Fotografija na naslovnici: Vjenceslav Richter, Ferdo Rosić, Slava Antoljak: Naslonjač i Stol, 1957., fotografije: Srećko Budek, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
Na izložbi se rekonstruira djelovanje autorice koja je u svome radu prešla široko područje i dugački put od zanatstva, modnog i kitničarskog salona u Koprivnici prije 2. svjetskog rata, preko radova umjetničkog obrta i primijenjene umjetnosti realiziranih u Zagrebu pedesetih godina, njezinoga doprinosa dizajnerskim ostvarenjima namještaja izloženog na Milanskom bijenalu 1957. godine do niza tekstilnih radova načinjenih u privatnoj radionici u Zagrebu. Izložba Slava Antoljak – Od zanata do primijenjene umjetnosti, od umjetničkog obrta do dizajna sadrži namještaj iz fundusa MUO te iz privatne zbirke Švarc, ostvaren u suradnji s arhitektima i dizajnerima Vjenceslavom Richterom, Zvonimirom Marohnićem i Ferdom Rosićem, tkane dekorativne i funkcionalne predmete te fotografije životnih, radnih i izložbenih ambijenata. Izložbu možete pogledati od 21. siječnja do 11. veljače, radnim danima od 12 do 19 sati.
Iz teksta Marijana Špoljara:
Slava Antoljak nije bila dizajnerica ni po obrazovanju, ni po statusu, ni po praksi, ali je znala i osjećala da je dizajn interdisciplinarno djelovanje, pri čemu svaka od sastavnica toga procesa savršeno barata svojom disciplinom, strukom ili umijećem. Tako je, na primjer, za čuvenu vrtnu garnituru, izloženu na terasi milanskoga paviljona Vjenceslav Richter osmišljavao i projektirao, Ferdo Rosić konstruirao i modelirao konstrukciju od željeznih šipki, a Slava Antoljak za te funkcionalne predmete plela različite prirodne materijale, poput slame, šiblja, trstike, šaša ili komušine.
I upravo u oživljavanju tehnika i sirovina koje su u narodnom stvaralaštvu ili u folklornoj proizvodnji ili u tradicionalnom obrtu već stoljećima ranije znale biti korištene, u umijeću njihove obrade, u zanatskoj sposobnosti izvedbe, u estetskom osjećaju za strukturu, boju i oblik i, konačno, u „dizajnerskom“ zalaganju za suvremene funkcionalne principe treba tražiti vrijednosti njezina doprinosa. Spominjano djelovanje, pak, ne bi bilo moguće bez gotovo tridesetogodišnje intenzivne i raznolike prakse u „bazičnoj“, autohtonoj, samoregulirajućoj, tradicionalnoj tehnologiji tkanja, pletenja, šivanja, vezenja i drugih „narodnih“ vještina.
Velika produkcija, koju je osobito razvila krajem pedesetih i u šezdesetim godina u Zagrebu – u radionici s dva tkalačka stana i s automatiziranom tkaonicom, uz nekoliko zaposlenih osoba – ispunjavala je zahtjeve narastajućega tržišta za upotrebno-estetskim proizvodima u suvremenom stanovanju. U toj radionici godinama su se, ponajviše za poznatoga kupca, izrađivali različiti unikatni proizvodi, posve funkcionalnog ili dekorativnog karaktera (tepisi, šalovi, pokrivači, prekrivke, jastuci, prostirke), tkali materijali za pojedine dijelove namještaja ili tapiserije po motivima i u suradnji s poznatim umjetnicima Bratanićem, Piceljem, Murtićem, Stančićem i drugima.
Nažalost, razina serijske proizvodnje u suradnji s industrijom vrlo je rijetko i kasno ostvarena. Tako se javlja paradoks da društvo koje u svojim modernizacijskim htijenjima, ogromnim petogodišnjim pomacima u industrijalizaciji, u projektnim zahtjevima proizvodnje za mase i u robi široke potrošnje kvalitetu ostvaruje u oblikovnim područjima i u produkcijskim uvjetima koji pripadaju nekom proizvodno, vremenski i ideološki prošlom sistemu. No, to kaskanje ili nastojanje da se „između htijenja i realnosti“ ostvari moguće nije samo odlika pedesetih godina nego je, kako primjećuje Vanja Brdar Mustapić, „vječiti rascjep između želja i mogućnosti ostao (je) zasječen u redovito nepovoljnim ekonomskim okolnostima, političkim promjenama i nedostatku kontinuiranog duljeg, stabilnog perioda i državne potpore, pa i šireg društvenog interesa“.
