DAVOR GRÜNWALD: “Branite svoje ideje i pod prijetnjom otkaza” (drugi dio)

Grunwald portret intervju 2

“Jasna, dobra argumentacija tvog pristupa ili koncepta uvjerit će i najtvrdoglavije da si u pravu i da te trebaju poslušati. Kada danas razmišljam o svim svojim sukobima s poslodavcima, a bilo ih je podosta, postupio bih na isti način. Kada se sve zbroji, isplatilo se. Konačno, čak je i kompjutor pametan samo toliko koliko pameti u njega ugradiš. Ne dozvoli da te itko ponižava. Pred kraj moje karijere jedan član uprave kompanije pred radnicima me nazvao govnarom (shithead) i starim prdonjom (old fart). Zaprijetio sam tužbom za mobing. Kompanija mi je ponudila 100 tisuća dolara da ih ne tužim. Pristao sam!” – Razgovarali: MARKO GOLUB & KORALJKA VLAJO

Fotografija na naslovnici: Miran Krčadinac

Prvi dio razgovora s Davorom Grünwaldom pročitajte OVDJE. Glavnina ovog razgovora napravljena je tijekom lipnja 2017., a dopunjavan je do rujna u jeku priprema izložbe Davor Grünwald: Retrorama industrijskog dizajna 1968. – 2008. Razgovor nam je poslužio za stjecanje detaljnijeg uvida u više od četrdeset godina karijere i rada ovog industrijskog dizajnera, a neki njegovi dijelovi korišteni su i u samoj izložbi kao svojevrsni vodič, pripovjedački “glas” koji prati, opisuje i komentira njene predmetne i fotografske eksponate. Intervju koji slijedi prati karijeru ovog dizajnera od odlaska u Kanadu 1975. do danas.

MG: Kako ste završili u Kanadi?
DG: Opcije su bile Australija ili Kanada.

KV: Amerika nije bila opcija?
DG: Ne, daleko je kompliciranije doći u Ameriku nego u Kanadu. Također, imao sam dobrostojećeg rođaka u Montrealu, koji me pozvao da dođem. To je prevagnulo. Dolazio je na ljetovanja u Istru i jedno ljeto sam ga zamolio da mi pomogne, rekao je da nema problema. Dio moje obitelji Grünwald iz Münchena bili su nudisti i dolazili su ljetovati u Istru, u Premanturu gdje se nalazi poznata nudistička plaža. Tamo je dolazio i taj Nikica Turković. I tako sam se ja s aktovkom i potpuno gol spustio k njima na razgovor. Eto što je sve jedan dizajner morao raditi da bi opstao! Tada je pao dogovor da otputujem u Kanadu. Nikica Turković imao je tvornicu prozora i vrata i obećao mi je poslati garantno pismo. S tim pismom sam otišao u Beograd u kanadsku ambasadu i nakon jedne godine čekanja zbog provjera, dobio sam papire. Tako sam završio u Kanadi.

KV: U Montrealu?
DG: Prvo sam došao u Toronto, ali nisam znao jezik. Onda sam otišao kod rođaka u Montreal i tamo sam se uspio organizirati. Tako je izgledao moj odlazak u Kanadu. Do danas, nakon 42 godine, nisam nikada požalio.

 

“Novine su bile pune oglasa za dizajnere. No to su bili “dizajneri” za vodoinstalacije i slično. Bilo je teško razlučiti, htio sam raditi za kompaniju koja treba “pravog’’ dizajnera. I napokon sam našao oglas jedne kompanije koja je izrađivala elektronička kućišta od metalnog lima”

 

KV: Jeste li u Kanadi odmah počeli raditi za tvornice?
DG: Ne, bilo je teško tek tako započeti. Prvo sam počeo raditi za Nikicu Turkovića, imao je uredsku zgradu i tvornicu, bio je imućan. Živio je u bogatom, engleskom dijelu Montreala. Za njega sam radio u zamjenu za to što sam kod njega stanovao. Imao je jednu ulicu s dvadesetak kuća u kojima je bilo po četiri stana i ja sam ih održavao, bojao, kosio travu… I onda sam preko novina počeo tražiti posao. Novine su bile pune oglasa za dizajnere. No to su bili “dizajneri” za vodoinstalacije i slično. Bilo je teško razlučiti, htio sam raditi za kompaniju koja treba “pravog’’ dizajnera. I napokon sam našao oglas jedne kompanije koja je izrađivala elektronička kućišta od metalnog lima. To mi je djelovalo dosta zanimljivo.

MG: Kako se zvala ta kompanija?
DG: MS Electronic Housing ili nešto slično. Za njih sam radio prvih šest mjeseci, bio je to kratak period, ali su me spasili. Vlasnik je bio Nijemac, komunicirali smo na njemačkom jer nisam znao engleski, ali sam tamo puno naučio. Naučio sam sve o američkom mjernom sustavu koji dotad uopće nisam poznavao. Radio sam za sitan novac, ali tada sam još bio sam, obitelj je bila u Zagrebu. No nakon što je moj šef iznenada umro, kompanija se zatvorila. Tada sam dobio svoj prvi pink slip, kojim imate pravo dobivati od države novčanu potporu. To je bio šok, to nisam poznavao, kada dođeš na vrata, a vrata su zatvorena. Onda me prihvatio jedan klijent mog dotadašnjeg šefa i za njega sam 1976. radio tri mjeseca na tom kompjutoru, Micom 2000. Pozvao me jer je vidio da mu mogu pomoći u oblikovanju. Nije imao novca za alate, nije znao hoće li to proći ili ne. Radili smo s vakumiranom plastikom, s jeftinim drvenim alatima.

 

 

Računalo Micom 2000, 1976.

Računalo Micom 2000, 1976.

KV: Dizajnirali ste kućište?
DG: Tako je. Radilo se s vakumiranom plastikom zato što su alati za injekcijsku plastiku bili preskupi za ulaganje. Taj posao je trajao tri mjeseca, a ja sam jurio okolo sa svojim novim autom. Naime, kupio sam si sportski auto uz pomoć Nijemca koji je dao garanciju za mene. Uživao sam u svom prvom automobilu. Tražio sam novog šefa da mi plati benzin jer sam stalno vozio zbog posla. Odgovorio je da neće, nakon čega sam odlučio otići. Poslije je Micom prodao Phillipsu. Phillips ga je otkupio kako bi maknuo s tržišta potencijalnog konkurenta.

 

“U početku moje kanadske karijere poslodavci su me često pokušavali iskoristiti za malu novčanu naknadu, jer sam bio nov, imigrant”

 

MG: Njegova tvrtka nije bila isključivo orijentirana na kućišta, nego općenito na kompjutore?
DG: Tako je. On se bavio elektronikom, a mene je trebao za dizajn hardvera.

