fotografija na naslovnici: Goran Čižmešija

Gjuro Korać je suosnivač i kreativni direktor tvrtke Nivas, jedne od najstarijih i najpoznatijih digitalnih agencija u regiji jugoistočne Europe. Tijekom posljednjih 15 godina radio je na mnogim od najvećih regionalnih projekata u izdavaštvu, telekomunikacijama, turizmu i glazbi, surađujući  s najvećim regionalnim i lokalnim klijentima (Hanza Media, Styria AG, MTV, Deutsche Telecom, Podravka, Agrokor). Aktivni je sudionik brojnih stručnih tijela, u sklopu kojih pomaže pri oblikovanju novih akademskih disciplina, poput dizajna digitalnih interakcija, te razvoju digitalnog biznisa u Hrvatskoj i regiji. U Nivasu i dalje usmjerava svoju energiju ka razvoju strateških projekata, usabillity i UX savjetovanju, a s ciljem postizanja konkretnih poslovnih ciljeva u širokom rasponu industrija. Kad ne radi na komercijalnim projektima, možete ga uhvatiti kako predaje, ili razgovara o temama od dizajna, upotrebljivosti do digitalne industrije i trendova.

MG: Digitalnu agenciju Nivas suosnovao si s Nevenom Jacmenovićem prije gotovo 15 godina, nekako u vrijeme kada je u Hrvatskoj web tek postao u pravom smislu mainstream. To okruženje se u međuvremenu dramatično mijenjalo, ponekad se razvijalo i u sasvim nepredviđenim smjerovima u smislu tehnologije, načina interakcije itd. Mi nismo strašno puno ostarjeli, ali tamo je sve starije od nekoliko godina već praktično prapovijest. Kako je teklo tvoje sazrijevanje, i sazrijevanje tvoje tvrtke u takvom turbulentnom kontekstu? Gdje smo bili tada, gdje smo danas?

GK: Gledano iz perspektive digitalnog dizajna, činjenica je da (pomalo neočekivano) od najranijih dana web dizajna postoji jaz između tradicionalnih (print) dizajnera i digitalnih dizajnera. Danas je očito da je do takve vrste podjele došlo primarno zbog tehnoloških barijera, no dijelom također i zbog eksplozivne dinamike razvoja weba (kao i digitalnih uređaja općenito). Činjenica je kako je web u vrlo kratkom vremenu postao nezaobilazan medij koji je danas u potpunosti isprepleten s privatnom i poslovnom svakodnevicom većine. Upravo je takav ubrzani tempo razvoja medija posljedično ostavio premalo prostora za razvoj akademske discipline koja bi odgovorila na sve potrebe medija (tržišta i korisnika), dok je pritom najveća količina relevantnog znanja ostala «zatočena» u okvirima tradicionalnog dizajna, a koji se i danas (u Hrvatskoj) bori sa sličnim problemima. U takvom jednom vakuumu razvio se Nivas, oslanjajući se prije svega na svjetske uzore te metodu ‘pokušaja i pogrešaka’, a oskudna literatura o interakciji korisnika i računalnih sustava, kao i rani radovi o ponašanju korisnika u interakciji s digitalnim sustavima, bila nam je jedina polazna točka u promišljanju o tome kako bi to točno web trebao izgledati, ili još važnije, na koji način bi se trebao koristiti. Ono čemu smo posljednjih 15 godina mogli svjedočiti, zapravo je upliv tradicionalnih znanja u domenu digitalnog dizajna. Od tradicionalnih vrijednosti, spoznaja i praksi dizajna, sve do psihologije, oglašavanja, marketinga i businessa općenito. Naravno, sva ova znanja trebalo je „prevesti“, odnosno staviti u kontekst digitalnog dizajna, a što u većini slučajeva definitivno nije bilo jednostavno (a nerijetko ni jednoznačno.)

