BOGDAN BUDIMIROV: DIZAJN (21. 1. – 7. 2. 2015.)

Crtaći stol Moya, Bogdan Budimirov 1980.

U srijedu, 21. 1. 2015. u 20 sati u HDD galeriji otvara se izložba BOGDANA BUDIMIROVA, dobitnika Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo u 2014. Izložba je zamišljena kao koncizan uvid u rad ovog iznimnog autora, te je strukturirana kroz dva prepletena segmenta. Jedan je edukativnog karaktera i posvećen projektantskim metodologijama koje je Budimirov istraživao kroz arhitektonske i dizajnerske radove, dok drugi prikazuje prikupljene ključne originalne predmete produkt dizajna i radne makete. Kustos izložbe je Maroje Mrduljaš, sa suradnicima Borisom Vidakovićem i Markom Golubom. Izložba se oslanja na knjigu Bogdan Budimirov: U prvom licu koju je uredio Vladimir Mattioni.

Bogdan Budimirov nadilazi uže disciplinarne okvire i pojednostavljeno shvaćenu poziciju arhitekta i dizajnera kao „stvaratelja oblika“. Šest desetljeća njegovog aktivnog istraživačkog rada u različitim mjerilima: od crtaće ploče do aerodroma, treba interpretirati u svjetlu nastojanja da se moderno sistemsko mišljenje i integracija znanja uključe u logiku projektiranja. Budimirov ulazi u praksu još kao student, u dinamičnom kontekstu urbane ekspanzije i industrijalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Milje zemlje u obnovi i razvoju je plodan za Budimirova, homo fabera zainteresiranog za metode racionalne organizacije i angažiranja svih raspoloživih, a oskudnih resursa. Radoznao i poduzetan Budimirov iskustva empirijski sabire proučavajući druge proizvodne grane i traži modele korjenite reforme građevinske industrije. U suradnji saŽeljkom Solarom, Dragutinom Stilinovićem i drugima razvija nekoliko sistema prefabrikacije, među kojima je najuspješniji YU-61. Suočeni sa zadatkom projektiranja „za velike brojeve“, Budimirov i suradnici ne oblikuju građevinu kao izdvojeni objekt sa specifičnom „formom, funkcijom i konstrukcijom“, nego projektiraju čitav proces serijske, industrijske proizvodnje i održavanja građevine te uzimaju u obzir i ekonomske aspekte i plasman proizvoda na tržište. „Forma, funkcija i konstrukcija“ se apstrahiraju u set građevinskih elemenata optimiziranih za proizvodni proces, pri čemu se ne kompromitiraju estetske i uporabne kvalitete nego pragmatično uravnotežuju omjeri uloženog i dobivenog. Koncizna arhitektura „srebrnih gradova“ u Zapruđu, Borongaju, Remetincu i drugdje djelovala je futuristički, no razlog tome nije samo blještavilo njihove aluminisko-staklene ovojnice, već činjenica da su te kuće osmišljene i izvedene prema tada sasvim novim proizvodnim principima i investicijskim zahtjevima. Istraživanje masovne proizvodnje arhitekture Budimirov i suradnici nastavljaju u sistemima skladnih prefabriciranih drvenih turističkih bungalova i obiteljskih kuća za tvrke Jugomont, Spačva,Marles i druge od kojih su mnoge još i danas u funkciji, te sistem SPIG industrijske proizvodnje čeličnih zgrada.


Paralelno s projektima velikog mjerila i rada s velikim građevinskim poduzećima, Budimirov eksperimentira i u području oblikovanja proizvoda (u to vrijeme se još ne koristi pojam «dizajn»). U istraživanju primjene elastičnih ploča (projekti stolice) do izražaja dolazi Budimirovljevo izvrsno, gotovo intuitivno razumijevanje statike i „rada konstrukcije“, dok rane varijante crtaćih stolova proizlaze iz vlastitog, proživljenog iskustva. Elastična ploha za sjedenje ujedno je i prvi patent Budimirova, a uslijedit će više registriranih patenata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. 1950-ih i 1960-ih racionalna integracija industrije i oblikovanja okoline u svim mjerilima jedna je od ključnih tema diskusije o društvenom razvoju u Hrvatskoj i Jugoslaviji ali i u internacionalnom kontekstu. Budimirov je uspješan akter tog „industrijskog zaokreta“ koji je u ovdašnjoj sredini samo parcijalno ostvaren.

Sistem industrijske prefabrikacije YU-61 (koautori Željko Solar, Dragutin Stilinović), 1961.

Od druge polovice 1960-ih, Budimirov rad nastavlja u Münchenu u Saveznoj Republici Njemačkoj, u drugačijem tehnološkom i ekonomskom miljeu. Radeći u velikim biroima i na opsežnim projektima poput Velesajma u Nürmbergu, aerodroma u Münchenu i drugima, Budimirov dalje razvija interes za prefabrikaciju ali i za specifične teme operativne organizacije projektiranja, komunikacije i protoka informacija od biroa prema gradilištu i natrag, u vremenu u kojem primjena računala u arhitekturi još nije bila intenzivna. Konvencionalne historiografije arhitekture i dizajna uglavnom se ne bave procesima projektiranja i tek će neka buduća istraživanja procedura i protokola proizvodnje projektne dokumentacije pokazati invencije na tom području kojem je Budimirov dao vrijedan doprinos. Dok je u Hrvatskoj rad Budimirova uglavnom vezan za stanovanje, u Njemačkoj je angažiran na prostorno-organizacijski vrlo složenim projektima koji zahtijevaju inovativne koncepte. Tako je projekt za kompleks zgrade Vlade i ministarstava Savezne Republike Njemačke osmišljen u vidu trodiomenzionalne matrice komunikacija i instalacija koja integrira sve ostale elemente programa. Projekti Budimirova nisu predstavljali slikovitu eksplikaciju tehnologije, kao što je to bio slučaj u brojnim projektima nadolazeće „high-tech“ arhitekure, nego su bili otvoreni, fleksbilni sistemi učinkoviti poput uređaja i sposobni prihvatiti strukturalni rast i promjene.