MG: Ne vidim na fotografijama je li tipkovnica bila integrirana s ostatkom računala ili je odvojena?
DG: Bila je zasebna, odvojena. Kućište je sadržavalo svu elektroniku, transformatore, veliki ekran i tako dalje. Bio je to zanimljiv projekt, ali opet jedna od suradnji koja je završila tako da više nisam mogao nastaviti s radom. U početku moje kanadske karijere poslodavci su me često pokušavali iskoristiti za malu novčanu naknadu, jer sam bio nov, imigrant.
MG: Koliko ste, kao dizajner, imali utjecaja u organizaciji samih komponenti, neovisno o vanjštini?
DG: Radilo se slično kao i u TRS-u. Koristile su se gotove komponente, drugih nije bilo. Te komponente sam složio tako da mogu korespondirati jedna prema drugoj. Bio sam organizator, a vlasnik je bio tehnolog elektronike. Unutrašnja organizacija bila je napravljena tako da mogu oblikovati vanjštinu. Manje-više uvijek je to bio sličan pristup kod svih elektroničkih uređaja. A to sam naučio u TRS-u.

KV: Dakle, sa što manjim utroškom materijala u što manjem prostoru?
DG: Tako je. Jednostavnije i jeftinije. I naravno, ergonomski i vizualno kvalitetno. Nikada nisam radio ekstenzivna istraživanja i analize. Kod mene je to išlo dosta spontano, iz skica s bilješkama. Nitko me nikada nije tražio desetke stranica izvještaja.

MG: Koliko se to razlikovalo, u iskustvu, u odnosu na rad za hrvatske, odnosno jugoslavenske kompanije?
DG: Bilo je jako slično. Ono što sam naučio u TRS-u i Prvomajskoj, to sam primijenio u Kanadi. Jasno, ovisilo je i o karakteru suradnika. Dosta energije sam trošio i na njegovanje dobrih odnosa s ljudima s kojima sam radio.

MG: Godine 1977. počinjete raditi za tvrtku koja se zvala Prodesign, isto kao i vaš studio koji ste morali zatvoriti nekoliko godina ranije. To je nevjerojatna koincidencija.
DG: Da, taj Prodesign bio je konzultantski ured čiji je vlasnik bio jedan Francuz. Za njega sam dizajnirao modularni, sklopivi sustav za izlaganje. To je bio pop-up štand koji se može složiti u jednu kutiju, koncept je bio napredan u to vrijeme. Za istu tvrtku dizajnirao sam i pribor za kuhanje. Formalno je bio zanimljiv, smiren, funkcionalan.

MG: Koji je materijal korišten?
DG: Nehrđajući čelik obložen špricanom plastikom, koja je pratila formu.

 

Set kuhinjskog pribora, Prodesign, 1977.

Set kuhinjskog pribora, Prodesign, 1977.

 

KV: Je li započela masovna proizvodnja?
DG: Jest, ali ne znam točno gdje se prodavalo. Izgubio sam kontakt s Prodesignom. Nakon dvije godine u Montrealu morali smo pobjeći iz grada zbog političke situacije, kada je stranka Québécois na čelu s Renéom Lévesqueom došla na vlast. Htjeli su se odcijepiti od ostatka Kanade. U to vrijeme tretman pridošlica bio je užasan, nisu me htjeli poslužiti u dućanu, u restoranu i slično. A ja sam tek bio stigao iz drugog političkog sustava koji mi je određivao što smijem, a što ne smijem. Tražio sam izlaz iz te situacije i našao sam oglas u novinama. Texas Instruments tražio je industrijskog dizajnera s europskom edukacijom i iskustvom dizajniranja elektroničkih kalkulatora. Pozvali su me na tri dana u Dallas, gdje sam imao razgovore s desetak voditelja odjela. Upoznali me s agenticom za nekretnine kako bi mi pomogla pronaći kuću! Posljednja osoba s kojom sam razgovarao na kraju me upitala: “Od kuda ste vi zapravo?” Odgovorio sam da sam iz Jugoslavije. „Nažalost, ne možemo vas primiti“, odgovorili su. Tada sam odlučio preseliti se u Winnipeg jer sam tamo dobio posao.

MG: U Winnipegu 1978. dizajnirate traktor za poljoprivrednu tvrtku Versatile.
DG: Tako je. U Winnipegu sam dobio posao u konzultantskom uredu kod jednog američkog industrijskog dizajnera. Bio je to uhodan posao, a on je bio dobar pregovarač. Dobivao je poslove sa svih strana Kanade i Amerike. Pobjegao je u Winnipeg iz Amerike gdje je imao problema jer mu je žena bila Afroamerikanka i patio je od PTSP-a, koji je zaradio u Vijetnamu kao pripadnik Zelenih beretki. Po zanimanju je bio stolar, ali se prekvalificirao u industrijskog dizajnera i bio je fantastičan. Ugovorio je posao s tvornicom Versatile u Winnipegu. Dogovorili smo da ja radim jednu verziju, a on drugu i zaposlio je još jednog mladog dizajnera, tako da smo radili na ukupno tri koncepta. Održali smo prezentaciju za direktora u tvornici, koji je odabrao moj koncept jer je imao „europski štih“. Bio sam presretan, no šef je bio ljut, nije očekivao da ću ga pobijediti. Kada mu je bilo loše, bio je vrlo neugodan, obukao bi se u zelenu kamuflažnu uniformu i počeo bi galamiti i bacati stvari. Zbog toga sam odlučio otići. Nakon toga sam počeo samostalno raditi, napravio sam brošuru u kojoj sam predstavio taj koncept traktora.

 

Redizajn traktora, Versatile, 1978. (skice)

Redizajn traktora, Versatile, 1978. (skice)

 

KV: Je li traktor bio proizveden?
DG: Jest. No ubrzo je stiglo pismo od odvjetnika tvrtke u kojem su tražili da im platim sve troškove dizajna jer sam prikazao njihove tajne. Nisam znao kako se obraniti, nisam imao ni novca ni znanja. No sjetio sam se da je upravo moj bivši šef na jednoj izložbi kanadskog udruženja dizajnera prikazao iste te fotografije. Pokazao sam to odvjetniku koji im je napisao pismo i nakon toga više nisam čuo ništa od njih. Tog svog šefa jednom sam prilikom sreo na izložbi u Torontu, ali ne znam što je dalje bilo s njim. Bilo je zanimljivo raditi godinu dana za njega, sviđao mi se njegov direktan, brz pristup. Jednom prilikom me poslao na krov svoje kuće da mu skidam crijepove, no odbio sam ga, nisam ugovorio da stojim na krovu i padnem. Pitao sam ga – tko će odgovarati ako mi se nešto dogodi? Kao što sam spomenuo, direktoru Versatilea svidio se europski pristup u mom dizajnu, dijelom i zato što su namjeravali te traktore prodavati u Europi. To je samo jedna od priča iz Winnipega, poslije sam obavljao sitne poslove za medicinsku elektroničku industriju i čak dobio nekoliko patenata. Mogao sam životariti. S vremenom mi je dosadilo živjeti u Winnipegu koji se nalazio “usred ničega”, pa smo otišli u Toronto.