“Redukcija i standardizacija – iako korisne u širem kontekstu – postale su svojevrstan alibi za neinovativnost te zadovoljenje s ‘good enough’ rješenjima”

Unatoč tome što nam je danas dostupno akademsko obrazovanje, brojni online/offline tečajevi i literatura, ipak se radi o disciplini koja je još uvijek vrlo mlada i tek pokazuje prve naznake zrelosti. Nažalost, kompleksnost izvedbe kvalitetnih rješenja tijekom godina samo je rasla, tako da danas i dalje imamo tek mali broj agencija koje su spremne (ili im je to uopće isplativo) inovirati, i/ili eksperimentirati. Direktna posljedica rasta tehničke kompleksnosti, kao i svojevrsno zasićenje vizualnim pretjerivanjima kasnih 2000., očituje se ponajprije u redefiniranju vizualnog pristupa današnjim digitalnim rješenjima. Po mom mišljenju, redukcija i standardizacija – iako korisne u širem kontekstu – postale su svojevrstan alibi za neinovativnost te zadovoljenje s „good enough“ rješenjima. Obzirom da smo mi iz prve ruke imali priliku svjedočiti transformaciji industrije, smatramo ključnim zadržati duh inovativnosti i ne slažemo se s tezom kako se nalazimo u vremenu kada bi sve na webu trebalo izgledati, ili funkcionirati isto.

Podravka Juhice, Podravka, 2015

MG: Nivas danas radi projekte na nekoliko kontinenata, za vrlo širok spektar klijenata – od važnih nacionalnih institucija do velikih korporacija i brendova u razvoju. Kao kod svake digitalne agencije, i raspon usluga je velik – od webova i aplikacija do marketinških kampanja, od široko strateških zahvata do nekih usko specijalističkih, a sve to postaje još kompliciranije s mnoštvom platformi između kojih postoji komplementarnost, ali i konkurencija. Na što netko u tvojoj poziciji treba obratiti pažnju? Što je svim tim kontekstima, zahtjevima, standardima itd. zajedničko?

GK: Istina je da stvari u digitalu nisu jednostavne, no također je istina i da je privid kompleksnosti koji se danas stvara pomalo nerealan. U svim situacijama, neovisno radi li se o velikoj web stranici internacionalnog telekoma, ili pak brand stranici za bombone, ako se radi o komercijalnim rješenjima, ona su uvijek u funkciji poslovnih ciljeva – moraju nuditi rješenje nekog problema i/ili ovise isključivo o svojoj sposobnosti da angažiraju i/ili zabave korisnika. Sva taksonomija koju danas koristimo u industriji neminovno se bavi elementarnim pitanjem: kako zadovoljavajući korisničke potrebe možemo ostvariti poslovne ciljeve? U odnosu na klasični marketing, ovdje su funkcije proizvoda i njegove digitalne ekstenzije isprepletene; je li korisnički profil korisnika na web stranicama teleoperatera (ili u aplikaciji) dio usluge telefoniranja koju korisnik konzumira, ili je to korisnička podrška, ili kanal oglašavanja (komuniciranja) s korisnikom? Odgovor je naravno – sve navedeno. U takvom okruženju, jasno je zašto se mnogi pojmovi isprepliću i zašto naša disciplina – možda i brže od tradicionalnih – razvija svoj vlastiti jezik, i taksonomiju za pojmove, a koji se do sad još nisu koristili, ili još nisu ni postojali. Za nekoga iz struke, sve ove spoznaje su dio prostora unutar kojeg klijentu možemo ponuditi kreativno rješenje, bilo da se radi o načinu komunikacije, ili unaprjeđenju postojećeg proizvoda razvojem njegove digitalne komponente. Zajednički nazivnik uvijek će biti ideja, a njen uspjeh ovisit će o kompetenciji agencije da istu uspješno plasira pravoj publici.

Mondo.hr, Styria ag, 2015

MG: Ne bih volio da govorimo o formulama, ali stvarno me zanima što iz svog profesionalnog iskustva vidiš kao temeljne vrijednosti, a što kao temeljne zablude oko digitalnih komunikacija i digitalnog marketinga – gdje se razumijemo, a gdje se samozavaravamo u svojim očekivanjima i mogućnostima? Također, za oboje me zanima i rakurs struke i rakurs klijenta i rakurs korisnika.

