ZA DOBAR DIZAJN IZLOŽBE POTREBNA JE STALNA KOMUNIKACIJA! Bilješke s [d]razgovora o oblikovanju izložbi

U organizaciji i postavljanju izložbe Dizajn+izložbe sudjelovali su studenti povijesti umjetnosti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu zajedno sa sedam dizajnerskih timova. Ideja je bila predstaviti zadatak dizajnera ili arhitekta u oblikovanju muzejskog ili galerijskog prostora, odnosno njihova uloga u određenom načinu prezentacije muzejskog postava ili pojedine izložbe. Svaki tim je na svoj način predstavio jedno ili više rješenja na probleme s kojima se susreo u različitim okolnostima. U nastavku pročitajte transkript [d]razgovora održanoga 16. prosinca 2019. na dan otvorenja izložbe. Izložba ostaje otvorena do 10. siječnja s promijenjenim radnim vremenom galerije.

Ovoga je puta u [d]razgovor bio uključen rekordan broj sudionika. Razgovaralo se je o ulozi dizajnera u oblikovanju izložbi i komuniciranju njihovih tema i sadržaja, ali i o dodirnim točkama dizajnerskog i kustoskog posla. Dizajneri su na primjerima predstavljenima u HDD galeriji objasnili kako su uspjeli riješiti probleme s kojima su se susreli dizajnirajući različite izložbene i muzejske postave. Ova je izložba ujedno bila prilika za studente povijesti umjetnosti da, u sklopu kolegija Kustoske prakse, aktivno sudjeluju u postavu izložbe. Cilj ove izložbe bio je ustvari dvostruki. Osim što se je željela osvijestiti uloga dizajna u izložbama, također se željela dati prilika budućim povjesničarima umjetnosti da surađuju upravo s dizajnerima koji su se već istaknuli u dizajniranju izložbi. U razgovoru su sudjelovali dizajneri Damir Gamulin i Antun Sevšek, Nika Pavlinek i Damir Prizmić, Vanja Ilić i Branka Donassy, Sanja Bachrach Krištofić i Marko Rašić, autorski tim Martina Bobinac, Tena Starčević, Ivana Šešlek, Dario Vuger, te mentorice Jasna Galjer i Lada Dražin Trbuljak. Razgovor je moderirao Marko Golub.


Mentorice Lada Dražin Trbuljak i Jasna Galjer potaknule su studente da osmisle jedan dosta zahtjevan projekt. Kako je uopće krenuo cijeliproces?

Lada Dražin Trbuljak: Jasna Galjer me je upitala bismo li MDC i ja surađivali na ovom projektu. U tom trenutku nisam znala točno što bi to moglo biti, ali se spletom okolnosti dogodilo da sam tada radila na jednom broju časopisa Informatica Museologica koji se zvao Dijalozi s dizajnom. Iskoristila bih priliku da se ispričam dizajnerima jer sam napravila nešto što urednik ne bi trebao raditi. Naime, poslala sam im desetak pitanja i dala im rok od deset dana da na njih odgovore, što mislim da nije dobro ni profesionalno, ali je fenomenalno da je njih desetak odgovorilo. Dobili smo fantastičnu fotodokumentaciju kao odličnu polazišnu točku. Mislila sam da s tim treba započeti, a onda je Jasna krenula u akciju.

 

(slijeva) Dario Vuger, Lada Dražin Trbuljak, Jasna Galjer, Marko Rašić

(slijeva) Dario Vuger, Lada Dražin Trbuljak, Jasna Galjer, Marko Rašić

(slijeva) Ivana Šešlek, Martina Bobinac, Vanja Ilić, Jasna Galjer, Lada Dražin Trbuljak Branka Donassy, Marko Rašić

(slijeva) Ivana Šešlek, Martina Bobinac, Vanja Ilić, Jasna Galjer, Lada Dražin Trbuljak Branka Donassy, Marko Rašić

