Vizual na naslovnici: plakat “Trojanski kolektiv”, Natrag na trg!, dizajn: Dario Dević

U prvim godinama 2000-ih, praktički jedan za drugim, u Zagrebu su formirana četiri kustoska tima čiji će rad, u organizacijskom i diskurzivnom smislu, obilježiti protekla dva desetljeća: WHW (Što, kako i za koga) formiran je slijedom istoimene izložbe posvećene 152. godišnjici Komunističkog manifesta u HDLU, godinu dana kasnije organiziran je prvi Urbanfestival koji označava i početak djelovanja [BLOK] – Lokalne baze za osvježavanje kulture, u siječnju iste godine održan je i Zagrebački salon mladih čiji će organizacijski tim 2002. početi djelovati pod imenom Kontejner, a 2005. godine preuzimanjem vodstva Galerije Miroslav Kraljević formira se i prvi sastav kustoskog tima GMK. Ta četiri kolektiva dijele nekoliko zajedničkih karakteristika: svi su u osnovi ženski kustoski timovi, svi (uz formalnu iznimku GMK kroz dio njegova postojanja) djeluju iz pozicije izvaninstitucionalne, tzv. nezavisne kulture, i svi su usmjereni na neki vid inovacije u sferi suvremenih umjetničkih, kustoskih i kulturnih praksi.

Također, sva četiri imaju manje ili više jasan profil koji, uz neizbježne dodirne točke, čini ono što rade prepoznatljivim. WHW se u osnovi bavi temom repolitizacije umjetnosti, Kontejner u svojim događanjima tematizira tehnologiju, tijelo, sjecišne točke umjetnosti i znanosti, GMK zauzima svojevrsnu autorefleksivnu poziciju baveći se pitanjem odnosa suvremene umjetnosti i njenog kulturnog i društvenog nasljeđa te njenom ulogom u kontekstu društva. [BLOK] slično GMK adresira nekoliko tematskih klastera koji se manje ili više vrte oko pitanja odnosa umjetnosti i svakodnevnog života, susjedstva, urbanog prostora, odnosa privatnog i javnog, aktivizma, edukacije i samoedukacije u sferi kulture i umjetnosti.

Konačno, zajednička točka je kontinuirana pažnja svih navedenih kolektiva prema vizualnim komunikacijama svih svojih programa i projekata, koja se manifestirala u tijesnoj, sinergijskoj suradnji s nizom dizajnera različitih generacija i grafičkom oblikovanju čiji najbolji dio, s ove vremenske distance, predstavlja neke od značajnih primjera suvremenog dizajna za kulturu u Hrvatskoj. WHW je takvog saveznika našao u Dejanu Kršiću, Kontejner uglavnom u Dejanu Dragosavcu Ruti, GMK opet u Ruti, Damiru Gamulinu, Andri Giuniju i drugima, a [BLOK] u čak dvadesetak dizajnera koji su manevrirali kroz njihove različite programe, njihove naizgled bezbrojne iteracije, mutacije, sekvence i poglavlja.

Od navedenih organizacijskih kolektiva na nezavisnoj sceni, [BLOK] se kroz svojih dvadeset godina možda najviše transformirao, a sigurno najmanje predvidljivo – mijenjali su se ljudi u njegovoj kreativnoj jezgri, a programi su iznicali jedni iz drugih, spektar tema kojima su se bavili se širio i sužavao po potrebi, jednako kao što je publika kojoj su se obraćali varirala od oštrog fokusa prema najširem krugu interesenata i natrag. To se odrazilo i na dizajn, odnosno na, u širem smislu pojma, „vizualni identitet“ samog [BLOK]-a i njegovih programa u kojem je zaista teško pronaći stvarno jedinstvo.

Uz nekoliko sporadičnih grafičkih motiva koji su se namjerno ili nehotično vraćali, i poneke reference u tragovima, ovdje toga jednostavno nema, osim ako posegnemo za vrlo problematičnim tumačenjem kako je „identitet“ baš u tome što on nije fiksan i stalan. Mislim da je preciznije reći da taj izostanak trajnog i dosljednog vizualnog sustava nešto što pripada duhu vremena u kojem se organizacija formirala, duhu i dinamici organizacija civilnog društva u sferi kulture i umjetnosti te ranije spomenutoj specifičnoj programskoj dinamici stalnih transformacija, mijena, učenja i nadogradnji. Vizualni identiteti tradicionalno pripadaju kontekstu korporacija i korporativnog brendiranja, a potom i institucija, nacija i država, dakle svemu čemu je [BLOK] ili u poziciji nepripadanja ili u statusu aktivnog svjetonazorskog suprotstavljanja.

Urbanfestival: Ad hoc kolektivi, plakati, dizajn: Lina Kovačević, 2003.

