno promijeniti smjer. U doslovno nekoliko mjeseci prodao sam sve što sam imao uključujući i novi stan, zatvorio sve kredite i tako relativno neopterećen odlučio pokušati preuzeti upravljanje poslovnim životom, jer nisam htio ponovo proći isto iskustvo u nekoj novoj krizi. Pitao sam Miju hoćemo li raditi zajedno i to je bilo to.

 

Nakon devet godina iskustva u agenciji nije bio problem odraditi samostalne projekte – metoda rada, prezentacije, suradnja s izvođačima, sve smo to imali u malom prstu, ali je trebalo naučiti i naviknuti se na onaj poduzetnički dio – dolazak do poslova, ugovaranje, naplata, računovodstvo, planiranje troškova, održavanje odnosa s klijentima, itd. A to je zapravo ključan dio samostalnog rada jer nagrade, talent, trud i rad nisu dovoljne za uspjeh na tržištu bez ozbiljne poslovne discipline i poduzetničkog usavršavanja.

 

OM: Koliko se uopće izmijenio način poslovanja u korporativnom dizajnu; koje se smjernice i trendovi moraju pratiti danas kako bi studio ili agencija ostali aktualni i zanimljivi na tržištu?

IM: Kako ostati aktualan i zanimljiv je izazov svima pa i meni, zaista nemam pravi odgovor. Imam dojam da je sve naprednijom tehnologijom dizajn postao „prelagan“. Danas nije nikakav problem staviti prosječno idejno rješenje na vrlo lijepi mockup, složiti impresivnu prezentaciju, prodati to rješenje klijentu te pokupiti puno likeova na društvenim mrežama. I tako ići stepenicu niže u kvaliteti. Mislim da treba imati dosta samokritike, biti svjestan koliko vrhunskih dizajnera ima u našem okruženju i koristiti to kao motivaciju za još veću posvećenost.

OM: Budući da je studio satkan od samo dva člana, postoji li unaprijed određena podjela posla ili se sve temelji na potpunoj suradnji?

IM: Postoji, svatko radi ono što mu najbolje leži i ono u čemu najviše uživa, a uz to si međusobno uskačemo i pomažemo kad zagusti s rokovima. Dobro smo umreženi pa kada trebamo usluge izvan sfere vizualnog brendiranja oslanjamo se na vanjske suradnike. To nije teško s obzirom da je na tržištu sve više odličnih freelancera svih kreativnih struka koji ne žele biti u agencijskom sustavu.

OM: Iako većinu vaših radova čini dizajn logotipa, odnosno cjelokupnih vizualnih identiteta, studio se bavi i dizajnom ambalaže, oblikovanjem publikacija, ali i rijetkim izletom u dizajniranje prostora. Je li takva raznolikost pristiglih narudžbi ono što vas potiče na daljnji rad ili se ponekad zahtjevnije prebaciti s jedne vrste posla na drugi? Stvarate li uopće razliku u pristupu radu?

IM: Ta raznolikost je sastavni dio dizajna identiteta i prirodni nastavak suradnje, jer nakon što se osmisli sustav vizualnog identiteta potrebno ga je primijeniti na desetke raznih online i offline materijala, između ostalog i publikacije, interijere (koje zapravo brendiramo vrlo često, u suradnji s arhitektima), poslovna vozila, uniforme i sl. Naše sudjelovanje u tom procesu je ključno i logično, jer klijenti trebaju stabilnog partnera koji najbolje razumije identitet i koji će im pomoći da ga najlakše realiziraju.

OM: Ne oslanjate se samo na narudžbe domaćih klijenata, nego svoje poslovanje nastojite proširiti i uspostaviti temelje budućem radu i u drugim državama, pa čak i na drugim kontinentima. Kako se u tim slučajevima održava komunikacija s klijentima? Podrazumijeva li stvaranje vizualnog identiteta za strani brend i istraživanje tržišta i kulture za koju se stvara dizajn?

