Dario Dević (Zagreb, 1987.) titulu je magistra dizajna stekao na zagrebačkom Studiju dizajna 2010., a posljednje je tri godine studiranja u nastavi sudjelovao i kao demonstrator na kolegiju Tipografija koji su tada predavali Nikola Đurek i Damir Bralić. Tijekom studija i nakon diplome radi kao freelancer — do 2016. u suradnji s Hrvojem Živčićem na poslovima vezanim uz nezavisnu kulturu, a nadalje i sam, najzapaženije u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Kinoklubom Zagreb, Galerijom Močvara, Mini Teatrom u Ljubljani i brojnim srodnim subjektima na spektru od institucionalne do nezavisne kulture. U tom je periodu nagrađen Nagradama HDD-a, ZGRAF-a, Hrvatskoga trijenala ilustracije, a uz Živčića je 2011. uvršten i na popis “20 najboljih mladih vizualnih umjetnika ispod 30” po izboru njujorškog časopisa Print. U ožujku 2021. zapošljava se kao Lead Designer u zagrebačkoj agenciji 404, gdje osim sudjelovanja u višestruko nagrađivanim kampanjama poput Aj ti razvali! za Croatia osiguranje i logopedskoj aplikaciji BaDaBum radi i na suvremenim projektima interne edukacije — na koje je posebno ponosan. Dario Dević član je međunarodnog žirija Izložbe hrvatskog dizajna 21/22 o kojoj možete čitati ovdje, a online verzija izložbe nalazi se ovdje.

Fotografija na naslovnici: Viktor Bašić 

MG: Prošlo je mnogo vremena otkad smo zadnji put razgovarali na ovaj način, u ekstenzivnom intervjuu za potrebe izložbe Dizajniranje SC-a, tada s tobom i Hrvojem Živčićem. Misliš li da si se promijenio od tada i na koje načine?

DD: I danas se tu i tamo rado vratim tom intervjuu koji smo te davne 2014. Hrvoje i ja dali povodom naše izložbe Dizajniranje SC-a u HDD galeriji: volim pročitati kako smo tada obojica imali vrlo snažan osjećaj za samodefiniranje vlastitih “persona” u dizajnu. Hrvoja smo predstavljali kao preciznog tipografskog stručnjaka, mene kao luckastog pop-kolažista, pa čak iako smo — kako i sami u tom intervjuu kažemo — obojica zapravo bili i jedno, i drugo (i treće, i četvrto…). Zanimljivo mi je kako sam tada dopuštao dizajnu da me definira kao osobu, što je zdravo i zabavno kad imaš dvadesetak godina, ali i kako će kasnije, u ranim tridesetima, moj dizajn biti puno više definiran mojim privatnim previranjima i emotivnim stanjima.

Izložba “Hrvoje Živčić & Dario Dević: Dizajniranje SC-a”, Multimedijalni kulturni centar, Split, 2015.

Nakon nekog spontanog utišavanja i prestanka suradnje sa Živčićem negdje tijekom 2017. godine, moji projekti s jedne strane postaju sve ozbiljniji (od SC-a i Medike, počinjem raditi za HRT, HNK i druga kazališta), a ja s druge strane pomalo gubim pojam o sebi i tu nastaju radovi toliko intenzivno detaljni i nabrijani (npr. sezona 18/19 za slovenski Mini Teater, sezona 19/20 za Galeriju Močvara, te projekt UrbanFestival 16–18) da mogu poslužiti kao solidan prikaz osobe koja ne zna točno za što se u životu može “uhvatiti”, pa se hvata za svoj profesionalni rad. To će, dakako, završiti burnoutom, no moj osobni duševni slom u tom je periodu bar malo uspio prikriti generalni društveni slom — negdje točno prije prvog lockdowna uzrokovanog pandemijom COVID-19 i prvog zagrebačkog potresa, krenuo sam tražiti stalno zaposlenje u nekoliko zagrebačkih agencija, proces koji je 2021. završio naglim profesijskim rezom i stalnim zaposlenjem na položaju lead designera u zagrebačkoj agenciji 404.

