Izložba Gorana Trbuljaka Oblikovanje linijom manjeg otpora ujedno je i nastavak neformalne serije izložbi posvećene upravo odnosu i dodirima suvremene umjetnosti – i specifično konceptualne umjetnosti – i grafičkog dizajna. U tom smislu prethodile su joj izložbe posvećene dizajnerskom i umjetničkom djelovanju Željka Borčića (2016.), Dalibora Martinisa (2017.) i Sanje Iveković (2018.).

“Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti, 1919. – 1941. “, plakat za izložbu, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1982.

Iz teksta Darka Fritza
“Goran Trbuljak je obrazovan višestruko, kao likovni umjetnik i filmski snimatelj. Sukladno djeluje u više kreativnih područja. U likovnoj umjetnosti javno djeluje od 1969. a svojim radovima je stekao istaknutu domaću i međunarodnu reputaciju koja se i nadalje potvrđuje. Izveo je mnoge intervencije u javnom prostoru, održao tridesetak samostalnih i sudjelovao na više od sto grupnih izložbi u renomiranim međunarodnim institucijama. Njegovi radovi se nalaze u mnogim muzejskim i privatnim kolekcijama, a njegovo su djelovanje valorizirali značajni teoretičari likovne umjetnosti. Također objavljuje tekstove o drugim likovnim umjetnicima. U filmu djeluje kao snimatelj od 1980. i profesor na odsjeku Snimanja od 1988. do 2018, a ponekad i kao filmski kritičar. Kao direktor fotografije dosada je snimio 30 dugometražnih igranih filmova u suradnji s režiserima Antom Babajom, Zoranom Tadićem, Brankom Schmidtom, Zvonimirom Berkovićem i drugima, te još dvadesetak kratkih igranih i dokumentarnih filmova. Autor je desetak animiranih filmova. No, manje je poznato da je Trbuljak djelovao i kao grafički dizajner, i to od 1971. do kraja 1990ih. Dok je u većini slučaja riječ o zasebnim i nepovezanim djelovanjima, u ponekim djelima dolazi do preklapanja metodologija i interesa.

Polet, naslovnica časopisa, 1979.

Ovaj projekt je prvo cjelovito predstavljanje rada grafičkog dizajna Gorana Trbuljaka, koji je u procesu rada bio po mnogočemu specifičan. Krenimo od činjenice da autor ne posjeduje niti jedno djelo vlastitog grafičkog dizajna, nasuprot ubičajenoj praksi da dizajner ima prava na nekoliko otisaka za vlastitu arhivu. Trbuljak ne posjeduje evidenciju o vlastitom dizajnerskom radu, i za razliku od likovnog ili filmskog, ne postoji igdje ispisan njegov dizajnerski CV. Jedini stručni osvrt o njegovom oblikovanju, s fokusom na prezentaciju fotografije, objavila je Markita Franulić 1989. u tekstu ‘Poletova fotografija – deset godina kasnije’, a u periodici i na internetu je moguće naći nekoliko kraćih refleksija njegovih suradnika iz tjednika Polet na istu temu, te usputno spominjanje da je među konceptualnim umjetnicima koji su 1970ih radili i dizajn. Osim vezano uz Polet, Trbuljak u javnom mijenju dosada nije registriran i ‘obrađen’ kao dizajner. To je djelovanje bilo potrebno mapirati i rekonstruirati iz početka, preko institucijalnih i privatnih arhiva koje pokrivaju pojedinačne angažmane i kroz brojne razgovore sa suradinicma i samim autorom, koji se kroz jednogodišnji razvoj projekta prisjećao svojih dizajnerskih aktivnosti, često s nedoumicama. Nekoliko puta autor je pri gledanju vlastitog dizajna reagirao: ‘Da li sam to stvarno ja radio?’. Poslije pola godine rada na projektu, tek nakon informacije koju sam dobio od filmskog kritičara Nenada Polimca, počelo je mapiranje Trbuljakovih filmskih plakata i špica, koje do tada autor nije ni spomenuo. Tko ima sreću osobno poznavati Trbuljaka neće se tome začuditi, obzirom da je on majstor nenametljivosti, samozatajnosti, slučajnih malih zabuna, skrivenih i zamjenskih identiteta i anonimnosti, koje odreda koristi i kao strategije i kao sadržaje u radovima konceptulane umjetnosti. Trbuljak je majstor zaobilaznih strategija, često vrlo duhovith. I sav njegov dizajn također je, barem vizualno, nenametljiv (izuzev početničkog, za Galeriju VN, 1972). Ako se današnja slika prekarijata kreativnog freelancera, bilo likovnog umjetnika, snimatelja ili grafičkog dizajnera na tržištu rada 21. stoljeća nameće kroz mainstream sistem kao agilnog, ambicioznog, prodornog, nametljivog i kompetativnog samopromotora, Goran Trbuljak je upravo tome dijametralna suprotnost. Tome u prilog ide i nebriga o vlastitom dizajnerskom radu i njegovog nebaštinjenja. Uvjeren sam da su njegove strategije djelovanja linijom manjeg otpora i nebriga o formalnim inovacijama kreirali novu kvalitetu u sferi dizajna.

