Clare Walters je freelance spisateljica i novinarka koja je s kolegicom Jane Kemp napisala više od trideset knjiga za djecu i roditelje. Iako je karijeru započela kao školska učiteljica, Walters je svoj radni vijek nastavila pisanjem za časopise kao što su Practical Parenting, a kasnije i za Eye magazine namijenjen grafičkom dizajnu i vizualnoj kulturi. Magistrirala je Dječju književnost na Sveučilištu Roehamptom s temom slikovnica bez riječi. Trenutno je nezavisna procjeniteljica umjetničke vrijednosti i kvalitete za Umjetničko vijeće Engleske (Arts Council England). Redovita je sudionica književnih događaja na temu dječje književnosti te recenzira knjige i izložbe za Eye magazine i Children’s Books History Society. U subotu 29.2. u Oris – kući arhitekture, u sklopu Plan D.konferencije, Clare Walters u svom će nam predavanju pod naslovom Pripovijedanje slikama rasvijetliti često podcijenjeno područje dječje književnosti –  slikovnice bez riječi. Koristeći se osobnom kolekcijom, koju čine knjige nastale u razdoblju od 1960-ih godina do danas, autorica će objasniti termin „slikovnica bez riječi“, umjesto kojega se ponekad koristi i naziv „tihe knjige“. Naglasak predavanja je na tehnikama kojima se umjetnici koriste kako bi ispričali priču na vizualan način. Publika će se upoznati s različitim autorima koji rade u ovom području, kao i s različitim originalnim pristupima vizualnom pripovijedanju.

OM: Autorica ste 30-ak knjiga za djecu, odnosno koautorica dječjih slikovnica i vodiča za igru i aktivnosti. Igranje je važan faktor u otkrivanju novih iskustava i učenju novih podataka. Koliko je, po Vašem mišljenju, igra danas zapostavljena? Koliko je danas izgubljen takav način interakcije djece s drugima, odnosno u kolikoj je mjeri zamijenjen suvremenim načinima interakcije putem tableta ili mobitela?

CW: Ne mislim da je igra zapostavljena, jer djeca uvijek pronalaze načine za igru. To je ono što moraju raditi i kako uče. Za odrasle je to pitanje omogućavanja djeci što više prilika za igru. Očita je prilika biti na otvorenom, kao što su izlet u park ili dječje igralište, ili šetnja u prirodi, koji će stvoriti mnogo mogućnosti i za maštovitu i društvenu igru, bilo da je riječ o tjeranju ptica ili prskanju u lokvi s bebama ili njihovim prijateljima, ili igranju nogometa za stariju djecu. Kada je potrebno da se igra organizira u zatvorenom prostoru, vrlo su uspješne grupe za igranje satovi organizirani nakon škole, kao i organizirano igranje u kućama. Čak i kratko putovanje autobusom može biti prilika za kratku igru, na primjer, uočiti sve zelene automobile ili tražiti automobilske tablice koje sadržavaju slovo „z“. Dok se tableti i mobilni telefoni mogu učiniti primamljivima – za odrasle više negoli za djecu – oni svakako ne bi smjeli dominirati domaćinstvom. Zgodan je savjet svima u obitelji da navečer svoje mobitele odlažu u košaru kako bi sobe za spavanje ostale mjesta za odmor i mir, bez mobitela.

Jane Kemp & Clare Walters, “Outdoor Fun And Games For Kids”, vodič aktivnosti za roditelje

OM: U suradnji s Jane Kemp, napisali ste scenarije za dvije televizijske emisije za djecu, Balamory i Me Too!, koje su godinama emitirane na BBC-u. Postoji li velika razlika između pisanja dječje knjige i pisanja scenarija? Jeste li se trebali prilagoditi nekim novim pravilima i televizijskim zahtjevima?

CW: Pisanje knjige, čak i kad se radi u suradnji, poprilično je samotna radnja. Na tebi je da dođeš s originalnom idejom, da strukturiraš radnju, da odlučiš o likovima i napišeš riječi. S televizijskim scenarijem to je vrlo drugačije. Za početak, radiš s redateljem i timom ljudi koji će svi imati svoje ideje. Moguće je da je glavna postavka emisije već odlučena, likovi ustanovljeni, a format i vrijeme svake epizode strogo isplanirani. Također je moguće i da dobiješ glavnu priču. U tom slučaju tvoj je posao samo napisati dijaloge koji će biti što uvjerljiviji i zabavniji unutar definiranih ograničenja. U oba slučaja, tvoj će rad biti editiran, a moguće je da ti se predlože i neke promjene. Druga praktična razlika je u posebnom načinu predstavljanja televizijskih scenarija – za obje navedene emisije, Jane i ja smo dobile predloške koje smo morale slijediti kako bi ostavile dovoljno prostora za druge ljude koji rade na scenariju.