MG: Na ovom, kao i na mnogo drugih primjera javlja se karakteristična crvena boja. Koliko je to stvar konteksta i funkcionalnosti, a koliko vaših preferencija?
DG: Da, to je moja crvena boja koja je uvijek prisutna. Ne znam, uvijek mi je bila najdraža i primjenjivao sam je koliko sam mogao. Bilo je slučajeva kada je postala funkcionalna, kao u geofizici, gdje je uočljiva ljudima koji hodaju šumom i zelenilom. U tim slučajevima, crveno-narančasta je stopostotno funkcionalna boja. Svi moji automobili bili su crveni!

MG: Uvijek se radilo o istom tonu crvene?
DG: Da. Uvijek sam odabirao tu boju. Nemam objašnjenje za to, jednostavno sam fasciniran tom bojom.

MG: To nas vodi do razdoblja kada ste dizajnirali geofizičke instrumente, od ranih 80-ih.
DG: To je već bilo u Torontu. Vratio sam se u Toronto jer sam znao da taj grad nudi velik izbor kompanija. Preko headhuntera sam dobio posao tehničkog crtača u Scintrexu (Scientific Instruments, Research and Exploration), kompaniji koja proizvodi geofizičke naprave. Nisam ispočetka radio kao industrijski dizajner, ušao sam kroz “mala vrata” kao crtač. Kod njih se radilo tako da su crtači za svojim stolovima radili vrlo blizu šefovog ureda. Svatko je dobivao svoj projekt, a šef je nadgledao. Međutim, ja sam to radio na svoj način – napravio bih crtež i odmah započeo s izradom modela. Šef se čudio tome, a ja sam mu objašnjavao da istražujem kako će to što radim izgledati u tri dimenzije. Nije mu bilo jasno, jer me nitko nije tražio da to radim, a ja sam mu odgovorio da to upravo tako mora ići. Nisam još htio da se zna tko sam. Dizajnirao sam jedan zanimljiv, kompliciran instrument za analizu uzoraka, Atomski apsorpcijski spektrofotometar AAZ-2. U njega se stavljao uzorak otopine, a instrument bi raspoznavao čestice zlata ili srebra. Bilo je zanimljivo jer sam mogao organizirati ergonomski pristup, vizualan izgled, jednostavan način otvaranja prilikom stavljanja uzorka, pristup elektronici itd.

 

“Ja sam radio na svoj način – napravio bih crtež i odmah započeo s izradom modela. Šef se čudio tome, a ja sam mu objašnjavao da istražujem kako će to što radim izgledati u tri dimenzije. Nije mu bilo jasno, jer me nitko nije tražio da to radim, a ja sam mu odgovorio da to upravo tako mora ići”

 

MG: Za Scintrex 1982. dizajnirate geofizički instrument Genie, u obliku ruksaka. Kakav je to instrument?
DG: Riječ je o prijemniku i odašiljaču. Odašiljač se nalazio na leđima, s integriranom baterijom koja se mogla izvaditi. Bilo je ergonomski zanimljivo jer se nosilo na leđima.

 

Atomski apsorpcijski spektrofotometar AAZ-2, Scintrex, 1980.

Atomski apsorpcijski spektrofotometar AAZ-2, Scintrex, 1980.

 

KV: Koja mu je bila namjena?
DG: Geofizika, služio je za istraživanja pod površinom zemlje. Operateri su stajali na udaljenosti 20-ak metara jedan od drugoga. Magnetske silnice prolaze kroz zemlju i ako naiđu na provodljiv materijal, reagiraju i dolazi do devijacije, a računalo to bilježi. Tako su provodili istraživanja. U geofizici se uvijek radi o istom principu magnetskih silnica.

KV: Jeste li dizajnirali i sklop upravljanja?
DG: Jesam. Prijemnik sadrži očitavanje i upravljanje s prijemom signala. On to snimi i poslije obrađuje s pomoću kompjutora. Tako se otkriva na kojoj poziciji se nešto nalazi.

 

Elektromagnetski prijemnik i odašiljač SE-88 Genie, Scintrex, 1982.

Elektromagnetski prijemnik i odašiljač SE-88 Genie, Scintrex, 1982.

 

MG: Ruksak sadrži i mjesto za bateriju koja se umeće u kućište?
DG: Tako je. To je baterija koja se umeće na vrlo jednostavan način. Ima svoje vodilice, ubaci se unutra i zakopča. To je bio vrlo napredan koncept i za njega sam 1983. dobio Kanadsku nagradu za dizajn (Canada Design Award). To je državna nagrada koja se dodjeljuje jednom godišnje. Predsjednik Scintrexa iznenadio se nagradom. Pozvao me na razgovor i to je bio taj trenutak u kojem sam mu pokazao svoje karte, točnije otkrio sam mu tko sam i što sam. Također sam tako odradio i grafičke elemente vezane za taj proizvod. U to vrijeme nije bilo dostupno previše marketinških informacija, nitko mi u tom smislu nije davao input, tako da sam ja bio taj koji je obilazio kolege inženjere za koje sam smatrao da znaju nešto o tom specifičnom proizvodu. Iz toga sam formirao zaključke.

KV: Znači nije bilo istraživanja tržišta?
DG: Ne, jer to nisu proizvodi za široke mase, već za usko specijalizirano stručno područje. Geofizičarima do tada nije smetalo ni da se elektronika nalazi u kartonskoj kutiji, njima je bilo najvažnije da funkcionira i da imaju vidljive rezultate. Tek su poslije prihvatili činjenicu da im treba dizajn, jer su Šveđani počeli raditi prema načelima tzv. „dobrog dizajna“. Kada se nađete na sajmovima, onda se suočite s činjenicom da vaša konkurencija radi lijepe, ergonomski dizajnirane proizvode, čak i u tako uskom području.

 

Upotreba elektromagnetskog prijemnika i odašiljača SE-88 Genie, Scintrex, 1982.

Upotreba elektromagnetskog prijemnika i odašiljača SE-88 Genie, Scintrex, 1982.

MG: Je li bilo zahtjeva da se uz pomoć dizajna, primjerice, pojeftini proizvodnja?
DG: Bilo je, ali s moje strane, jer oni nisu mnogo marili za to. Recimo, kod instrumenta Genie za kućište sam upotrijebio čvrsti poliuretan, vrlo lagan, a vrlo čvrst materijal. To je relativno jeftina tehnologija. Riječ je o drvenim kalupima u koje se ulijeva poliuretan, koji se napne i stvori „kožu“. Dakle, nije bila riječ o aluminijskim ili čeličnim alatima. Geofizička industrija nema veliku proizvodnju – ako se napravi stotinu ovakvih sustava godišnje, to je već puno. Međutim, takav sustav je uvijek skup, industrija geofizičkih instrumenata dobro se naplaćuje.