Jasna Galjer: Za one koji možda nisu toliko upoznati s time, na Odsjeku za povijest umjetnosti nažalost ne postoji previše prilika da studenti za vrijeme studija rade ne simulirane, nego prave projektne zadatke. Ja sam se već dulje vrijeme bavila s idejom kako to ustvari provesti, ne zato da se pravimo veliki, nego zato da to bude netko tko dolazi u akademsku zajednicu upravo iz muzejske prakse. Izložba mi je, kao i kritika, medij koji me oduvijek privlačio. Zahvalila bih se najprije Ladi što je imala volje i senzibiliteta to prepoznati, a onda i Marku koji je pozitivno odgovorio na naš prijedlog, nakon čega se moglo krenuti u realizaciju. Po prvi puta smo uspjeli realizirati ovakvu izložbu u okviru izbornog kolegija Kustoskih praksi. Za mene je to bio veliki izazov. Na početku koncepcije koju smo Lada i ja složile postojala je velika neizvjesnost. Nakon toga smo se obratile autorskom timu, studentima za koje mislim da su se već i na preddiplomskom studiju izdvojili kao izrazito motivirani i zainteresirani. Više je to bio poziv nego prijedlog za suradnju.

 

Nika Pavlinek i Damir Prizmić

Nika Pavlinek i Damir Prizmić

 

Martina Bobinac, Tena Starčević, Dario Vuger i Ivana Šešlek. Mene zanima vaša pozicija u ovome projektu, zanima me otkud ste vi krenuli? Što je bila točka prelijevanja nekog zadatka u kustosku koncepciju?

Ivana Šešlek: Krenuli smo od časopisa na kojem je radila Lada Dražin Trbuljak. Veliki izazov predstavljalo nam je na koji ćemo način napraviti izložbu krenuvši od časopisa. Odlučili smo tu temu malo dublje istražiti, ne samo preko časopisa, nego i u teoriji. Shvatili smo da malo ljudi zna što ustvari dizajner radi na izložbi. Željeli smo upravo dizajnere staviti u prvi plan i njih prikazati kao umjetnike i kao zvijezde. Glavni cilj nam je bio istaknuti pozadinu dizajnerskog angažmana na izložbi i taj njihov rad predstaviti publici kako bismo prikazali koliko je važna njihova uloga.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Koja je onda uloga dizajnera u kontekstu rada na izložbi?

Martina Bobinac: Shvatili smo kompleksnost zadatka dizajnera i vrlo zahtjevnih izazova s kojima se oni susreću na svakodnevnoj razini. Iako svakim projektom stječu nova znanja i metodologije koje im pomažu u budućem radu, ipak je svaka izložba posebna. Vjerujem da je potrebno puno teorijskog ali i praktičnog znanja, kao i puno kreacije i inovacije kako bi se uopće postiglo tako nešto.

Što za vas povezuje projekte predstavljene na ovoj izložbi? Ne nužno tematski.

Tena Starčević: Definitivno je to interdisciplinarni pristup u kojemu nema podijeljenih uloga u tome tko što radi. U svim ovim timovima susreli smo se s ljudima koji iza sebe imaju brojne projekte i suradnje. Mislim da smo shvatili da nije sve toliko crno-bijelo kako smo učili u teoriji. Profesorica Galjer već je spomenula da mi na fakultetu učimo jako puno o teoriji, dok zapravo nemamo doticaj s tim kako to u praktičnom smislu izgleda. To je onaj moment kad završavamo fakultete i kad smo na pragu profesionalne karijere, a nemamo pojma kako se ustvari radi. Tako nam je recimo Gamba skrenuo pažnju na to da ne šaljemo mailove, nego da se nađemo uživo s dizajnerima. Tijekom ovog procesa bila je hrpa takvih malih savjeta. Svaka greška bila je i podsjetnik na to da ćemo idući put nešto napraviti drugačije. Za nekoliko godina ćemo se vratiti na te prve dane i shvatiti što se je još moglo napraviti bolje.

 

 

Koje su to bile osnovne razlike između onog što ste dosada znali o radu na izložbama i ulozi dizajnera i ovog što ste u međuvremenu naučili?

Dario Vuger: Neki je načelni stav bio da dizajneri predstave svoja rješenja na neke probleme s kojima su se susreli u realiziranju izložbi. Vjerojatno smo na početku i mi sami previdjeli probleme s kojima smo se susreli u pripremanju ove izložbe.

Koji su to problemi?

