Reprodukcija na naslovnici: letak, 1955. – 1962., DAVŽ

Varaždinska tvornica prvenstveno je bila orijentirana na proizvodnju namještaja od savijenog drva bez obzira na poslijeratno širenje asortimana. Stoga se dijelom naznačuje i europski kontekst, budući da se upravo u proizvodnji namještaja od savijenog drva, a vezano uz ime Michaela Thoneta, još u 19. stoljeću ona razvija kao prva stepenica dizajna definiranog kao serijska industrijska proizvodnja predmeta svakodnevne uporabe.

Na izložbi se nešto veći naglasak stavlja na djelatnost pojedinih dizajnera koji su, uglavnom anonimno, radili u varaždinskoj tvornici u novije vrijeme. Na žalost, u razdoblju deindustrijalizacije zadnjih desetljeća tvornica propada, pa je tim važnije promijeniti percepciju o toj vrsti namještaja u kontekstu strogo uporabne funkcije – izložba stoga može biti poticaj za pronalaženje nove građe kod privatnih lica i javnih institucija. Osim  dokumentiranja i historiziranja rada varaždinske tvornice, ovo je prilika da se u širem smislu ukaže na značaj naše industrijske baštine i industrije namještaja koja često nije ni osviještena ni prepoznata.

polunaslonjač, 1924. – 1945., iz zbirke MUO foto: Vedran Benović

Ulomci iz teksta kustosice izložbe Vanje Brdar Mustapić:

“Počeci europske i svjetske povijesti dizajna namještaja, s obzirom na (modernističku) definiciju dizajna kao serijske, masovne industrijske proizvodnje predmeta svakodnevne uporabe, sežu u 19. stoljeće i eksplicitno se javljaju upravo u proizvodnji namještaja od savijenog drva. Ona je vezana uz ime Michaela Thoneta koji je na temelju svoje dotadašnje prakse u rodnom Boppardu na Rajni i u Beču, premda ne kao prvi koji je koristio tu tehnologiju, otvorio vlastitu tvrtku sa svojim sinovima u prijestolnici Monarhije (1849.) nedugo zatim djelatnu pod nazivom Gebrüder Thonet (1853.). No s druge strane nije se pretjerano isticala činjenica da i u nas postoji proizvodnja namještaja od savijenog drva i više pogona s dugom tradicijom još iz 19. stoljeća, koji su djelovali u kontinuitetu  i dalje bili itekako aktivni. Istovremeno su svi pri spomenu na varaždinsku tvornicu (tada pod nazivom) Florijan Bobić asocirali isto: savijeno drvo. Premda nije bila jedina koja je proizvodila tu vrstu namještaja u Hrvatskoj i Jugoslaviji, uvijek je bila na vrhu kvantitativno i u izvozu ‒ namještaj od savijenog drva bio je njezin zaštitni znak, kako u proizvodnji tako i doslovno u samom logotipu tvornice.

dječji taboureti, redizajn taboureta O6 Valenta Puzaka, oko 1975. vl. Mirjana Maračić, foto: Vedran Benović

Pogoni ove vrste počeli su raditi i u okolici Varaždina: Bačić i Kopaitić u Drenovcu kraj Varaždinskih Toplica, te u Slanju kraj Ludbrega tvornica koju je osnovao Charles (Karl, Dragutin) Aleksandar Lambert, francuski grof, izumitelj i pionir svjetskog zrakoplovstva nakon što je ondje kupio imanje 1894. godine. Obje će otvoriti svoje podružnice u Varaždinu (Bačić i Kopaitić 1893.; Lambert 1900./1901.), no prva će napustiti proizvodnju pokućstva vrativši se primarnoj djelatnosti parne pilane (1896.), dok će Lambert  otvoriti tvornicu u Dugoj (Zagrebačkoj) ulici 27 (1902.) gdje će se proizvoditi namještaj sve do izgradnje nove tvornice 1955. godine. Tvornica će biti u vlasništvu Lamberta do 1906. kada je na kratko vrijeme kupuje Una d.d. za industriju drva, da bi je u rujnu 1907. otkupila tvrtka Mundus – sjedinjene ugarske tvornice iz savitog drva d.d. sa sjedištem u Budimpešti. Nakon što se Mundus  još 1914. fuzionirao s tvrtkom J.& J. Kohn, na samom kraju 1923. sjedinile su se sve tvornice tvrtki Mundus i Gebrüder Thonet u ogroman koncern Thonet ‒Mundus sa sjedištem u Zugu u Švicarskoj. Otuda promjena imena varaždinske tvornice 1924. godine u Thonet‒Mundus d.d. Od predmeta prije Prvog svjetskog rata nije sačuvano, koliko se može detektirati, ništa osim jednog stolca iz tvornice Bačić i Kopaitić (danas u Muzeju Varaždinske Toplice), dok je građa između dva rata brojnija, s klasicima i standardnim tipovima koje je inaugurirala još tvornica Gebrüder Thonet u 19. stoljeću do modela karakterističnih upravo za to razdoblje. Produkcija je uključivala sve načine proizvodnje, od sjedala s pletenom trskom, termoplastične izvedbe i paljenih uzoraka.

polunaslonjači BL-16, dizajn Mirjana Maračić, 1975.