KV: Još uvijek ste radili posao crtača?
DG: Tako je. Nakon godinu dana u Scintrexu pozvao me predsjednik tvrtke i rekao da su primijetili kako imam drukčiji pristup od ostalih crtača. Zanimalo ga je tko sam ja zapravo. Održao sam mu predavanje o tome da sam industrijski dizajner te da imam magisterij iz tog područja, objasnio sam mu tko sam i što radim, na što je odgovorio da trebaju upravo takvu osobu. Tražio sam veću plaću i mjesto kućnog industrijskog dizajnera, no odbio me je.
Drugi dan sam otišao iz te tvrtke jer sam našao oglas u novinama u kojemu su tražili industrijskog dizajnera. Bila je riječ o kompaniji Delphax, koja je počela razvijati brze printere, a osnovala ju je grupa odbjeglih IBM-ovaca. Odmah sam se javio i otišao na razgovor – i dobio sam posao za dvostruko veću plaću. Nakon pomnih studija izrađivao sam makete, rješavao sam i grafičke zadatke, kao i prezentaciju principa na kojem funkcioniraju ti strojevi, ergonomije, tehnologije i svega ostalog. Crteže sam izrađivao kako bih pokušao uvjeriti kolege zašto određen stroj mora biti složen na točno određen način. Riječ je o takozvanim ion deposition pisačima koji printaju stranice jednim okretom cilindra. Prvi strojevi bili su s okomitim pomakom papira. Inženjeri su inzistirali na tome jer je takav printer tlocrtno zauzimao mali prostor. Ti se pisači inače koriste na konferencijama, gdje je potrebno brzo isprintati goleme količine materijala koji se dijele sudionicima. Međutim, ubrzo sam shvatio da to ergonomski nije u redu. Počeo sam propagirati horizontalni koncept, tako da su ulaz i izlaz papira bili na istoj visini. Trebalo mi je puno vremena da ih uvjerim u to. Uvjerio sam ih tako što sam, bez njihova znanja, napravio model u svojoj garaži. Jedan vikend sam ga odnio u predsjednikov ured i ostavio ga tamo. U ponedjeljak ujutro čekao sam njegovu reakciju i čuo njegov uzvik iznenađenja. Pitao je tko je to učinio. Došao sam do njega i objasnio mu da je to moja prezentacija za njega koju sam radio kod kuće jer me nitko od njih nije slušao. I tako je započela moja stvarna funkcija industrijskog dizajnera u toj kompaniji. Predsjednik tvrtke dao mi je sve moguće ovlasti i odjednom sam bio u poziciji voditi inženjere prema konceptu koji sam kreirao. Model koji sam prezentirao predsjedniku bio je u mjerilu 1:1 i sadržavao je komponente koje sam “posudio” iz tvrtke. Često sam radio sofisticirane 3D prezentacije, u ono vrijeme kada se to još nije moglo napraviti uz pomoć računala. Predsjednik me zamolio da napravim dvadesetak primjeraka jednog od malih modela kako bismo ih poklanjali potencijalnim klijentima. Sugerirao sam rukovodstvu kompanije da “okomiti” koncept koriste za klasične uredske prostore, gdje nije bilo potrebno tiskati tako velike količine papira kao na konferencijama. Tu je važno da prostor koji stroj zauzima bude što manji. Prihvatili su moj prijedlog.

 

Brzi pisači Delphax, 1981. – 1984.

Brzi pisači Delphax, 1981. – 1984.

 

KV: Od čega je napravljen taj mali model?
DG: Od tanke PVC plastike.

KV: Osim na dizajnu pisača, na čemu ste još radili?
DG: Osmislio sam im i novi korporativni identitet, zaštitni znak i logo, jer njihov original nije bio čitak. Jednom prilikom došla je japanska delegacija i nisu ga znali pročitati. Predsjednik me nakon toga zamolio da napravim novi zaštitni znak i logotip. Također sam osmislio i jedan koncept izložbenog štanda od alukobonda. To je zanimljiv i podatan materijal, koji se inače koristi za oplate kuća. Između dva tanka aluminijska lima nalazi se spužvasta kruta materija (foamcore), a sve zajedno debelo je oko 8 milimetara.

 

Izložbeni štand tvrtke Delphax, rane 1980-e

Izložbeni štand tvrtke Delphax, rane 1980-e

MG: Znak predstavlja valjak i papir?
DG: Tako je. Njihov dopredsjednik, voditelj marketinga, rekao je kako je stari logotip namjerno tako nečitljiv, jer ljudi pamte ono što je teško za čitati. Uvjeravao sam ga da je obrnuto, ljudi pamte ono što se lako čita. Nije me htio poslušati, ali sam od predsjednika ipak dobio tu priliku redizajna logotipa. Sjedište kompanije potom se odselilo iz Toronta u Boston i pozvali su me da im se pridružim. Otišao sam s njima, dobio sam 10 tisuća dolara i nastavio raditi na konceptima. Međutim, iz nekog su razloga cijeli projekt dali Japancima. Tako sam izgubio svoju funkciju. Jednoga dana nas je šef marketinga pozvao na sastanak. Počeo je pitanjem: „Davore, zašto si zaštitni znak napravio u crvenoj boji? Tradicionalna američka boja je plava“. Nisam znao što da mu odgovorim. Rekao sam mu da je zaboravio kako je to još uvijek kanadska kompanija, a tradicionalna kanadska boja je crvena (zastava). I bila je kanadska iako su započeli pregovori sa Xeroxom. Pocrvenio je od muke i izjurio van. Nakon toga je nastupio tajac. Sljedeći dan sam dobio otkaz. To je bio nezakoniti otkaz, jer me izbacio bez razloga, pa sam dobio veliku odštetu putem suda. Moj odvjetnik bio je Kanađanin na čijim je slučajevima izgrađen kanadski Zakon o radu. U Americi ne bih mogao dobiti taj spor. Poslije se ispostavilo da je šef marketinga bio bivši CIA-in časnik, i bio je jako osjetljiv na crvenu boju. Eto, tako je završilo s tom kompanijom.

 

MG: Poslije iskustva s Delfaxom ipak nastavljate rad na geofizičkim instrumentima, ovoga puta, ako se ne varam, za tvrtku Geonics s kojom ste nastavili surađivati sve do 2000-ih. Možda je najzanimljiviji dizajn iz tog razdoblja upravo jedan od prvih – Mjerač vodljivosti EM 38 iz 1985. godine. Njega ste više puta redizajnirali, sve do ranih 2000-ih godina.

DG: Nakon što sam izgubio posao, sreo sam kolegu s kojim sam se bavio trčanjem u Mladosti i rekao mu čime se bavim. Pozvao me na razgovor jer je imao jedan problem. Naime, imali su proizvod koji je izgledao kao daska s elektronikom i antenama razbacanima uokolo i htjeli su da se to “ljepše” izvede. U tom slučaju također sam primijenio ideju prema kojoj je elektronička PC ploča učvršćena na prednju ploču, i sve se samo ubaci unutra te preko konektora poveže s antenama. Ručka je također integrirana s ostatkom kućišta, a sve je napravljeno od višnjina drva, materijala koji ne podliježe temperaturnim promjenama. Razmak između prijemne antene i odašiljačke antene mora uvijek biti točno 1 metar. Ako se dogodi mali pomak, on se elektronički korigira. To je klasičan geofizički instrument. Pet puta sam ga redizajnirao, i nakon 30 godina još uvijek je u upotrebi. Postao je neizbježan, standardan uređaj u agronomiji pri ispitivanju kakvoće zemlje, ali i u arheologiji pri traženju “šupljina” u zemlji, kao i u policijskim aktivnostima, za traženje svježih grobova.

