Hrana za dizajnere

pregaca skica

Izložba Hungry Designers sa svojom tematikom “dizajna hrane”, „dizajna za hranu“ ili „dizajna o hrani“ na prvi se pogled može činiti kao eksploatiranje još jedne niše u kojoj se sam pojam dizajna i njegova uloga dodatno razgranava u nove pomodne specijalizacije i u kojem se, posljedično, komodificira još jedan partikularni aspekt kulture svakodnevice.

I dok jest točno da je sam projekt svjesno zajahao na već dobrano formiranom trendu, uvidom u njegove postavke, kao i u same dizajnerske radove koji su nastali u okviru istog, postaje jasno kako je on prije svega postavljen problemski i istraživački kompetentno, uz pažljivo uvažavanje lokalnog ekonomskog i kulturnog konteksta, kao i ‘stanja’ dizajna u zemlji. Drugo, koliko god “food design” zvuči kao pomodarija koja se nadovezala na kult zdrave prehrane i promotivnu mašineriju zavodljivo površnih dizajn blogova vječito gladnih lijepih ilustracija, sa sadržajem tog pojma uopće nije takav slučaj.

Branimir Paškvan: Fogun

Branimir Paškvan: Fogun

Sve što se danas može promatrati kao dio priče o “dizajnu hrane” postoji odavno i pokriva gotovo svaki aspekt pripreme ili proizvodnje, serviranja, oblikovanja proizvoda, distribucije, pakiranja, marketinga, konzumacije hrane i drugih iskustava koja su za nju rubno vezana. Sama priprema hrane, u najbanalnijem smislu, funkcionira kao analogija dizajna, a ako se uzmu u obzir tradicije lokalnih kultura, prostorno i vremensko cirkuliranje različitih receptura i kulinarki može se govoriti o ozbiljnom sustavu koji je otvoren reinterpretacijama i preoblikovanjima postojećih obrazaca, kao i inovacijama kroz korištenje novih tehnologija ili kroz nove načine upotrebe starih tehnologija. Već ovdje otvara se pitanje interdisciplinarnosti ovog ‘područja’ dizajna, jer specifične kompetencije koje dizajn hrane u ovom smislu može zahtijevati uključuju i one etnologa, tehnologa, kemičara, nutricionista, kuhara i drugih kako bi se u skladu s jasnim konceptom i idejom primjene oblikovali novi oblici, teksture, okusi i svojstva određenog prehrambenog artikla.

Đurđa Prettyface i Vedran Klemens: Mirisulini

Đurđa Prettyface i Vedran Klemens: Mirisulini

Drugi aspekt dizajna hrane odnosi se sasvim doslovno na hranu kao predmet cjelovitog produkt dizajna, odnosno masovne proizvodnje, te vjerojatno najjasnije pokazuje u kojoj mjeri svakodnevno imamo posla s dizajnom u kontekstu hrane čak i ako o tome pritom uopće ne razmišljamo. Svaki takav tržišno dostupan proizvod, od čokoladnih keksa do kukuruznih pahuljica i voćnih napitaka, od sadržaja do ambalaže, u sebi uključuje ideju o tome kako je isti prilagođen masovnoj proizvodnji, kako se konzumira, kako se otvara pakiranje, koliko jasne informacije korisniku pruža o svojim sastojcima, koja značenja i priče evocira i koja nova iskustva unosi u sam čin konzumiranja i interakcije s predmetom.

Filip Havranek i Kristina Lugonja: Bu

Filip Havranek i Kristina Lugonja: Bu

Odgovornost dizajnera ovdje se ne iscrpljuje na kriterijima estetike, funkcije i ekonomske održivosti, već i etike, čime se, primjerice, bavio i Tomislav Lerotić u svojim projektima i radionicama vezanim za pravo na informaciju o potencijalno štetnim sastojcima proizvoda ili o varljivoj i ekološki problematičnoj ambalaži. Treći aspekt tiče se dizajna proizvoda koji služe za obradu, pripremanje, čuvanje, predstavljanje i blagovanje hrane – oni su takoreći ritualni instrumenti, podjednako predmeti tehnologije i kulture. Konačno, dizajn scenarija vezanih za hranu objedinjuje mnoga od nematerijalnih svojstava svega gore navedenog i promišlja koje situacije, okolnosti i konteksti određuju naša iskustva s hranom – od marende na radnom mjestu i filmofilskih kokica do hotelskog švedskog stola – ali i predviđa sasvim nova iskustva s posebnom pažnjom na faktoru interakcije i igre.

Vlatka Leskovar: (De)materijalizirana uspomena - mlinci

Vlatka Leskovar: (De)materijalizirana uspomena – mlinci

Luka Borčić i Ivan Dorotić: Rožonj

Luka Borčić i Ivan Dorotić: Rožonj

Svi navedeni aspekti međusobno su povezani te je teško govoriti o statičnim kategorijama, što i radovi proizašli iz natječaja Hungry Designers sami jasno pokazuju jer ponekad eksplicitno, a ponekad samo usput, adresiraju više različitih situacija i problema. Ono što ih, međutim, čini zanimljivom i profiliranom kolekcijom projekata jest činjenica da ih gotovo redom karakterizira utemeljenost na istraživanju lokalnih kultura, tehnologija proizvodnje ili proizvodnih i prirodnih resursa, usredotočenost na komuniciranje značenja te ambicija stvaranja autentičnog, kontekstualno utemeljenog proizvoda održivog za masovnu ili manufakturnu proizvodnju.

Mirna Raduka i Karmen Kolombo: To si što jedeš

Mirna Raduka i Karmen Kolombo: To si što jedeš

Superstudio 29: Croatia a la carte

Superstudio 29: Croatia a la carte

To nisu samo projekti ‘s hranom’, ili ‘za hranu’, nego i projekti koji govore o hrani ili o ljudima koji je proizvode i onima koji je konzumiraju, predmeti koji stimuliraju korisnika da kroz igru i interakciju nauči pripremati hranu, ili čak (u jednom slučaju) predlažu čitav dalekosežan novi sustav proizvodnje. Budući da je Hungry Designers prije svega ipak izložba, a radovi su većinom prototipovi i prijedlozi, pitanje je koji će od njih, kada i na koji način zaživjeti. No upravo zahvaljujući konceptualnom, istraživačkom i problemskom karakteru čitavog projekta otvoren je svojevrsni prostor za promišljanje, promociju, pa i zagovaranje dizajna u jednom specifičnom području. A hedonistički ton cijele te priče svakako je stimulativan adut u ova nestimulativna krizna vremena.

Nina Bačun i Roberta Bratović: Kulenove bebe

Nina Bačun i Roberta Bratović: Kulenove bebe

Noel Šuran i Davorka Tumpić: Ovce koje ne telefoniraju

Noel Šuran i Davorka Tumpić: Ovce koje ne telefoniraju

*tekst je ilustriran fotografijama dijela radova s izložbe Hungry Designers