Stolica od elastične ploče

Od sredine 1970-ih godina Budimirov se vraća dizajnu produkata, u prvom redu specijaliziranog namještaja i opreme. Uređuje fotografske studije, interijere, radi na pojedinačnim produktima, te dizajnira tržišno vrlo uspješni fleksibilni crtaći stol Moya po kojem je vjerojatno najpoznatiji kao dizajner u užem smislu riječi i za kojeg dobiva i prestižnu nagradu Gute Industrieform (Dobar industrijski oblik) 1982. u Hanoveru. Osmišljen na temelju odličnog uvida u potrebe korisnika, crtaći stol je jednostavan za manipulaciju i ergonomski prilagođen radnom procesu crtanja, a fleksibilnost je osigurana efikasnom i racionalnom konstrukcijom i uravnoteženim statičkim odnosima elemenata..Uslijedio je sistem prateće opreme za kompletiranje čitavog arhitektonskog ureda: pokretni multifunkcionalni ormar-stolić, manje crtaće daske, paralelogramska ravnala i drugi elementi rađeni u malim serijama ili unikatno. I u „komornijem“ mjerilu i manjim serijama, Budimirov projektira sistemski: koristi modularnu koordinaciju, razrađuje varijante detalja, razvija fleksibilne koncepcije i od početka razvoja razmišlja o plasmanu na tržište. Odgovor na zahtjeve za odmakom od „industrijske“ modernističke estetike koji jačaju 1980-ih Budimirov pronalazi u taktilnim svojstvima materijala, u prvom redu drva, i njihovoj obradi.

Sistem prefabricirane drvene kuće Spačva (koautori Željko Solar, Vladimir Robotić, Zlatko Žokalj), 1964.

Po povratku u Hrvatsku 1988. Budimirov se nastavlja baviti dizajnom i radi kao konzultant za specifične arhitektonske konstrukcije. Njegov aktualni projekt je vlastita kuća koja je pred dovršetkom: razumna u mjerilu, gotovo klasicistička po smirenom ritmu i eleganciji proporcija, tradicionalna u referenci na jednostavnu vernakularnu organizaciju tlocrta, moderna po tehnologiji gradnje i prostornoj otvorenosti, suvremena po energetskoj učinkovitosti, individualna po prilagođenosti specifičnim potrebama korisnika, autentična po koncepciji. Sve te kvalitete sublimat su nataloženih desetljeća iskustva i provjera znanja u teoriji i praksi. Progresivni program modernizma u dizajnu tražio je od stvaraoca-inovatora uključenost u tehnološka i ekonomska pitanja na putu prema ukidanju disciplinarnih granica između kulture, znanosti i tehnologije. Totalna koordinacija proizvodnje materijalnog okoliša pokazala se političkom utopijom, a dilema koju je artikulirao Cedric Price pitanjem: „tehnologija je odgovor, no što je pitanje?“ ostaje otvorena. No etička, pa i estetska dimenzija integralnog projektiranja koja inzistira na utemeljenosti odluka u racionalnim (i razumnim) argumentima je još uvijek aktualna. Zato su metode, znanje i vrijednosti koje Budimirov razvija i zastupa u najmanju ruku jednako važni kao i njegovi realizirani radovi.

Maroje Mrduljaš


Bodan Budimirov – Dizajn
21. 1. 2015 – 7. 2. 2015
.

Kustos: Maroje Mrduljaš
Ko-kustosi: Boris Vidaković, Marko Golub
Grafički dizajn: Lana Grahek
Suradnica: Ana Marija Habjan

Korišteni su isječci iz dokumentarnog filma iz serijala Suvremenici: Bogdan Budimirov
Dokumentarna produkcija Hrt-a
proizvodnja 2014./2015.
urednica i redateljica: Ana Marija Habjan
scenaristice: Tamara Bjažić Klarin i Ana Marija Habjan
snimatelj: Mario Britvić
montažerka: Iva Blašković
producentica: Sunčana Hrvatin Kunić

HDD galerija / Hrvatsko dizajnersko društvo

Voditelj galerije: Marko Golub
Pon – pet 10 – 20h
Subotom 10 – 15h
www.dizajn.hr

Sponzori tiska:
Cerovski print boutique
Ars kopija

Program HDD galerije podržavaju Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb. Izložba je sufinancirana sredstvima zaklade Kultura Nova.

Izložba je priređena povodom Nagrade HDD-a za životno djelo Bogdanu Budimirovu 2014. Zahvaljujemo Bogdanu Budimirovu na svesrdnoj pomoći, Vladimiru Mattioniju na ustupljenim digitaliziranim materijalima i savjetima, HRT-u na ustupljenim video materijalima te maketarnici Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

.