IM: Zapravo smo tu dosta promijenili smjer i godinama smo orijentirani na domaće klijente. Osobno volim raditi cjelovite projekte, učestvovati u svim aspektima brendiranja od koncepta do produkcije i implementacije, što domaći klijenti i traže, a to jednostavno nije moguće kvalitetno odraditi preko Zooma. Na početku, kada smo bili zadovoljni s puno manjim projektima imali smo više stranih suradnji ali kako se posao razvijao, domaći projekti su bili sve veći i opsežniji, dok su se inozemni klijenti uglavnom zadržavali na dizajnu logotipa i knjige standarda ili pokoje ambalaže pa su radili implementaciju u svom aranžmanu. Dobri identiteti ne nastaju sjedeći pred računalom. Puno je tu terenskog rada. Potrebno je provesti puno vremena u dogovorima s izvođačima, testiranju uzoraka, papira. Brze reakcije na probleme su svakodnevnica, uz česte ovjere tiska, nadzora pri postavljanju svjetleće reklame na fasadu ili oslikavanja dostavnog kombija. To je zapravo najteži dio ali znaš da si dao sve od sebe da brand uspije i da si klijentu pravi partner.

 

OM: Od samog početka rada do uspješnog poslovanja samostalnog dizajnerskog studija, kritika prepoznaje vaš rad, pa su se kroz dva desetljeća aktivnog bavljenja dizajnom i vizualnim komunikacijama, nagomilale cijenjene nagrade i priznanja. Osim dvaput osvojene nagrade Red Dot, tu su i nagrade Graphisa, Communication Artsa, Print Magazina, Sudnjeg dana, Zgrafa i drugih. Koliko su osvajanje prestižnih nagrada i prisutnost u medijima bitni za pozicioniranje studija na nekoj široj, internacionalnoj sceni?

IM: Na početku samostalnog djelovanja, dok smo još gradili portfolio i ime, nagrade su bile dosta važne. Jako puno vremena smo trošili na pripremu materijala za slanje na natječaje, izdvajali dosta novaca za sve skuplje kotizacije. Kao pozitivni primjer istaknuo bih nagradu PRINT magazina za najbolji portfolio koji nam je platio put i smještaj u San Franciscu, učestvovanje na HOW konferenciji uz veliku objavu u časopisu. Stvarno smo se osjećali kao da smo nešto osvojili. Nagrade su generirale PR jer bi ih objavljivale razne novine i portali. Danas je situacija takva da kroz prezentaciju svojih radova na društvenim mrežama dizajneri mogu organski vrlo brzo doći do klijenata i održavati ime relevantnim i na svjetskom nivou. Kao eksperiment, zadnjih nekoliko godina smo značajno smanjili sudjelovanja, a posao je i dalje rastao. Meni je to osobno djelovalo jako oslobađajuće. Sigurno ćemo nastaviti povremeno sudjelovati na nagradnim natječajima, ima to svoju svrhu, ali trenutno mi je fokus na maksimiziranju slobodnog vremena i podizanju kvalitete života, hobijima i sl.

 

OM: U slučaju ambalaže maslinovog ulja Didino uspjeli ste povezati obiteljsku priču o tradicionalnoj proizvodnji maslinovog ulja sa suvremenim obilježjima ambalaže proizvoda. Smatrate li da je takav pristup oblikovanju ambalaža, u kojem se za manje proizvođače nastoji ispričati pozadinska priča, doživjele uspjeh u dizajnu ambalaže u posljednjih nekoliko godina? Na koje načine ambalaža uopće može najbolje ispričati priču o proizvodu?

