Poznat uglavnom po svom radu u zagrebačkom krugu nezavisne kulture, Dario Dević je zagovornik infiltracije u redove i radove kulturnih subjekata koje voli i za koje voli raditi, pa je tako ilustrirao i pisao filmske kritike za Zarez, dizajnirao plakate za Živu muziku i sudjelovao u njihovim radijskim emisijama te glazbenim večerima, a Kinoklub (u koji je došao gledati filmove i pobjeći od posla) danas smatra svojim drugim domom i najdražim dijelom svoje karijere.

Plakat za izložbu – Dario Dević: “Grafički urednik Kinokluba Zagreb”

Nakon šest godina rada na poziciji kućnog dizajnera KKZ-a Dević i dalje uspijeva zainteresirati, ali i provocirati publiku nezavisne kulturne scene. Upadljivost i laka čitljivost nerijetko potiču na pisanu, usmenu ili barem emoji reakciju budući da je mogućnost otvorene i obostrane komunikacije esencijalan element ovakve vrste dizajnerskog plakata. Potreba za nekim subjektivnim sudovima i komparacijom najnovijeg plakata i nekog prethodnog odgovara jednako tako osobnom i intuitivnom procesu nastanka istih. Naime, Dević je u nekoliko navrata svoje najosobnije angažmane u organizacijama poput KKZ-a, Žive muzike i časopisa Zarez definirao kao ‘mikrosuradnje’. To su suradnje koje ciljaju na točno određenu publiku strastvenu oko sadržaja organizacija čije programe renomirani dizajner redovito posjećuje. Stoga, ne čudi kako su najbolja autorska rješenja proizašla upravo iz Devićeve svakodnevice s kojom se kao vjerna publika dotičnih lako poistovjećujemo.

Plakat za Ciklus filmova u veljači: “Kontra matere”, KKZ, Dario Dević, 2018.

Dario Dević ne doživljava sebe preozbiljno što mu vjerojatno daje određenu razinu slobode u radu, a istovremeno i nama olakšava razumijevanje kompleksnijih programa koje nam je u stanju približiti na iskren i zabavan način. Inteligentan pop pristup u pozadini je njegovih rješenja za filmske cikluse, pojedinačne projekcije, radioničke formate i partije u organizaciji KKZ-a. Senzibilitet autora programskih ciklusa, koji su često jednako duhovito zamišljeni, optimalno odgovara i dizajneru koji se ne boji prepustiti struji svijesti. Finalni rezultat ponekad je doslovan, utemeljen na lajtmotivu, formi ili kultu protagonista filma, a ponekad skriven i začudan kada se prepušta stilizaciji odbacujući hijerarhiju sadržaja. Ovo potonje često je i zabavnije jer od publike zahtijeva iščitavanje slojeva i asocijacija koje su upravljale Devićevim stvaralačkim procesom. Adaptacija vlastitih privatnih fotografija, primjerice za recentniji filmski ciklus ‘Kontra matere’, pokazuje bliskost suradnje s KKZ-om i u situaciji kada eksplicitno otkrivanje vlastite intime uspijeva ostati nenametljivo i prikladno.

plakat za Ciklus filmova u ožujku: “Svijet nije savršen”, Dario Dević, 2018.

Dugogodišnja suradnja s Klubom zasigurno je utjecala na iznimnu količinu uzajamnog povjerenja i mogućnost eksperimentiranja s osobnim rukopisom unutar šest dizajnerskih sezona. Raznovrsnost programa ne pruža mogućnost jednostranog tumačenja pojedinih sezona iako možemo primjetiti određenu sklonost glitchu, magičnom, tripoidnom i post-internet izražaju ili dominaciju teksta nasuprot slike lica ili dijela tijela. Dapače, možda najveća dosljednost ostaje dizajn za radionički format Kluba gdje ostajemo zapanjeni varijacijama na jednostavan školski pribor kao što je olovka. Ako nam se čini da je određeno rješenje prenaivno, ono to nikada zapravo nije jer je u suštini autoreferencijalno i u potpunosti svjesno.

(tekst: Lovro Japundžić)