Izložba predstavlja ukupno deset radova i projekata devetero autora, odnosno autorskih tandema koji djeluju u području dizajna, suvremene umjetnosti, kao i na sjecištima disciplina. To su Lina Kovačević, s projektom Set za romantičnu on-line večeru (2011.); Robert Čanak s radom Hibridni zaljev – Iskapanje budućih identiteta (2014.); Anselmo Tumpić s radom Tateye (2010.); Nikola Bojić s radom Praznina u ulici Felton (2014.); Nikola Bojić i Damir Prizmić s radom USB killer (2016.); Ivica Mitrović i Oleg Šuran, s radovima Eutropia (2014.) i Južnjačka utjeha (2016.); Nina Bačun i Anders Mellbrat s projektom Man-Machine Affairs (2011.); Andreja Kulunčić u koautorstvu sa: Gabrijela Sabol (sociologinja) / Matija Pužar (programer) / Trudy Lane (dizajnerica) / Ivo Martinović (fotograf) s projektom Zatvorena zbilja: Embrio (1999. – 2000.); te Silvio Vujičić s radom Parfem (2006.)
Spekulativni dizajn je kritička dizajnerska praksa koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih praksi koje nalazimo pod nazivima: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn (eng. adversarial), futuristička imaginacija (eng. futurescape), umjetnički dizajn (eng. design art), tranzicijski dizajn i dr. Riječ je o diskurzivnoj djelatnosti utemeljenoj na kritičkom razmišljanju i dijalogu koja propituje dizajnersku praksu (i njegovu modernističku definiciju). Međutim, spekulativni dizajnerski pristup proširuje kritičku praksu korak dalje, prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija. Recentni primjeri spekulativne dizajnerske prakse u hrvatskom su kontekstu rijetki. Također, nije vidljiva ni neka snažna povijesna referenca i kontinuitet ovakve prakse u lokalnom kontekstu. Stoga je cilj ovog projekta bio na jednom mjestu prikazati i kontekstualizirati relevantne suvremene spekulativne radove hrvatskog konteksta koji, iako često sami sebe tako ne nazivaju, spadaju u područje spekulativnog dizajna. Inicijalno je odabrano osam radova koje karakterizira spekulativni pristup, i to sljedećih autora i autorica: Lina Kovačević, Robert Čanak, Anselmo Tumpić, Nikola Bojić, Damir Prizmić, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, Nina Bačun i Anders Mellbrat. Dodatno su uključena dva rada koji nisu inicijalno nominirana kao dizajnerska, ali spadaju u blisku spekulativnu praksu (Andreja Kulunčić i Silvio Vujičić).
Zajedničko navedenim radovima je da ne postoji neki specifični ili distinktivni pristup spekulativnoj praksi, već je, zapravo, on refleksija globalnog utjecaja (pristupa i metodologija). Stoga ovu (iako) hrvatsku selekciju vidimo prije svega kao pregled globalnih spekulativnih praksi. Zato su uz radove uključeni i info dijagrami, koji prezentiraju metodološke specifičnosti te specifičnost samog dizajnerskog procesa. U odabranim radovima moguće je iščitati spekulativnost kroz četiri različite razine/komponente: ulaznu disciplinu, specifični pristup (školu), korištene metode i zastupljene teme.
Na postavljeno je pitanje, kao proširenje izložbe, planirano odgovoriti serijom intervjua s autorima i autoricama izloženih radova, zajedno s pozvanim relevantnim međunarodnim praktikantima u području spekulativnog dizajna. Također će biti uključen i diskurzivni pogled eminentnih eksperata iz područja spekulativne i općenito suvremene dizajnerske prakse.
Spekulativna dizajnerska praksa također je i jedan od najznakovitijih primjera nove interakcije disciplina. Stoga je zanimljivo promotriti kako novi dizajneri percipiraju svoju praksu: sebe nazivaju transdisciplinarnim, post-disciplinarnim ili čak post-dizajnerima, a nerijetko i samo – dizajnerima. Međutim, ponekad uopće ni ne navode da djeluju iz dizajnerske perspektive. Namjera spekulativnih dizajnerskih fikcija ne bi trebale biti utopijske ili distopijske znanstveno-fantastične vizije budućnosti, već otvaranje dijaloga o tome kakva budućnost može biti. Spekulativna praksa otvara prostor za diskusije i promišljanja alternativnih mogućnosti i opcija, te otvara prostor za imaginaciju i redefiniranje samog odnosa sa stvarnošću. Kroz svoju imaginaciju i radikalni pristup, koristeći dizajn kao medij, tjera na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave te može ponuditi alternative nužne današnjem svijetu. Međutim, spekulativni dizajn može djelovati i u “stvarnom svijetu”, u tvrtkama koje angažiraju dizajnere za promišljanje scenarija budućih trendova i istraživanja prihvaćanja nadolazećih tehnologija.
“Novi dizajneri” djeluju na rubovima tradicionalno shvaćenih disciplina, brišući njihove granice. Oni se u svojim istraživanjima povezuju s različitim područjima znanosti, prije svega računalne znanosti i inženjerstva, sociologije, psihologije, arhitekture, a u posljednje vrijeme sve više i s biotehnologije, sve u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Dizajneri promišljaju ulogu tehnologije u svakodnevnom životu na način da se više ne bave aplikacijama tehnologije, već njenim implikacijama. Dolazi do odmaka od komercijalne perspektive dizajna koja je usmjerena zahtjevima tržišta, prema širem društvenom kontekstu. Novi dizajneri koriste dizajn kao medij i fokusiraju se na koncepte i artefakte koji ne rješavaju probleme, već postavljaju pitanja i otvaraju teme.
Dizajnerska praksa za 21. stoljeće ili nova utopija
Temeljna referenca spekulativne (i kritičke) dizajnerske prakse prije svega je talijanska radikalna arhitektonska i dizajnerska praksa 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća. Temeljne odrednice radikalnog pristupa, otpor mainstream modernističkoj praksi i tehnološkoj dominaciji, okretanje društvenim temama, propitivanje profesije često i kroz političku prizmu, zapravo su i danas osnovne karakteristike spekulativnih i kritičkih praksi. Kontest iznimnog tehnološkog napretka i dominacije u vrijeme nastanka radikalnih praksi može se povezati i s trenutnim tehnološkim kontekstom (nano i biotehnologije, tehnološki prošireni urbani okoliš, tehnološka sveprisutnost i dr.). Kao što se radikalni dizajn suprotstavio, tj. doveo u pitanje tadašnju modernističku paradigmu kao dominatnu ideologiju, tako se danas nove (spekulativne) dizajnerske prakse suprotstavljaju dominatnoj konzumerističkoj ideologiji. Međutim, pitanje je ima li spekulativna praksa potencijal postati nova, post-dizajnerska praksa, “dizajn poslije dizajna” ili će ostati još jedna utopija i povijesna referenca.
Ovaj projekt je nastavak istraživanja započetog izložbom Dizajn fikcija: Eutropija – Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu, koja je održana u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u svibnju 2015. godine, publiciranog u pripadnoj tiskanoj edukativnoj knjižici Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu – Eutropija: studija slučaja (u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva i Umjetničke akademije Split), koja je ponudila uvod u ovu dizajnersku praksu i sumirala osnovne specifičnosti i karakteristike ovakvog dizajnerskog pristupa te je inicijalno mapirala hrvatsku spekulativnu praksu.