U dvadeset godina moguće je pratiti i kako su se razvijali standardi grafičkog dizajna u Hrvatskoj od početka 2000-ih do danas, naime, čak i manje ambiciozni rani dizajnirani artefakti [BLOK]-ovog prvog i najdugovječnijeg programa, Urbanfestivala, karakterističan su, ne manje vrijedan proizvod svog vremena.

Dizajn za [BLOK] razvijao se onako kako su i sami programi postajali promišljeniji i autorefleksivniji u odnosu na svoje formate, pa je tako već rad Andreja Filetina za drugo izdanje Urbanfestivala svojevrsna interpretacija unutarnjeg mehanizma samog događanja koje se tada odvijalo na više lokacija u tri različita turnusa u razmacima od po mjesec dana – vrijeme postaje sastavni dio logike dizajnerskog rješenja, a motiv koji Filetin ovdje koristi su krugovi semafora, crveni, žuti i zeleni za svaki od turnusa. Od tada pa do danas jasno je da dizajn za [BLOK] neće počivati na nekoj specifičnoj oblikovnoj estetici, nego na relaciji sadržaja s njegovim neposrednim urbanim kontekstom, s mjestom i vremenom, s publikom, svakodnevnim tokovima gradskog života.

Dizajn Line Kovačević za UF 2003 vjerojatno najbolje utjelovljuje takve ideje, posebno u perforiranim plakatima koji su osvajali poglede na gradskim ulicama tako što su u sebe apsorbirali pronađeno stanje plakatnog oglašavanja u urbanom prostoru – kroz njihova „okna“ prodirali su tragovi svega drugog što se odvijalo u istom gradu u isto vrijeme. Poput leće, oni su fokusirali svu drugu gradsku vizualnu komunikaciju svog trenutka i mjesta u jednu točku, podcrtavajući ideju propusnosti između sfera umjetnosti i svakodnevnog života. Slične primjere promišljenog, subverzivnog odnosa prema praksi eksterijerskog oglašavanja pronalazimo u ranijim desetljećima (plakati Dalibora Martinisa za izložbu Mogućnosti za ’71 i Borisa Ljubičića za 7. Zagrebački salon 1972.) i kasnije (čitava serija Sondinih plakata za Festival rabljenih knjiga BOOKtiga u Poreču od 2009. do danas). Barbara Blasin od 2006. do 2009. festivalske materijale oblikuje konzistentno, uspostavljajući u tom periodu standard koji festival dotad nije imao, a konceptualno ga tumači metaforičkom analogijom gradskih ulica i riječnih tokova u kojoj je festival svojevrsni brod koji njima teče i putem prima svoje putnike.

Plakat za 10. Urbanfestival, dizajn: Ivan Klisurić, 2010.

Barbara Blasin je u festivalskim programima sudjelovala i svojim istraživačkim i umjetničkim projektima od kojih je najvažniji bio Ženski vodič kroz Zagreb (u koautorstvu s Igorom Markovićem). Nakon Martine Granić, koja grad (u skladu s temom [U]mjesto granice) interpretira kao slagalicu čije spojne točke čine njeni skriveni uglovi i međuprostori, u desetom izdanju dizajn UF-a preuzima Ivan Klisurić koji vjerojatno tamo pronalazi svoj interes za mapiranje grada u različitim njegovim slojevima i sadržajima što će se manifestirati i u nekim kasnijim samostalnim projektima. Plakat UF-a 10 u savijenom obliku služi kao programska brošura s mapom događanja: crveni križevi (X) označavaju mjesta događanja, a enigmatične crvene točke, koje se pojavljuju i na slijepoj, stražnjoj strani plakata označavaju mjesta gdje su se u tom trenutku u Zagrebu nalazile nadzorne kamere – inteligentno tumačeći festivalskim tiskanim materijalom logiku jednosmjernog nadzora, oni nas vide, mi njih ne vidimo.

Urbanfestival 11, dizajn: Hrvoje Živčić & Dario Dević

Sljedećih nekoliko godina (UF 13 – 15, 2011. – 2015.) obilježit će suradnja [BLOK]-a s Dariom Devićem i Hrvojem Živčićem, koji u to vrijeme profiliraju kao vjerojatno najproduktivniji dizajneri za nezavisnu kulturu širom scene. Plakati za UF 11 su pokazni primjer tada karakteristične Živčićeve i Devićeve dizajnerske ekstravagancije siromašnim sredstvima i spajanja spontanosti DIY-a i visokokultivirane tipografske discipline – sastojali su se od modula A4 formata od kojih je svaki oglašavao jedno od vremenski udaljenih događanja, a svi zajedno, ako se zalijepe prema unaprijed označenoj shemi, čine zaokruženu cjelinu – plakat koji odstupa od svojih tradicionalnih okvira i oblik zadobiva protokom vremena, prateći raspršenu dinamiku samog festivala koji je vlastiti okvir odavno dekonstruirao. Ovakve igre s medijem (to uključuje i plakat za UF 12 koji je sadržavao sličice u boji koje su se odvajale i lijepile u crno-bijelu programsku knjižicu) odgovor su na poslovično nizak budžet, ali i na definitivno gubljenje propagandne relevantnosti samog medija plakata – kao i svi stari mediji, u svojoj kasnoj, disfunkcionalnoj dobi postao je vibrantno mjesto istraživanja i inovacija.