Dario Vuger: Nedostatak financija, koji je vjerujem prevladavajući motiv svih izložbi u Hrvatskoj, osim možda onih rađenih u visokoj produkciji, koje su vjerojatno dosta rijetke. Zatim i realizacija učinkovite prezentacije u prostoru koji je možda premalen ili prevelik. Na početku naše priče ovaj nam je prostor djelovao premalenim. Kada smo kristalizirali ideju koja nas je dovela do sedam autora, ovaj je prostor ispao ustvari optimalan za prezentaciju onoga što smo na kraju htjeli s ovom izložbom poručiti, odnosno ponuditi rješenje na pitanje što je to dizajn izložbe. Ponudili smo niz takvih rješenja koja bi trebala govoriti sama za sebe o tome što uopće čini jednu izložbu.

 

(slijeva) Marko Golub, Antun Sevšek, Damir Gamulin, Damir Prizmić, Nika Pavlinek

(slijeva) Marko Golub, Antun Sevšek, Damir Gamulin, Damir Prizmić, Nika Pavlinek

 

 

 Jedno općenito pitanje za dizajnere. Ovdje su Antun Sevšek, Damir Gamulin Gamba, Damir Prizmić, Nika Pavlinek, Vanja Ilić, Branka Donassy, Sanja Bachrach Krištofić i Marko Rašić. Ono što me najviše zanima je gdje je ta granica na kojoj završava posao kustosa, a gdje počinje posao dizajnera izložbe?

Damir Gamulin: Uz disclaimer da Antun i ja ponekad glumimo i tu drugu ulogu, rekao bih da, ako je u procesu bitno to pitanje, onda taj proces neće biti uspješan. Da bi na bilo koji način izložba ispala uspješna, diskurs ne bi smio biti određen ulogama. Ako ne postoji kolanje informacija kontinuirano u oba smjera, izložba se, kako je maloprije objašnjena kao izuzetno interdisciplinarni zadatak, neće napraviti na najbolji mogući način. Dizajn nekad može ponuditi ne samo interpretaciju, nego i sliku sadržaja koji sami ulazni materijali možda ne nude. Izložba traži i razumijevanje dizajnera koji treba prikazati sadržaj koji mora biti čitak, bez obzira je li to optimalno za, uvjetno rečeno, atraktivnu izložbu. Ponekad dobiješ ogromnu količinu tekstualnih dokumenata koju će posjetitelj teško pratiti, ali ukoliko je to karakter izložbe, nema potrebe za konfrontaciju.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Hoćeš reći da je tvoj zadatak najčešće da napraviš sadržaj razumljivim, a ponekad ga je potrebno napraviti tako jasno nerazumljivim?

Damir Gamulin: Ne, ne, upravo ga nikad ne želiš napraviti nerazumljivim. Ponekad se ne priča dizajnom, nego treba pustiti sadržaj da priča. Jednostavno moraš uspjeti objasniti kustosu ili nekom drugom inicijatoru projekta, da postoje i bolji kanali za ispričati njihovu priču.

Vanja Ilić: Ne postoji ravna crta koja odjeljuje posao dizajnera i kustosa. Možda bi nam nekad i bilo lakše da dobijemo materijale i da možemo s njima raditi, ali ni to nije dobro. Čak i kad kustos nema potpuno konstruiranu izložbu, kad se odmah počne surađivati i razgovarati, kad vidiš o kojem se materijalu radi, kad se odmah zna i prostor – onda se sve zajednički razvija. Ja isto mogu reći da se jako upetljavam u kustoski posao, što nekad nailazi i na otpor, a može doći i do rubno konfliktnih situacija. U konačnici je uvijek stvar dobre argumentacije. To je kontinuirana suradnja – nema crte gdje jedno završava, a drugo počinje.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Marko Rašić je za ovu izložbu napravio rekontekstualizaciju postava za izložbu  My favorite CD shop u Galeriji Forum. Zidovi i izlozi bili su kompletno ispisani tekstovima pjesama. Ovdje u galeriji HDD-a natpis kaže da su praktički svi involvirani u postav izložbe, od direktora do čistačice. Što si ustvari htio s tim poručiti?

