[Tekst u nastavku pisan je kao jedan od dva predgovora za izložbu Tončija Vladislavića i Regeneracije pod naslovom Znak, uzorak, rešetka: prema teorijskom i proizvodnom glosariju. Više o izložbi čitajte ovdje. Tekst Tončija Vladislavića pod naslovom Uzorak i rešetka: polje prisutnog ili odsutnog znaka možete pročitati ovdje]
***
Pitanje in medias res glasi: možemo li u oblikovanju (dizajnu) figure „objekata za pod“ Tončija Vladislavića (Regeneracija, Zabok ) vidjeti skupove ili množine, odnosno operacije sa skupovima određenih elemenata/jedinica? Sa stajališta metodologije matematičke logike, kako tvrde matematičari, skupovi i operacije sa skupovima su svuda oko nas. To nije apstraktni već univerzalni model spoznaje: za svaku stvar ili pojavu korisno je postaviti pitanje od čega se ona sastoji i odrediti njene sastavne dijelove.[1] Dakako, skup je dobro određen ako za svaki objekt možemo ustanoviti je li element tog skupa ili nije; a elementi skupova mogu biti najrazličitije stvari/predmeti: slova, brojevi, funkcije, atomi, jabuke, točke, crte, plohe – pa i elementi flooringa („podovanja“). Od svih postojećih vrsta skupova (podskup, unija skupova, presjek skupova, razlika skupova, komplement skupa, partitivni skup, kombinirani produkt skupova, kardinalni broj skupa) može se u svrhu topološkog razmatranja svojevrsnog galerijskog „interscapea“ izdvojiti koncept univerzalnog skupa. To je skup koji sadrži skupove s određenim svojstvom i možemo ga shvatiti s obzirom na njegove podskupove. U tom smislu se univerzalni skup skicira obično u obliku ograničenog kvadrata ili pravokutnika, dakle pojmovno i egzistencijalno je vezan za određeno mjesto prostiranja.
“U težnji ka stvaranju ravnoteže u relacijama nizova različito raspoređenih i sempliranih uzoraka, pojavljuje se, dakle, figura znakovnog skupa kao zastupanje reduciranim vizualnim sredstvima zamisli o „objektivnom izrazu realnosti“”
Galerija HDD kao prostor prikaza teorijske i istraživačke topologije projektnog slučaja iz pogona Regeneracije okuplja tako jedan „ograničen“ univerzalni skup potencijalno neograničenih relacija izložbenih uzoraka. Radi se o izložbi koja sadrži određeno uređeni skup kvadratnih uzoraka 30×30 cm u tehnici „taftanih“ tepiha i koja medijski prezentira zamisao rastera/rešetke kao „čistog znaka“ minimalističke forme modernizma. Kao sami znakovi konkretnih vizualnih činjenica, tek s „okidačem“ pripisanih značenja/referencija, ti prostorno raspoređeni uzorci stvaraju vizualnu realnost koja je univerzalne znakovne a ne mimetičke prirode. Rešetkasta struktura ravnih linija pod pravim kutom konstruira svojim promjenljivim ritmičkim i proporcionalnim odnosima analitički koncept „objekta za pod“ kao proces „podovanja“ (pokrivanja poda tepihom). U težnji ka stvaranju ravnoteže u relacijama nizova različito raspoređenih i sempliranih uzoraka, pojavljuje se, dakle, figura znakovnog skupa kao zastupanje reduciranim vizualnim sredstvima zamisli o „objektivnom izrazu realnosti“. Agens tog zastupanja je sam potencijal znakovno-rešetkastog (samim tim i mrežnog) vezivanja i beskonačne protežnosti u prostoru (prema unutra i prema van), što se postiže konstrukcijom modula (kvadrat) s funkcijom kôda ili matrice koja kao uzorak djeluje pars pro toto.
Postav izložbe Tonči Vladislavić ● Regeneracija — Znak, uzorak, rešetka, HDD Galerija
Iz tako vizualno reduciranog, modularno-rešetkastog pristupa pojavljuju se svojstva matematičke logičke analize koja oživljavaju velike „priče o skupovima“ iz teorije beskonačnih skupova (primjerice, kako točaka na segmentu ima koliko i u kvadratu). Jedna je od takvih, no zornih a ne apstraktnih, Vilenkinova[2] je priča koja se oslanja na narativ „međuplanetarnog putnika“ iz SF romana Solaris pisca S. Lema o neobičnom svemirskom hotelu koji je imao beskonačno mnogo soba, ali popunjenih, a u koje je trebalo smjestiti još beskonačno mnogo gostiju. U romanu se problem razrješavao u upraviteljskoj praksi, a u matematičkoj analizi postavljanjem pitanja: ima li više točaka na kvadratu ili na čitavom beskonačnom pravcu? Zapravo, ako pojednostavimo, u oba slučaja radi se o konceptu označiteljske prakse, ili u slučaju prezentirane dizajnerske prakse o njenom spoznajnom modelu i konstruktivnom procesu jezične/znakovne obrade određeno neodređenog skupa novog proizvodnog identiteta.
“Ta rešetkasta figura jednog skupa, kako je opisuju matematičari, ‘slična je sagu kojeg je satkao ludi tkalac. Uzduž i poprijeko idu niti osnove i lica, isprepliću se u vrlo simetrične i lijepe šare'”
U mnoštvu čudnih geometrijskih likova za koje ni precizni matematičar ne zna odmah odgovoriti radi li se o crtama, plohama ili tijelima, jedna vrlo složena geometrijska figura nazvana je sag Sierpinskog, po imenu znanstvenika koji je tu figuru izmislio. Ta rešetkasta figura jednog skupa, kako je opisuju matematičari, „slična je sagu kojeg je satkao ludi tkalac. Uzduž i poprijeko idu niti osnove i lica, isprepliću se u vrlo simetrične i lijepe šare. Međutim, tkanje je sasvim rijetko – u njemu nema ni jednog cijelog komada, svaki kvadratić je bez središnjeg dijela. I sasvim je nejasno što je taj sag – linija ili ploha. On ne sadrži ni jedan cijeli dio pa vjerojatno nije ploha, ali njegove su niti tako isprepletene u složeni uzorak da ga po prilici nitko bez kolebanja neće nazvati linijom. U svakom slučaju bilo bi vrlo teško tu „liniju“ nacrtati.“[3] Ovaj opis, svakako, bitno se razlikuje od onog povijesnog opisa figure rešetke koju daje Rosalind Krauss[4] i čiju je liniju modernizam i te kako usvojio kao antimimetičku i antirealističku te lako crtao bez postavljanja pitanja: je li taj lik crta, ploha ili tijelo? Ali, u današnje postpovijesno vrijeme epistemološka pitanja su na dnevnom redu i teorija skupova je osnova mnogih (među)disciplina i struka (funkcionalna analiza, topologija, teorija dimenzija, programiranje).
Postav izložbe Tonči Vladislavić ● Regeneracija — Znak, uzorak, rešetka, HDD Galerija
Ako konačno pogledamo sam pojam skupa koji se odnosi na akt ujedinjavanja kojim se povezuju neki predmeti u cjelinu, upravo u skup kome su elementi ti predmeti, stižemo do određenja Georga Cantora, osnivača teorije skupova, koje glasi: skup je mnoštvo koje shvaćamo kao jedno[5]. Ovo nas određenje vraća na početno pitanje i približava odgovoru o procesu flooringa kao toposu rešetke/cjeline potencijalno beskonačnog kontinuuma uzoraka, paradigmatski razvijanom u središtu projekta Znak, uzorak, rešetka: Prema teorijskom i proizvodnom glosariju (tepiha).