GK: Jedna od temeljnih vrijednosti koju bih svakako istaknuo jest pravo na informiranje. Jasno je da jednom kad imate medij u kojem vam potrošač može reći – „lažeš“, ili „ne valja“ – kao tvrtka morate iz temelja promijeniti premisu o načinu komuniciranja s tržištem. Ako govorimo o tome što je (i) danas najveća zabluda, onda bih svakako istaknuo tendenciju da se konzumacija sadržaja, ili iskustava na ekranu, izolira u odnosu na konzumaciju sadržaja i poruka putem tradicionalnih medija, poput TV-a, radija, ili novina. Takav pristup smatram pogrešnim jer unatoč tome što danas većinu sadržaja i komunikacija konzumiramo putem popularno zvanog „picture behind glass“ sučelja, u suštini se malo toga promijenilo u smislu evolucije naših osjetila i temeljne psihologije, te stoga takvo diferenciranje zapravo nije ni logički opravdano.

MG: Pokušajmo malo razgovarati manje kao profesionalci, a više kao ljudi, kao netko tko svakodnevno živi u digitalnom i fizičkom okruženju. Što su te tvoja profesija, tvoj rad, tvoj posao, naučili o prirodi tih okruženja, tih stvarnosti i njihovih odnosa?

GK: Kao što je slučaj kod svih novih (ili mladih) disciplina, tako je i kod nas: patimo od klasičnog sindroma neusklađenosti kompetencija klijenata i struke. No, to je također i sasvim realno i očekivano, ako pogledamo što i koliko se toga promijenilo samo u primjerice posljednjih 10 godina. Problem koji posljedično nastaje prije svega je isforsirani način komunikacije, a koji i dalje dominira, te jedna gotovo vampirska potreba da se medij koji u svojoj srži promovira demokratičnost, koristi za manipulaciju potrošačima, umjesto da ga se upotrijebi za stvaranje dodatnih vrijednosti. Rezultat toga je žalosno stanje kvalitete radova na malim tržištima gdje ne postoji dovoljno klijenata koji bi stimulirali inovaciju (a među kojima je i Hrvatska). Nažalost, možemo ustvrditi kako su „romantične godine“ mladog Interneta iza nas.

“Smatram da je integracija, ili barem bliža suradnja s kolegama iz srodnih disciplina, ključna da bi se uspješno nastavio proces sazrijevanja naše struke. Problem nastaje kad se digitalne kompetencije pokušaju pripojiti tradicionalnima, gdje se uloga digitala promatra kao sporedna, ili tek kao kompetencija koja služi zadovoljavanju minimalnih uvjeta plasiranja poruka u digitalnim kanalima”

MG: Iako ih i u okviru ove izložbe razmatramo odvojeno, dizajn vizualnih komunikacija, produkt dizajn i dizajn u digitalnim medijima suštinski su povezani. Kreiranje bilo kakve komunikacije, a posebno kreiranje interakcije, podrazumijeva angažiranje vrlo različitih dizajnerskih specijalizacija ili barem iskustava koja iz njih proistječu. Koliko su toga sami dizajneri svjesni i koliko je je za očekivati da se u praksi dogodi taj vid suradnje, interakcije, međusobnog osluškivanja?

GK: Realno, šanse za to su vrlo male, barem u Hrvatskoj. Osobno smatram da je integracija, ili barem bliža suradnja s kolegama iz srodnih disciplina, ključna da bi se uspješno nastavio proces sazrijevanja naše struke. Problem nastaje kad se digitalne kompetencije pokušaju pripojiti tradicionalnima, gdje se uloga digitala promatra kao sporedna, ili tek kao kompetencija koja služi zadovoljavanju minimalnih uvjeta plasiranja poruka u digitalnim kanalima. Nažalost, ovaj smjer, tj. način integracije najčešće je spor i opterećen suštinskim nerazumijevanjem digitalnih medija. Inicijativa svakako mora krenuti iz naše struke prema srodnima (dok način suradnje mora biti temeljen na digitalnim kompetencijama), a iz mog iskustva takve su suradnje obično vrlo uspješne, i znanja koja se razmjenjuju na takvim projektima od neprocjenjive su vrijednosti za sve sudionike.

Tadawul.com.sa, Saudi Stock Exchange, 2016

MG: Na izložbi ćemo vidjeti i nekoliko projekata eksplicitno baziranim na ideji povezivanja ili preskakivanja iz digitalne sfere u fizičku stvarnost i natrag. Ti koncept danas još uvijek izgledaju svježe i novo, hoćemo li ih u budućnosti viđati više i hoće li postati očekivan, neprimjetan dio naše sveukupne stvarnosti i iskustva?

