Tekst je objavljen povodom izložbe Ilustratorski dijalog: Hana Tintor & Srđa Dragović – Ping-pong koja se otvara 23. rujna u HDD galeriji

Ova izložba dobila je svoju idejnu formu kroz svega par kratkih prepiski s Hanom Tintor i Srđom Dragovićem u proljeće prošle godine. Budući da HDD galerija dosad nije imala „čistu“ izložbu ilustracije, nego smo je prikazivali uglavnom u kontekstu grafičkog dizajna, činilo nam se važnim da napokon potpuno zaronimo u ovaj izuzetan medij, ali da pritom to ipak ne bude na način da samo prikupimo minule radove i prikažemo ih uz neku temu, ili se koncentriramo samo na jednog autora ili autoricu. Umjesto toga zamislili smo koncept „Ilustratorskog dijaloga“ koji dovodi u komunikaciju dvoje ilustratora koji dotad nisu radili zajedno, da kao sugovornici u dijalogu pokušaju izvući jedan iz drugog slike, priče i ideje koje ne bi pronašli sami.

Hana piše / Srđa crta: Žena na plaži viče: Oprostite, je li ovo vaše dijete?!

Premda su oboje istaknuti mladi autori na regionalnoj ilustratorskoj sceni, Hana Tintor i Srđa Dragović nikad se nisu sreli uživo. Oboje imaju prepoznatljive, i vrlo različite crtačke stilove. Hana Tintor vješto kanalizira naivnost dječjeg rukopisa, u njenim crtežima se iskrenost priče utjelovljuje u jednako takvim linijama, koje slobodno i neprekinuto teku onamo gdje ih vodi mašta i intuicija ruke, ne onamo gdje biste ih očekivali.

Srđa piše / Hana crta: …kako i gdje, ti, sada, danas, vidiš vlastiti rad?

Srđa Dragović u svojim ilustracijama uspijeva pronaći način da geometričnu svojeglavost vektorskog crteža – koja toliko često zauzdava ruke suvremenim ilustratorima pa im ilustracije izgledaju tako slično jedne drugima – prisvoji i pretvori u nešto autentično svoje, ponekad ekonomično i nježno, drugi put zamršeno i ekstremno kao da ih je radio poludjeli kompjuter.

Hana piše / Srđa crta: Danas je sunčano, a iza zgrade izrasla su ona tri ljubičasta cvijeta, vjesnik proljeća, ubij me evo, ali ne mogu se sjetiti kako se zove.

No povezali smo ih ne samo zato što to što rade izgleda različito, nego još više zbog onog u čemu su bliski. S formalne strane, to je njihovo obrazovno zaleđe – oboje su završili dizajnerske škole: Hana Studij dizajna u Zagrebu nakon kojeg je magistrirala ilustraciju na Cambridge School of Art; a Srđa je diplomirao grafički dizajn na Odsjeku za oblikovanje knjige Fakulteta likovnih umjetnosti u Cetinju i te na umjetničkom odsjeku Državnog sveučilišta u Minnesoti. Iako se Hana opredijelila za ilustraciju, tijesno surađuje s dizajnerima a o integraciji dizajna i ilustracije učila je i surađujući u slavnom Studiju Cuculić, dok Srđa paralelno radi i grafički dizajn i ilustraciju, većinom integralno, primjenjujući oboje na istim projektima.

Srđa piše / Hana crta: Šaljem ti bilješku sa terena. Usputni obilazak Rijeke Crnojevića, malog, umirućeg mjesta. Umirujuće / umiruće. Nisam računao na ovakvu mogućnost slanja razglednica, mada, ovo je bliže anti-razglednici.

Druga, i mnogo važnija sličnost leži u specifičnom senzibilitetu oboje autora za neočekivanu, nadrealnu dimenziju svakodnevnog života. Oboje kao da osjećaju kako sitni, naizgled beznačajni događaji, susreti i uočeni karakteri, dijalozi uhvaćeni u prolazu, neupadljive situacije pronađene u gradovima u kojima žive i kroz koje prolaze, imaju važnost koju vrijedi zabilježiti i kapacitet da ih se prometne u nešto veliko i vrijedno priče.

Hana piše / Srđa crta: Zaljubila sam se. Da je ptica, bio bi gavran.

To je oneobičavanje običnog, bilješke o stvarnosti začinjene minimalnim intervencijama koje potpuno preobličuju način na koji je vidimo, a ponekad ni intervencija nije potrebna nego već sama bilješka, prijevod u crtež ili tekst, čini tu transformaciju. Tijekom godine dana Srđa i Hana razmjenjivali su e-mailom većinom vrlo kratke bilješke, riječi, crtice u potrazi za svojim slikama, u potrazi za odgovorom kako iste te riječi i misli izgledaju u glavi onog drugoga. Vrlo rijetke među njima zaista su zvučale kao instrukcija ili scenarij za ilustraciju, ima ih svega par u kojima su opisivali jedno drugome što zaista žele da im se nacrta.

Srđa piše / Hana crta: Baka na klupi konstatuje: „Više ludija no zdravija”.

Glavnina njih su kratke refleksije proistekle iz nekog trenutka koji je upravo prošao, nekog sjećanja, kontemplacije, ideje ili pitanja koje im je palo na um: Hana, na primjer, pita Srđu trči li on, a on njoj kaže kako su se prozori danas čudno ponašali. Sami ti tekstovi su kao verbalne razglednice s dalekog mjesta, koje je u isto vrijeme fizičko mjesto i mjesto u nečijoj glavi, a crteži koji potom nastaju su vizualni odgovori na te razglednice – slike koje govore kako jednoj osobi izgledaju misli druge.

Srđa piše / Hana crta:
Tri slike, u hodu: 1) Knjiga u travi, postavljena da djeluje kao kućica ili šator, ali dovoljno iskrivljena da djeluje i kao životinja koja pase. 2) U radnji zdrave hrane drže dvije male kineske žabe na fiskalnom printeru. 3) Golubovi na novoizgrađenoj, sniježno bijeloj zgradi, i čisto nebo, bez oblačka. Zamišljam ogromnog goluba na istoj toj zgradi, samo još zdepastijeg i okruglijeg, sličnog keramičkoj figuri.

Kao da je to najlakša stvar na svijetu, Srđa i Hana u ovim ilustracijama odškrinjuju nam mjesta s kojih dolazi mašta, čudesna i nepredvidljiva, otkrivamo je da raste na mjestima koja mogu biti sasvim skromna i obična, ali još važnije – da kada ju se njeguje zajednički, može biti zarazna.

Hana piše / Srđa crta: Otišla sam na akupunkturu i doktorica mi je stavila sedam iglica u uhu. Bizarno male iglice.
Moram ih nositi tjedan dana, a onda ću biti dobre volje.