 

Mjerač vodljivosti EM38, Geonics, 1985.

Mjerač vodljivosti EM38, Geonics, 1985.

 

MG: Sviđa mi se što većina tih proizvoda izgleda kao da ih je lako rastaviti, izvući elemente, popraviti, nešto promijeniti. Kao ladice, bez pretjeranog ukrašavanja, zatvaranja i skrivanja tehnologije.
DG: Takav pristup imao sam od samoga početka djelovanja u svim vrstama projekata. Jednostavan pristup, sa što manje vijaka.

MG: Ovome je oblikovno slična i Inkapsulirana geofizička antena iz 1986. godine.
DG: Da, i tu je opet riječ o maloj seriji pa sam morao koristiti jeftine tehnologije. Izrađena je od vakumirane plastike – jedan kalup se koristio za gornji i donji dio, što predstavlja uštedu.

MG: Zato što je simetrična?
DG: Tako je. Kada se ugradi ta antena, unutra je elektronika i onda se ispuni s poliuretanom, da se zaštiti od vlage. Boja je ponovno crvena – „boja geofizičkih instrumenata“ koja je uočljiva i kad radite u žbunju.

MG: Za tvrtku Geonics krajem osamdesetih dizajnirate Vitlo za spuštanje geofizičkih sondi EM39, jedan više „statičan“ instrument, ali s kojim se također radi na terenu.
DG: To je bio jako kompliciran mehanički stroj koji sadrži motor, bubanj za kabel, sustav namatanja kabla i elektronički uređaj na vrhu. To je geofizički instrument koji spušta sondu u rupu dubine do oko dva kilometra, a služi za provjeravanje terena, ima li prodora zagađenih voda i sl. Princip je sličan kao i u ranijim proizvodima, sve je temeljeno na antenama koje šalju magnetske silnice. Nikad se nisam preduboko upuštao u to da bih znao raditi s takvim strojem, ali znao sam oblikovati njegovo kućište, prednju ploču i organizirati komponente.

 

Vitlo za spuštanje geofizičkih sondi EM39, Geonics, 1987. – 1990.

Vitlo za spuštanje geofizičkih sondi EM39, Geonics, 1987. – 1990.

MG: U dizajnu geofizičkih instrumenata tijekom devedesetih surađivali ste i s drugim tvrtkama. Godine 1994. nastaju radarski instrumenti za tvrtku Sensors & Software.
DG: Tako je. Tada sam dvije godine radio za njih, sa strane, tzv. moonlighting. Riječ je o instrumentu za kontrolu lijevanog betona kojim se provjerava ima li u lijevanim betonskim konstrukcijama pukotina i slično. No isti instrument može poslužiti i za traženje zlata ili sličnih ruda na osnovi radarskog sustava. Moj sin je jednom iznajmio takav instrument jer je dobio informaciju da se na nekoj lokaciji nalazi zlato. No ništa nije našao. Ovdje se ponovno ističe grafika prednje ploče. Uvijek sam se intenzivno bavio grafikom tih instrumenata.

 

Digitalni podzemni radar PulseEKKO 100, Sensors & Software, 1994.

Digitalni podzemni radar PulseEKKO 100, Sensors & Software, 1994.

MG: Ovaj instrument jedan je od prvih koji smo vidjeli, a da nije crvene boje.
DG: Vlasnik tvrtke je specifično tražio da se za kućišta koristi crni anodizirani aluminijski lim, jer su tu tehnologiju upravo savladavali. Instrument je ergonomski zanimljiv, mogao se nositi jednom rukom. Unutar kućišta opet se nalaze antene, malo elektronike, odašiljač, prijemnik, sličan je princip rada kao i u ranijim instrumentima. Elektronika matične ploče učvršćena je na prednjoj ploči i izravno vezana za komponente i kontrolu putem konektora. Kada su elektroničari radili prototipove, uvijek je sve bilo razbacano na sve strane, tako da sam ja opet bio organizator elektroničkih komponenata.

KV: Znači, morali ste organizirati i unutrašnjost?
DG: Da, morao sam utjecati na organizaciju unutrašnjih komponenata kako bih dobio tehnološki i ergonomski opravdan proizvod.

KV: To je još jedan od uređaja namijenjenih relativno uskom, specijalističkom krugu?
DG: Da, no ne treba zaboraviti da je geofizička industrija u Kanadi vrlo jaka, jer je Kanada bogata rudama pa su kompanije razvijale metode kako to blago pronaći. Toronto je svojevrsni svjetski centar u geofizici.

KV: Jesu li te tvrtke imale i svoje dizajnere ili ste im vi bili jedini?
DG: Bio sam jedini prilikom razvoja. Kada su ojačali i razvili nove uređaje, zaposlili su industrijskog dizajnera u stalni radni odnos.

MG: Vi ste tada još uvijek radili u Geonicsu?
DG: Da, u to vrijeme sam radio u Geonicsu, a u fušu sam radio za još dvije tvrtke. Naravno, moj šef to nije smio znati, jer su te tvrtke u nekim segmentima bile konkurencija jedne drugima.

KV: Sjećam se da ste u jednom trenutku gostovali na Studiju dizajna. Tada ste studentima zadali zadatak za izradu jednog od tih geofizičkih instrumenata. Trebalo je napraviti ručku za jednog od njih. Sjećate li se o kojem se točno instrumentu radi?
DG: Da bilo je to za EM38, dugački, crveni instrument. A ručka kao zadatak studentima uvijek je zanimljiva. Riječ je o ruci, o ergonomiji, kako je držati, kako hvatati. Znam da sam dijelio nagrade u obliku torbi koje sam donio iz Kanade. Jedna studentica je jako dobro riješila zadatak i dobila je prvu nagradu.

MG: Godine 1990. radili ste na stroju za proizvodnju kisika, ali sve je ipak ostalo na skicama i nacrtima.
DG: Da, točno. Jedan Talijan osmislio je kako proizvesti kisik na jednostavan i jeftin način. Ideju je prezentirao državnom uredu koji dodjeljuje novac za razvoj i dobio je priličan iznos od države, ali nije znao što će s tim. Angažirao me da mu pomognem razviti taj stroj. Projektirao sam ga u svakom detalju i usput stekao nekoliko patenata. Naravno, kao i uvijek, zanimao me završni izgled i ergonomija stroja. I to sam prezentirao perspektivnim crtežima u boji.

 

Stroj za proizvodnju kisika, skice, 1990.

Stroj za proizvodnju kisika, skice, 1990.

