Tekst je nastao povodom izložbe Igor Manasteriotti: Ideja ● znak ● objekt.
Retrospektivne izložbe dizajna posvećene pojedinačnim autorima i studijima uvijek predstavljaju veliki izazov, posebno za mali izložbeni prostor poput HDD galerije: prvo zbog prirode same profesije, inherentno uronjene u kontekst, ili radije mnoštvo različitih konteksta, potom zbog prirode samih dizajniranih artefakata kojima galerijsko okruženje jednostavno nije prirodni habitat i njihove funkcionalnosti idu daleko od same ideje „eksponata“, a onda i zbog dinamike dizajnerskih angažmana i njihove često neizbježne raznolikosti. Između mnogih mogućih priča tada je obično potrebno uhvatiti se za jednu, zanemarujući sve ostale ma kako važne bile, ili pak uspostaviti neki konvencionalan kronološki ili drugi kriterij.
U tom smislu, dosadašnji dizajnerski rad Igora Manasteriottija iznenađujuće je konzistentan u gotovo svim svojim sastavnicama – riječ je o mnoštvu projekata, za velike i male klijente, domaće i inozemne, korporativna i intimna mjerila, vrlo različitih opsega primjene, ali postavljeni zajedno oni čine mrežu znakova i predmeta iznimne konceptualne i estetske jezgrovitosti koji su očigledno povezani čvrstim osnovnim oblikovnim načelima i tvrdoglavo odolijevaju vremenu. Samo ovo zadnje je, u kontekstu brendinga, kompliment. Svaki Manasteriottijev logo i identitet izgleda kao da je mogao nastati danas kao i prije dvadeset godina, ne zato što su bezvremeni, nego jer posjeduju neku autentičnu svježinu, distinktivnu osobnost i neposrednost.
Znak i logotip u središtu su Manasteriottijevog zanimanja praktički od početka profesionalne karijere ranih 2000-ih sve do danas. Nakon odrastanja u Moskvi gdje je živio s roditeljima krajem 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih te školovanja na renomiranom Rhode Island School of Design u Sjedinjenim Državama, zapošljava se u Bruketa&Žinić OM baš u trenutku kada se oni iz studija počinju transformirati u agenciju, da bi 2006. preuzeo ulogu art direktora u Brandoctoru, koji je funkcionirao kao samostalna agencija proistekla iz B&Ž-a i specijalizirana upravo za poslove brendinga. S nakupljenim iskustvima i uvjerljivim portfoliom, 2011. godine, sa zatvaranjem Brandoctorovog dizajnerskog odjela, zajedno s Mijom Marić osniva vlastiti studio Manasteriotti∞Marić, koji od 2016. do danas djeluje pod imenom Manasteriotti DS.
Sam Manasteriotti otvoreno ističe ove biografske činjenice kao bitna formativna iskustva, od mladosti je fasciniran sovjetskim dizajnerskim nasljeđem, njegovom direktnošću i oslanjanju na snažne simbole, uz taj utjecaj dodatno ga je inficirao korporativni vizualni jezik klasika američkog komunikacijskog dizajna (primjerice Chermayeff & Geismar & Haviv, Landor), da bi mu konačno usmjerenje dao upravo desetogodišnji agencijski rad, na mjestu koje je, barem među agencijskim okruženjima, u to vrijeme bilo vjerojatno najstimulativnije za ambiciozne mlade dizajnere.
Njegov pristup danas u tom se smislu doista i može vidjeti kao zbir navedenog, Manasteriotti o znaku i logotipu razmišlja na klasičan način, kao o jasnoj ideji kojoj je dana vizualna forma, fokusira se na simboliku, značenje, na ono što će biti prva i najvažnija vizualna predodžba o nekom proizvodu, brendu, tvrtki, instituciji itd. Ta famozna sintagma „konceptualni pristup“, koju i sam Manasteriotti izvlači kada govori o svom radu, odmah nas asocira na eksperimentalno, apstraktno, komplicirano, no srž stvari je u tome da upravo takvo razmišljanje vodi jednostavnosti, jezgrovitosti i, u najboljim slučajevima, upečatljivom karakteru znaka i logotipa. Kada ih vidite manje-više odmah znate što su, razumijete jezik njihovih vizualno-verbalnih oblika i elemenata i imate predodžbu neke osobnosti onog što oni simboliziraju, a to je pak preduvjet bilo kakvog emocionalnog odnosa prema onome što stoji iza njih. Nema jedinstvene formule za ovo, pa tako i Manasteriotti u različitim slučajevima pronalazi različita asocijativna i simbolička polazišta.
Ono u čemu je posebno vješt, a u dizajnu loga to je od središnje važnosti, je uvjerljiva integracija teksta i slike u jedan jedinstveni znak, obično s minimalnim intervencijama. Samo ime nekog brenda u vizualnoj formi koju mu je Manasteriotti dao izgleda kao da oduvijek nosi predodžbu onog što on predstavlja. Primjerice, par slova dd u logotipu hrvatskog brenda obuće Froddo izgleda kao par razigranih dječjih cipela. Inicijal F, samo blago dorađen za logo filmske produkcijske kuće Filmosaurus Rex, jednom kad ga vidite doslovce vam stavlja ime golemog guštera po kojem je tvrtka dosjetljivo nazvana na vrh jezika. Inicijal K u znaku fotografskog Studija Kontuš s minimalnom dizajnerskom intervencijom pretvara se u punu antropomorfnu siluetu fotografa. Jednostavni underline (inače trendovski motiv koji se u kratkim intervalima stalno vraća u modu) s dodanom kratkom vertikalom ispod nosi kao na pladnju ime dostavnog restorana Lunch. Slično tome, relativno čest stilizacijski element u grafičkom dizajnu, kvadratni okvir, u logu za dizajnerski dućan KOMO dodatkom kratkih „nogica“ praktički dovršava sugestivnu asocijaciju sadržanu u samom imenu brenda (komoda).