“Treća žena”, filmski plakat, G.D. Histrion, 1997.

Generacija prvih konceptualnih umjetnika u Hrvatskoj kojoj pripada Trbuljak, kao i u svijetu, njegovala je poseban senzibilitet za medijski i umjetnički prikaz ‘nedizajnirane’, tj, neuljepšane stvarnosti, koliko je to bilo moguće u datom mediju. Taj senzibilitet, koji se pozitivno odnosi prema običnosti i svakodnevnosti dijeli i Trbuljak, a vidljiv je u proizvodnji nove stvarnosti tautološkim postupcima u vlastitoj umjetničkoj praksi (akcijama, ‘obično’ ispisanim tekstom ili uportrebom ready-madea) i bliskom konceptualnoj umjetnosti meta-dizajnu ostvarenih djela grafičkog dizajna kao što su plakati ‘Ovo nije dobar plakat jer: …’, Christian Boltanski – Annette Messager i Treća žena, naslovnica Poleta br 97, i Filma broj 14/15. Poštujući stvarnost kakva jest, Trbuljak je kao i u vlastitoj umjetnosti ili snimateljskom radu vizualno nenametljiv i kao grafički dizajner. Podržavajući reprezentaciju stvarnosti koliko je to moguće preko medija fotografije, Trbuljak kao grafički urednik Poleta inzistira na objavljivanju novinarskih fotografija s crnim okvirom kao dokazom nemanipuliranja. Isto tako neće propitivati prijelom, već će se držati zadanih normi, koje je po mogućnosti zadao neki drugi dizajner. Neće niti eksperimentirati s tipografijama, već će se držati za to doba tipičnog pisma Helvetice ili pak pisaće mašine, pismima popularnim zbog svoje standardnosti i neindividualnosti. Demokratizirajući umjetničke postupke, česti su primjeri radova konceptualne umjetnosti izvedenih kao tekstovi napisani pisaćom mašinom na standardnim A4 papririma, a i sam Trbuljak je izveo nekoliko radova u toj formi. U njegovom dizajnu, bilo da se radi o vlastitim likovnim radovima ili narudžbama, on će u grafici ići linijom manjeg otpora. Riječi kraćih tekstova koji su reproducirani na plakatima će biti rastavljene na slogove, makar bi vjerojatno vizualno skladnije izgledale da se ne rastave. Nebriga prisutna u Trbuljakovom dizajnerskom opusu paralelna je nebrizi konceptualne umjetnosti 1970ih godina o umjetničkom objektu, uz iskazanu težnju prema nematerijalnoj umjetnosti. Velika je razlika u metodologiji između koncepata grafičkih dizajnera koji primarno stvaraju novu formu (koji oblikuju) i radova koje ostvaruju konceptualni umjetnici u dizajnu, transformirajući sadržaje kroz medijsko iskustvo i jezik grafičkog dizajna. Konceptualnim umjetnicima dizajn je često podij za javno djelovanje kroz koji izražavaju individualno poimanje svijeta, izvan galerijskog sistema. Trbuljak se neće previše truditi oko grafičkog jezika oblikovanja novih vizualnih formi, već će promišljati eventualne odmake od standardnog oblikovanja kroz konceptualne postupke prezentacije sadržaja, ako se za to ukaže prilika. Sve u svemu, takav odnos prema oblikovanju i stvarnosti je gotovo u suprotnosti s ‘posvećenim’ dizajnerima koji stvarnost redovno nastoje promijeniti i unaprijediti svakim novim designom, novim stvaranjem. Na specifičan način Trbuljakov dizajn je blizak pokretu anti-dizajna iz 1960ih jer koristi reference iz pop kulture i humor te razbija mit o modernističkom heroju dizajnera, koji stvara ‘dobar dizajn’ (good design) i time u krajnjoj instanci predlaže stvaranje novog čovjeka i novog svijeta. Upravo uz nebrigu o ‘svetim’ elementima grafičkog oblikovanja kao što su prijelom i tipografija, Trbuljak pak sadržajem doprinosi specifičnom poimanju anti-dizajna, onom iz perspektive konceptualne umjetnosti.”

“Još jedna prilika da budete umjetnik”, plakat za izložbu, Galerija SC, 1973.