KV: Je li proizveden?
DG: Ne, najčešće od deset koncepata jedan stigne do proizvodnje. Prototip je bio napravljen i funkcionirao je, no kada je došlo vrijeme kalkulacije troškova proizvodnje, moj poslodavac to nije mogao podnijeti i sve je na tome palo. Prilično velik honorar isplatio mi je iz državne subvencije.

MG: Kako je to trebalo funkcionirati?
DG: Riječ je o peroksidu koji, kada prolazi kroz olovo, proizvodi čistu vodu i kisik.

KV: Trebao se upotrebljavati u medicinske svrhe?
DG: Tako je. Ljudi koji koriste boce s kisikom pod pritiskom bili su potencijalni klijenti. U rudnicima su takvi instrumenti trebali biti instalirani u slučaju zatrpavanja. Ovo je dobar primjer kako sam se često upuštao u mehaničke aspekte proizvoda. Razvio sam određene metode i dobio patente.

 

“Stalno sam izmišljao nove metode i načine da se nešto tehnološki realizira – to mi je uvijek bila jača strana. Nije bilo nikoga tko bi mi mogao ponuditi gotova rješenja, pa sam ih morao sam izmišljati”

 

MG: To nije prvi put da spominjemo patente, a osim toga čitav ste život dizajnirali u kontekstu tehnologije. Stoga me zanima – koliko u dizajnu, specifično u produkt dizajnu, ima „izumiteljstva“?
DG: Ako primijenim to pitanje na sebe, rekao bih jako puno. Nisam siguran da moji kolege idu toliko daleko u svojim dizajnerskim angažmanima. Stalno sam izmišljao nove metode i načine da se nešto tehnološki realizira – to mi je uvijek bila jača strana. Nije bilo nikoga tko bi mi mogao ponuditi gotova rješenja, pa sam ih morao sam izmišljati. Da, imao sam “žicu” za te stvari i nisam se bojao.

MG: Za tvrtku Geonics 2001. nastaje prijemnik Protem. Kućište za njega je, zanimljivo, standardna fiberglas kutija, dakle nije sve integralno dizajnirano od nule.
DG: Tako je, kupi se gotova kutija i onda se u nju stavi elektronika, ništa specijalno. Potrudio sam se da prednja ploča ima logičkog smisla, da grafički bude sve pregledno, a kutija je kupljena kod proizvođača koji proizvodi kutije specifično za takve namjene. To je jedan od tipičnih pristupa dizajnu u tom području.

 

Protem prijemnik, Geonics, 2001.

Protem prijemnik, Geonics, 2001.

MG: Pretpostavljam zato što je ekonomičnije?
DG: Tako je, bilo bi preskupo raditi poseban alat za izradu takve kutije.

MG: Podsjeća na veliki lunch box za piknike. Riječ je o 2001. godini i moram primijetiti da nema neke velike razlike u oblikovanju i estetici tih proizvoda i onih koje ste radili sredinom osamdesetih.
DG: Pa i nema, zato što su proizašli od istog čovjeka. Vjerojatno je to objašnjenje.

MG: A vjerojatno i činjenica da je riječ o tehnologiji koja se ne mijenja tako brzo?
DG: To je točno.

MG: EM61 – mobilni elektromagnetski geofizički instrument za pronalaženje bačvi s opasnim otpadom redizajnirali ste nekoliko puta od 1989. do 2004. i Geonics ga još uvijek prodaje.
DG: Riječ je o dvije antene i teškoj bateriji na kotačima. Lakše je voziti taj teret na kotačima, nego ih nositi. Antena proizvodi snažno magnetsko polje, a računalo bilježi prikupljene podatke. S konstrukcijske strane, to je prilično zahtjevan instrument jer ga je trebalo složiti tako da se može rastaviti i pospremiti u kutiju. Tek sam za taj proizvod, otkad sam počeo raditi za industriju geofizičkih instrumenata, mogao koristiti špricanu plastiku. Naime, dokazao sam svom pretpostavljenom da je pametnije uložiti 12 tisuća dolara u alat nego svaki put fabricirati kutiju za elektroniku koja stoji više od 100 dolara. Na ovaj način kutija stoji 8 dolara. Napravio sam mu cijelu analizu i pristao je. Još uvijek, nakon 10-ak godina, koristi tu kutiju.

 

Geofizički instrument za pronalaženje zakopanih bačvi s toksičnim otpadom, Geonics, 1989. – 2004.

Geofizički instrument za pronalaženje zakopanih
bačvi s toksičnim otpadom, Geonics, 1989. – 2004.

 

MG: Postoji i druga, složenija verzija ovog instrumenta. O čemu je riječ?
DG: To je veći sustav, koji se sastoji od metalne konstrukcije, kotača, tri vrste antena i tako dalje, dio po dio. Kada sam to razvijao, moj pretpostavljeni tražio je da kotač koji služi za usmjeravanje bude otraga, na strani operatera, a druga dva noseća kotača naprijed. Rekao sam mu da to tako ne ide jer kolica moraju prelaziti prepreke, što znači da ta dva kotača nose svu težinu, a preko trećeg se ta težina mora podići kako bi se moglo prijeći prepreku. Nije me poslušao i morao sam napraviti po njegovom. Bio je u prodaji dvije godine i feedback je naravno pokazao da okretni kotač mora biti naprijed, kako sam i predložio. Tek mi je nakon toga dopustio da napravim po svome. Bio je jako tvrdoglav, a jednom mi je rekao kako me već deset puta htio otpustiti jer sam ja tvrdoglav. Odgovorio sam mu da je to u ovom poslu prednost, a ne mana. Više me nije gnjavio.

MG: Je li modularan? Može li se složiti na različite načine?
DG: Ne, funkcionira samo na jedan način. Naprijed je kompjutor, zatim teška baterija, a morao sam dodavati sustav s pijeskom kako bi sustav bio u ravnoteži. Geonicsova prednost u odnosu na konkurenciju su njegove okrugle i četvrtaste antene. To su isključivo moja tehnološka rješenja koja sam prenosio i tehničarima u proizvodnju. Teško ih je kopirati. Ronald Reagan naredio je čišćenje Amerike od odbačenog i zatrpanog toksičnog otpada. Tada je Geonics prodao ogroman broj EM61 i tako sigurno pretekao konkurenciju.

MG: Dizajnirali ste i uređaj za pronalaženje mina i metalnih predmeta.
DG: Da, 2002. radio sam na takvom uređaju, koji se može koristiti na dva načina. Ako tražite mine, onda se koristi bez kotača, a kotače stavljate kada tražite metalne predmete. Riječ je o vrlo zanimljivom proizvodu jer sam morao prijemnu i odašiljačku antenu integrirati u jedan sklop, a sve je zamotano u poliuretansku smjesu s mekanom korom. Razvio sam čitavu tehnologiju kako bi se napravila ta antena. Kotače sam imao od prijašnjih sustava. U prvoj verziji operater je elektroniku nosio na leđima. Kasnije je cijeli sustav postao manji, a kutija s elektronikom integrirana je s nosećim štapom.