Marko Rašić: Pa tako nekako i je, ovisi naravno o tome koliko se točno neki posao izvaže. Budući da radiš s ljudima, moraš se prilagoditi kustosu, a kustos tebi. Sve ovisi od osobe do osobe. Bilo je zanimljivo raditi s kustosom Željkom Marciušem s kojim imamo baš dobar, prijateljski odnos. Sve je išlo, onako, jazzerski – što ćemo, nema novaca, a moramo napraviti taj prostor zanimljivim. Rečeno nam je da ni slučajno ne diramo zidove, jer nema sredstava da se to kasnije briše. Došli smo na ideju da kao bitan element iskoristimo to što je CD rastezljiva folija. Cijelu galeriju smo obukli u rastezljivu foliju i onda su se rukom ispisali tekstovi pjesama. Pronašao sam tako gušt u pisanju, odnosno slikopisanju. Tako sam shvatio da istovremeno ustvari gradiš i sebe kao umjetnika. Najbitnije je da posjetitelj razumije ono što si htio reći. Posjećenost izložbe je stvarno bila velika, ali je bilo i jako puno pitanja: „Što si to otvorio? Novi cd shop?“.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Sanja Bachrach Krištofić: Kao prvo, mislim da smo Mario i ja izlagali na izložbi My favorite CD shop i posudili jednu hrpu CD-ova, tako da je sve funkcioniralo kao suradnja na više razina. Dodala bih još jednu rečenicu s kojom se mi često susrećemo, a to je: „ne diraj predmet!“. Publika je najgora na svijetu. Ona će dirnuti, srušiti, maznuti, maknuti. To je jedna od prepreka s kojima se često susrećemo. Ono što volim je kad autor koncepcije, odnosno kustos, za velike izložbe kao što je bila i Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole, ima preciznu koncepciju. Kada netko prenese preciznu koncepciju, nalazim puno mjesta za dijalog i puno više mjesta za suradnju. Tako postoji red i struktura. Kad kustosi imaju jasnu i sređenu ideju onoga što žele reći, onda je i meni lakše napraviti ono što želim. Puno mi pomaže dobro razrađeni kustoski koncept, osim financija i svega ostaloga, onda i varijanta da publika smije dirati taj predmet. Dakle, što je bolji projektni zadatak, bolja je i naša suradnja. Ako kustos ni sam ne zna otkud krenuti, što želi pokazati i što želi da publika osjeti, onda je i dizajnerima puno teže.

Lada Dražin Trbuljak: Mene zanima što je to motiviralo dizajnere da uopće pristanu na suradnju za ovu izložbu?

Nika Pavlinek: Uvijek je zanimljivo iz neke nove perspektive sagledavati unatrag. Svako je pitanje strukturirano na neki način na koji ga mi nismo ranije sami sebi postavili, pa smo onda prolazili kroz tu građu. Ono što smo radili, s vremenom je također postalo građom. Gomila sadržaja koju metaboliziramo po muzejima, odjednom se nakupila i u našim vlastitim arhivima. Postali smo tako kustosi vlastitog opusa, pa nam se zato ovaj projekt učinio zanimljivim.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Nika Pavlinek i Damir Prizmić su se odlučili za potpunu drugačiju prezentaciju svoga rada na ovoj izložbi. Interaktivna instalacija koju smo ovdje predstavili jest u duhu vaših postava, slijedi neke slične principe, ali je riječ o potpuno novom radu koji je zamišljen kao odgovor na koncept ove konkretne izložbe. Dakle, to nije pokušaj da se rekonstruira neka postojeća situacija koja bi se prilagodila ovoj, nego posve nova priča koja slijedi iz vašeg iskustva s dizajnom izložbi općenito, ali i iz arhive svih dosadašnjih projekata. Možete li nam objasniti zašto ste se na to odlučili?

Nika Pavlinek: Mislim da bi najiskrenije bilo reći da smo bili neodlučni. Nismo znali koji problem istaknuti i tako ga staviti na pijedestal, bilo pozitivan ili negativan, u odnosu na sve drugo. To bi možda bio prvi razlog. Drugo, nevoljko bismo jedan od njih rekonstruirali u njegovom autonomnom obliku ili u nekom drugom. Mislim da bismo i teško podnijeli da si nismo zadali dodatnih par problema koje smo trebali riješiti.