Jane Kemp & Clare Walters, “Dog”, ilustracija: Linzi West

OM: Studirali ste Dječju književnost na Sveučilištu Roehampton u Londonu gdje ste magistrirali na temu slikovnica bez riječi. Kako se rodio interes upravo za takvom vrstom slikovnica? Na koji način ste pristupili njihovom istraživanju, kako ste ih klasificirali?

CW: Kroz dvije i pol godine sam izvanredno studirala diplomski studij na Sveučilištu Roehampton, radeći četiri dana tjedno kao novinarka i jedan dan kao studentica. Odabrala sam dječju književnost jer su me cijeli život zanimale dječje knjige – od razdoblja kad sam diplomirala Engleski jezik i pedagogiju, do razdoblja kad sam radila kao učiteljica i dijelila priče s djecom (kasnije i s vlastitom), do onda kad sam radila kao urednica knjiga za časopis Practical Parenting namijenjen roditeljima s djecom mlađom od 5 godina. Pisanje članaka za Practical Parenting o knjigama bez riječi, potaknulo me je na njihovo prikupljanje. Kad sam trebala izabrati temu diplomskog rada, slikovnice bez riječi su se nametnule kao očit izbor i još sam se više zainteresirala za to područje izdavaštva. Ove je knjige moguće klasificirati na brojne načine – kronološki, prema rasponu dječje dobi kojoj su namijenjene, prema tematici ili zemlji podrijetla. Na mojoj web stranici knjige se prijavljuju na virtualnim policama nasumično, tako da svaki put kad uđete na stranicu, možete vidjeti novu knjigu.

“Slikovnice su veoma važne i stimulativne za malu djecu, jer otvaraju vrata u nove poznate i nepoznate svjetove. Djeca slikovnice uzimaju vrlo ozbiljno, stalno čitaju  iznova svoje najdraže priče po stotinu puta, detaljno analizirajući slike satima.”

OM: Slikovnice bez riječi nude više mogućnosti za pričanje priča iznova iz samo jednog materijala. Takve priče nisu poticajne samo za maštu djece, nego i roditelja koji stvaraju priče slijedeći skrivene upute autora i ilustratora. Možete li objasniti proces “čitanja” priče bez riječi?

CW: Sve slikovnice koje sam ja napisala sadrže tekst, ali istina je da se knjige bez riječi mogu „čitati“ na različite načine. To je zato što svaka osoba donosi vlastite ideje i znanja u priču i interpretira slike na svoj način. Ipak, koliko će interpretacija biti slobodna, ovisi o tome s koliko je pažnje priča ilustrirana. Na primjer, mogu postojati nizovi slika u kojima je razmak između svake radnje vrlo mali, pa će u tom slučaju većina čitatelja opisati što se događa na veoma sličan način. Jednako tako, prazni prostori između radnji mogu biti veći i time omogućavaju slobodniju interpretaciju. U slikovnicama s više likova, gdje svi rade različite stvari, ne postoji kraj pričama koje možeš slijediti i razraditi. Sve ovisi o tome koliko će tragova ilustrator ponuditi. Na primjer, ilustrator može nacrtati lik koji podiže poklopac kutije, ali tako da se u stvari ne vidi njezin sadržaj. Znači, ostaje na tebi da zamisliš što bi moglo biti unutra.

Promjene u mjerilu u knjizi “Museum trip” (2006.) označavaju granicu između realnosti i mašte

OM: Kaže se da dječja mašta nema granica. Upravo se mašta smatra jednim od važnijih elemenata odrastanja. Posebno kod predškolske djece, slikovnice bez riječi predstavljaju još jedan način poticanja mašte koja kasnije pozitivno utječe na kreativnost i mogućnost rješavanja problema. S obzirom na tako direktan, a velik cilj koje imaju, kako birate teme koje će se obraditi u slikovnicama?

CW: Slikovnice su veoma važne i stimulativne za malu djecu, jer otvaraju vrata u nove poznate i nepoznate svjetove. Djeca slikovnice uzimaju vrlo ozbiljno, stalno čitaju iznova svoje najdraže priče po stotinu puta, detaljno analizirajući slike satima. Za slikovnice koje su primjerene dobi vašeg djeteta, vrijedi zatražiti preporuku od učitelja, knjižničara i njihovih prijatelja vršnjaka. Također, puno organizacija poput Book Trust u Ujedinjenom Kraljevstvu, objavljuje popise knjiga koje se bave određenim temama, kao što su prirodni svijet i uključivost.