Aj ti razvali, agencija 404, Croatia Osiguranje, 2021.

MG: Radio si s mnogo različitih klijenata, ali ono s čim te nekako najviše poistovjećujem je Kinoklub Zagreb, gdje nisi bio samo dizajner nego jedan od nosioca programa i cijele priče o KKZ-u. Mislim da je vjerojatno i najosobniji. Kako bi, iz današnje perspektive, sažeo svoj rad za KKZ?

DD: Godine 2019. je od mene titulu grafičkog urednika Kinokluba Zagreb preuzela Sara Pavleković Preis, a nakon nje Hrvoje Dešić koji je i trenutno na tom položaju. Oboje su mi, da se malo nadmeno izrazim, dostojni i odlični nasljednici. Na izvršnom odboru KKZ-a održanom 2022. okončao je moj mandat u izvršnom odboru Kluba no tijekom ljeta iste godine nastavio sam ondje asistirati kao suvoditelj Radionice filmske kritike i analize — i to je trenutno moj jedini angažman ondje.

Plakati za kratke filmove studenata režije na ADU

Izložba mojih plakata za KKZ održana 2017. u Galeriji Greta i dalje mi je jedan od najponosnijih trenutaka u karijeri, okrunjenje tada već dugogodišnje suradnje kroz koju smo predsjednici Kluba Vedran Šuvar i Tomislav Šoban, voditeljica Projekcijskog odjela Višnja Pentić te ja upisali poziciju “grafičkog urednika” u ustroj KKZ-a i našli joj funkciju ne samo u oglašavanju radionica, filmskih večeri i drugih aktivnosti, već i u predstavljanju te amaterske udruge kao značajnog čimbenika em na filmskoj, em na dizajnerskoj sceni u Hrvatskoj. I baš to je ono što iz suradnje s KKZ-om, ali i sličnih suradnji sa glazbenim kolektivom Živa muzika ili pak ljevičarsko-kunsthistoričarskom udrugom [BLOK] smatram svojim najboljim mladenačkim dizajnerskim trenucima — projekti su to gdje sam našao prostora za izraziti se kao dizajner, ali i otkrio sebe kao kinoamatera, glazbenog entuzijasta i/ili aktivista.

Izložba “Dario Dević: Grafički urednik Kinokluba Zagreb”, Galerija Greta, Zagreb, 2018.

MG: Vjerojatno će te uvijek pratiti činjenica da si karijeru započeo na nezavisnoj kulturnoj sceni, ali radio si i za velike institucije, jedan si od dizajnera koji su unutar posljednjih 7-8 godina imali priliku ostaviti autorski pečat i u zagrebačkom HNK-u. Namjerno kažem „pečat“ jer je vizualna komunikacija kazališta u tom periodu napravila nekoliko radikalnih zaokreta. Kakvo je bilo tvoje iskustva rada za HNK i što je to što si mu pokušao udahnuti u to vrijeme?

DD: U svome mandatu od 2016. do 2021. tadašnja je intendantica HNK vrlo uspješno vizualnu komunikaciju te ustanove s dotad dugo mlakog i nezanimljivog plakatiranja i tanašnih brošura podigla na puno viši nivo — prvo dovevši sa sobom suradnicu iz ZKM-a Lanu Cavar, koja je nakon dvije sezone posao prepustila Zoranu Đukiću, koji je pak dogodine predložio mene, a ja sezonu potom dizajnerski studio NJI3. Nakon toga slijedi pomalo neobična sezona gdje je vizuale radio Milan Trenc, ilustrator svjetskog glasa i visokog talenta, no čiji je angažman u HNK naizgled bio nesukladan njegovom autorskom izrazu. Poslije njega stvar preuzima Oaza, koja svoj izoštreni fotocentrični pristup komunikaciji Kazališta održava do danas i čiji je identitet za sezone 20./21. i 21./22. izložen na ovogodišnjoj Izložbi.