 

Interaktivna instalacija "Surfing the folders" dizajnerskog tima Pavlinek & Prizmić

Interaktivna instalacija “Surfing the folders” dizajnerskog tima Pavlinek & Prizmić

 

Čisto da objasnimo o čemu se radi. Vaša instalacija se sastoji od skateboarda bez kotačića, na koji kad staneš i njišeš se, na ekranu ispred tebe pojavljuju se i izmjenjuju fotografije različitih izložbi na kojima ste radili. Zanima me zašto ste izabrali baš ovakvu vrstu interakcije?

Damir Prizmić: S jedne strane smo se našli u ulozi kustosa koji ima materijal, ali koji nam više nije zanimljiv. S druge strane, našli smo se i u ulozi dizajnera koji treba stvoriti nešto od tog nezanimljivog materijala, a koji je materijaliziran u nekoliko fotografija. Tražili smo način na koji ćemo taj materijal i našu nesortiranu kolekciju učiniti ipak zanimljivom. Bili smo svjesni da je taj koncept izlaganja dizajnera i dizajna u izložbi o izložbi vrlo ruban. Bojali smo se hoće li poruka izložbe biti razumljiva – možda kad se sve pogleda, ali u smislu jednog rada, vrlo teško. Onda smo zapravo htjeli pokazati da se nekim jednostavnim metodama, primjerice korištenjem interakcije, može stvoriti dodatan interes i da se možeš upustiti u nešto što bi inače bio samo dosadni slideshow.

Nika Pavlinek: Ali i inače to radimo. Dobivamo gomilu materijala, koji nam je nekad zanimljiv, a nekad i nismo baš uvjereni u njegovu zanimljivost. Onda tražimo dodatnu interakciju ili igru da mu udahnemo život.

 

Element stalnog postava Memorijalnog centra Lipa pamti / Antun Sevšek & Damir Gamulin

Element stalnog postava Memorijalnog centra Lipa pamti / Antun Sevšek & Damir Gamulin

 

Prelazimo na Antuna Sevšeka i Damira Gamulina.  Zašto ste se koncentrirali na samo jedan element iz postava memorijalne zbirke muzeja Lipa pamti, zašto ste baš njega izabrali? U kakvom je odnosu sa svim drugim što se nalazi u postavu muzeja?

Antun Sevšek: U biti nismo mogli rekonstruirati cijeli, čak je i na Gambinoj izložbi bio izložen tek projektor. Nismo zadržali svoj primjerak prototipa i žao nam je da nismo uspjeli realizirati taj plan. Zašto smo baš koristili optički uređaj? Jer on, u najsažetijem obliku, prikazuje proces rada na muzeju. On je poanta, oko njega se sve izvodi i on nosi glavni sadržaj. Proces rada na njemu je bio nešto što je razriješilo većinu ostalih stvari.

 

Antun Sevšek i Damir Gamulin

Antun Sevšek i Damir Gamulin

 

Damir Gamulin: Cijeli postav nema fizičkih artefakata jer je cijelo selo spaljeno. Jedino što je ostalo je nekih deset dijapozitiva koji su slučajno nađeni u fotoradnji u Sloveniji. Žena koja je ondje radila shvatila je otprilike što je na slici prikazano, pa je napravila kopije i čekala kraj rata da se pokuša shvatiti koje je selo prikazano na slici. Kasnije je detektirala da je to Lipa, a onda su shvatili i koji su ljudi prikazani. Otvaranjem njemačkih arhiva danas znamo i koje su tamo bile jedinice. Ustvari imamo doslovno film tog zločina. S druge strane, činilo nam se da je krivo pokazati samo te slike. Dok smo pokušavali shvatiti kako riješiti taj problem, shvatili smo da obojica volimo arhive i kopanje arhivskog blaga, pa smo to htjeli i pokazati. Zbog toga smo izabrali estetiku mikrofilma koja je, kad joj se približiš, tu samo za tebe. Činilo nam se da ne smijemo obezvrijediti stradanje ljudi. Htjeli smo pokazati stvaran artefakt koji postoji, odnosno dokument ljudskog stradanja koji se aktivira dolaskom posjetitelja i time postaje posvećeni tehnički uređaj. Budući da je Lipa selo, pa nismo htjeli klasični tip tehnologija, poput ekrana, mislili smo da bi bilo dobro napraviti nešto što dobro stari, a ne nešto u što će biti potrebno i dalje ulagati. Time postav s godinama dobiva na vrijednosti.