Knjige bez riječi, svejedno, često mogu biti poprilično izazovne, budući da mala djeca trebaju „dešifrirati“ slike kako bi mogla izvući priču. Judith Graham je napisala da djeca pri prvom čitanju priče bez riječi, uobičavaju pričati priču u prezentu, kao da se događaji raspliću pred njihovim očima. Ali, jednom kad je knjiga pročitana, drugi put prepričavaju priču u prošlom vremenu, kao da su im događaji već poznati. Čitanje na ovaj način predstavlja krivulju učenja koja može biti dosta zamorna, pa im zbog toga može pomoći prvo čitanje s odraslom osobom.

“Ljepota priča ispričanih u slikama je u tome što nam zahvalno vraćaju vrijeme koje smo u njih uložili. Uzmemo li vremena da se zadržimo nad slikama, da ih stvarno „čitamo“ i primijetimo sve najmanje detalje, one će nam pružiti još puno toga.”

 

OM: Ovakve slikovnice ustvari su i jedan oblik aktivnog čitanja, budući da je za ispričati priču potrebno konstantno mijenjati njezin tijek služeći se isključivo ilustracijama. To je ponovno jedan način učenja i razumijevanja vizualnog jezika. Danas, u vrijeme neizbježnog okruženja slikama, često se govori o nerazumijevanju čitanja slika i vizualnih znakova i simbola. S obzirom i na Vaše iskustvo u obrazovanju, što mislite na koji je način moguće to promijeniti?

CW: Ustvari mislim da danas svi mi postajemo jako dobri u vizualnom čitanju. Na primjer, puno znakova temelji se na slikama, kao što je zeleni čovjek koji prelazi cestu ili one vizualne instrukcije  u IKEA-inom namještaju spremnom za sastavljanje. Ovi su znakovi i simboli danas prepoznatljivi u mnogim zemljama. Također, svi gledamo toliko filmova i videa da smo postali sposobni uočiti i najmanje vizualne tragove koje često vidimo samo na tren. Ljepota priča ispričanih u slikama je pak u tome što nam zahvalno vraćaju vrijeme koje smo u njih uložili. Uzmemo li vremena da se zadržimo nad slikama, da ih stvarno „čitamo“ i primijetimo sve najmanje detalje, one će nam pružiti još puno toga. Neki od ilustratora knjiga bez riječi posebno su dobri u poticanju ovoga, kao Barbara Lehman s njezinim promjenama u mjerilu i perspektivi, ili Rotraut Susanne Berner koja se je specijalizirala u ilustracijama s više likova. Što više gledaš, to više i vidiš. Jedan stariji naslov – “Veliki bijeg” Philippea Dupasquiera, još je jedan primjer knjige u kojoj ima toliko toga za uočiti da zahtijeva puno ponovnih čitanja.

Slikovnice bez riječi izložene na izložbi
“#NoWords” (2018.)

OM: Zanimljiva je Vaša kolekcija slikovnica bez riječi, dijelom dostupna i na internetskoj stranici, predstavljena na izložbi The Story of Books 2018. godine. Uz kratki opis za svaku slikovnicu, nalazi se i pokoja slika koja prikazuje njezine ilustracije. Kada ste i kako počeli sakupljati slikovnice? Na koji ih način predstavljate publici?

CW: Počela sam ih prikupljati 1990-ih godina, kad sam bila urednica knjiga u časopisu Practical Parenting, ali su me i prije toga interesirale slikovnice koje su sadržavale elemente pričanja priče bez riječi, kao što je “Gdje su divlje stvari “ Mauricea Sendaka ili “Rosina šetnja” Pata Hutchinsa, gdje riječi pričaju jednu, a slike potpuno drugačiju priču. “Snjegović” Raymonda Briggsa jedna je od najpoznatijih priča bez riječi, ali postoje i mnogo starije, koje uključuju vrlo širok razmak u godinama, od veoma jednostavnih za bebe do složenih i bogato ukrašenih za stariju djecu i mlade, kao što je “Dolazak” Shauna Tana. Moja kolekcija započela je 1960-ih godina, ali stalno pazim na tek objavljene knjige. Velika prilika za predstavljanje fizičkih objekata publici bila je izložba Priča knjiga održana u gradu Hay on Wye. Na mojoj web stranici trenutno je skoro stotinu knjiga koje se mogu digitalno pregledati, a redovno ih dodajem još.

