Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca (8. – 25. 7. 2015.)

disco show

U srijedu 8. srpnja u 20 sati u HDD galeriji otvara se druga izložba projekta „Druga strana groznice subotnje večeri“, posvećena vizualnom jeziku disco kulture. Projekt općenito locira pozitivne utjecaje plesne, glazbene i društvene „pošasti“ zvane disco u razdoblju od 1977. do 1983. Prvi dio postava, nazvan „Utjecaji, uzori i inovatori“ u Kuli Lotrščak (30. svibnja – 8. srpnja 2015.) odredio je mjesta, imena i događaje koji su importirali ovaj stil u samoupravno tijelo Jugoslavije. Postav u HDD galeriji nastavlja se na priču o jugoslavenskom disku imenujući glavne trendove i stilove u vizualnoj komunikaciji. Autor izložbe je Željko Luketić.

Veliki broj izloženih omota ploča domaćih disko zvijezda, ali i inozemnih u licencnim izdanjima, ima primarnu svrhu označiti simbolički jezik disca, kao i idejne postulate pokreta: seksualnu emancipaciju, manjinsku inkluzivnost, modernitet klupskog ambijenta, kao i društvene naglaske hedonizma kao protesta protiv socijalističke norme. Ovitak ploče, singla ili kasete imao je tu zadaću publici u najkraćem mogućem roku isporučiti svoju poruku.

Iz teksta Željka Luketića:
Disco se Jugoslaviji događao i prije 1977., no njegov proboj nije bio masovan nego tek sporadičan. Nastup „šest tigrica“ iz The Love Machine u KD Lisinski prijelomna je točka, jer tada i muzički tisak, poput Džuboksa, prestaje s egzotičnim izvještajima o iznimnom uspjehu švedske ABBA-e i počinje s reportažama o raskalašenim zabavama u Studiu 54. Radnice i radnici, samoupravni djelatnici, inteligencija i misleća elita i ovdje je našla svoj plesni melting pot. Disco je, na svojoj ikonografskoj strani, odradio zanimljivu uslugu socijalizmu: inzistirajući na šljokicama, sjaju i raskoši, polugolim tijelima i hedonizmu, jednakosti spolova i seksualnih manjina, pružio je makar simbolički odmak od svakodnevice obilježene ekonomskom krizom, manjcima u trgovinama i odlaskom Maršala 1980. godine. U potonjemu valja tražiti i uzroke „produženog“ trajanja disca na jugoslavenskim prostorima. Steve Dahl pisao mu je svjetsku osmrtnicu, no lokalno je disco bilo kućno ime koje je kao novu mogućnost brze popularnosti inspiriralo i najmanje očekivane dijelove društva. Preko Muharema Serbezovskog jugoslavenski disco ušao je u folk, Branko Miličević 1983. izdaje dječju Disko Kockicu i nudi ples najmlađima, dok zvijezde šlagera, poput Zdenke Vučković, Mire Ungara, Tereze Kesovije i Ljupke Dimitrovske, izdaju disco u zasebnim, opreznim pokušajima. Za razliku od svijeta, gdje ovaj žanr označavaju sve duže i duže klupske verzije, pretežući format objavljivanja ove glazbe u socijalizmu je singl-ploča. Pa ako upali, upali. Ako ne, bit će lakše zaboravljeno. Tako je primjerice plesna teen zvijezda Dubravka Jusić, odlučila u današnjoj biografiji ne spominjati svoje glazbene uspjehe, Tereza Kesovija ne reprizira svoj medley Disco ’79, dok će neki drugi izvođači reći da su oni izvodili – tek običnu „pop glazbu“.

Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama. Drugi prostor tog eksperimenta bili su glazbeni festivali, poput ZagrebFesta, Splita ili Opatije. Zakopani između standardnih opjeva galebova, mora, sunca ili predivnih i tako jedinstvenih ljepota zagrebačkih ulica, nalazili su se mali biseri, ekskurzije u nešto sasvim drugačije, opušteno pomaknuto poput Robota Ljupke Dimitrovske: Dijelila sam ljubav s jednom napravom / nije znao niti k’o sam zapravo / kad treba da te shvati / otkažu mu svi aparati.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.


O autoru izložbe:
Željko Luketić je filmski i glazbeni kritičar, rođen u Zagrebu 1972. godine. Studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i društveno-humanističku informatiku na Filozofskom fakultetu, diplomirao marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na temi Product placement na filmu u klasi prof.dr. Goroslava Kellera. Od 1993. godine piše i objavljuje filmske kritike i eseje za Kinoteku, Heroinu, Hrvatsko slovo, Hrvatski filmski ljetopis, 3. program Hrvatskog radija, Hollywood, Filmonaut, Oris i brojne druge časopise. Suradnik filmskog i dokumentarnog programa Hrvatske televizije na emisijama Fatamorgana i Zvjezdana prašina od 1998. do 2001. Organizirao večeri kultnih filmova u net.kulturnom klubu Mama, dobitnik nagrade Multimedijalnog instituta za internetsku stranicu borderline-cinema.com. Potpredsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara (HDFK) od 2001. do 2003. Od 1995. do 2010. stalni filmski kritičar i urednik u redakciji kulture na Radiju 101. Član tima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) u kampanji Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2011. godine. Član ocjenjivačkih sudova i selekcijskih vijeća pri festivalima 25FPS (Međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa), Vukovar Film Festival, Dani hrvatskog filma i drugi. Stalni suradnik udruge Subkulturni Azil iz Maribora (Slovenija) i izdavačke kuće Dark Entries (San Francisco, SAD). Kustos izložbe BORGHESIA – Mi vam ne vjerujemo (Galerija Greta, 2014.), sudionik izložbe I’m still alive: Medijska i kompjuterska umjetnost (2000., MI2 i Galerija HDLU, Zagreb). Kurator zapaženih kompilacija Ex Yu Electronica III (Subkulturni Azil, Maribor, 2012.) i Synth Yugoslavia (Dark Entries, San Francisco, 2015.), te ko-autor selekcije Electronic Jugoton – Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989 (Croatia Records, 2014.). Umjetnički direktor festivala Dani hrvatskog filma i predsjednik udruge Jučer Danas Sutra – Platforme za audiovizualna istraživanja Zagreb.