 

 

Pokušali smo se vratiti natrag u prošlost i primijeniti estetiku tehnologije vremena u kojemu se to stradanje i dogodilo. Odlučili smo napraviti novi uređaj koji evocira to vrijeme i tehnologiju, a kako smo mi puno manje tehnički sposobni od kolege Prizmića, to je bio jedan nevjerojatno amaterski pokušaj. U cijelom tom procesu imali smo sreće što smo uspjeli uključiti čovjeka koji je bio glavni serviser mikrofilm uređaja u Hrvatskom državnom arhivu. Pomogao nam je u smišljanju finalnog rješenja. Napravili smo nasilni spoj mikrofilm čitača i dijapozitiva, koji inače ne postoji, ali smo ga mi uspjeli spojiti za potrebe muzeja u Lipi. Ovdje prikazujemo nacrte jer je takva tehnologija naravno morala stati u nekakav prostor. Prikazani su ustvari slojevi diskutiranja jer smo shvatili da nijedan nama dostupan objektiv za projektor ne radi dovoljno dobro. Isprobali smo sve objektive koje imamo doma. Više-manje se radi o tome da smo trebali spriječiti da jedna slika bude pretvorena u ništa. Bilo nam je važno da se može razumjeti da je uloženo truda u to da bude vidljivo zbivanje koje se ustvari ne smije dogoditi.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Vanja Ilić i Branka Donassy  su bile među prvima koje su se odazvale na sudjelovanje u ovom projektu. Osim toga, provele su i najviše vremena postavljajući ovu izložbu i dajući nam izuzetnu čast da rekonstruiraju ovu svjetlosno-tekstilnu instalaciju koja se povezuje s dva prostora. Jedan je Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju, a drugi je showroom atelijera Donassy gdje je instalacija realizirana po prvi put. Između ovih dviju realizacija prošlo je i nekoliko godina. Najprije me zanima polazište za to rješenje, ali i taj zanimljivi prijenos iz ambijenta modnog atelijera u muzejski prostor.

Vanja Ilić: Možemo krenuti od toga da mi je Branka Donassy došla sa zadatkom da atelijer u Mesničkoj ulici, koji je bio dosta neugledan i zapušten, transformiram sa što manje novaca, a po mogućnosti sa što više vlastitog rada. Primarni zadatak bio je postići difuzno svjetlo. Možda u tome leži odgovor kakva je veza između modnog artefakta i skulpture. Veza je ustvari velika jer se i modni dizajn i skulptura povezuju s tijelom, a oboje na umjetničkoj i tehničkoj razini zahtijevaju svjetlost da se vide svi detalji. Osim toga, nije to bio zadatak da se napravi samo prodajni showroom, nego da on može biti i izložbeni prostor i za druge autore. Dakle, osim prvotnog zahtjeva za difuznom rasvjetom, prostor je trebalo urediti sa što manje sredstava i bez ikakvih građevinskih intervencija. Naime, taj je prostor bio pop-up, odnosno privremeni i to u kući koja je pod zaštitom. U zadatku dobivanja difuzne rasvjete, došlo se je do ideje korištenja tekstila uz jeftine fluo cijevi koje su već postojale u atelijeru. Kroz razgovor smo odlučile da bismo mogle na taj način transformirati cijeli prostor. Zajedno s atelijerom Donassy praktički smo stvorili jedno odijelo za taj prostor koje mu istovremeno donosi rasvjetu i potpuno ga dematerijalizira. Stvoren je time novi identitet koji je dovoljno neutralan da može primiti i razna druga događanja. Ja govorim ustvari ovdje o položaju arhitekta u dizajniranju izložbi, a ne dizajnera, za što mislim da su potpuno drugačije uloge. Prvenstveno govorimo o transformaciji prostora, projektiranju različitih utilitarnih elemenata, što se preklapa s tehnikama modnog dizajna. Kao arhitekti projektiramo sidra i ostale arhitektonske elemente, dok se tehnike šivanja rade u atelijeru Donassy.

