Starija publika Stanislava Habjana poznaje i kao polovicu kultnog tandema Greiner&Kropilak, samozatajnog multimedijskog autora koji je sav svoj rad bazira na komunikaciji i suodnosu s drugima, bilo da je riječ o slučajnom posjetitelju, čitatelju, suautoru, partneru, nekom piscu, pjesniku, umjetniku ili sebi samom. Zajedno s Danijelom Žeželjem Habjan je izlagao i u HDD galeriji prije dvije godine sa svojim konceptom Dućana metafora, a tom prilikom napravili smo i intervju s njim. Tada, kao i sad u Galeriji Forum, Habjan je prisutan u galeriji za svo vrijeme trajanja izložbe. Upoznajte ga.
Iz teksta Antuna Maračića:
Prvo s čime sam se davnih 80-ih prošlog stoljeća susreo u vezi sa Stanislavom Habjanom (tada još kao dijelom radno-sanjalačkog tandema Greiner & Kropilak), a da nisam ni znao o kome se radi, bila je jedna njegova/njihova razglednica s aproprijacijom nekog lika iz stripa koji, uz adekvatnu grimasu, izgovara riječ: ‘čudno’. Dojam koji me obuzeo pri pogledu na taj artefaktić bilo je doslovno, ‘tautološki’ – čuđenje. Taj prvi osjećaj, tako intenzivno sugeriran nenametljivim i minimalnim, kako vizualno tako i verbalno, sredstvom, k tome još pukim citatom u formi razglednice, ostao je dominantan do danas pri brojnim susretima s različitim Habjanovim uprizorenjima koji su uslijedili kroz dugi dugi niz sljedećih godina.
Čudno, dakle – neobično, dakle teže objašnjivo, nešto nedovoljno definirano, što ne reflektira jasni uzročno-posljedični princip, a također, vidjet ćemo, i nešto što ne ovisi o nekoj konstanti uobličenja, sredstva, stupnja dorečenosti, zaokruženosti. Jedina konstanta u strukturi Habjanovih ‘proizvoda’ jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno, pronalazimo, i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmjehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha!-efekte i dalje se onda vladamo na temelju Stanislavovim impulsom ustanovljenih zajedničkih nazivnika; na temelju povjerenja i uvjerljivosti, unatoč maglenih spojeva, lišenih administrativnih medijskih i stilskih odrednica i pečata, koji bi doduše uspostavili granice i omogućili lagodnu konzumaciju bez misli, ali i redukciju uzbuđenja. Ne možemo dakle faktički poopćiti strukturne elemente uvijek drugačijih manifestacija Habjanovih solilokvija… Hm, solilokvija? Ali on inzistira na dijalozima! To je i naslov ove izložbe/događanja: Dijalozi. Kakvi su to dijalozi? Prvo – dijalozi sa samim sobom. Primjerice, svoju prijavnicu na natječaj za izložbu u Forumu 2013., Habjan je uobličio u obliku dijaloga sa Stanislavom. Samom sebi, obraćajući se trećima, objašnjavao je svoje ideje, polazišta, dileme, izgled buduće izložbe…. a tu informaciju mi treći očitali smo bez ikakva problema. Štoviše, dovela nas je do odluke da njegovu izložbu prihvatimo.
Nadalje, Habjan se ponaša kao svojevrsni prometnik koji u odnos komunikacije stavlja prostorno i vremenski udaljene osobe, mrtve i žive, bliske i nepoznate, slavne i anonimne, stvarne i imaginarne, imaginarne i imaginarne; ljude i stvari, ptice… Konkretno, na pitanje o primjerima, sudionicima dijaloga koje kani izložiti, odgovara Stanislav Habjanu u spomenutoj autodijaloškoj prijavnici:
– Igru bi otvorio Kinez, moj nijemi sugovornik iz kratke priče ‘Ping-pong’, dakle čisti prozni tekst iz 1984. Zatim, koliko odavde mogu vidjeti, mladi Greiner i Kropilak s vjerojatno 5 ili 6 razgovora predstavljenih na različite likovne načine, kako su već i nastajali. Potom Kropilak i francuski sudac iz novinske objave ‘Tribunal a Paris’ – što je izvorno bila moja kartolina Antunu Maračiću. Potom bih volio i morao napokon suočiti i samoga sebe u razgovoru s Kropilakom. Potom pripovjedač Nikola Iskra, s kojim bi kolaž dijaloga mogao dovesti do dijaloga s Vladom Kristlom, autorom objave ‘Mjesec je Francuz’ – savršeno točne premda Kristl nikad nije upoznao Iskru. Potom Davor Mindoljević s nekoliko naših današnjih uobičajenih stepenastih dijaloga mailom. Olja Savičević Ivančević, dijalog s njenim romanom posredstvom male instalacije. Tatina javna čestitka dvadesetog rođendana Klasji Habjan dijalogom fotografija Borisa Cvjetanovića i grofa Esterhazyja. Dijalog poetskih molitvi Daniila Harmsa i Tonča Petrasova Marovića. Stanislav i Marjan Habjan, dijalog s ocem fotoportretima sinova. /…/
I još puno toga. Pogon je izdašan, zapažanja minuciozna, kombinatorike neiscrpne, a sloboda asocijacija upravo drsko vratolomna. A sve to prezentirano je kroz maštovite spojeve slika, riječi, ručnoradnih objekata, brikolažne scenografije s bizarnim akcentima, poput, primjerice, bicikla s prikolicom i golemim drvenim krilima.
Iako brižljivo postavljena, izložba nije zaključena otvorenjem. Štoviše, dijalozi se nastavljaju, društveno-stvaralački proces intenzivira. Sam autor sve vrijeme je prisutan na izložbi čineći njezin dio. Riječ je, kaže on uz ostalo, o interaktivnoj radionici, stalnom performansu te uspostavi osobite gradske komunikacijske točke.
STANISLAV HABJAN (Zagreb, 1957). Multimedijski djeluje na spoju literature, likovnosti i grafičkog oblikovanja od 1983. Autor je knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984) i Interkonfidental (s B. Greinerom, 1999). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996). Suosnivač je i član Greiner & Kropilak Mailart Officea (1983-2003), Slipe konfidence (1993-2003) te Petikata, 2001. Izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Indiji… G.odine 1993. konstruirao je, zajedno s Greinerom, Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvaren niz performansa, otisaka grafika uživo.
Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i predstave. Oblikovao je publikacije za nastupe hrvatskih umjetnika na venecijanskom bijenalu (1997, 2003 i 2005), plakati su mu uvršteni u Graphis poster books (1994, 1995, 2004). Bio je art direktor novina za kulturu Homo volans (1995/7) i glazbenog magazina Nomad (br.1-18,1998/9). Dobitnik je nagrada za prozu, grafički dizajn i autorski projekt. U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario niz grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, 2005; Becycled Quotes, 2006; Be Fair to Dog!, 2007, Lun, 2009, Život mimo, 2010, 12P, 2011, Dućan metafora, 2011, Pio i Pepe, 2013) kao i multimedijskih projekata i performansa izvedenih u Hrvatskoj i Italiji (Homo volans, 1996; Osmijeh Majakovskog, 2001; Stazione Topolo, 2003; Reflex, 2006; My Home is Your Home, 2009; Simetrija kvadrata, 2011; Idijot Wind, 2012; Kaciga od Manche, 2012…). Aktualni projekti uključuju izložbu Dijalozi, putujući ambijent Dućan metafora i Skale do sunca, umjetničku galeriju u Staroj Novalji. Član HZSU i HDLU. Živi i radi u Zagrebu.