BORIS GREINER: SAD UP SAD DOWN (22. 3. – 6. 4. 2018.)

greiner sad up naslovna

U četvrtak 22. ožujka 2018. u 19 sati u HDD galeriji (Boškovićeva 18, Zagreb) otvara se izložba SAD UP SAD DOWN grafičkog dizajnera, pisca i filmskog autora BORISA GREINERA. Na izložbi će biti predstavljena serija od 24 plakata pod nazivom “Sad Up Sad Down” i istoimeni časopis tiskan u nakladi od 200 primjeraka, a riječ je o osobnom autorskom projektu koji u integralnu cjelinu povezuje izražajne mogućnosti dviju djelatnosti kojima se Greiner danas dominantno bavi – grafičkog oblikovanja i pisanja. Izložba je dio programske linije HDD galerije “U prvom licu”.

Boris Greiner rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i ekspe­rimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner&Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa Stanislavom Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku organizaciju Petikat. 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner&Kropilak Mailart Office i otada uglavnom djeluje samostalno. Od 2005. objavljuje osvrte o događanjima na suvremenoj likovnoj sceni u raznim javnim medijima, te u seriji knjiga sabranih tekstova Osvojena područja. Profesionalno djeluje kao grafički dizajner. Dosad je ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa, objavio trinaest knjiga i snimio petnaest filmova.

greiner kolaz 1

Iz teksta Marka Goluba:
“Iako Greinerov samostalni rad u posljednjih nešto manje od dva desetljeća nema onu neprobojnu mističnu auru koju su imali raniji kolektivni autorski istupi (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca) iz vremena 80-ih i 90-ih, i njega je teško svrstati u stroge kategorije. Greiner se danas, uz oblikovanje knjiga i plakata, dominantno bavi pisanjem o umjetnosti (i dizajnu), ali nevoljko to naziva likovnom kritikom, nego radije govori o portretiranju određenih autora ili izložbi koje je vidio, o otkrivanju, rasvjetljavanju terena, ili o Osvojenim područjima, kako sam naziva svoj tekući projekt dokumentiranja likovne scene. Osim toga, bavi se i eksperimentalnim filmom, književnošću, bavi se i načinima na koje se mogu materijalizirati određeni, manje ili više čvrsto unaprijed definirani koncepti, bez obzira na sredstvo i medij. U ovom slučaju riječ je o osobnom projektu baziranom na kombinaciji izražajnih mogućnosti dviju njemu najbližih medijskih praksi – grafičkog oblikovanja i pisanja. Sami tekstovi imaju oblik kontemplativnih zapisa, bilješki, opservacija, ponekad nekog prisjećanja na neimenovane ljude i mjesta, pri čemu se neki dijelovi sigurno mogu prepoznati kao autobiografski – jedno od pisama izravno spominje Greinerovu kratku sportašku karijeru, jedno drugo daje naslutiti nešto o sudjelovanju u obiteljskoj urarskoj tradiciji itd.

Greiner kolaz 2

Greinerova biografija, prepuna ovakvih kurioziteta, integralan je dio njegove autorske prakse, u kojoj i umjetničke (i dizajnerske) i neumjetničke aktivnosti čine dijelove slagalice i stalno otvaraju nove, neočekivane rakurse, no za čitanje ovih pisama / plakata / časopisa predznanje nije toliko bitno – u autorove vizualno-verbalne poruke uskače se in medias res, bez ikakve ekspozicije. Osim toga, pisca i dizajnera tih pisama ne interesira pripremljenost adresata, on uživa u ulozi nezvanog pošiljatelja te sam (u jednom od pisama) navodi kako mu „ne preostaje drugo, nego neprestano tražiti nove adrese, odnosno odazivati se ondje odakle ga nisu zvali. Štoviše, poruka koju upućuje u biti i nema za cilj učiniti ga tek pozvanim, nego potpuno zagospodariti prostorom tih koji nisu zvali.

naslovna

Drugim riječima, Greinerov cilj je ovdje, kao i u pisanju, osvajati tuđa područja, tuđe teritorije, i ugrađivati vlastiti imaginarij slika i tekstova u njihov horizont imaginacije. Same slike većinom su prisvojene iz starih časopisa 60-ih i 70-godina, praktički iz vremena autorovog djetinjstva. Izvađene su iz izvornog konteksta i stavljene u novi, gdje čine integralnu cjelinu sa specifično oblikovanim naslovima pažljivo odabrane tipografije, sada kao plakati koji pozivaju na putovanje nekim nepoznatim ili neposjećenim predjelima, ili kao novine koje izvještavaju o posjetu takvim mjestima. Oni nikoga ni na što ne nagovaraju, ne usmjeravaju, ništa određeno ne zagovaraju, kao što bi to činio neki aktualan, naručeni plakat. Pa ipak, ne događa li se, s protokom vremena i gubitkom aktualnosti, potpuno ista stvar s mnogim plakatima i starim časopisima? U jednom trenutku njihova informativna vrijednost gubi mjesto u hijerarhiji pred onim elementima koji su adresirali žudnju, intelektualni kapacitet i maštu promatrača. Uostalom, čak i tipografska pisma s vremenom i upotrebom počinju nositi sjećanja i sasvim individualne asocijacije, što Greiner ironično adresira na posljednjem plakatu / posljednjoj stranici novina, gdje umjesto još jednog osobnog „pisma“ navodi tipografska pisma koja su obilježila dvadeseto stoljeće. Greinerov projekt uranja nas u taj aspekt dizajna, koji prečesto zanemarujemo. U svom našem fokusiranju na namjenu onog što dizajniramo, često zaboravljamo da grafički dizajn ne služi isključivo tome da nekoga o nečemu obavijestimo ili da pomognemo nešto prodati, nego aktivno participira u izgradnji vizualne kulture određene sredine i određenog vremena.”

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.