U priči o Slavi Antoljak isprepliću se raznolike okolnosti u konstituiranju njezinog životnog, egzistencijalnog, radnog i autorskog profila. Postojanje višestrukih identiteta u osobe koja se kretala, formirala i djelovala u uvjetima međusobno antagoniziranih socijalnih, klasnih, rodnih, statusnih i političkih vrijednosti nije nimalo neobično. Ono što iznenađuje je kontinuitet i postojanost moralnog, ljudskog integriteta i visoka razina autorske svijesti. Borba za izraz, za stvaralački govor uvijek je, naravno i emancipacijski proces, ali zadržati u različitim – često nesklonim – okolnostima samosvojnu volju da se radi ono u šta se vjeruje privilegija je samo najpostojanijih osobnosti. I u nas je već u nekoliko tekstova o umjetnicama pisano o odnosu rodnih obrazaca, socijalne definicije žene i traženja identiteta unutar tradicionalnih društvenih, kulturnih ili proizvodnih uvjeta. Spominjanom nizu problematiziranih slučajeva treba svakako priključiti i slučaj Slave Antoljak.
Rijedak je, zapravo, primjer praksi oblikovanja na ovim prostorima da je jedna osoba „pokrila“ tako široko područje (od kućne radinosti, zanata, umjetničkog obrta, primijenjene umjetnosti do dizajna), da je djelovala u tako različitim društvenim, kulturnim, ideološkim i proizvodnim okolnostima, da se čitavo vrijeme borila za integritet djela i djelovanja i za javni status tobože privatnih, „ženskih“ poslova te, konačno, da je odbijala prihvatiti svoju osobnu sudbinu onako kako su nalagale društvene, ekonomske, rodne, klasne, psihološke i druge norme određenoga vremena.
Biografija
Slava Antoljak rođena je 5. studenog 1905. godine u Đelekovcu, kraj Koprivnice, u imućnijoj seljačkoj obitelji Čoklica. Kao djevojka bila je izvanredno sposobna u ručnome radu i u radu s tradicionalnim alatima. Nakon završetka gimnazije u Koprivnici udala se 1924. godine za Milana Švarca, vlasnika poznatog koprivničkog hotela i restauracije K caru. Od tih je godina, u svojem Krojačkom i kitničarskom salonu, dalje razvijala umijeća šivanja, tkanja, pletenja i izrade modnih predmeta. Krajem tridesetih provela je mjesec dana na intenzivnom tkalačkom tečaju u Brnu. Poslije toga prešla je s malog tkalačkog stana na veliki, dijelom automatizirani tkalački stan, na kome je izrađivala različite proizvode, od tepiha, tapiserija, zastava do štofova za odijela. U studenome 1943. godine, posije prvoga oslobođenja Koprivnice, zajedno s cijelom obitelji (suprug, sin Krešimir) otišla je u partizane, najprije na Papuk, gdje je vodila radionicu za izradu odjeće za partizansku vojsku, a kasnije – s istim zadatkom – i u druge oslobođene dijelove Hrvatske. Iz rata je izašla s visokim vojnim činom.
Poslije demobilizacije ostala je u Zagrebu, udala se za pravnika Josipa Antoljaka, te je ovdje ponovno aktivirala i razvijala svoja zanatska znanja i kreativne sposobnosti, posebno se opredjeljujući za korištenje tradicionalnih tehnika i prirodnih materijala. Ranih pedesetih povezala se sa zagrebačkim primijenjenim i likovnim umjetnicima, uključila se u djelovanje ULUPUH-a, a bila je suosnivačica i Studija za industrijsko oblikovanje. Surađivala je na oblikovanju namještaja s arhitektima i dizajnerima V. Richterom, Z. Marohnićem, F. Rosićem, B. Bernardijem i s drugima te s umjetnicima Piceljem, Bratanićem, Murtićem, Stančićem i drugima. Usavršavala se u zemlji i na studijskim putovanjima u inozemstvu te u svojoj poznatoj radionici razvijala tehnološke i stilske elemente u svome radu, posebno u korištenju prirodnih materijala i sirovina. Umrla je, nakon duže bolesti, u Zagrebu 24. siječnja 1968. godine i sahranjena na Mirogoju.