“Filozofski teatar: Adam Curtis”, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 2018.

Činjenica da je od 2016. do danas HNK skoro pa jednom godišnje mijenjao dizajnere i s njima kompletni vizualni ton nije bila dio nekog marketinškog plana, već je pomalo uzrokovana slavno bodljikavom intendanticom, pomalo činjenicom da je obujam rada za samostalne dizajnere i male studije bio gotovo pa ubitačan, no rezultirala je situacijom gdje je svaki od dizajnera, znajući kako vjerojatno imaju točno jednu sezonu da se predstave na najvećoj platformi u hrvatskoj kulturi, odradio radove ‘s potpisom’, na neki način istovremeno oglašavajući i HNK i sebe. U tom kontekstu, ja sam na svoju sezonu ondje iznimno ponosan — to su bili “Devićevi plakati”, onakvi kakve bih radio pro bono za KKZ ili za sitne pare za Močvaru, ali razlijepljeni po plakatnim mjestima diljem grada, programskim brošurama od po stotinjak stranica po predstavi i velikom online prisutnošću. Mislim da su se svi navedeni dizajneri prije mene, i većina njih nakon mene uspješno savili prema zahtjevima klijenta bez da su se slomili u njegov kalup, i s time je mandat Vrgoč/Buljan na Trgu Maršala Tita između ostalog uspio pridonijeti jednom solidnom periodu hrvatskog kazališnog plakata u 2010-tima do danas.

“Mini Teater praznuje 20 let”, plakat, Mini Teater, Ljubljana, 2018.

MG: Prije nešto više od godinu dana okrenuo si novu stranicu u karijeri i zaposlio se u digitalnoj agenciji. Koliko je u toj odluci bilo pragmatičnosti, a koliko ambicije da pokušaš nešto novo?

DD: Kad sam dovršavao Studij dizajna u Zagrebu, za grafičare je rad u kulturi bio prestižno usmjerenje, a zapošljavanje u agencijama tek je započinjalo biti zanimljivo studentima, tako da je Hrvoju i meni bacanje u kulturne vode kao uzornim studentima (da ne kažem, štreberima) nekako došlo po inerciji, bez razmišljanja. Iz sličnih razloga, zajednica samostalnih dizajnera u kulturi u to je vrijeme bila puno kompaktnija, pa smo kao “mlade nade” nakon nekoliko studentskih nagrada i prvih radova opet po inerciji počeli dobivati preporuke starijih kolega. Oni su nam prepuštali sitnije posliće za SC, koji su opet po inerciji bili zapaženi od drugih kulturnjaka… Ne želim umanjiti naš talent, no jedan duži dio karijere smo prvo u tandemu, a potom i samostalno, naprosto ‘klizili’ od posla do većeg posla, od klijenta do većih klijenata, o nama se čulo, pa pričalo, pa nas se zapošljavalo, pa nagrađivalo, pa ukrug. Nakon trinaest godina freelancinga, odrađene sezone u HNK i poprilično solidnih sezona s Mini Teatrom, dužom suradnjom sa Zakladom Kultura nova i odrađivanjem projekata u kulturi od skvotova do filmskih produkcija, u jednom sam trenu osjetio kako me nijedan od tih novih projekata više ne zabavlja.

“Marvels and Catastrophes”, Galerija Močvara & Pogon Jedinstvo, 2019.

Bili su to značajni projekti i mislim da sam ih znao dobro odraditi, no bez neke namjere da otvorim vlastiti obrt, osnujem studio ili odselim u inozemstvo, osjećao sam kako mi je jedina budućnost ona gdje dovijeka freelanceam u kulturi u okruženju gdje sam odradio više-manje sve kulturnjačke poslove. Posla je i dalje bilo, ali najednom u toj stazi kojom sam — po inerciji — klizio više nije bilo još većeg posla, još prestižnijeg klijenta, još izazovnijeg projekta. U trenucima panike, započeo sam nekoliko radnih odnosa na pola radnog vremena u nekoliko studija i agencija, što je svugdje poprilično neslavno završilo. Iako je bilo očito da mi je to potrebno, tek me vanjski stres u vidu pandemije, potresa i privatnih problema uspio natjerati da se odlučim na stalno zaposlenje od-devet-do-pet. Ta odluka i proces nisu bili nimalo laki, no gledano unazad — ispala je dobra za moju karijeru, a i za mene.