GK: U određenoj mjeri oni su već i danas dio naše svakodnevice, a vjerujem da će integracija takvih rješenja postati sve učestalija. Primjerice, aktualizacija razvoja umjetne inteligencije te njezina primjena kako danas, tako i u bliskoj budućnosti, u potpunosti je okrenuta redukciji kompleksnosti pojedinih aktivnosti, ili zadataka. Ideja je „sakriti“ kompleksnost od korisnika, tako da možemo očekivati kako će i sama tranzicija naoko biti zapravo neprimjetna.

“Uspješni interdisciplinarni timovi predvode industriju razvijajući alate koji još ne postoje, ili ne mogu nastati u homogenoj programerskoj sredini. Interdisciplinarnost je stoga ključ, i možemo biti sretni što nekolicinu takvih stručnjaka ipak imamo i u Hrvatskoj”

MG: Zanimljivo, u jednom trenutku prilikom žiriranja ste ili ti, ili Andrej Filetin, ili obojica rekli da iza tehnološki najinovativnijih projekata u domeni digitalnih medija ipak češće stoje developeri, inženjeri, a ne dizajneri. Možeš li to objasniti? Također, neka od najzanimljivijih rješenja koja smo vidjeli su namijenjena upravo dizajnerima, ili služe kao alati autorima koji sami rade u digitali.

GK: Biti inovativan u domeni digitala podrazumijeva kvalitetno poznavanje tehnologije koja je dostupna danas. U suprotnom govorimo u sferi SF pisaca. Vrlo konkretno, uspješni digitalni dizajneri danas moraju poznavati osnove programiranja, i to do razine koja će im omogućiti jasno razumijevanje trenutnih ograničenja, kao i razloga zbog kojih se ona pojavljuju. Jedino tako mogu biti spremni upustiti se u razgovor s inženjerima, ili kako ih mi u struci nazivamo – developerima. Ako postoji dobro interdisciplinarno poznavanje problema, tada se otvara i prostor za inovaciju. Realnost je da većina dizajnera koji se i deklariraju kao digitalni dizajneri, imaju nedovoljno znanje o konkretnim tehnologijama. Uz tu premisu postaje jasno zašto većina inovacija danas dolazi iz redova developera – obzirom da je tehnologija temelj inovacije u digitalu. Uspješni interdisciplinarni timovi predvode industriju razvijajući alate koji još ne postoje, ili ne mogu nastati u homogenoj programerskoj sredini. Interdisciplinarnost je stoga ključ, i možemo biti sretni što nekolicinu takvih stručnjaka ipak imamo i u Hrvatskoj.

MG: Iz perspektive člana selekcijske komisije ove izložbe, što ti se čini da ona u ovom slučaju čini vidljivim, a što ostaje nevidljivo u cjelokupnoj digitalnoj dizajnerskoj produkciji? Koliko je to stvarna slika, i kako izgleda „stvarna“ stvarna slika?

GK: Izdvojili smo projekte koji su prije svega pokazali jednu opću razinu kvalitete, koju bi iz perspektive struke mogli ocijeniti kao zadovoljavajuću. Ono što je vidljivo i iz same selekcije jest da su izostale gotovo sve velike digitalne agencije. Postoji više razloga zašto je tome tako. S jedne strane, većina današnje produkcije dijeli se ili na visoko upotrebljiva rješenja i kompleksne sustave, a koji iz aspekta dizajna nisu dovoljno tretirani, ili se pak radi o jednoj sasvim drugoj vrsti projekata (koji se odnose na digitalno oglašavanje), a gdje unatoč tome što pojedine kampanje posjeduju određene vrhunske elemente, u svojim pojedinim segmentima (poput ideje, izvedbe, ili komunikacije), ipak ih u smislu cjelovitih rješenja rijetko kada možemo izdvojiti kao izvanredne. Bez obzira na to, nadam se da ćemo i kroz ovu izložbu pokazati kako se može te kako i u Hrvatskoj ima prostora i za izvrsnost i za inovaciju u dizajnu digitalnih interakcija.