 

Muzej Apoksiomena, Bijela soba

Muzej Apoksiomena, Bijela soba

 

Branka Donassy: To je bila neophodna kontinuirana suradnja na svakom detalju. Tkanina koju koristimo je rastezljiva i zbog toga mora biti napravljena manja od prostora kako bi se mogla rastegnuti i ustvari ne doticati prostor. Time tkanina postaje tijelo unutar drugog tijela. Sva su sidrenja bila izračuni arhitekta, dok smo mi bili odgovorni za druge dijelove jer smo poznavali materijal za kojega je bilo potrebno otkriti faktor rastezljivosti. Bilo je potrebno napraviti razne probe u atelijeru s rasvjetom da bismo znali koliko tkanina mora biti udaljena od zida kako rasvjeta ne bi bila vidljiva. Isto tako morali smo znati koliko tkanine je potrebno napraviti kako bismo njezinim rastezanjem dobili ono što smo željeli postići. Nakon svih probi, dolazi i postavljanje materijala na čemu smo svi radili. Koristili smo mekane, plastične cijevi za vodu koje su provedene po cijelom prostoru. Cijevi su pričvršćene straga kako bi sve stajalo na svome mjestu. Iako imaš neke pretpostavke kako će nešto izgledati, ipak je potrebno napraviti probe kako bi se vidjelo kako će stvar funkcionirati i kako bi se izbjeglo nabiranje tkanine. Na kraju se nadaš da si sve dobro napravio jer je ustvari sve do samog kraja nemoguće znati jesi li taj proces rastezanja tkanine dobro izračunao.

 

postav vanja ilic

Fotografija: Marko Golub

 

 

Vanja Ilić: Ono što je bio rezultat tog prostora jest njegova dematerijalizacija. Izgledao je poput nekog oblaka koji nestaje. Ujedno su mjesta za sidrenje bila mjesta za ovjes eksponata. Dobili smo svjetlo koje nema nikakvih refleksija i koje daje vrlo lijepu sliku svih detalja. Taman negdje kad smo dovršili ovaj projekt, Idris Turato je dobio natječaj za Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju. Imao je sasvim drugu ideju poligonalne kapsule u kojoj je trebao stajati Apoksiomen, međutim kad je vidio atelijer Donassy, nazvao me je i rekao da želi upravo to napraviti u Lošinju. Dosta smo razgovarali o tome ima li smisla osobni koncept koji reflektira i nekakav umjetnički profil prenositi u drugi prostor i medij. Kad smo vidjeli tog zgodnog atletu, zaključili smo da je on to ipak zaslužio. Ustvari nisam ni vidjela prostor, a pristala sam, što je možda i dobro. Nisam sigurna da bismo se upustili u takav poduhvat da smo znali što nas čeka jer je prostor bio vrlo kompleksan. On danas izgleda kao bubble koji nestaje, međutim to je kućica sa trostrešnim krovom i s velikim poligonalnim tuljcem koji se nalazi na visini od 8 metara. Osim toga, to je i prostor koji ima i određene muzejske zahtjeve, kao što su klimatizacija, ventilacija, grijanje i sve one tehnikalije koje arhitekti i dizajneri jako dobro poznaju. Postojalo je jako puno tehničkih zahtjeva, ali je problem predstavljala i činjenica da je rasvjeta bila unaprijed naručena. Trebalo je već sve biti izvedeno u jednom komadu i dopremljeno na mjesto i nategnuto u prostoru bez jednog jedinog šava. Mogu reći da je tu bila teška inženjerija u pitanju, posebno u projektantskom dijelu. Sidra su se posebno morala projektirati, kao i prodori zajedno sa strojarskim inženjerima iz propalog Janka Gredelja i konstruktoricom iz atelijera Donassy. Moj bivši student napravio je maketu tog stanja u mjerilu 1:10 prema kojoj smo isprobavali mogućnosti sidrenja.