 

Uređaj za pronalaženje mina i metalnih predmeta, Geonics, 2002.

Uređaj za pronalaženje mina i metalnih predmeta, Geonics, 2002.

MG: Posljednji ozbiljniji rad u području geofizike je Geofizička ptica nastala za tvrtku Gem Systems 2008.
DG: Da, tu tvrtku vodi Ivan Hrvoić, koji je šezdesetih i sedamdesetih radio za Scintrex, za koji sam kasnije i ja radio. Prije mnogo godina u svojoj garaži počeo je izmišljati geofizičke instrumente na bazi silnica Zemlje, dakle instrumente koji ne proizvode vlastite magnetske silnice, već koriste magnetizam Zemlje. Izumio je senzore koji osjećaju te silnice i ako otkriju neku devijaciju, to znači da se nešto događa. Za njega sam praktički razvio sve te senzore, ali i same ‘’geofizičke ptice’’, instrumente koji se prenose helikopterom. Helikopter leti, računalo prima podatke, a zatim timovi odlaze na mjesta gdje je računalo nešto registriralo i proučavaju što se događa. Za njega sam 20 godina radio u fušu. Danas često dolazi u Hrvatsku, mnogo je uložio u geofiziku ovdje na fakultetu u Zagrebu. Jedan je od vodećih svjetskih autoriteta u tom području.

 

Geofizička ptica, Gem Systems, 2008.

Geofizička ptica, Gem Systems, 2008.

 

MG: U završnom dijelu razgovora posvetit ćemo se nekim manjim dizajnerskim projektima. Tu ima elektronike, ali ima i malih upotrebnih predmeta, pa čak i namještaja.
DG: Da, u novije vrijeme dizajnirao sam neke predmete od kojih su neki ušli u serijsku proizvodnju, ali koristio sam priliku da se poigram određenim konceptima. Primjerice, igrao sam se idejom fotelje napravljene od cijevi tvrdog kartona koja se inače koristi za lijevanje betona. Uzeo sam jedan komad, stavio gore spužvu, a sjedište, naslon i rukonaslone sam spojio uz pomoć dvije šipke. Cijela fotelja može se složiti u sekundi. Nikada se nisam bavio mogućnošću da se taj predmet proizvede kao serija, ali ima ljudi koji vole sjediti u toj fotelji kada mi dođu u posjet.

MG: Tu je i mali kontroler iz 2009. Čemu on služi?
DG: Da, to su neki mali uređaji, kontroleri, radio sam ih za jednog Amerikanca. Takav uređaj kontrolira vrijeme rada zaposlenika u kompaniji. U jednoj verziji kućište je ekstrudirani aluminij, dok sam u drugoj koristio špricanu plastiku. Projekt je imao snažan vizualni aspekt.

 

Uređaj za kontrolu, 2009.

Uređaj za kontrolu, 2009.

MG: Na razini nacrta i 3D rendera ostao je i projekt rastavljive vinske bačve.
DG: Jedna grupa Švicaraca me tražila da razvijem vinsku bačvu na bazi tehnologije koja funkcionira otprilike već 30 godina. Vino se ulijeva u plastičnu vreću, a ona se nalazi u kartonskoj kutiji. Kada vino izlazi, bačva ne prima kisik, zbog čega se vino ne kvari. To je osnovna ideja, a oni su htjeli primijeniti tu metodu na bačve od 200 litara. Nikada mi nisu poslali ni predujam, tražio sam 500 dolara, a onda je cijela komunikacija zamrla. Budući da je ideja bila zanimljiva, odradio sam koncept do kraja i zamislio vinsku bocu od polipropilena. Donja i gornja ploča su identične, svi dijelovi izrađeni su na principu tzv. rotomoldinga.

KV: Je li ta bačva kasnije proizvedena?
DG: Nije. Pokušao sam naći investitore jer bi me aluminijski alat stajao oko 30 tisuća dolara. Osim toga, takve alate znaju raditi samo Talijani i Nijemci. Naišao sam na jednog našeg čovjeka koji je htio investirati, ali je inzistirao da se alat proizvodi u Hrvatskoj, što jednostavno nije bilo moguće jer kod nas nema tvrtke koja bi to mogla i znala izvesti. Još uvijek tražim investitora za tu bačvu. Ljudi koji imaju vinarije moraju imati takvu bačvu jer radi uzimanja uzoraka stalno puštaju malo vina. Na taj način vino u bačvi može stajati godinu i pol, a da se ne pokvari. Vinarijama je to bilo zanimljivo, ali tražili su da im donesem i demonstriram takvu bačvu, što nemam. Svi su mi rekli kako je riječ o zanimljivom pristupu i rješenju, no nije se realiziralo zbog „sitnih“ 30 tisuća dolara razloga.

 

Rastavljiva vinska bačva, 2013.

Rastavljiva vinska bačva, 2013.

 

MG: U mirovini ste našli vremena da se pozabavite i tipologijama kojima se dotad niste bavili.
DG: Da, u mirovini sam se počeo baviti stvarima koje su me zanimale, ali ranije nisam imao vremena za njih. Tako je počeo rad na stolcu Elips. Jednostavno sam si zadao zadatak: na svijetu postoji “milijun” različitih vrsta stolaca, no zanimalo me kako napraviti jedan za čiju proizvodnju ne treba uložiti u alate, koji sadrži isključivo jeftine materijale, a svejedno dobro funkcionira i dobro izgleda. Dao sam mu ime Elips i zaštitio sam ga za područje cijele Europe. Zabavljam se tim već tri godine. Jedan zanimljiv detalj je šipka od inoksa koja ulazi direktno u drvo, a na tome je učvršćena noga načinjena od cijevi od inoksa. Dva puta sam pao sa stolca jer nisam dobro riješio taj detalj, no posljednji prototip napravio sam kako treba. Sada se bavim geometrijom tog elementa – epoksi smola plus šipka od inoksa koja ulazi u drvo. Htio sam dobiti čistu i jasnu formu, bez vijaka koje stolci obično imaju odozdo, s prečkama i sl. Moja tajna je upravo taj detalj i jasna forma. Ideja je bila identična za sjedalo i naslon. U proporciji je to dobro ispalo. Dobar je osjećaj kada se sjedne na stolac koji je jako čvrst, tako da se ne može slomiti. Noge na vrhovima imaju kugle, koje su i estetski i funkcionalan element. Obložene su plastikom, tako da stolac ne klizi kada ga se stavi na parket. Jedan moj kolega je taj stolac nazvao Mrav zbog njegovog karakterističnog izgleda. Sa strane ima dodatak za objesiti torbe i sl. Obla forma naslona dobra je za objesiti kaput.