U drugim slučajevima, znak nastaje dovitljivim kombiniranjem dvaju prepoznatljivih motiva, kao u slučaju vizualnog identiteta britansko-hrvatskog startupa Bikenauts, gdje mehanizam bicikla postaje shematski crtež planeta, a sama ideja putovanja, biciklističkih tura, dobiva kozmičku dimenziju. Vizualni identitet Panonskog drvnog centra kompetencija (PCDK), baziran je na motivu krošnje stabla, često korištenim za slične kontekste (i sam Manasteriotti ga koristi i u logu austrijskog brenda Power of Plant), ali sa zanimljivim zaokretom gdje je motiv sastavljen od elemenata nalik slagalici iz neke didaktičke igračke tako da u isto vrijeme evocira i ideju prirode i ideju proizvodnje, ali i igre, kreativnosti, invencije.
Ponekad nije ni riječ o kreiranju „novih“ slika, koliko o senzibilnom prepoznavanju potencijala teksta i tipografije, naravno u njenom specifičnom odabiru i tretmanu, da sama stvara značenja i slike. Primjerice u vizualnom identitetu brenda Mammi gdje same forme slovnih znakova i njihov ritam, evociraju tipične oblike ručno pletenog nakita, ili logotip građevinske tvrtke Lakko u kojem tek mali pomak slova o nedvosmisleno dočarava lakoću sugeriranu imenom. Kod identiteta PR tvrtke Grizli ključna dizajnerska odluka je pak sam odabir tipografije (Hairy Type Matta Ritchieja) i potom odabir smeđe boje – taj logo je drsko doslovan, duhovit, sam za sebe je iskaz agresivnosti, prodornosti, ali i individualnosti kakvu i treba očekivati od dobre PR agencije. U logotipu Autoto dizajneru je mali rez u oba slovna znaka t dovoljan da ih antropomorfizira, pretvori ih u „sretne vozače“, kako i glasi dio slogana tvrtke, a u logu korčulanskog restorana Ala Longa jednostavnim izduljivanjem pisanih slova u njihovim spojevima u isto vrijeme dočarava morske valove i opuštenost, polaganost, kako i priliči ideji odmora.
Vizualni identitet kozmetičkog brenda Marra pokazuje nam kako se specifični karakter brenda ponekad može pronaći ne samo u vizualnoj asocijaciji, nego zvučnoj, glasovnoj, Manasteriottijev tipografski logo za Marru oslanja se na vibraciji samog izgovora imena brenda, prodornom dvostrukom RR. Za Marru, kao i za niz drugih klijenata Manasteriottijev studio uz identitet kreira i ambalažu koja funkcionira integralno s identitetom. Tako je i s etiketom vina Couvée Benkovac, koje se u odnosu proizvode slične vrste (identiteti i etikete malih vinara i proizvođača maslinovog ulja su praktički jedan od dominantnih dizajnerskih „žanrova“ zadnjih 15-ak godina u Hrvatskoj) ističe egzotičnim kaligrafskim rješenjem, ali i s vjerojatno najhvaljenijim Manasteriottijevim integralnim rješenjem identiteta i pakiranja – Didinim maslinovim uljem. Didino zaista na dobar način sažima sav doživljajni, perceptivni, asocijativni potencijal loga kao medija. Mali produžetak vertikale slova n ponovno tvori pamtljivu sliku, „objekt“, ovog puta „djedov“ štap, ali i neku atmosferu, osjećaj, doživljaj dragocjene tekućine koje se izlijeva iz ambalaže.
Snaga Manasteriottijevog dizajna leži upravo u takvim detaljima, u dobro odvaganim, pročišćenim idejama kojima forma ne stoji na putu nego djeluje kao njihova prirodna ekstenzija, njihova materijalizacija. To možda zvuči samorazumljivo, ali u praksi nije tako, sve je manje dizajnera koji zaista danas misle identitetski dizajn na taj način, čemu je svakako doprinio veliki utjecaj samopromotivnih platformi za kreativce poput Behancea koje možda jesu pojačale njihovu vidljivost, ali su u isto vrijeme stvorile atmosferu u kojoj su priklanjanje dizajnerskim i tipografskim trendovima i estetska dopadljivost postali važniji od autentičnih ideja, konceptualne dorečenosti, pa čak i bilo kakvog integralnog promišljanja konteksta za koji neki dizajnerski artefakt nastaje. Tako nas je preplavio nas je val logoa i identiteta koji izgledaju zgodno i kompetentno oblikovano, ali su ispod uglađene površine mediokritetski i generički, slični bezbrojnim drugima. Stoga bi nam Manasteriottijev rad, prikazan na ovoj izložbi, mogao poslužiti i kao primjer – nije stvar u tome da izgleda zgodno, nije stvar ni u najnovijoj tipografiji i zgodnoj kompoziciji formi, boja i slova. Ako točno znate što radite, onda sve te stvari, uz malo iskustva i znanja, same sjednu na svoja mjesta. Izgledat će, ponekad, kao da ste napravili skoro ništa, ali taj „skoro“, tih nekoliko dobrih zamisli i odluka, na kraju uvijek znači sve.