IM: Velika snaga manjih proizvođača je baš u njihovoj ljudskoj pozadinskoj priči. Didino maslinovo ulje je savršen primjer i meni definitivno jedan od najdražih projekata iz portfolija, brend koji je dobio krila zahvaljujući između ostalog i svojoj priči i ambalaži pa je brzo prihvaćen za distribuciju u renomiranim vinotekama i specijaliziranim prodavaonicama, što ne bi uspio da je pakiranje generičko. Mali proizvođači pomoću kreativne ambalaže koja se vezuje uz njihovu jedinstvenu priču mogu puno dobiti na vidljivosti i kredibilitetu, privući nove kupce i povećati cijenu proizvoda. Uvijek mi je žao kad vidim super proizvode malih proizvođača s fantastičnim potencijalom a potpuno neadekvatnom ambalažom. Danas ni financije ne bi trebale biti glavna prepreka da mali proizvođači razviju bolju ambalažu, postoje razni fondovi, razvojne agencije i banke koji daju bespovratna sredstva za brendiranje, svjesni da je to ulaganje kritično za dugoročni opstanak na tržištu.

OM: Možete li izdvojiti radove s kojima ste najviše zadovoljni? Što ih čini posebnima da ih možemo posebno naglasiti?

IM: Nije lako odgovoriti. Postoje tri tipa radova: veći, vidljivi, vremenski vrlo zahtjevni projekti koji obično prolaze upravne odbore, pa je posebno zadovoljstvo kad su odobreni, pogotovo u izvornom obliku bez previše izmjena. Volim u dućanima vidjeti svoj logotip za Cromaris, u gradu proći pored dućana dječje obuće Froddo, vidjeti svjetleće reklame za Smartson ili Heraldi, popiti Osječko pivo ili Black Radler, pratiti svjetske uspjehe koje niže Microblink. Kada idem na sastanak u neki poslovni centar uvijek me razveseli brendirani kombi restorana LUNCH za vrijeme dostave svojih nutricionistički balansiranih obroka u raznobojnim vrećicama. Tu su i neki novi projekti koji imaju sličan potencijal poput riječke Ferotehne za koju smo razvili premium brend Bannia i redizajnirali postojeći brend Aquaart, te Orade Adriatic s kojom smo nedavno lansirali novi brend mariniranih riba Brõk. Drugi tip su mali klijenti s vrlo uskom ciljnom skupinom ili specifičnim proizvodima koji su skloniji nešto većem kreativnom riziku, poput Bikenautsa, brenda koji nudi biciklističke ture po Hrvatskoj namijenjene iskusnijim cestovnim biciklistima ili Kontuš fotografskom studiju.

 

 

 

OM: Kriza uzrokovana pandemijom Covid-19 pogodila je gotovo sve djelatnosti. Na koje načine ste se morali prilagoditi novim okolnostima? Što 2021. godina donosi dizajnerima?

IM: Sreća u nesreći je da tijekom pandemije nismo imali klijenata iz najviše pogođenih industrija kao što su ugostiteljstvo i turizam, pa se tempo nije smanjio, čak se povećao. Jedan klijent je bio toliko snalažljiv da je na samom početku pandemije registrirao tvrtku za uvoz i distribuciju sredstava za dezinfekciju. Nazvao me i odmah naručio dva vizualna identiteta. Sada njegove dispenzere koji nose moj logotip sve više susrećem po svim većim trgovačkim centrima, IKEI i sl. Mislim da je važno graditi čvrst partnerski odnos s klijentima, u teškim vremenima pokazati im da smo uz njih, da možemo brzo reagirati, da smo fleksibilni i da ne kompliciramo.

 

OM: Kako vidite Manasteriotti DS u budućnosti? Imate li posebne ideje i želje na kojima biste u sljedećem razdoblju željeli raditi?

IM: S obzirom na situaciju s pandemijom iz opreza stalno odgađam proširenje ureda, ali to je  definitivno na listi prioriteta čim se stvari malo smire. Godine idu i trebat će nam pomoć za daljnji rast. Volio bih proširiti studio odmah do naše kuće jer ne volim trošiti vrijeme na putovanje do posla i jako volim svoju mirnu, brdovito-šumovitu lokaciju na kojoj živimo i radimo.