MG: Općenito ste u posljednje vrijeme zaokupljeni predmetima koji su prvenstveno dizajnirani za vašu vlastitu upotrebu. Primjerice, prtljažnik za Porsche Boxster realizirali ste 2013., očigledno zato što taj automobil nije dizajniran da nosi puno prtljage.
DG: Kada sam otišao u penziju, nagradio sam se tim autom, uvijek sam ga želio. Potajice sam štedio honorare zarađene u fušu i naletio sam na taj auto, bio je star dvije godine i prodavao se u pola cijene. Sa suprugom obično odlazim na izlete, pa često naletimo na jeftino voće u košarama ili antikni namještaj. Dizajnirao sam prtljažnik za tu svrhu. Taj auto ima prostor za stvari s prednje i stražnje strane jer je motor u sredini, ali svejedno nema dovoljno mjesta. Dakle, prtljažnik sam napravio za vlastite potrebe – dvije aluminijske ploče izrezane su s pomoću water jeta, koji radi tako da reže debeli metal pod snažnim pritiskom vode u kojoj ima malo pijeska. Nevjerojatna tehnologija. Te ploče povezane su s aluminijskim cijevima. Kopče su od inoksa, a može se skinuti tek kad se otvore vrata, tako da se „prtljažnik“ ne može ukrasti. Porsche nema rješenje za taj problem, ponudio sam im dizajn, ali su me odbili jer ne surađuju s vanjskim dizajnerima. No do sada sam ih prodao već desetak. Naručim sve elemente, a kada netko želi kupiti, samo ih složim i pošaljem. Plastificirane kopče služe tome da se ne ošteti lim, lako se i vrlo jednostavno montira, a gume lijevam s pomoću malog kalupa – igram se, penzionerski.

 

Prtljažnik za Porche Boxter, 2011.

Prtljažnik za Porche Boxter, 2011.

MG: Prošle godine dizajnirali ste i sigurnosni štap za bicikliste, dakle, automobilizam nije jedini hobi.
DG: Došao sam na tu ideju jer sam primijetio da se biciklistima događa puno nesreća. Taj štap instalira se na stranu bicikla i kada auto dođe iza biciklista, mora ga uočiti i zaobići. Često se događaju nesreće, biciklisti stradavaju jer auti prolaze preblizu.

KV: Taj štap je, dakle, za držanje odstojanja?
DG: Upravo to. Sve je bazirano na postojećim elementima. Kupim ih u Kini za 2 dolara. Baza na kojoj se pričvršćuje za bicikl obična je farmaceutska bočica, a štap je izolacija za cijevi obojena u narančasto. Elementi me stoje nekoliko dolara, a mogu zaraditi 20.

MG: Prodaju li se?
DG: Prepustio sam proizvodnju sinu, no nije ih još počeo proizvoditi.

MG: Postoji li neki predmet, tipologija, nešto što ste uvijek željeli dizajnirati, a niste imali priliku?
DG: To je dobro pitanje. Ne. Uvijek sam bio zauzet s toliko stvari da naprosto nisam imao vremena za razmišljanje o tome. Da sam nešto htio, vjerojatno bih to i dizajnirao. Kao što je bio slučaj s ovim posljednjim proizvodima.

KV: Jeste li predavali na nekom fakultetu?
DG: Samo u smislu držanja seminara i prezentacija. U Torontu sam često odlazio na University of Toronto na različite odjele. Govorio sam studentima što očekivati i kako prihvatiti industrijskog dizajnera. U Torontu sam na nekoliko mjesta često odlazio sa svojim prezentacijama i panelima. Uvijek je zanimljivo dobiti povratnu informaciju od studenata. Bilo bi dobro da se takvi seminari održavaju i na hrvatskim sveučilištima.

KV: Jeste li sudjelovali u radu kanadskih dizajnerskih organizacija?
DG: Da, od svojih početaka u Kanadi sam bio član i jedan od direktora njihovog nacionalnog udruženja industrijskih dizajnera ACID (Association of Canadian Industrial Designers). Selio sam se iz grada u grad, svaki od većih gradova imao je svoje dizajnersko društvo i u svakom od njih bio sam na nekoj funkciji. Prije svega zato što je tako lakše doći do posla, ali bio sam jako angažiran u promociji dizajna. Uoči ICSID-ova kongresa u Torontu 1998. inicirao sam i organizirao izložbu kanadskog dizajna. Dobio sam dosta pohvala od kolega, organizacija i državnih ustanova vezanih za dizajn.

 

“U vrijeme kada sam došao u Kanadu, malo kompanija je znalo za industrijski dizajn, situacija nije bila puno različita od one u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U cijeloj Kanadi djelovalo nas je možda tridesetak. Naravno, u međuvremenu se mnogo toga promijenilo”

 

MG: Koji su glavni problemi s kojima se suočavaju dizajneri u Kanadi?
DG: U vrijeme kada sam došao u Kanadu, malo kompanija je znalo za industrijski dizajn, situacija nije bila puno različita od one u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U cijeloj Kanadi djelovalo nas je možda tridesetak. Naravno, u međuvremenu se mnogo toga promijenilo, djelovanje udruženja je na visokoj razini, o dizajnu se piše u medijima itd. Postoji nekoliko škola dizajna, a najpoznatija je ona u Ottawi, koju je osnovao nizozemski dizajner Wim Gilles. Na samom početku, kada sam tek došao u Kanadu, Gilles mi je ponudio posao asistenta. Konkurencija mi je bio jedan Japanac, koji je imao predivnu prezentaciju s fotografijama cvijeća. Nisam prošao. Jednom prilikom kada sam ga posjetio, pozvao me da pred studentima objasnim razliku između američkog i europskog dizajna. Ne spreman sam se odazvao i objasnio sam im da se američki dizajn temelji na europskim dizajnerima koji su došli u Ameriku. Nije se složio s tom teorijom.

MG: Što biste savjetovali mladom dizajneru koji tek počinje raditi?
DG: Budi spreman zatajiti svoj profesionalni identitet, uđi u kompaniju svojih snova na “mala vrata”, ako treba i kao običan tehnički crtač. Jednom kada si unutra, koristi svoju inteligenciju i kreativni talent do krajnjih granica. Prije ili kasnije netko će se zapitati – tko si ti zapravo. Budi spreman tražiti malu cijenu za svoj angažman, važno je da dođeš u poziciju da dizajniraš. Sudjeluj u nagradnim natječajima, jer nagrade otvaraju vrata. Maksimalno se angažiraj u analitičkoj, teoretskoj fazi projekta. Jasna, dobra argumentacija tvog pristupa ili koncepta uvjerit će i najtvrdoglavije da si u pravu i da te trebaju poslušati. Ne odustaj, brani svoje ideje i pod prijetnjom otkaza. Kada danas razmišljam o svim svojim sukobima s poslodavcima, a bilo ih je podosta, postupio bih na isti način. Kada se sve zbroji, isplatilo se. Konačno, čak je i kompjutor “pametan” samo toliko koliko pameti u njega ugradiš. Ne dozvoli da te itko ponižava. Pred kraj moje karijere jedan član uprave kompanije pred radnicima me nazvao govnarom (shithead) i starim prdonjom (old fart). Zaprijetio sam tužbom za mobing. Kompanija mi je ponudila 100 tisuća dolara da ih ne tužim. Pristao sam!