U kratkim komentarima u periodici poslije 1945. reflektiraju se neke karakteristike proizvodnje  varaždinske tvornice, pa i cjelokupne produkcije namještaja u bivšoj državi. Naime, naročito se 1950- ih  sve do sredine 1960-ih godina radilo često po narudžbama stranih kupaca prema postojećim uzorima (ponekad poznatih autora), koji bi se u izvedbi u nekim slučajevima mijenjali kao posljedica prilagodbe tehnološkim mogućnostima / ograničenjima u tvornici i/ili željama samih naručitelja. Asortiman su također činili klasični modeli namještaja za sjedenje od savijenog drva koji su još od 1870-ih bili jedinstveni za sve europske tvornice tog profila, te predratni modeli  i/ili njihove modifikacije.

naslonjač za ljuljanje, B-808, kraj 1970-ih – početak 1980-ih, vl. Božena Vuksan, foto: Vedran Benović

Ali u tvornici Florijan Bobić paralelno se osniva konstrukcioni biro koji je zadužen za projektiranje novih modela. Svakako treba istaknuti kako su u odjelu radili i usklađeno surađivali projektanti, konstruktori i modelari namještaja za sjedenje tijekom desetljeća. U reorganizaciji 1960-ih i pripajanju drugih tvornica u Drvno industrijski kombinat  proizvodnja namještaja od savijenog drva stagnira, no nakon 1968. kada se Tvornica stolica odvaja, dolazi do pozitivnog pomaka i ponovnog širenja asortimana te vrste namještaja s dvadesetak modela (od 1969.). Izvedena je 1973. i studija o tipizaciji i standardizaciji proizvodnje u svrhu modularnog oblikovanja i ekonomičnije proizvodnje. Izradili su je suradnici Instituta za drvo ‒ tada već za OOUR sukladno reorganizaciji iz 1973. povezano s ustavnim promjenama na nivou države (razrada Odjel za razvoj proizvoda, Mirjana Maračić).

Mundus je paralelno proširio svoj proizvodni program na tradicionalni pločasti sobni namještaj, tapecirani namještaj, metalni namještaj (uredski, školski, bolnički, vrtni) ‒ sagrađena je 1979. i nova tvornica metalnog namještaja. U proizvodnji namještaja od savijenog drva  može se uočiti da se od sredine 1960-ih, karakteristično za to vrijeme, klasični modeli proizvode i u bijeloj i jarkim bojama (crvenoj, zelenoj) (tabouret O-6, Valent Puzak). Novost u proizvodnji od 1974. bio je  lamelirani namještaj. Upravo će  proizvodi tog programa biti prepoznati kao kvalitetni te će na prijelazu 1970- ih u 1980-e biti nagrađivani na Međunarodnim sajmovima u Beogradu (Mirjana Maračić, Zoran Nikolić). No ono što je, prema riječima Mirjane Maračić, bilo najviše priznanje za njezin model BL-16 jest da su upravo taj proizvod uvozili Danci, predstavnici skandinavskog dizajna, uzor generacijama naših dizajnera. To je još jedna potvrda povezanosti kvalitetnog dizajna temeljenog na autorskoj invenciji s posljedičnim uspješnim plasmanom na tržištu.

HNK, Varaždin foto: studenti Sveučilišta Sjever, Varaždin

Uz konstantno velik izvoz diljem svijeta varaždinska tvornica je, vezano uz karakterističan asortiman svojih proizvoda, bila neizostavna u opremanju ugostiteljskih interijera, no dugi niz objekata uključivao je u rasponu cjelokupne produkcije i domove umirovljenika, urede, škole, specijaliziranu opremu bolnica,  kazališta, hotele. Na kraju se, na žalost, samo može konstatirati da primjer varaždinske tvornice Mundus pripada općoj situaciji deindustrijalizacije u našoj zemlji u posljednja dva desetljeća, čime je učinjena neprocjenjiva šteta, ne samo za ekonomiju, nego prvenstveno za struku: gasi se specijalizirano znanje izrade namještaja od savijenog drva i pletenja trske temeljeno na tradiciji i kontinuitetu industrijske proizvodnje koja seže u same početke modernizacije u Hrvatskoj u 19. stoljeću. S obzirom na karakter njezinih produkata koji je često služio kao oprema javnih objekata, restorana i kavana uobičajena percepcija tog namještaja kao potrošnog inventara, nečega što nije „vrijedno“, pa time i ne zaslužuje sakupljanje možda će ovom izložbom potaknuti drugačije viđenje, pronalaženje još uvijek postojeće građe kod privatnih osoba i javnih institucija, te nova istraživanja u dokumentiranju njezina rada i rada drugih domaćih tvornica namještaja i njihovu pozicioniranju u povijesti namještaja, dizajna i industrijske proizvodnje u Hrvatskoj.  Završimo u kondicionalu, s razmišljanjem da je propuštena prilika u kojoj se potencijalno, na temeljima klasičnog asortimana, mogao kreirati novi suvremeni program u suradnji tvornice s dizajnerima kao način održivosti i konkurentnosti na tržištu.”