“Badabum”, agencija 404, društvo Mind The Kids, Slavonski Brod, 2021.

MG: Je li ti rad u ovom novom okruženju, i u poslovnom ali i u medijskom smislu, otkrio nešto novo o svojoj profesiji i pozivu dizajnera? Naravno, i je li ti otkrio nešto novo o sebi?

DD: Kreativni direktor agencije 404 Fran Mubrin je moj probni rok koncipirao tako da smo skupa malo ispipavali teren i tražili mi ulogu koja bi odgovarala i meni i kolektivu. Uz art direkciju na tekućim kampanjama, kroz projekte poput BaDaBuma i Luxembourg School of Business shvatili smo kako mi leže krupniji projekti brandinga i vizualnih identiteta kakve prije naprosto nisam imao prilike raditi. Sklonost radu sa studentima koju sam razvio kroz godine demonstriranja na Studiju dizajna, vodstva brojnih radionica u regiji i suradnji u edukativnim programima HDD-a u agenciji je našla mjesto kroz programe interne edukacije koje ondje sistematizirano vodim u mentorskoj roli. Novi zadaci i sigurnost koju agencija pruža otkrili su mi kako stvari koje me čine dobrim dizajnerom imaju primjene o kojima nikad nisam razmišljao. Kad sve sagledam, nakon skoro dvije godine, sretan sam, čak iako mi u digitalnoj agenciji ponekad pomalo usfali dizajniranje plakata.

“Jane’s Walk: Tvornica gradi grad”, Centar za kulturu Trešnjevka, 2019.

MG: Prošao si kao žirator kroz cijeli selekcijski proces za Izložbu hrvatskog dizajna 21/22. Uočavaš li neke zanimljive trendove, nove pojave, neki fenomen za koji misliš da vrijedi izdvojiti i komentirati?

DD: Kad sam kao student pohađao, pa onda i izlagao na svojim prvim Izložbama hrvatskog dizajna (a uz rizik da otkrijem da sam odnedavno postao starkelja, bile su to izložbe 040506 u Rovinju, pa 0708 na Zagrebačkom Velesajmu), u kategorijama industrijskog i grafičkog dizajna znali su se pojavljivati radovi socijalnog i humanitarnog karaktera vezani uz globalno zatopljenje, zagađenje mora ili pak nasilje u domaćinstvu. U ovogodišnjoj selekciji među profesionalnim i pogotovo među prijavama studenata viđam koncepte vezane uz psihičko zdravlje — od širokih projekata poput Pukotina, raznoraznih vizualizacija “lockdowna” tijekom pandemije COVID-19, pa do fizičkih igračaka i digitalnih igara za rad s djecom s grafomotoričkim poteškoćama, osobama s depresijom ili ADHD-om. I dok mi se prije petnaestak godina uvijek činilo kako su takvi ‘društvenokorisni’ radovi bili vrlo površni i služili više kako bi se njihovi autori predstavili kao dobročinitelji (sada bismo to nazvali virtue signallingom), za ove današnje imam dojam da ih rade osobe koje su i same pogođene dotičnom tematikom, koje mare za komunikaciju sa manjinskom publikom, i čiji projekti naposlijetku imaju kakav-takav utjecaj (onkraj — mrzim tu riječ — awarenessa) na probleme kojima se bave. Zlonamjernici bi rekli da tu pomalo nastupa “woke” generacija, no smatram kako ta socijalna osviještenost i politička korektnost novih naraštaja baš u dizajnu može naći praktične i korisne primjene.