 

Fotografija: Monika Džakić

 

Branka Donassy: Ono što sam zaboravila reći, a tiče se prvoga prostora, da je svako sidro bilo sidrano kukicama iz kojih se moglo bilo što objesiti flaksevima. Mogla se je raditi izložba, a u roku od pet minuta mijenjati cijeli sadržaj. Što se tiče Muzeja Apoksiomena, zadatak je bio vrlo zahtjevan jer je riječ i enormnom prostoru. Budući da tkanina ima svoju širinu, bilo je potrebno spajati prema njoj, dok su sve lampe unaprijed bile zadane. Bilo je užasno teško izračunati koja su to mjesta koja moraju pomiriti i četrdesetak velikih lampi i naše šavove koji su išli između. Osim toga, riječ je o poligonalnom prostoru koji ima tuljac koji ide s krova na dvije vode i koji nije jednako velik. Proveli smo tri, četiri neprospavane noći u postavljanju tkanine u prostor. Potpuna noćna mora. Osim tog silnog izračunavanja, bilo je potrebno osmisliti i sistem postavljanja. Čak smo i za transport morali osmisliti posebnu vreću u kojoj je bila ta enormna količina materijala. Svaka točka koja se trebala vezati imala je svoj broj i bila je označena drugom bojom konca na maketi koju smo imali.

Vanja Ilić: Ali na kraju kad je došao Aposkiomen u pratnji i s osiguranjem i kad je postavljen u prostor, shvatili smo zašto je Idirs Turato htio baš to. Svjetlost je obasjavala svaki komadić bronce, a dolazila je i prirodnim putem kroz valjak na krovu.

 

Fotografija: Monika Džakić

Fotografija: Monika Džakić

 

Na ovoj je izložbi predstavljen jedan element s izložbe posvećene Hermanu Bolléu. Uspjeli smo manje-više rekonstruirati sve elemente te instalacije. Zanima me kakvu su ulogu imale ove igre s instalacijama u kontekstu izložbe? Što se ustvari time htjelo pokazati?

Sanja Bachrach Krištofić: Izložba posvećena Hermanu Bolléu ustvari je bila Mariju i meni prvi postav izložbe. Radilo se o ogromnoj količini crkvene građe do doslovno velikih komada kamena s katedrale koji su morali biti dostavljeni u Muzej za umjetnost i obrt. Htjeli smo, budući da je Mario fotograf, a ja dizajnerica, osvijestiti publiku, koja često samo prođe kroz izložbu i ne obraća pažnju na možda najvažniji detalj i izložak – Muzej za umjetnost i obrt, također djelo Hermana Bolléa. Na izložbi smo imali maketu i projekciju katedrale, Mirogoja i samoga muzeja. Projekcije su zauzimale čitavu širinu zida. Htjeli smo dakle posjetiteljima skrenuti pažnju na arhitektonsku cjelinu, što smo ostvarili maketom, kraj koje su bili prikazani nacrt i tlocrt zajedno s detaljima koje ljudi najčešće ne vide. To su sve detalji koje je isto tako radio Herman Bollé i na koje se je Mario koncentrirao prilikom fotografiranja. To su ujedno mjesta koja su ljudima nedostupna, kao na katedrali, tako i na Mirogoju i MUO-u. Koristili smo se maketama, projekcijama i prikazima detalja kako bi prolaskom kroz prostor posjetitelji mogli direktno osjetiti ono o čemu izložba govori.

Element postava izložbe Herman Bollé - graditelj hrvatske metropole u Muzeju za umjetnost i obrt / Sanja Bachrach Krištofić & Mario Krištofić

Element postava izložbe Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole u Muzeju za umjetnost i obrt / Sanja Bachrach Krištofić & Mario Krištofić

 

Mislite li da je upravo skretanje pažnje taj ključan, središnji zadatak dizajnera izložbi?

Sanja Bachrach Krištofić: Mislim da je važno osvijestiti ljude da znaju gdje su i što gledaju, da znaju što je to zapravo. Sad je u Muzeju za umjetnost i obrt izložba Visovac: duhovnost i kultura na biloj stini na kojoj smo isto radili. Ljudi u jednoj prostoriji prolaze kroz projekciju vode koju je radio Ivan Marušić Klif. Prolazeći po vodi, kako se do otoka Visovca jedino može i doći, ne samo da se može osvijestiti pozicija samostana, nego i cijeli doživljaj vodi posjetitelje na to duhovno mjesto.

 

Fotografija: Monika Džakić

Fotografija: Monika Džakić

 

 

Više o izložbi možete pročitati ovdje, a za bolje razumijevanje koncepta izložbe pročitajte i tekst autorskog tima.