“Dolazak” (2006.) Shauna Tana priča snažnu priču o emocionalnom iskustvu migracije

OM: S vremenom su dječje slikovnice bez riječi postajale sve zahtjevnije i detaljnije i time atraktivne i odraslima. Što je toliko primamljivo u takvim knjigama što zaokuplja i starije čitače?

CW: Brojni su razlozi porasta interesa za slikovnicama namijenjenima starijim čitateljima. Na primjer, porastao je broj ne-fikcijskih naslova, a ilustracija doista može pomoći oživjeti ne-fikciju. To se može vidjeti u knjigama kao što su “Shackletonovo putovanje” Williama Grilla i “Sufražetkinje: Borba za jednakost” Davida Robertsa. Tu su također i izvrsni radovi fikcije i poezije za stariju djecu koji su natjerali ljude da ponovo gledaju  slikovnice, kao na primjer Blexbolexov “Nos Vacances”. Mislim da su ljudi shvatili da, ukoliko je primjereno predstavljen, starija djeca i mladi mogu uživati u ovom formatu isto koliko i mlađa djeca, budući da riječi i slike dolaze zajedno na tako emotivne i efektne načine. Odličan primjer je i knjiga “Izgubljene riječi” Jackija Morrisa i Roberta MacFarlanea. To je knjiga pjesama – ili “čarolija”– u kojima svaka dob može uživati, ali koja djeci nikada ne govori s visoka.

“Izgubljene riječi” Roberta Macfarlanea, miješaju pjesme u akrostihu s predivnim ilustracijama Jackie Morris

OM: Jedna ste od autorica članaka časopisa za grafički dizajn i vizualnu kulturu Eye, u kojima se upravo često osvrćete na slikovnice bez riječi, kao i na izložbe na kojima se one predstavljaju. Posebno je zanimljivo prenošenje literarnog djela u medij izložbe. Jedna od takvih izložbi u Victoria & Albert Museumu 2018. godine bila je posvećena dječjem klasiku Winniju the Poohu, autora Alana Alexandera Milnea. Kolika je edukativna vrijednost takvih projekata?

CW: Izložba “Winnie-the-Pooh: Istraživanje klasika” u Victoria & Albert Museumu bila je strahovito uspješan događaj, a jedan od glavnih razloga za uspjeh leži u tome što je privukla i djecu i odrasle. Djeca su se mogla igrati u postavima prirodne veličine, mogla su se zavući u krevet Chirstophera Robina ili hodati preko modela poznatog Poohsticks mosta, dok su stariji mogli uživati u originalnim crtežima E. H. Sheparda i otkrivati kako su on i A. A. Milne zajedno radili na oblikovanju knjiga. To je doista bila izložba iz koje je cijela obitelj mogla nešto izvući i mislim da takva vrsta zajedničkog uživanja učvršćuje vezu između roditelja i djece. Naravno, isto tako upoznaje nove generacije s knjigom. Bilo je mnogo ovakvih izložbi, poput izložbe “Tigar, Mog i Ružičasti zec: Retrospektiva Judith Kerr” održane u muzeju i Nacionalnom centru za dječje knjige Sedam priča u Newcastleu i Židovskom muzeju u Londonu. Još je jedna takva nedavno održana izložba “Predivni i Nestašni: Mladi buntovnici književnosti” u Britanskoj biblioteci u Londonu. Ipak, izložba Winnie-the-Pooh doista je bila izuzetan primjer za sve navedeno.

OM: U vrijeme jačanja digitalnih knjiga, slikovnice bez riječi nude upravo izvorni taktilni doživljaj s prekrasnim ilustracijama, kao da se time vraćamo na početke pisanih izvora. Vidite li polagani proces zamjene opipljivih, tiskanih knjiga digitalnom verzijom kao prijetnju ili novu priliku? Koliko je moguće prenijeti kvalitetnu ilustraciju na elektronsku knjigu?

CW: Digitalnu knjigu vidim kao dopunu tiskanoj knjizi, a ne kao njezinu zamjenu. Držanje u ruci lijepo napravljenog predmeta i naše uranjanje u njega je tako dragocjen i zanosan doživljaj da ga nikada nećemo htjeti izgubiti. No, treba reći, knjige ponekad mogu biti teške i glomazne, posebno na putovanju, pa je u tom slučaju korisno imati ih pohranjene na digitalnom uređaju. A i djeca će, naravno, prije uživati u svakakvim  interaktivnim elementima. Tako da u životu djeteta sigurno postoji mjesto za oboje.