Plakat za 12. Urbanfestival, dizajn: Dario Dević & Hrvoje Živčić, 2012.

U trogodišnjem trinaestom izdanju (2013 – 2015.) sam Urbanfestival će se konačno rasplinuti, a Živčić&Dević će tu činjenicu podcrtati tako što će materijale za svako događanje dizajnirati praktički kao individualan projekt, estetski posve neovisan o cjelini. Paralelno s tim ozbiljnije se počeo razvijati i [BLOK]-ov izdavački program, koji je odražavao postupno prebacivanje fokusa s uvjetno rečeno proizvodnje iskustva (generalna festivalska odlika) prema proizvodnji i distribuciji znanja. Nekoliko knjiga dizajnirala je Rafaela Dražić, potom Nina Bačun i Roberta Bratović, različitih su vrsta u rasponu od knjiga umjetnika do zbirki tekstova, a svaka je oblikovana kao zasebna jedinka, objekt čija forma u potpunosti proizlazi iz njegove komunikacijske namjene.

Plakat za Političku školu, dizajn: Vasja Lebarič

Točku prijeloma u funkcioniranju [BLOK]-a čini sljedeća godina, Urbanfestival prestaje postojati, ali organizacija 2016. počinje s javnim programima u stalnom vlastitom galerijskom prostoru – BAZI. Kako diskurzivni, edukativni i izložbeni programi BAZE počivaju na projektnoj osnovi, odnosno na programskim cjelinama, podcjelinama i njihovim višegodišnjim ciklusima, vizualne komunikacije su usredotočene na formiranje identiteta svake od njih pojedinačno, i uglavnom stabilno unutar svakog ciklusa, slično kao što je za [BLOK]-ov projekt Mikropolitike u njegovim prvim godinama koje su tekle paralelno s mutacijama Urbanfestivala (od 2005. do 2009.) dizajnirao Dejan Dragosavac Ruta (riječ je o letcima s perforacijama koji su se, slično kao Rutini letci za programe Kontejnera, mogli slagati u mape/registratore).

Umjetnost i stambeno pitanje, Umjetnici za kvart, serija plakata, Hrvoje Živčić & Dario Dević, 2014 – 2016.

Tako za program Umjetnost i stambeno pitanje (2016 – 2018.) Dario Dević oblikuje A3 programske letke / mini plakate koji se, slično kao i plakat za UF 11, s vremenom modularno nadopunjuju, „kat po kat“ čineći zgrade i stambene sklopove, dok s Muzejom susjedstva Trešnjevka (2018 – ) po prvi put neki [BLOK]-ov projekt dobiva identitet koji se dominantno oslanja na logotip kao svoj središnji element (Zoran Đukić i Hrvoje Živčić). Budući da se neki projekti vremenski preklapaju, zanimljivo je vidjeti kako se u isto vrijeme među njima odvijaju vizualne komunikacije koje govore dramatično različitim jezicima – Politička škola za umjetnike (ilustracije Vasje Lebariča, 2016 -) u svojim tiskanim materijalima anarhična je i ekspresivna, Pro[iz]vedi mladost u kulturi (Nina Bačun i Roberta Bratović s ilustracijama Ane Kovačić, 2017 – 2019.) je lepršavo trendovska, a knjige iz Biblioteke Tendencija (Hrvoje Živčić, 2019 -) odlikuje modernistička sistematičnost, jezgrovitost i čistoća.

Biblioteka Tendencija, dizajn: Hrvoje Živčić, 2020.

Vratimo li se na kraju opet na problematično pitanje identiteta, doista, što je „identitet“ prema učenju? Prema odrastanju, sazrijevanju? Prema životu? Prema zajednici, odnosno prema njihovoj mnogostrukosti, propusnosti i fluidnosti? Prema dijeljenju i uzajamnosti? Što je identitet prema komunikaciji? Prema mišljenju, prema zamišljanju bolje budućnosti? Svaki od opisanih dizajna u osnovi je bio iskaz određenih ideja koje su u nekom trenutku kustosice, umjetnici i dizajneri sukreirali i koje su nam govorile o životu, gradu, susjedstvu, mladosti, radu, sjećanju i perspektivama . A govorile su nam i o dizajnu. Što može biti bolje od toga?